Oprosti!

Imali smo jučer nekakvu dogodovštinu, no bojim se da ne bi bila objektivna u priči, jer moje dijete je u pitanju, pa pitam ovako bez ikakve priče-

znaju li vaši trogodišnjaci što znači riječ oprosti?
Koriste li je?
Da li prihvaćaju tuđu ispriku ili ne?

Kako da objasnim svom djetetu da njegov prijatelj ima pravo ne prihvatiti njegovu ruku u znak pomirenja i da neće ni čuti za riječ oprosti?

Prvo mi je dijete, hvala Bogu raste, susrećemo se sa događajima koje ste vi vjerojatno već prožvakale, pa vas molim pomozite savjetom.

znaju. koriste.
ucim ih da ispriku trebaju uvaziti, no imaju i pravo biti ljuti radi necega.
ne znam situaciju pa mi je tesko napisati konkretan savjet.
mislim, tu vise nije stvar u tome sto se napravilo, vec u prijateljstvu i meduljudskim odnosima.
daj bar okvirno situaciju.

moj kaže oprosti i misli to... Ali naravno da ne mora bit prihvaćeno od druge strane. I to mu treba objasnit...neke stvari ne treba radit...nije oprosti uvijek rješenje problema..

naravno. nekad zeznes stvar, pa treba malo vremena da onom drugom sjedne. nekad se onaj drugi naljuti za nesto nevazno. zato sam i rekla da je stvar u meduljudskim odnosima vise nego u samom oprastanju.

moja isto još ima problema s "oprosti" i "molim". Koristi i zna što znače, ali očekuje da nude instant rješenje. Još joj nije sjelo da neće nužno dobiti nešto iako je lijepo zamolila ili da ljutnja druge strane ne prolazi samo jer se ona ispričala

Mi imamo problem sa "oprosti" i "molim". Zna on dobro što te riječi znače i još bolje zna kad ih ne želi reči.
Oprosti će reči kad ga na to prisiliš i kad vidi svoju korist, a molim će čak izbjegavati reči dok god može, premda mu ja bez da kaže molim te neću udovoljiti.
Mislila sam da su dvogodišnjaci teški i sve sam čekala da prođe faza TT, ali sa trogodišnjacima je još gore.

Moj B. iako već dugo koristi tu riječ i u početku ju je koristio baš kako spada ipak često misli da on meni mora oprostiti kad želi da ja njemu oprostim. Pa kaže 'oprostio sam ti' i misli da idemo dalje ;-) A ono on mene lupio ili nešto slično. Uči se... Ali kad on od nekog traži oprost, a ovaj ne da (pa bila i ja ta druga strana, teška sam nekad), objasnim mu da je važno da se ispričao, ali da ovom drugom sad vjerojatno treba malo vremena. Volim ga učiti da traženje oprosta ne služi tome da se nešto instant dobije nazad. I zapravo mi u tu svrhu dobro ide kad netko ne pređe samo tako preko uvrede. Nikad ga ne učim 'reci oprosti' i sl. jer ne želim da to budu prazne riječi. Učim ga: 'probaj se pomiriti sada.' Iz toga sam vadi 'oprosti' i što već za pomirbu treba.

Nisu sva djeca ista. Moj stariji je to usvojio bez problema, ali mlađi.... ajoj... On je takav karakter da mu riječ "oprosti" teško silazi s jezika i dan danas.

Inače, i mi smo djecu učili da riječ "oprosti" treba koristiti, ali da to ne može uvijek izgladiti neke stvari, nego da treba unaprijed paziti. I upravo to je stariji nekako lakše prožvakao, on je obziran, ali mlađi ima nagli karakter pa se zaleti i onda mu je teško i žao, ali dugo mu je trebalo da počne razmišljati kako njegovi nepromišljeni postupci imaju posljedice.

Žene hvala na odgovorima.
Gledajući ovako sa odmakom nije se dogodilo ništa strašno, ni nepopravljivo. Po prvi puta se je dogodilo da je moje dijete strgalo autić drugom djetetu. Odmah je donio autić da vidi tata i "popravi" otpala vrata. Da ne duljim, Vid se je ispričao i ponudio da kupimo drugi autić. Pružio je ruku dječaku i rekao oprosti, ali taj dječak nije prihvatio ispriku. Vid je to nekako preživio dok je bio na mjestu događaja, ali kada je došao kući nastao je problem.
Kako ja u tom trenu nisam bila sa njima, čim ga je tata doveo kući, odmah sa vrata mi je počeo prepričavati događaj. Jedva je pričao od uzbuđenosti, nisam stigla doći do riječi. I tako u priči, zagrli me i počne jecati, doslovce jecati i govoriti mi da ga vodim u krevet da ide spavati, da ga boli trbuh. MM i ja smo ga jedva umirili. Najviše ga je pogodilo to što mu dječak nije htio pružiti ruku. Pitao nas je- pa zar to znači da mi više nismo prijatelji? To prijateljstvo mu je jako važno, jer sa tim dječakom ide na rukomet (starija djeca treniraju, a dvojka "trenira" sa strane na strunjačama).
Mišljenja sam da je ok što se je ispričao, što je pružio ruku. Nije ok što je strgao auto (i Vid to razumije i zna), ali šta da sada radim? Ponudili smo drugi, roditeljima auto nije važan, ne ljute se. Sve ok.
Ali, kako da utješim svoje dijete? Kako da mu objasnim da netko ispriku ne mora prihvatiti? Auto stvarno nije strgao namjerno, iskreno se je ispričao, ponudili smo drugi auto i za mene je to to. Za Vida nije. Kako da trogodišnjaku objasnim situaciju?
Vid mu je nudio svoj desert, svoju vodu, grlio ga... ali malac neće ni čuti. Ok, takav je i uredu. Ali, šta da radim sa Vidom?

Ništa, naučit će s vremenom. Moje iskustvo odgoja sad već više od 10-godišnje djece kaže mi da ne možemo micati sve prepreke i razočaranja pred djecom i da samo metoda vlastite kože odnosno vlastitog iskustva može dovesti do nekih spoznaja.

Moja djeca imaju različit stav prema riječi "oprosti". Sinu teško prelazi preko usta, ali kad je izgovori to i misli i svjestan je svoje krivice. Kćeri je to poštapalica kojom se olako opravdava.