Ne usudim se ići na drugo...

Nakon par dana ispada koji su zaista bili koncentrirani, redoviti i iznimno burni, rasplakala sam se mm-u i rekla da, koliko god mi to teško pada, ne želim drugo dijete, iako mi je nezamislivo odgajati jedinicu.
L će sad tri godine, oduvijek je bila žestoka i vrlo aktivna ali sad više nije problem u njenoj živosti nego u magarećoj upornosti da gura po svome i da histerizira na način iz američkih fimova. Da, to je faza, da, i vaši znaju tako, ali meni je ovo sad već too much :( došlo je do toga da se ne usudim pomisliti što bi se dogodilo da dobijemo još jedno dijete - vidim najgori mogući scenarij, s još jednom divljinom od djeteta dok L dostiže vrhunac, sad i zato jer više nije u centru pažnje.
Sve znam o fazama i o tome kako se postaviti i kako ostati normalan ali sve više razumijem ljude koji su zalijepili klinca za zid i zapalili cigaretu nakon toga, a nisam pobornik fizičkog kažnjavanja. Osjećam se "bullied" od strane vlastitog djeteta :( i jadna sam i tužna...

A zašto bi morala ići na drugo sada? Ili ikada?
Odgodi odluku, ne forsiraj ništa, nekada ti se poslije stvari same poslože u životu.

Znam da ovo svi govore i znam kako je roditeljima jednog djeteta to nevjerojatno, ali nakon što mi je sin bio jedinac dugih osam godina, u 13 mjeseci sam rodia još dvojicu i stvarno je lakše s drugim odnosno trećim. Mislim da to drugo ili treće dijete mijenja perspektivu obitelji. Jednostavno više nas je i ne možemo se podrediti svi našem krasnom sinu jer je on mali, nego nekako prirodno učimo popuštati, pregovarati i zajednički odlučivati. I stvarno ne znam zašto bi morala imati još djece, pogotovo ako sad ne osjećaš da želiš i možeš.

ćuj, jedno je faza , a drugo konstanta. Faza prolazi, a kontanta ostaje uz uspone i padove (ponekad i na dnevnoj bazi). Ja ti neću reći da je svako dijete takvo jer nije. Ako osjećaš da nemaš konce u svojim rukama i da te to iscrpljuje preko svake mjere potraži stručnu pomoć. Ja jesam , ćak i na više mjesta i tek sam u predškolskoj dobi uspjela doći na mjesto gdje su mi objasnili zašto i kako, kako da ta ponašanja stavim u određene ladice. Pa i sa ti bogatim znanjem teorije ponekad imamo loše dana , kad nikakva teorija ne pomaže.:mrgreen:
Dobra vijest je ta drugo dijete ne mora biti sličnog temperamenta i frustracija kao prvo, nama je barem ispalo tako, i to roditelja tješi jer vidi da problem nije u odgoju/trudu/provedenom vremenu nego svako dijete nosi i svoj karakter. Loša vijest je ta da ti i drugo može ispasti kao prvo, ali dobra vijest u lošoj je ta što te to više ne može iznenaditi. :)

Citiraj:

---

piplica prvotno napisa

A zašto bi morala ići na drugo sada? Ili ikada?
Odgodi odluku, ne forsiraj ništa, nekada ti se poslije stvari same poslože u životu.

---

xx

ono što ti mogu reči je to da je svatko dijete jedinka za sebe i da gotovo nikad -rijetko se u obitelji rode dvije,tri male zloče... potpisala bih nekog gore da je zaista puno lakše s drugim pa i trečim... a i to prvo dijete koliko god "zločesto" i bilo ono na kraju prihvati vrlo brzo malu bebicu i zaista se promjeni i počne sudjelovati u brizi oko bebe.
ona je navikla da je centar vašeg svijeta i da se sve vrti oko nje,ali to se vrlo brzo promjeni i dijete nauči "djeliti" mamu i tatu s bracom /sekom.. ali naravno odluka je prvenstveno na tebi, a onda i na TM.

Mrvna, suosjećam...

Da se moj mlađi sin slučajno rodio prvi, ostao bi vjerojatno i jedini (mlađi koji je ovakav karakter kao tvoja kćer). Nemoj ništa na silu...

Ipak, ako kažeš da ti je nezamislivo odgajati samo jedno dijete, kad uspiješ udahnuti zraka, razmisli još jednom što bi to značilo. MOžda je upravo brat ili sestra ono što nedostaje tvojoj kćeri. I točno je da drugo dijete mijenja perspektivu obitelji.

S druge strane, ovo što si napisala da se osjećaš "bullied" od strane vlastitog djeteta možda je alarm i sasvim drugi problem. Probaj naći nekoga u koga imaš povjerenja i porazgovarati o tome. Ne znam imaš li takvu mogućnost, ali mi smo imali odličnu stručnu službu u vrtiću - i psihologinju i pedagoginju, glavu su mi spasile kad je naš mlađi počeo pokazivati rogove, a i što se starijega tiče (potpuno drugi set problema, zdravstvene prirode). Možda je djetetov pedijatar dobra adresa - netko tko poznaje tvoje dijete. Vjerojatno u cijeloj priči treba tek malo "poštelavanja". Moj mlađi i danas zna biti naporan, a bio bi još naporniji da 90% te energije ne ispuca s bratom. Laknulo nam je kad smo shvatili da je riječ o djetetu koje ima elemente darovitosti i kad smo se postavili na pravi način, sve je došlo na svoje mjesto. Zaviri na taj podforum - vjerojatno ćeš naći zanimljive stvari. Sretno kako god bilo, bitno je da si mirna s odlukom bar za neko vrijeme i da se riješiš tog osjećaja koji te muči.

veliki potpis na sirius, bez obzira na drugo, treće dijete, ti za ovo dijete trebaš potražiti pomoć. Ne smiješ se osjećati tako kako opisuješ konstantno, to nije dobro za tebe, a pogotovo nije dobro za tvoje dijete. Iako nisu sva djeca takva, dio djece je i nisi jedina. Sigurno nisi jedina, a i sve što će se dogoditi kad nađeš adekvatnu pmoć jeda ćeš znat izašto se tako osjećaš i što trebaš poduzeti, vjeruj mi čim shvatiš bolje situaciju i dobiješ podršku padne ti kamen sa srca.
Drš se :love2:
Neki od nas dobili su potrebne savjete u Psihološkom Centru Medveščak, neki negdje drugdje, zguglaj malo, raspitaj se i kreni :-)

Cure, koga ste pitali za savjet, ja planiram uskoro s najstarijim kod dječijeg psihologa ali i meni treba malo razgovora i pomoći.

I ne čini m se da braća i sestre pomažu, meni je puno teže kad se moje srednje dijete počne bacati ispred zgrade po podu jer ne želi doma, a moram imati najmađe u rukama, i oko na starijem da ne izleti na cestu.
Znam iz iskustva da moje psihičko i emocionalno stanje igra važnu ulogu, ali nekad u tom dječijem ludilu niti jedan stav, pistup i metoda ne pomaže. Pa ga poželom lupiti na kraju, iako sam prije sa zgražanjem gledala na roditelje koji udaraju djecu, sad već suosjećam s njima.
Znam da ću u pubertetu možda žaliti za ovim dobom ali ovaj period od 2-4 godine bi najradije preskočila. Malena ima točno dvije i nije se još ta faza zahuktala al ako i ona uđe u nju dok brat nije izašao bit će veselo.

ivanas, nije nužno da će ući i malena u tu fazu. moji blizići tu fazu nisu ni imali, tj. bila je kratka i vrlo podnošljiva, ali najmlađa!!!!!!!
ona je i sada, ponekad, u toj drečavoj fazi. bacanje sada izostaje, ali ne izostaje moja želja (srećom samo želja) da ju tada fizički slomim
koliko je u stanju mrcvarit nas četvero.

A vidis, moj Sven je bas sazrio otkad ima brata tj. pocelo je jos u trudnoci jer mu se vec tad nisam mogla posvetit koliko sam htjela, cisto iz fizicke nemogucnosti. S 3 godine je bio pravi divljak, uporan ko konj, imao nevjerovatno zestoke tantrume...i da, doslo je i meni da mu zaljepim jednu...srecom nisam. On je sad stvarno drugo dijete, jasno jos uvijek privlaci paznju, pogotovo kad vidi da je paznja usmjerena na brata ali je po drugim pitanjima pravi veliki decko, jako samostalan, iako sam ja bila spremna na puno tezu situaciju prije nego sam rodila. Jer Sven je bio strasno vezan za mene, ovisan o meni po svim aspektima. Al nije samo o dobitku brata rijec nego i o toj dobi, nakon 4 oni jednostavno od nasih beba postanu decki, to se vidi tek kad do toga dode.
I mislim da je vecini roditelja tesko zamisliti drugo dijete, posebno ako je prvo malo "teze" ali kad to drugo dode nekako se sve poslozi, napravi se novi raspored, obitelj profunkcionira u tom nekom drugom smjeru... Bar je tako kod nas. Rekla sam 100 puta da mi je dvoje limit i da nebi imala troje za nista na svijetu pogotov dok je mm na terenu. Al sad, iako sam kronicno neispavana i iscrpljena, mogu se zamisliti s troje. S prvim je nekako najteze, kasnije je to vec uhodana shema.

I moja starija cura je imala takve faze jer je uporna i tvrdoglava, i burno reagira kad nije po njenom. Ili kad je umorna, gladna i sl., onda ima slabe živce.
Ali to nema apsolutno nikakve veze sa sekom, nju najviše voli. Imala je ispade ljubomore ali to više ima veze s frustracijom zbog moje bolesti.
S druge strane ona je jako nježna i suosjećajna, i od prvog dana pazi seku, jako se za nju brine i kad je na sve ljuta, onda samo hoće nju. Kad smo same nas tri na kratko, ona mi pomaže sve kaj treba, pošaljem ju da mi nekaj donese i tak.
Mala je po temperamentu još "gora". Zahtjevnija je i tvrdoglavija, i u svemu kopira stariju. Nadam se samo da će biti lakše kad budu malo starije i da će je onda kopirati u dobrim stvarima.

Citiraj:

---

Sirius Black prvotno napisa

I moja starija cura je imala takve faze jer je uporna i tvrdoglava, i burno reagira kad nije po njenom. Ili kad je umorna, gladna i sl., onda ima slabe živce.
Ali to nema apsolutno nikakve veze sa sekom, nju najviše voli. Imala je ispade ljubomore ali to više ima veze s frustracijom zbog moje bolesti.
S druge strane ona je jako nježna i suosjećajna, i od prvog dana pazi seku, jako se za nju brine i kad je na sve ljuta, onda samo hoće nju. Kad smo same nas tri na kratko, ona mi pomaže sve kaj treba, pošaljem ju da mi nekaj donese i tak.
Mala je po temperamentu još "gora". Zahtjevnija je i tvrdoglavija, i u svemu kopira stariju. Nadam se samo da će biti lakše kad budu malo starije i da će je onda kopirati u dobrim stvarima.

---

Pa da, ovo boldano je bilo u pitanju i kod mog mlađeg... Ima takav metabolizam da dobro moramo paziti i dan danas da jede na vrijeme (i to ne slatko nego "pravu hranu", šećer ga raspameti i onda je još gori), da dovoljno pije i da ide spavati na vrijeme i uvijek u isto vrijeme. Kad smo to shvatili, postalo je puno lakše s njim, a ni starijem nije naškodilo.

ja sam se baš eto nekako iz gore navedenih razloga i odlučila za drugo dijete...
...jer nisam mogla pojmiti da ću ostati zakinuta za taj jedan prekrasan osjećaj da vladam situacijom :mrgreen:
i sjećam se svog djetinjstva kad sam od svoje vlastite mame čula da je rodila mene jer si je "htjela roditi i jedno dobro dijete" - malo čudno zvuči, ali shvatit će svatko tko se našao u sličnoj situaciji
ja znam da je sada razumijem...
...i meni je "upalilo" i koliko god ponekad (čitaj: vrlo često, ali preživljavamo :mrgreen:) bilo teško, nikad nisam požalila tu odluku da ta razlika bude relativno mala jer sam se tada osjećala spremnom za nove izazove, a takve odluke obično upravo to i jesu - životni izazovi
ali opet gdje piše da to mora biti
ako se čovjek ne osjeća spremno - ne mora i točka!

Citiraj:

---

Stijena prvotno napisa

ja sam se baš eto nekako iz gore navedenih razloga i odlučila za drugo dijete...
...jer nisam mogla pojmiti da ću ostati zakinuta za taj jedan prekrasan osjećaj da vladam situacijom :mrgreen:

---

ja zato moram na treće :)

moja je mama on njih četvoro ( jedan umro ko bembač) ostala sama kad je bila 3 godine ( jednog odnio rat onaj drugi,drugog Sava), i rodila si je sedmoro, razlike cca 1.5 godina.

Prvi klinac mi je bil srčani bolesnik,pa smo malo čekali i napravili 4.5 godine razlike, pa mala alergičar ,pa treći prvom za 9 rođendan.
Imaš vremena za premišljavanje.

Citiraj:

---

pikula prvotno napisa

ja zato moram na treće :)

---

kod mene je ovako de facto i bilo
mislim, nije bilo iz tog razloga :mrgreen:, ali je na kraju tako ispalo

Mrvna, ja sam imala tako divno, ali tako naporno prvo dijete da sam dok je bio sasvim malen bila uvjerena da mi je on prvi i zadnji. Međutim, želja za drugim se s vremenom iskristalizirala kao nešto sasvim jasno, određeno. Bila sam sigurna da to želim i preokrenula sam nebo i zemlju da do tog drugog djeteta dođem. Hoću reći, ne moraš sad odlučiti - doći će vrijeme kad će postati jasnije što zapravo želiš, a dotle ne moraš samu sebe mučiti ni okrivljavati.

Drugi je problem što ne smiješ dozvoliti da ti dijete raste tako da je osjećaš kao svog tiranina. Ti i TM ste odrasle osobe, a ona je malo dijete. Vi sigurno možete naći načina da izađete na kraj s njezinim problemima, a to bi riješilo i problem njezinog ponašanja. To ste joj i dužni.

potpis ne zdenku, a mislim da bi i maloj sefici godilo da ima jos nekog jer bi se u tom slucaju situacija morala malo iskristalizirat na opcu dobrobit.