Sramezljiva kci jedinica

Moja je malena zivahna, puna maste, suosjecajna i radoznala upravo trogodisnjakinja.
Kao i svi roditelji i mi zelimo da bude sretna i vesela medjutim njeni osjecaji sramezljivosti prema djeci tj. njenih vrsnjaka je svakim danom sve izrazenija sto me doslovno jako brine.
U igraonicu ide dva puta tjedno gdje je ostavim na cuvanje tetama koje su i strucne i dobre i imaju takta, ali ona jednostavno kao da se nikako nemoze prilagoditi drugoj djecici (sada u trecem mjesecu ce biti vec god. dana). Mogu to razumjeti jer je tu samnom sama, ja sam starija mama i sve moje prijateljice imaju odraslu djecu ili stariju od nje ( sa njima se igra bez problema ).
Odvajanje isto je tesko islo, ali u zadnje vrijeme je puno bolje.
U igraonici joj se svidja, voli ici mada svaki put ponese igrackicu sa sobom koju nece dijeliti i dogodi se da pokunjeno sjedi sama i boji se da ce joj neko uzeti, a kao posljedica je negativna reakcija druge djece - udranje npr te iste lutke i sl..
Danas sam je ipak tesko,ali nekako privolila da podje bez icega kako bi se mogla pridruziti drugoj djeci.
Inace pocela je izrazavati i znakove straha iako joj svjesno ne citam klasicne price i ama bas nicim ne strasim niti je u nekoj negativnoj obiteljskoj atmosferi. Znam da je to prirodan proces u neku ruku, ali u vec sam je dva puta cula kako se boji u snu da cemo je ja i njen tata ostaviti, sto me je zgrozilo.
Molim ako ima neko savjet, ne snalazim se dobro i neznam kako joj pristupiti iako je uobicajeno bodrim i sa njom lijepo razgovaram.
Njoj treba vremena kako bi sve rekla sto zeli, moj muz je kao djete bio zatvoreno djete iz zatvorene obitelji koja je cista suprotnost mojoj, nisam sigurna da bi nasljedje moglo biti tako veliki utjecaj.

nemoj brinuti.. Znam da želiš da je sretna, ali neka djeca su jednostavno takva.. I još je mala, tako da će se postupno početi otvarati prema drugoj djeci.. Samo treba vremena.
Naš će sad 4 godine i nedavno je prvi put bez negodovanja ostao u igraoni, sa oduševljenjem:-D
Isto je povučen, doduše puno brže se otvara djeci, negoli odraslima. On se igra s djecom, ali uvijek tu moramo biti ili mm ili ja.

I nemojte je etiketirati ko sramežljivu.

Kod nas je bio dodatan problem što bih se ja uspaničila na pomisao da treba ostati sam u igraoni.. Jer ga poznajem i odmah pomislim što ako bude plakao. Iako ne pkazujem to pred njim, on osjeća pa ga je pretpostavljam to dodatno kočilo.

Sretno i nemojte forsirati je 'gurati' među djecu.. Možete je samo potaknuti nenametljivo i biti strpljivi

čuj, moja starija je otprilike takva (mada nije bilo ovoga s igračkicama), voli društvo starijih ili starije djece, uglavnom crta i priča svoje priče

a ima 2 g. i 5. mj mlađu sestru

tako da ...

Moj sin ima pet godina i isto je jedinac. Osijecajan, pametan, nije skrt. Užasno je sramezljiv, kod njega se sramezljivost počela javljati prije godinu dana. Inače ga baka čuva , ide svaki dan u igraonicu na dva sata. Ima dva najbolja prijatelja s kojim se voli igrati. Ali moj ne samo da se srami djece, nego i odraslih. Doma je druga priča , otvoren, ne sluša , sve mora biti po njegovom . Inače je vrlo mazeno dijete, čak i razmazeno. Ali takav je, ja i mm smo bili sramezljivi, pa se previše ne opterecujem. Ali hoće ostati u Igraonici i sudjeluje u svim aktivnostima, ali bilo je dana kad nije htio ići. Moj jedva pozdravi na cesti, čak i neće , ja ga ne forsiram, doci će kad tad na svoje , čak neće komunicirati s poznatima ak ih duže vremena ne vidi koliko se srami.

Evo i ja imam problem da moj petgodišnjak neće ostati nigdje sam bez nas, niti u igraonicama, rođendanaonicama, nekim sportskim aktivnostima i sl. Ide u vrtić i to odrađuje, doduše čim nema njegovih prijatelja onda se sa nikim ne igra.

Moja sad ima 4,1 g. i nešto je bolje nego prije. S 2-3 godine u vrtiću uopće nije komunicirala (inače je rano progovorila) , igrala se jest, ali bi samo kimala i odmahivala glavom. Nakon 3.godine počela je u vrtiću vrlo sramežljivo pričati, a ni dan danas s novim osobama ne priča, tj. treba joj neko vrijeme akomodacije (napr. odgovorit će na postavljeno pitanje ako nam je netko u gostima dulje od sat vremena).
Kod raznih doktora shvaća da mora nešto reći jer je to dio pregleda (neuropedijatar, psiholog, logoped...) pa se ipak prisili uz držanje mene za ruku.
Nema šanse da na cesti pozdravi ikoga, pa ni tetu ili frendove iz vrtića. Da bi negdje (osim u vrtiću) sama ostala - nema šanse.

Starija je u svemu navedenom suprotna krajnost.

....hvala na odgovorima :-D svima!

Naj..,ajde da kazem nelagodnije mi je kada je neko odmah kada je upozna kaze...vidi, vidi ...kako je sraamezljivaaa.
Svjesna sam da je najgore,...najnegativnije etiketirati...ne bih zeljela da je to prati kroz cijeli zivot. Mada je to mozda neizbjezno nazalost. Kako uopce na to reagirati...?
Nedavno je bio rodjak kod nas u posjeti sa ...eto...vrlo povucenom suprugom. Moj rodjak niti pet niti sest,...ma ...ona ti je malo sramezljiva....:roll:,...eh. :-)....

Citiraj:

---

Veronika prvotno napisa

Evo i ja imam problem da moj petgodišnjak neće ostati nigdje sam bez nas, niti u igraonicama, rođendanaonicama, nekim sportskim aktivnostima i sl. Ide u vrtić i to odrađuje, doduše čim nema njegovih prijatelja onda se sa nikim ne igra.

---

Kada smo bili kod doktorice na dispanzeru nasa mala je imala oko 2,5 godine. Jako joj je bilo vazno da djete gleda u oci kada sa nama prica, da se ipak sa nekim igra, odraslom osobom ili djetetom ( to jos bolje ) i da li postoji ekstremni strah/bojazan/ u djeteta. Ona je mislila da je sve u redu iako nisam dobila nikakav poseban savijet kako je sto bolje animirati.

Nekoj djeci treba više vremena. Moja S. je krenula u vrtić s 3 i pol godine. Tek sad sa ŠEST godina rado tamo odlazi, ima prijateljice s kojima joj je zanimljivo i općenito se počela tek sad samoinicijativno upoznavati s vršnjacima. S odraslima je sasvim druga priča, tu je prava mala lajavica, treba je povremeno i obuzdati... Sretna sam i presretna što joj je vrtić pomogao (kod kuće zaista ne mogu emulirati hrpu djece na jednom mjestu :)). Vjerujem da će do škole sve biti baš super. Ali bilo je dana kad sam se bojala da se jednostavno neće socijalizirati, da će vječno biti i ostati samotnjak u odnosu na vršnjake.

moj sin ima 2 godine i jako ima strah prema starijim muškim osobama, boji se njihovog glasa. A prema djeci također osjeća strah i ne želi se opustiti u igru nego samo ide samnom, ne mogu ga osataviti niti 10cm dalje od sebe

Tonica26, a koliko je često s djecom? Moja curka je bila relativno rijetko s vršnjacima jer smo se preselili u novo mjesto i nije baš bilo vršnjaka u blizini - kako sam već rekla, teško se snašla u vrtiću. Sin je od rođenja sa sekom, naravno, a i ulica je sad puna djece raznih dobi i on je od prvog dana svakodnevno s njima vani (kad vrijeme dopusti) i totalno nema straha. Istina, uvijek radije ide tetama :) nego muškima, ali vjerujem da to već spada u osobne preferencije :D

Meni se isto čini da bude zauvijek takav, sramežljiv, da će se igrati samo sa par djece i to je to. Ne zna započeti igru, u vrtiću sad su svi na godišnjem, tete se ne trude ih animirati, napravili su se mali klanovi pa mu je kao zabranjeno igrati se sa ovim ili onim, i tako jadan sjedi sam ili plače. A ima 5,5 godina. U igraonici na rođendanu samo je jednom ostao sam, uz mitologiju. NIšta drugo ne pali, doma mu je najdraže i najzabavnije.

alana, a da je upišeš u vrtić, vjerujem da bi joj pomogao.
da ti olakšam moja seka kad je bila mala,sramila se ruku pružit a odrasli smo u kraju gdje se svi stalno rukuju, a danas je vrlo otvorena i društvena.
uostalom zašto bi svi trebali trebali biti otvoreni.

ja sam npr iz obitelji kao ti vrlo otvoreni idruštveni, a MM iz zatvorenije, nekako su samozatajni, djeca su očito na mene po tome,mislim da ne trebaš forsati, nastoj joj stvarati prilike da se malo opusti i zaigra, i neka prati tvoj model ponašanja :-) ako je čista genetika, sumnjam da ćeš to uspjeti drastično promijeniti, pa šta ima veze?
kužim što te brine i mene bi brinulo al probaj nekako da tebi to bude ok u tvojoj glavi pa će i ona to osjetiti.
sretno!