kazna za trogodišnjaka?

m. ima tri godine i dva mjeseca, f. ima 15 mjeseci. dva brata. obojica su vrlo živahni po prirodi, mali istraživači, bez predaha, vrlo znatiželjni, teški nespavači...na forumu bi ih nazvali zahtjevna djeca. m. je još po prirodi i veseljak, društvenjak,f. je nešto manje. jako volim tu njihovu narav, ali s takvom djecom pogotovo kad je mala razlika među njima je jako naporno i iscrpljujuće za živce. i mm i ja smo već na pragu 40 i jako smo željeli djecu , ali smo dosta oboje istrošeni (pogotovo mm jer je privatni poduzetnik, non-stop samo posao i posao, i posao je jedino što ga manje više zanima) i vjerojatno bismo bili kvalitetniji roditelji da smo se zadržali na samo jednom djetetu.

iz tog razloga se dešava da se ne znamo kontrolirati kad djete napravi nešto što ne bi smjelo. ja sam totalno protiv fizičkog kažnjavanja, dok mm nema takav stav, međutim, desilo se da smo oboje u afektu par puta udarili djete (starijeg).užas! ja skačem odmah poslije toga da ga zagrlim i izvinjavam mu se, govorim da to nisam smjela napraviti, ljubim ga, budem ljuta na sebe i grozno se osjećam. :cry:dok se mm ponaša dosljedno pri kažnjavanju ( njemu ne bude žao, on misli da zaslužuje kaznu, ćušku, šta god) ali i za moje poimanje bude prestrog i pregrub u provođenju kazne. dakle, mm i ja različito se ponašamo i postupamo. ja zapravo izbjegavam bilo kakvu vrstu kažnjavanja (al ga zato onda opalim, netko će reći), a mm želi pošto poto naći nekakav model kažnjavanja, tipa, marš u svoju sobu ili ja bi ga sad prebio. tako da sam pristala na kompromis oko odlaska u sobu, ali ja bi ga van iz sobe nakon par minuta, a mm bi ga držao i sat vremena tamo, ako je navečer ond i duže, onda nema večernjih igara i crtića nego, soba i spavanje, pa bi to bilo i dva sata dok ne zaspi, dakle dva sata sam u svojoj sobi.. i tu se nikako ne slažemo...:evil:

nikako da kažem, zapravo, koje je to ponašanje starijeg djeteta, koje nas tako izvodi iz takta. sigurno pogađate, maltretiranje malog f., kad ga mlatne rukom, zvizne kockom u glavu, sruši ga kad mu ovaj uzme neku igračku, zaleti se autićem na nožni pogon u njega, kao slučajno ga izcipelari (mlatne tvrdom papučom) dok se valjaju po garnituri, itd da ne nabrajam šta sve ne. jako sam se suzdržavala dugo vremena i samo ih pokušavala razdvojiti. ljubomora je prisutna od prvog dana, i nikako da prihvati malog brata, dok kao što sam napisala ranije jako voli drugu, uglavnom stariju djecu, ljubi ih, grli, samo brata neće pa neće...(ne znam ni koje su igre da se mogu zajedno igrati (preporučite, molim vas!) trče oko stola ili vade posude iz kuhinjskih ladica njih dvojica i onda ga slažu (to baš ne volim ali im dozvolim samo nek se igraju zajedno), ako gradimo bilo što od kockica ili slažemo puzzle, mali dođe i sve poruši...)
i ima još par sitnica koje radi iz prkosa nama, ali ništa nije tako teško i bolno kao bratski udarci...

kakva kazna? kazna uopće? mm želi da ja istražim što treba i kao postupiti pa ćemo se onda nas dvoje valjda nekako uskladiti.
i još samo da kažem ja sam ta koja stalno djeci objašnjavam što je dobro a što loše, sto puta, svaki puta, imam zato stvarno živaca, ali mm :roll: za takve stvari, razgovori, katastrofa!!! on je gazda i shef u firmi, i mora ga se slušati kad jednom kaže, pa takav režim želi primjenjivati i u kući, kad jednom kaže, mora ga se poslušati,i točka. čak i djete od tri godine, ozbiljno! za poludit mi je s njim, živci su mu skroz otišli...a i ja ću zbog njega prošikat, ako ne od njega ond zbog shefice na poslu, grrrr... jadna naša djeca...

zato ljudi, nemojte me molim vas iznapadati, došla sam po savjet!!!
i nemam vremena googlati druge teme, molim vas konkretno ako imate...hvala unaprijed.
nadam se da ste me shvatili

Mislim kao što i sama pišeš da je problem u tvom mužu i vašim neslaganjem oko odgoja, tj. njegovo šefovanje. Kako bi dijete od 2, 3, ,4 godine išta naučilo i napredovalo bez objašnjavanja i razgovora? Mislim da trebaš ozbiljno razgovarati s mužem, fizičko kažnjavanje nije nikakva odgojna metoda, i ne osuđujem te što ti se desilo da udariš dijete ali nisi željela i nisi se uspjela iskontrolirati i ispričala si se djetetu ( i meni se desilo dva, tri puta iako sam prije govorila da bih radije ostala bez ruku nego njima udarila svoje dijete)ali to koristiti redovno i smatrati ispravnom je veliki problem, iako nažalost većina ljudi ne gleda na to tako, u našem društvu je fizičko kažnjavanje djece još uvijek nešto normalno.

Razumijem da ti se desi da te dijete izbaci iz cipela, meni se to dešava svakodnevno samo se trudim kontrolirati i često poslije analiziram situaciju u kojoj sam izgubila živce i probam ju preduhitriti drugi put i naći neku svoju shemu da se skuliram,ako smo doma maknem se na minutu u drugu prostoriju, odem na wc i sl. Teže mi je ako smo van doma a ja u ruci držim mlađe dijete i slično, tada bih neko instant rješenje al ono ne postoji.

Kazna za trogodinjaka, pa ne volim tu riječ, ja to nazivam posljedica određenog ponašanja. Djeca te dobi kazne ne kuže i nemaju nikakvog efekta, al trenutna posljedica za neko ponašanje ima. Samo teško je to smislit, tipa moj se danas baca pred zgradom i urla da ne želi još doma, da želi biti vani nakon što smo 4 sata bili vani? Kakva posljedica bi trebala biti za takvo ponašanje? I ja nisam načistu s tim.

Evo, probat ću ja opisati naše iskustvo, možda pomogne (iako je svaka obitelj drugačija, svaki čovjek i svako dijete je drugačije pa nažalost nema provjerenih metoda koje bi uvijek palile).

I mi imamo dvoje djece s malom dobnom razlikom, a dobili smo ih u istim godinama, zapravo već sam zagazila u četrdesetu kad se mlađi rodio.

Nije to lako i bit će teško i fizički i psihički dok mlađe dijete ne napuni tri godine, tj. kad postane sposoban da se igra s drugom djecom, pa i starijim bratom. To ti je razlog zašto ga stariji brat "ne voli" jer mali mu još nije odgovarajuće društvo.

Najbitnije je da se s mužem dogovoriš oko pristupa. Nasilje i udaranje nije dobro jer dijete na taj način sebi protumači da tako treba postupati. Ako roditelj mlatne dijete, smatrat će da i on tako smije mlatnuti drugu djecu. Ako roditelj viče, smatra da smije vikati. Ako roditelj otvoreno pokazuje bijes, smatra da i on može divljati.

Dakle, jednostavno je za savjetovati, ali nije jednostavno tako živjeti - morate postati baš takvi ljudi kakvu djecu želite (uff, ovo je meni nešto najteže u životu, ali i najbolja škola koju sam dobila i još je uvijek imam). Djeca vas gledaju i uče. Ne možeš ti djetetu pričati da se ne smije udarati brata ako ga odgajaš šamarima. Čin ima veću težinu od riječi. Treba se zapitati "kakav primjer dajem svojoj djeci?" ili "što bih drugi put mogao/mogla bolje?" ako se dogodi da podvikneš, pa čak i izletiš iz cipela i opališ klinca po guzi (malo je takvih roditelja kojima se to nikada nije dogodilo). Ja sam na brzinu prestala galamiti jer su klinci to naučili od mene i nije mi se dopalo.

Ako je roditelj pristojan i blag, i dijete će biti takvo. Doduše, ne djeluje to kao čarobni štapić, treba se skupiti određeni vremenski period da shvate.

Do tada - kazna (ako se to tako može nazvati) koja je u našoj kući bila primjenjivana u toj dječjoj dobi je razdvajanje. Makneš klinca koji pravi nered iz igre. Pošalješ ga u drugu sobu da se ohladi. Nađeš mu "mirno mjesto" na kojem će razmišljati zašto si ga potjerala. Ako ga odvojiš u drugu sobu, spasit ćeš sebi živce i to može potrajati petnaestak minuta, koliko treba da se ohladi. Ako ga pošalješ u kut ili na miran stolac da razmisli, vrijeme trajanja hlađenja = koliko dijete ima godina, toliko minuta. Neće generator sukoba uvijek biti starije dijete, bar kod nas nije bilo (dapače, mlađi sin ima kraći fitilj).

Najvažnije je da uspijete sačuvati sebi živce. Nemoj misliti da ste potrošeni, samo ste umorni jer radi se o stresnom i napornom periodu za roditelje svih dobi. Kad to prođe i kad klinci napokon nađu zajedničke interese, odahnut ćete (iako to dođe neprimjetno) i sve će doći na svoje mjesto. Mi smo imali teških trenutaka, ali i danas mislim da nam je najbolja odluka u životu bila ići na drugo dijete unatoč godinama. Naši sinovi danas su jako bliski i dobro se slažu iako svaki ima i svoje posebno društvo i svoje interese, puno toga rade zajedno. To je počelo negdje kad je mlađi imao 4 godine, branili su jedan drugoga na vrtićkom igralištu iako nisu bili u istoj grupi. Naučit će. Treba samo strpljenja... Btw. ne znam da li je ovo dobar savjet, ali priuštite djeci "odmor" jedan od drugoga. Moj muž je znao voditi dečke svojoj mami na smjenu - utorkom jednog, četvrtkom drugog i to je savršeno funkcioniralo. Ako imaš bilo koga da pomogne oko djece, sad je pravi trenutak i za vas odrasle. Sretno!

Nisam detaljno citala pa odgovaram na naslovno pitanje.

U Mulleru sam kupila stopericu sa zvonom. Mora sjediti 3 min. Kad zazvoni zna da je gotovo. Trebalo je vremena i zivaca da nauci, ali sad pali.

Ja sam primijetila da su klinci ko radari; hvataju naše raspoloženje i tako se ponašaju. Ako sam ja na rubu živaca, taj dan mogu očekivati tantrume i urlikanje pa mi je zato bolje da se saberem prije nego uđem preko praga da me ne dočeka do navečer kaos i raspad sistema.
Ostavljanje djeteta od tri godine po sat ili dva samog u sobi mislim da je stvarno pretjerano, skužit će pouku i nakon 10 minuta-100% sigurno.
Ako ti muž puno radi i nema ga toliko doma sa klincima sigurno mu fali jedan dio uvida u cijelu sitauciju pa zato i ne može shvatiti što je primjereno za tu dob,a što jednostavno još ne razumiju i čemu nisu dorasli.
I mislim da mu je dovoljna kazna ako ga se udalji od brata/iz sobe na par minuta.

iu kaznu treba ići gospodin muž, a i ti .

Mali je dijete i samo oponaša vaš obrazac ponašanja.

Poslije ćete se čuditi kad odraste otkud je takav.

Ovo je totalno dobronamjerno , razmislite o sebi i svojim odgojnim postupcima.

Ja mislim da roditelji trebaju biti dosljedni. Ne odobravam sto si malog mlatnula, ali to sto si se odmah krenula ispricavati dijete ce protumaciti krivo, odnosno da ono nije skrivilo nista nego da si ga ti mlatnula bez razloga. Znaci, tvoja isprika je trebala doci kasnije, kada su se stvari smirile i svakako si trebala naglasiti da je dijete krivo napravilo to i to i da je isto tako krivo sto si ga ti mlatnula u afektu.

Ja imam sestogodisnjakinju koja je vrlo zahtjevna djevojcica i najradije bi mi se drzala za nogu cijeli dan. 90% recenica joj pocinje sa "ja bi...". Uhvati ju period od 10 tak dana tu i tamo (recimo svakih pol godine) kada je nemoguca. Vristi, udara me, pokusava sve na silu. U tim situacijama jedino sto pali je drasticna kazna. To znaci npr, ona ima dozvolu gledati crtice vikendom - drasticna kazna je da taj vikend ne gleda crtice! Naravno, to izazove novi ispad bijesa, ali ono sto je vazno je da roditelj ne popusti. Jer ako popustis, kazna sama po sebi nema smisla i dijete nauci da upornost (dosadjivanje, gnjavljenje, plakanje, vristanje - sve ono sto roditelji najvise mrze) pali. I cini mi se, da povremenim primjenama drasticnih kazni (za jako lose ponasanje) dijete se skulira, skuzi da si ozbiljan kada mu govoris da ces ga kazniti i na kraju krajeva promijeni ponasanje. Isto tako, lijepo ponasanje nagradis, pohvalis (to je mozda jos vaznije od same kazne). Eto, mozda ti ovo moze pomoci.
I da, cini mi se da je zatvaranje djeteta od 3 godine na sat, dva puno previse. Kazu - koliko godina toliko minuta. Ako je i koja minuta dulje, nije strasno, ali cini mi se da je prijedlog tvog muza predrastican i nije zdrav za dijete.

Ako mene pitaš udarac po guzici je ništa prema kazni izolacije u sobi dva sata za dijete od tri godine, taj dio sa tako dugom izolacijom (plus emocionalna nedostupnost nakon toga) mi je puno previše i potpuno neprimjerena za trogodišnje dijete. Možda da razgovarate sa psihologom u vrtiću (ili u vašoj blizini) , moguće da bi suprug bolje shvatio (kad bi mu to rekao netko izvan obitelji i još stručan) da ima prevelika očekivanja i predrastično ponašanje prema djeci, te vsa uputio kako da riješavate svakodnevne situacije?

Očito je da muž mora malo smiriti živce, u kući on nije šef nego je ravnopravan član obitelji, nema šefovanja. Ali ima odgajanja. Morate se uskladiti i dogovoriti. Ja sam mišljenja da djeci neće ništa biti od toga što je dobilo po guzici. I mislim da se nisi trebala izvinjavati i grliti nakon toga, nego, kao što je netko već napisao, kad prođe nervoza i sve to, popričati s djetetom o svemu i objasniti neke stvari. pišem s malom na cici pa skraćujem maksimalno, valjda ćeš me skužiti. ja svoje isto šaljem u sobu kad su u kazni ali to ne traje dugo, ma kakvih dva sata..a ja imam djecu od 10, 9 i 5 godina. tvoje dijete je premalo za takve kazne, za tako dugotrajne.ovo međusobno mlaćenje među braćom...možda se ne radi o ljubomori nego o činjenici da su braća i da je sve to normalno. ZNAM da je groznoto gledati i biti sudac, mene takve stvari isto izbace iz takta ali što su stariji toga će biti manje. pa bi ja zaključila na kraju...ili ćeš natjearti muža da se promijeni (ne znam kako i jeli to uopće moguće) ili ćeš sve u vezi djece preuzeti na sebe. I ja sam imala/imam problema s mužem i njegovim odgojnim metodama (on ne tuče nego izvršava psihički teror svojom pričom, meni dođe da ga mlatnem po glavi kad počne) i nsmo previše napedovali, osim što sam ja zahebala situaciju jer sam pred djecom njega po.srala pa u uništila autoritet:p


zanemarite pravopisne pogreške

samo ću komentirati da mi je jednom dj. psihologinja ( koja je na mene ostavila jako dobar opći dojam) rekla da je neko generalno pravilo da je "kazna" u minutama=dob djeteta u godinama.
znači trogodišnjaku su 3 min sjedenja na izabranom mjestu (radije nego izolacija u sobi) dovoljno.

a moje iskustvo ( imam dječaka iste dobi)-najbolje pali kad predvidim "ispade" i pomognem mu verbalizirati što on ustvari želi.
jučerašnji primjer: tata ga doveo iz jaslica, on ne želi ući u kuću, ja vidim da je na rubu plača, i da će početi udarati i/ili razbijati stvari. ja krenem naglas nabrajati što bi mogao biti razlog nezadovoljstva (jer ako ga direktno upitam počinje plač, a moguće i bacanje). jedna od stvari koju sam nabrojila je nagrada od teta S., skužim da na to reagira-malo potpitanja-i on se otvori i kaže da mu je teta obećala nagradu (bombon) nakon spavanja u jaslicama. tata je po njega došao par minuta ranije i teta mu nije dala nagradu jer smo ju izričito tražili da ga ne nagrađuje bombonima.
djetetu smo mi dali bombon-jer mu je obećan, on je svoju stranu pogodbe ispunio-a s tetom ću danas popričati opet na temu slatkiša. ostatak popodneva smo proveli u baš dobrom raspoloženju, a da sam ga pustila da se on sam nosi sa razočaranjem zbog propuštenog bombona-sigurno bi imali ispad, pa kaznu...
razgovori ipak najbolje pomažu

Slažem se sa mariom i Trinom. I htjela sam ti reći da imati dva mala dečka u kući nikome nije lako. Moja dva su sada već veliki, ali treba proći sve te svađe, bratsku tučnjavu, uzimanje igračaka i brdo drugih problema.

Biti roditelj nikada nije bilo niti će biti lako. Ali, roditelj je odrasli, pametni, ima iskustva. Trebali bi znati što učiniti. A to nije tući ni kažnjavati. Da li jednako nagrađujete koliko i kažnjavate?

Sve dok su djeca zdrava trebalo bi biti jednostavno učiniti ono što treba da dan prođe sretno i da i roditelji i djeca uživaju zajedno. Treba ih nahraniti, omogućiti im odmor i razonodu i voljeti bez obzira na sve.

Lako je meni pričati sada kad više nema svakodnevnih čarki, razbijenih koljena i glava, pa i stakla...i super je dok sve ostane na priručnoj prvoj pomoći. Neću te plašiti, ali to što odrastaju nikako ne znači da će biti jednostavnije.

Sve dok ti i muž ne odlučite da prihvatite da su to djeca, mala djeca koja moraju imati neke granice, ali primjerene za njihovu dob, neće biti sreće i veselja. A bit života u obitelji je sreća i zadovoljstvo za sve članove. Bar u većini vremena.

Čisto praktično par ideja. Svaki bi trebao imati neke svoje igračke, koje ne mora dijeliti ako ne želi. Svaki ima pravo na svoj vlastiti prostor. Nitko ne kaže da se moraju stalno igrati skupa ako su braća. Svaki od njih mora imati mamu i tatu povremeno samo za sebe. Ili baku i djeda. Oni nisu komplet. Pokušaj ih tako gledati. Kao jedinke koje silom prilika moraju biti skupa. Nitko ne kaže da jednom neće biti presretni što imaju jedan drugoga, no možda sada nisu.

Nije ni meni bilo idealno, daleko od toga, ali pokušavala sam najbolje što mogu. Na sestru nisu ni jedan ni drugi ljubomorni, ona je ipak stigla puno godina kasnije i kao da je napravila neku ravnotežu.

sade_74, možda je tvoj muž u djetinjstvu bio odgajan na isti način (batinama i tjeranjem u sobu) pa i ne misli da može postojati bolji način. Stvarno, bilo bi dobro da u miru porazgovarate - tko zna što nosi u sebi i ne sluteći. Odgoj djece može i njemu pomoći da se riješi svojih kostura iz ormara. Većina nas je to prošla... Sretno!

Mi smo isto uveli kaznu po sistemu koliko godina toliko minuta kazne.Sad su oni i veći pa pale i druge kazne.Tipa komp. nećeš vidit ili crtić i slično.Ali danas je mali od sestre koji ima 3 god.Tako jako ugrizao moju od 8 za trbuh da je prokrvarilo.Došlo mi je da ga sravnim sa zemljom pred sestrom ai njoj isto.Samo sam ga pogledala i rekla na krevet ..znao je jadničak da je kriv i samo je sjeo u suzama na krevet bez prigovora.Nakon isteka kazne oboje se ljube i grle kao da se ništa nije dogodilo.

Ja starijeg znam slat na "hladenje" u sobu. To traje otprilike koliko treba da se zatvore i otvore vrata i vec vice da se ohladio i pretaje plakat....obicno ga potjeram jer nece jest ili lupi brata.

Meni je bezveze da se ispricavas ako ga lupis u afektu... Ili ga nemoj lupit ili stoji iza toga. Objasnjavaj kasnije. Meni je veca bedara neko emocionalno zastranjivanje...tipa drzanje djeteta u sobi dva sata da ne smij izac ako ga je prosla ljtnja, nego da nekad u afektu dobije po guzi...

Osim sto se slažem s gornjim postovima, pogotovo od peterlin, dodala bih:
Ako je vaše starije dijete uvijek kao isključivi "krivac" za sukobe između braće, uopće nije čudo, da "ne voli" mlađeg brata. Mislim da u tom pogledu radite ti i tvoj muž ozbiljne pogreške.

Ja udarala dijete nebi nikada (mada ne znači da nisam vikala koji put):mrgreen: ali kod nas pali oduzimanje najdraže igračke dok se ne ohladi.

Ja sam ih znala opaliti po guzici i nemaju traume od toga ali to nije tema, htjela sam reći da ne treba od toga stvarati ne znam što. Psihičko maltretiranje je puuuuuuno gore od udarca po guzici. A zatvaranje u sbou po dva sata je i više nego traumatično.

Mislim da su danas roditelji ozbiljno pobrkali pojam tko je kome roditelj ili šta bi taj pojam uopće trebao označavati. Ne uče djecu uopće osjećati niti suosjećati,kamoli poštivati.Kazna je dobra,u dobrom obliku i dobroj dozaži,dijete treba osjećati stid zbog loših postupaka te strah od ponavljanja istih. Inače zašto ne bi bilo neprimjerenog ponašanja,tako je svakako lakše i tko ga u tome priječi,osobito ako nije kažjeno za neprimjerenost?Uostalom mi živimo u društvu kojem je kazna i nagrada temeljac organizacije postojanja,ako dijete ne naučimo tome kako očekujemo da normalno funkcionira?PREZIREM roditelje čija agresivna, neodgojena derišta napadaju moju djecu po igralištima i parkićima dok oni anđeoskim glasom cvile"neeeeeeeeeeeeeeeeeee# a meni objašnjavaju da nije ono tako mislilo jer je redom-pospano,frustrirano,gladno,žedno,bla,ser kenj-jel bi to mene trebalo interesirati?Jel se ikoga tiče kakvo je njihovo dijete i daje li to pravo tom djetetu da maltretira/udara i tom roditelju da to opravdava?Djeca vole granice,pravila i uporište koje pruiža roditelj zdravih i dosljednih stavova. Pita li se itko kakav primjer daje djetetu,čemu ga uči u životu ako nije sposoban odrediti doma obične smjernice ponašanja? Bolje se osjećaju u kontroliranim uvjetima nego u životu bez kontrole i vlastitih nerazumnih prohtjeva,jer su djeca ipak djeca i NE ZNAJU što je dobro za njih,što im treba i kada.Meni je suludo vidjeti da dijete udara roditelja dok ovaj cvili nad djetetom i očito ga nervira,kao što mi je suludo vidjeti i obratnu situaciju. U nekakvom zdravom i normalnom odnosu,gdje dijete zna koja je njegova uloga i gdje mu je mjesto to se ne viđa. Dijete nije ravnopravan član obitelji(na način da se njega pita kada se ide u goste,da ono odlučuje kada se liježe u krevet ili slične gluposti),dijete odrastanjem i sazrijevanjem ZASLUŽUJE svoje mjesto u obitelji,društvu,školi,poslu i bilo kojem drugom mikrokozmosu obitavanja.
Kao odgovor na prvotni post,starije i mlađe dijete svakako iskorištavaju situaciju neslaganja roditelja oko postupaka kažnjavanja.Gluposti o "ravnopravnosti" u braku mi je isto teško za slušati,uvijek netko u braku poteže više,netko je popustljiviji,50:50 ne postoji nigdje u životu(poslu,vezi...) zna svatko tko se oženio(zaposlio...).
Teško je i vrlo teško znati tko je zapravo kriv od djece osim ako se 100% vremena ne bulji u njih što je neizvedivo. Šikaniranje mlađeg djeteta je svakako nedopustivo,s tim da treba biti svjestan da djeca često provociraju kada roditelj to ne vidi.
Kao konkretan savjet ako si sigurna da je uvijek starije krivo u svakom sukobu bi ih se razdvojilo s tim da bi se naglasilo starijem da se ljuti na njega jer se ružno ponaša prema mlađemu i dok se ne bude lijepo ponašao prema braci niti ćemo se mi lijepo ponašati prema njemu(time mislim ignoriranje na svaki pokušaj ulizivanja bih se reklo da neće upaliti i da ćemo se lijepo razgovarati tek kad se i on bude lijepo ponašao)
Ako nisi sigurna da je samo jedan kriv i zapravo su kriva obojica odvojilo bih se svakog u jednu sobu pri sukobu i nakon 10 min ih pustilo van i tako unedogled svaki put naglašavajući ružno ponašanje i kako se neće moći lijepo igrati dok se ne budu lijepo ponašali.Ako je svađa oko igračke uklonilo bi se igračku iz domašaja obojice i reklo da će ju dobiti tek kad se smire i nauče dijeliti,pa značilo to da se uklonilo sve igračke,neka,ugasilo tv itd,što god bilo sporno.
Ako je starije dijete uporno i namjerno agresivno prema mlađemu kada bi ga ponovno udarilo/cipelarilo/ozljeđivalo jednako bi se prema njemu udarcem prisupilo i pitalo bi ga se dal mu je to lijepo i dal mu se sviđa i ako ne misli prestati biti nasilan prema bratu da će tako biti i njemu samom. Ispričavati se djetetu nakon batina je suludo jer ili ga se onda niti ne udara a svakako kasnije nije pametno pred djetetom dovoditi u pitanje vlastito zdravo rasuđivanje jer time štetiš svojem autoritetu i vašem odnosu,a da ne kažem da se ispada blesav i pred mužem,ostatkom pobitelji itd.
Da zaključim,u mojim očima dobiti brata ili sestru je sretan i blagoslovljen događaj i ništa strašno ili teško da bi se starijem djetetu trebalo dopustiti da proizvodi bijesne gliste ili kažnjava mlađe dijete ili obitelj jer se dijete rodilo. Starije dijete ima da prihvati dolazak novog člana kako god zna i umije i na ljubomoru se najčešće ne treba obazirati. Agresivu ne treba tolerirati,a lijepo ponašanje prema mlađem treba nagraditi poljupcem,osmjehom ili zagrljajem-ničim više.Ne treba plaćati starije dijete ili ga kupovati da bi bilo dobro prema mlađemu.
Savjet je samo dosljedno i kad dijete vidi da je oblik ponašanja svakako nedpoustiv prilagoditi će se.Ne se svađati pred djecom s mužem o metodama odgoja.Mućž kad vidi da si dosljedna u svojoj odluci da dovedeš dijete u red i sam će kad vidi da tvoje metode funkcioniraju lakše prihvatiti ono što ti želiš.Svakako je sukudo očekivati ako se dijete lošije ponaša u tvojem prisutstvu ili teše posluša od supruga da se povije za tvojim primjerom koji očito ne funkcionira.
Sretno.

Ja mislim da je kazna svakao potrebna stavka svakog društva kao cijelokupnog tako i malog koje čini jedna obitelj. Ako je dobro odmjerena i dozirana ne šteti već pomaže.Da moje starije dijete krene cipelariti mlađe ja bi ga svakako tresnula i pitala ga kako mu se to sviđa i ako misli mlatiti dalje brata odgovara li mu da i on sam još dobije?Sigurna sam da bi se za čas predomislio.
Inače bi ih razdvojila,uzela igračku i ne dala niti jednom,a s mužem se uvijek loše raspravljati o odgoju pred djecom..
Isto tako bi krivo dijete ignorirala dok se ne bi prikladno ponašalo.Zatvaranje u sobu bih primjenjivala u najdužem trajanju d 15 min,s tim da ja svojima velim nek idu u sobu i da kad se saberu(tišina,mir i bez suza) mogu izić van pa oni iziđu već kako sami procjene-s tim da ako neprimjereni iziđu idu natrag u sobu. Ljubim ih kad se lijepo slažu.

S tim da se ja najčešće derem i radim dramu kad su baš nešto krivi i naglašavam kako je to ružno,nek se stide itd. To je najčešće dovoljno uz to kaj ih poteram u sobu. Meki su ko putar kad iziđu van :) Naravno zločestiji su kad je publike jer misle da ih ne bum poterala,ali kad vide da ne popuštam smire se. Naravno nekad su baš namjerno naporni kad bih ja baš da budu dobri jer bi nekaj popričala ili obavila.ali što ćemo,zato smo ih imali :)

Uff, da sam ja mlatnula svog svaki put kad je on opalio sestru, mlatila bi ga konstantno, nije to baš neko dobro rješenje. meni je po guzici metoda koja je krajnja i ustvari je ne podržavam ali se znala dogoditi kod dvoje starije djece, petogodišnjak nije nikad a ni neće dobiti po guzici.

Ne slazem se s tim da se djetetu ne treba ispricat ako ga se udari. Pa i ja od njega ocekujem da se isprica meni, svom prijatelju, bratu...koga god je udario jer nije znao drugacije izrazit ljutnju. Na meni je da ga naucim verbalizirati takve osjecaje kao sto i ja moram.

Konkretno na temu nemam dodati nista jer moj jos jaaaako voli svog malog bracu, al javim se za par mjeseci kad maleni otkrije igracke od starijeg...

hvala peterlin, tvoj mi je osobni primjer najbolje sjeo i mislim da će mi dati ideje i smjernice kako dalje...

Citiraj:

---

možda je tvoj muž u djetinjstvu bio odgajan na isti način (batinama i tjeranjem u sobu) pa i ne misli da može postojati bolji način.

---

dobro si pitala, muž, ali i ja, smo odgojena po motu šiba je izašla iz raja i baš zato prezirem i opirem se toj apsurdnoj odgojnoj mjeri. i mogu samo reći blago onima koji nisu tako odgojeni nego su, da tako kažem, odgojeni u zdravom duhu i zdravoj okolini, jer nemaju u sebi usađene matrice ponašanja svojih roditelja i nemoraju razmišljati i izmišljati nešto što nije u skladu s tim odgojnim postupcima. ja npr. ne želim biti kao moja mama, a događa se baš u tim situacijama s djecom da je osjećam prisutnoj u sebi . i kud je situacija takva da moram odmah reagirati jer sukob između djece mora momentalno prestati, tu još moram sebe iskontrolirati da ne zvučim i ne postupim kao ona.(i sad kad mi ona čuva djete bojim se da on ne preslika nešto iz njenih postupaka ili načina razgovaranja, a vidim da je to i neizbježno.)

Citiraj:

---

Sve dok ti i muž ne odlučite da prihvatite da su to djeca, mala djeca koja moraju imati neke granice, ali primjerene za njihovu dob, neće biti sreće i veselja. A bit života u obitelji je sreća i zadovoljstvo za sve članove. Bar u većini vremena.

---

beti, ovo si dobro rekla, ali tog sam nažalost samo ja svjesna. iz istog razloga još uvijek odgađam kažnjavanje.
kao i ivanas, mislim da djete tu kaznu ne shvaća, ja vidim samo to da se on osjeća tada odbačen od nas roditelja, a ako je to i cilj...i dalje ću odgađati kaznu... kad zatvorim vrata njegove sobe on kao da dobije histerični napad, plače, nesretan je. meni to zvuči prestrašno, nešto što ne želim da moje dijete doživljava i preživljava. ne mislim da to zaslužuje. možda kad bi blaže na to reagirao... ne znam

a to da se neispričam svom djetetu zato jer sam ga udarila, to mi je najveća glupost koju sam čula! samim time što znam da mu taj udarac nije bio svjesno i namjerno upućen, nego da li je to roditeljski obrazac ponašanja ili moj kratki fitilj, ili kombinacija...
ni meni se moji roditelji nisu ispričavali zato što sam dobivala batina, niti su mene naučili da se ja njima ispričavam, zar to ima nekome logike?
pa ja imam traume zato jer me roditelji nisu grlili kad mi je najviše topline i ljubavi i oprosta i razgovora i ne znam šta sve ne, najviše trebalo. pa nikako to i ništa slično ne želim priuštiti svom djetetu. ja djetetu, ma kakvu zločestoću i glupost napravio, odmah moram dati do znanja da ga volim i kad sam jako ljuta na njega.

1976, ne znam koliko djece ti imaš i kakvog su karaktera, vjerojatno nisu zahtjevni kao moji harambaše, ali tvoj mi se odgoj čini too much ortodoksno, pomalo militaristički. mislim da i ti imaš o čemu razmišljati. ako ti djeca nisu znatiželjna i tvrdoglava po prirodi onda ne znaš kako im je teško postaviti granice i koliko mrze ograničavanje, kao i pravila, i isto tako nametnuti im kaznu. to ubija njihov nježni karakter u početnom razvoju, njihovu radoznalu prirodu, koja ih čini nevjerojatno inteligentnijom djecom od druge djece.
moj m. je veseljak po prirodi, dobričina, stalno nešto pjeva ili priča. svima je u susjedstvu i u lokalnom parku omiljen i poznat po svom nasmijanom licu i pjesmama, a ima samo tri godine. i takav je otkad je progovorio, super priča od svojih godinu i pol. ljudi, poznati i nepoznati, su nam otvoreno iskazivali iznenađenje kad bi ga slušali. teta u vrtiću je zaljubljena u njega i druga ga obožava. teta u jaslicama ga je uvijek hvalila ( samo što je imao neuspjelu adaptaciju od 6 mjeseci jer je previše bio vezan za mene i morala sam ga ispisati - srećom zatrudnila- pa je meni ostala trauma od jaslica!). starijim dečkima u ulici je jako drag, a ima još hrpa druge djece oko njegove dobi.
kako da mu skinem taj osmjeh na licu? već sad vidim da su ga postojeće granice i kojekakva sputavanja uozbiljila. dobivanje brata ga je uozbiljilo.

to što ga ne voli i ne prihvaća, mlađeg brata, to je drugi par čarapa, s kojim se ja kao roditelj moram nositi.
i beti, ti si mi isto otvorila oči sa ovim

Citiraj:

---

Svaki bi trebao imati neke svoje igračke, koje ne mora dijeliti ako ne želi. Svaki ima pravo na svoj vlastiti prostor. Nitko ne kaže da se moraju stalno igrati skupa ako su braća. Svaki od njih mora imati mamu i tatu povremeno samo za sebe. Ili baku i djeda. Oni nisu komplet. Pokušaj ih tako gledati. Kao jedinke koje silom prilika moraju biti skupa. Nitko ne kaže da jednom neće biti presretni što imaju jedan drugoga, no možda sada nisu.

---

što se tiče razgovora sa psihologom, ova vrtićka psihologinja nije baš na mene ostavila neki utisak, malo mi je površna i ne sluša do kraja. moram se raspitati za nekog drugog...

eto, hvala vam. ako ima još tko kakav savjet ili primjer iz vlastitog života, otvoreno iščekujem...
sa mm-om ću popričati o ovome, možda uzaludno, a možda ipak truda vrijedno...

Sade, ja se ipak u dosta stvari ne mogu složiti s tobom. Čini mi se da se danas mnogo roditelja pravda znatiželjom, individualnošću, inteligencijom i tvrdoglavosti svog djeteta. Meni to zvuči samo kao izgovor za nedostatak hrabrosti u postavljanju granica. Pa ja ne znam nijedno zdravo dijete koje nije posebno, znatiželjno, inteligentno i tvrdoglavo ! Ali, kakvo god ono bilo, potrebne su mu granice. Što se kažnjavanja tiče, ja bih razmislila o nekoj blažoj kazni, ali kazni koja će imati efekta. Zatvaranje u sobu na 2-3 sata mi je previše, ali sjedenje na stolici u trajanju od nekoliko minuta nije. Koliko minuta - to ćeš procijeniti sama. Mom dvogodišnjaku nekad je dovoljna minuta, a nekada nije dovoljno ni 5 minuta. I ne moraš mu pritom govoriti da ga voliš, ispričavati se i slično, jer time mu šalješ zbunjujuće i dvosmislene poruke. Ako svakodnevno dobiva ljubavi i pažnje koliko mu je potrebno, jedna kazna od nekoliko minuta neće poljuljati njegovo povjerenje u vašu ljubav.

kažnjavaš dvogodišnjaka?! svaka čast ako on kuži šta znači ta kazna.

ne pravdam se ovim što si gore nabrojala. imaju naši bake i djede još starijih unuka od kojih su neki već i školarci i to izvrsni u učenju, ali ovom mome se ne mogu načuditi. meni to dovoljno govori.

a granice, naravno da imamo. i za starijeg i za mlađeg. mlađem dopuštam sve, osim što može ugroziti njegov život ili zdravlje (kemija, deterdženti), nema veze jel mi to u kući stvara nered ili ne (lonci, špajzservis, dozvolim i da mi dodaje čaše i šalice iz perilice- obožava kuhinju, baš kao i ja!), tako sam isto i sa starijim. naravno s vremenom smo počeli jasnije definirati granice kako se znatiželja proširila izvan kućnih okvira. zbunjujuće bi mu bilo najviše to kad bi mu nešto branila i upozoravala u društvu druge djece, što inače smije raditi, a onda bi mi bilo lakše kad bi naišla na roditelja istomišljenika koji bi samo odmahnuo rukom "pustite ga..."
ja dosta na njega vičem kad nešto radi nešto što ne bi smio, a to moram obuzdati kod sebe, jer je i on počeo vikati kad nešto ne može dobiti, a čak nas nekada i udari. i to mi sve govori. danas sam u par navrata (na godišnjem sam pa sam smirenija) okrenula na šalu njegov neposluh i nestašluk, to ima još najbolji rezultat! on dođe i počne me grliti i ljubiti! ali ne mogu se uvijek tako iskulirati. ebiga