U POZADINI IVF-a

Forumašice drage, sestre po IVF-u i problemima neplodnosti,
ovaj topic služi da na njemu otvorite svoju dušu.
Molim vas da na njemu pišete o problemima koji vas muče u toku samog postupka i to prema predlošku kojeg pastiram ispod.
Ja ću od tog topika, kad se na njemu raspišete u dovoljnom broju, napraviti jedan pregled iskustava da ga imamo na jednom mjestu i staviti ga na portal.

Zato vas molim da pišete i da se pobrinete da topic ne "tone".

"Istresite" svoje misli, ne mislite na pravopis, o njemu će misliti netko drugi i naravno pišite, a evo što je o temama koje će i vama služiti kao okvirni predložak napisala naša Maxime, pročitajte ispod (NE MORATE SE STROGO DRŽATI OVIH NASLOVA-PIŠITE SLOBODNO).


KAKO PODNOSIMO POSTUPKE

Otkad sam našla kliniku za potpomognutu oplodnju u kojoj se dobro osjecam, postupci idu 'sami od sebe' jer znam da sam u najboljim mogućim rukama. Hormonske terapije dobro podnosim, punkcije se po izboru rade pod potpunom anestezijom, bolnica je dobro opremljena i osoblje ugodno. Najteže mi je dočekati rezultat bete.

MOTIVI ZA RODITELJSTVO

Suprug i ja se volimo, financijski smo situirani, psihički stabilni i mislimo da bi bili dobri roditelji u tom smislu da djetetu možemo pružati stabilno djetinjstvo i topli dom.

KAKO SHVAĆAMO NEPLODNOST – ODNOSNO KAKO ONA NA NAS UTJEČE

Neplodnost po meni nije 'kazna' već neka vrsta ispita, duboko sam uvjerena da ćemo jednog dana postati roditelje samo moramo više truda uložiti u trudnoću nego drugi ljudi.
U borbi za djetetom prolazim različite faze. Borbenost, euforija, nesigurnost, strah od neuspjeha, strah od uspjeha. Nakon gubitka naše bebe u 21. tjednu, teško mi je skupiti energiju za novi pokušaj. U zadnje vrijeme zatvorenija sam nego inace, pretpostavljam da mi moja trenutna zatvorenost pomaze da se priberem i koncentriram na normalan zivot (suprug, posao, prijatelji itd.)


KOJE SU DOBRE, A KOJE LOŠE STRANE ŽIVOTA BEZ DJECE ...


Možda ne vidim neku bitnu razliku između života bez djeteta ili s njim, međutim suprug i ja ćemo uvijek nastojati da nam život bude jednako usklađen kao što je to sada. Putujemo, izlazimo, družimo se, radimo, iskreno ne vidim zašto se nakon faze prilagođavanja kad nam dođe beba ne bismo vratili u stari ritam života. To što želimo postati roditelji, ne znači da će nam splasnuti osobne želje i ambicije, već da ćemo život malo morat prilagoditi. Iako gros ljudi životnu promjenu teško prihvaća, supruga i mene promjene vesele i prilagodit ćemo se u skladu s potrebama djeteta i našim osobnim potrebama.
Ne sviđa mi se fraza 'loša strana života bez djece' jer suprug i ja nikad nismo počeli zajednički život isključivo s namjerom da se reproduciramo. Bilo bi lijepo ukoliko možemo postati roditelji, međutim neće biti kraj našeg braka ako nam se želja za djetetom ne realizira.

ZBOG ČEGA JE UOPĆE VAŽNO BITI RODITELJ

Po meni je definicija roditeljstva nešto u smislu: davanja neograničene ljubavi, potpore i smjernica tako da dijete sto bezbrižnije može odrastati i postati osoba koja je samostalna, samouvjerena (ne u negativnom smislu), koja zna prepoznati i razlikovati dobro i zlo i koja je otvorena prema svijetu bez ikakvih predrasuda.
Isto kao što su mene moji roditelji učili novim iskustvima, školovali me, poklanjali mi svoju neogranićenu ljubav i bezgranične doze energije, ja to želim proslijediti svojem djetetu.

KAKO SE OSJEĆAMO U DRUŠTVU LJUDI KOJI IMAJU DJECU ...

Dobro, jer to nisu moja djeca. Oni ima svoje roditelje kao što će naše djete imati svojeg tatu i mamu.

KAKO (NE)PODNOSIMO NEUSPJELE IVF POKUŠAJE

Kad sam na VV-u bila na postupku sam unaprijed imala osjećaj da neće dobro završiti i tako je i bilo. Otplakala sam svoje i odmah smo krenuli u potragu za stručnjacima vrijednih našeg povjerenja. Zadnji neuspjeli embriotransfer (FET) sam loše podnijela jer su moje nade u pozitivan ishod bila nerealne. Tko visiko leti nisko pada ... Svaki put se teže oporavljam od neuspjeha.

KAKO VIDIMO ULOGU PARTNERA TIJEKOM POSTUPKA

Suprug mi daje podršku da ne izgubim zdrav razum. Smiren je, uvjeren da ćemo postati roditelji kad sam već jednom ostala trudna, da se najbolje medicinsko osoblje brine o nama i da ćemo isključivo s pozitivnom stavom postati roditelji. Suprugova smirenost meni daje snagu za dalje ...

ŠTO VOLIMO, A ŠTO NE VOLIMO ČUTI OD OKOLINE NA TEMU NAŠE NEPLODNOSTI

Borba za bebom je isključivo stvar mojeg supruga i mene i naša bitka nije za javnu raspravu. Ukoliko želim razgovarati o našoj neplodnosti, učinit ću to s osobama koji imaju nešto suvislo za reči na tu temu. Ostale osobe nježno prekinem i kažem im da nisam raspoložena za razgovor. Shvatila sam da mi je razgovor o neplodnosti rasipavanje energije i da je meni osobno puno korisnije da tu energiju čuvam za idući postupak.


KAKO SMO ZADOVOLJE ODNOSOM LIJEČNIKA I ŠTO OD NJIH OČEKUJEMO TIJEKOM POSTUPKA ....

Izuzetna sam zadovoljna s timom lječnika u klinici gdje mi lječimo neplodnost
Od osoblja očekujem:
- stručnost
- komunikativnost
- da prije svakog postupka točno objasni što nas čeka
- iskrenost
- da nas ne tretira kao broj, već kao osobe
- da nas uključi u svaki korak postupka i da naše želje pokuša uvažiti
- organiziranost u tom smislu da na odjelu ne vlada kaos, da nema čekanja i da se drže dogovora

Odlična ideja!!! :D

Pokušat ću nešto našvrljati...
KAKO PODNOSIMO POSTUPKE
Od prošle sam godine prošla, uključujući ovaj sada, za koji se nadam da će biti zadnji (bar za prvu bebu) 5 raznoraznih postupaka i isto toliko nadanja, veselja, tuge.
U prncipu, svaki početak ciklusa čekam s veseljem, jer znam da sam bliže cilju i da jednom mora uspjeti.
Već sam prestala razmišljati o nedostatku intime kod pregleda, punkcije, ET. Nije mi krivo ni kada su specijalizanti prisutni, jedino me horda studenata može izbezumiti, jer znam da još nemaju pojma i da im niš od toga neće ni ostati u glavi, a uvijek ih je narem 4-5.
Najgori mi je zapravo onaj drugi tjedan nakon ET, kada s nestrpljenjem očekujem betu, kada ne znam kamo bi se okrenula od nervoze i kada, doslovce svaku minutu razmišljam o trudnoći, i zapravo tom nalazu.

MOTIVI ZA RODITELJSTVO
Zato što to želim, želim povećati svoju obitelj i stvoriti nešto zajedničko, dijete koje će biti malo MM, malo ja, netko kome mogu pjevati, pričati priče, voziti ga u auto sjedalici...

KAKO SHVAĆAMO NEPLODNOST – ODNOSNO KAKO ONA NA NAS UTJEČE
U životu sam se za sve, zapravo, morala dobro namučiti. Posao sam sama izborila, do stana smo MM i ja zajedno došli, a tako se moramo malo namučiti i za bebača.
Nisam uvijek sretna, i kao i svi i ja se pitam, a zašto mi, pa nismo baš tako loši i ne bi bili loši roditelji.
No, presretna sam zbog mogućnosti koju imam, da živim baš sada, kada uz pomoć imam mogućnost doći do svog djeteta. To što živim u Zagrebu, omogućuje mi gotovo svaki mjesec odlazak na postupke, što mnogi si mnogi izvan ZG ne mogu priuštiti, niti toliko izostajanje s posla, niti troškove puta. Zbog folikulometrije ne izostajem s posla. Eto, zato sam sretna.

KOJE SU DOBRE, A KOJE LOŠE STRANE ŽIVOTA BEZ DJECE ...
Na ovo mi je teško odgovoriti, zato što ne znam drugu stanu. Sada smo definitivno komotniji, ne kuhamo svaki dan, ma zapravo ne znam.
Ne mislim da bi se previše toga promijenilo, gledam svoje prijatelje, koji, istina je, malo manje spavaju, ali svejedno izlaze, družimo se.
Tako i tako su prošla vremena izlazaka do zore (iako i sad ponekad zaružimo) i prilagodili smo naša druženja. Ljeti volimo roštiljati i uživati na otvorenom. Prošetat se, popiti kavu se stvarno može i s djecom. Nitko od mojih prijatelja nije od toga odustao.
MM i ja se volimo sa i bez djece, nismo se vjenčali zbog toga i ako, Bog da, ih bude, djeca će samo biti šlag na torti.

ZBOG ČEGA JE UOPĆE VAŽNO BITI RODITELJ
Lijepo je brinuti se za nekoga, dati mu svoj, vjerojatno, bezuvjetnu ljubav. Voljela bih vidjeti svoje dijete kako raste, igra se, uči, a nadam se da ću mu moći prenijeti dio svojih iskustava.

KAKO SE OSJEĆAMO U DRUŠTVU LJUDI KOJI IMAJU DJECU ...
Grozno je reći,ali ne baš najbolje. Zadnja sam se dva puta rasplakala, kad sam čula da nam prijatelji čekaju bebu. Ma, nisam zapravo ljubomorna na njih, samo mi je žao da im se ja još nisam pridružila.
Nakon nekog vremena me to sve prođe, to je dobro, inače se ne bi ni s kim mogla družiti, ha ha.

KAKO (NE)PODNOSIMO NEUSPJELE IVF POKUŠAJE
Teško. Ali prođe. A s novim ciklusom je i nova nada tu...

KAKO VIDIMO ULOGU PARTNERA TIJEKOM POSTUPKA
Kad IVF ne uspije samo se želim ubaciti u zagrljaj MM i tako prebroditi tugu.
Muškarci nemaju tolike oscilacije hormona i znam da je ponekad teško shvatiti sve moje mušice, ali moram priznati da MM za sada dobro balansira i ono što je najvažnije, djeluje kao mirna luka.
Znamo se smijati, kao ah ti imaš samo punkciju,a ja moram kroz cijeli hodnik proći sa posudom do wc-a i natrag.
Zapravo, očekujem i da me razvedri i nasmije.

ŠTO VOLIMO, A ŠTO NE VOLIMO ČUTI OD OKOLINE NA TEMU NAŠE NEPLODNOSTI
U principu, ne volim da itko išta zna. Jasno vam je da su svi do besvjesti znatiželjni, stalno ispituje kada idete, kaj sad radite. I Maxime je napisala, a i ja tako smatram, svi ti IVF postupci su stvarno samo naši, voljela bih kada bi sve to ostalo između MM i mene, jer dok ne dođemo do bebe, jednostavnije mi je imati svoj normalan život, upravo ne gubiti energiju na nečiju znatiželju. Ne mislim da itko od mojih prijatelja i obitelji misli nešto loše, ali mirnija sam i zadovoljnija kad me ne zivkaju svaki dan zbog IVF-a.

KAKO SMO ZADOVOLJNE ODNOSOM LIJEČNIKA I ŠTO OD NJIH OČEKUJEMO TIJEKOM POSTUPKA ....
Nitko nije svemoguć, znam da će i liječnik i biologica dati sve od sebe da posupak bude uspješan i da i njih raduje svaki naš uspjeh. Najvažnije je da se prema svakoj od nas, a tako na SD je, odnose kao prema osobi i da tih par minuta svaki dan posvete baš nama.


Toliko od mene, pusa svima.

KAKO PODNOSIMO POSTUPKE
Postupak podnosim dobro, veselim se da se nešto pokrenulo u rješavanju mog problema,
veselim se svakoj injekciji, svakom UZV-u, svakom folikuliću i susretu sa svojim doktorom,
imam puno prijatelja na klinici gdje idem na IVF, osjećam se ugodno u njihovom društvu, suosjećam sa pacijenticama,
njihov uspjeh doživljavam kao svoj vlastiti, raduje me svaka trudnoća, svaka pozitivna Beta,
jedino ne volim punkciju (a tko to voli ... :roll:) jer na VV nemamo mogućnost anestezije,
no i ta bol je kratkotrajna i sve se izdrži radi jednog, jedinog cilja - naše male bebice,
neizvjesnost nastaje onog trenutka kada očekujemo naše stanice da se oplode, podijele i dok ne saznamo
da idemo na ET, nakon ET nastaje jedna vrsta olakšanja, tj. glavni posao je završen, bebice su sad na sigurnom,
tj. kod svoje mamice, no tada se javljaju strahovi od neuspjeha, u iščekivanju Bete svašta mi se mota po glavi,
doza neizvjesnosti je i dalje prisutna i taj strah se povećava iz dana u dan, što smo bliže Beti.
Kada nastupi Dan D, tj. test Bete, osjećam olakšanje zbog spoznaje u rezultat, pa kakav god bio,
jer u tom trenutku prestaje neizvjesnost i igra živaca, opušteno razmišljam što i kako dalje,
ponekad (prilikom negativnog rezultata) uletim u stanje depresije, teško mi je podnijeti poraz
i utjehu najčešće nalazim u MM-u, ne zatvaram se u sebe, lakše mi je kad pokažem osjećaje.

MOTIVI ZA RODITELJSTVO
Mislim da je to prirodno kod svakog čovjeka i to je jedna želja koja nema granice,
nešto teško opisivo, toliko jako da me ništa ne može u tome slomiti i da nema te želje
teško bi krenula u daljnje postupke, ona me vodi kroz ovu moju borbu i ona mi daje snage.
Djeca su veselje svakog roditelja, ta malena bića koja su samo mamina i tatina, naše male ljubavi,
naša nadanja, naši snovi, naša vjera u bolje sutra, djeca su budućnost svijeta, Božji blagoslov ... :heart:
Smatram da smo MM i ja dovoljno zreli i sposobni da se posvetimo takvom malom biću,
da mu pružimo svu sreću i ljubav koju nosimo u našim srcima i da ih izvedemo na pravi put života.

KAKO SHVAĆAMO NEPLODNOST – ODNOSNO KAKO ONA NA NAS UTJEČE
Neplodnost shvaćam kao nešto normalno, poput viroze ili povišene temperature,
samo trebam popiti pravi lijek ili andol i bolest će prestati, tj. temperatura će se spustiti.

Također, neplodnost shvaćam poput jedne vrste izazova, kušnje, poput testa iz matematike,
ako budem bila hrabra i jaka savladat ću izazov, ako budem bila mudra i pametna rješit ću test. 8)

Neplodnost je na mene jako pozitivno utjecala, shvatila sam da nisam sama,
da nije sve u životu idealno i jednostavno, da postoje prepreke i ciljevi za koje se treba boriti.
Ona me je ojačala kao osobu, izgradila jednu vrstu samouvjerenja i dala mi snage za nove pobjede i poraze.
Otvorila mi je novi pogled na svijet, novi način razmišljanja i poimanja stvarnosti,
bez obzira na ishod, ne osjećam ju kao neprijatelja, već kao fazu života koju trebam prebroditi.

KOJE SU DOBRE, A KOJE LOŠE STRANE ŽIVOTA BEZ DJECE
Smatram da nema dobrih i loših strana jer sam jako zadovoljna svojim životom i suživotom sa MM-om,
a djeca bi bila samo vrhunac naše ljubavi, a ako i ne bude, mi ćemo se i dalje voljeti kao prvog dana,
naša ljubav je neuništiva, život nam je ispunjen sadržajima tipa posao, obitelj, prijatelji, jako često putujemo,
veselimo se svakom danu koji nam nosi život, veselimo se svakom trenutku kojeg provodimo zajedno ... :heart:

ZBOG ČEGA JE UOPĆE VAŽNO BITI RODITELJ
Smatram da je roditeljstvo prirodni nagon i želja za vlastitim malim bićem,
no opet smatram da nije toliko važno BITI roditelj, koliko je važno BITI DOBAR roditelj.
Zapravo da pojasnim, ako samo želim imati dijete u svrhu da ga rodim i da mu na taj način podarim život,
a da u taj njegov život ne unesem ljubav, toplinu i dobrotu svoga srca, za mene to nije roditeljstvo.
Roditeljstvo mora biti puno više od samog darivanja života, ono mora biti zvijezda vodilja i putokaz
tom malom biću, potpuna predanost i razumijevanje, davanje samog sebe, podrška u teškim situacijama ... :)

KAKO SE OSJEĆAMO U DRUŠTVU LJUDI KOJI IMAJU DJECU
Ovisi, ako su dobri roditelji i sretna djeca i ja se osjećam odlično i drago mi je da je tako,
a s druge strane, teško mi je gledati kada djeca pate zbog roditeljskih gluposti,
kada ispaštaju, a nisu kriva, tada bi prolila more i more suza i pokušala utjecati koliko god je to u mojoj moći.

Inače, to što neki imaju djecu, a MM i ja nemamo, ne doživljavam kao frustraciju,
nastojim se uklopiti u tematiku odgoja, pokušavam razmišljati kako bi ja to napravila,
uvijek se veselim kad nešto novo saznam na tu temu jer će i meni to jednog dana trebati. ;)

KAKO (NE)PODNOSIMO NEUSPJELE IVF POKUŠAJE
Neuspjeli IVF ne doživljavam kao osobni poraz, već kao "igru" koja se i dalje nastavlja,
znam da nije lako i da traži puno vremena i novaca, a najgore od svega onu neizvjesnost,
ali uvijek nakon svakog takvog neuspjeha (a imala sam ih dosad čak 9), pronalazim snagu za dalje,
neuspjeli pokušaj me ne rasplače, već razljuti, ponekad bi htjela odmah krenuti u novi okršaj .... :evil:

KAKO VIDIMO ULOGU PARTNERA TIJEKOM POSTUPKA
Od MM očekujem bezuvjetnu podršku koju mi on i pruža, razumijevanje i oslonac ... :heart:

ŠTO VOLIMO, A ŠTO NE VOLIMO ČUTI OD OKOLINE NA TEMU NAŠE NEPLODNOSTI

Svašta i ništa.
Svašta, za one koji imaju šta za reći, a ništa za one koji pitaju samo iz znatiželje ili provokacije.

Osobe koje razumiju naš problem su osobe s kojima mogu otvoreno razgovarati,
koje su mi dobri prijatelji, koji će i u najtežem trenutku naći pravu riječ ohrabrenja,
a sa onim osobama koje ne shvaćaju i pitaju samo da bi pitali, pokušavam radije ne kontaktirati
jer bi moglo biti svašta, a ponekad je teško "zidu objasniti", pa se radije ne trudim i kako cure kažu: štedim energiju.

KAKO SMO ZADOVOLJE ODNOSOM LIJEČNIKA I ŠTO OD NJIH OČEKUJEMO TIJEKOM POSTUPKA

Osobno sam jako zadovoljna odnosom liječnika, jer funkcioniramo odlično, korektno i prijateljski,
a to mi je jako važno, jer ja u ljudima tražim uvijek nešto više, pa mi suosjećanje i prijateljstvo jako godi.

Na VV je fantastična ekipa i tijek postupka mi je i više nego odličan, jedino ne volim gužve,
ali tko voli, pa ne bi bila gužva da nisu tako stručni, sposobni i uspješni kao dosad.

Nažalost, voljela bi da se ponekad liječnici više posvete istraživanju uzroka neplodnosti,
jer u tome je najčešće i rješenje cijelog problema, da povezuju različite segmente i grane medicine,
tim zajedničkim djelovanjem olakšali bi puno toga u samom liječenju, a i nama pacijentima,
jer ponekad svi mi "tapamo u mraku" i tražimo izlaz i neko normalno rješenje,
pa bi voljela da se liječnici više posvete istraživanju uzroka i posljedica, ne samo klasičnom IVF postupku.

Znam da je ponekad to nemoguće i da su i oni okupirani poslom, pacijentima i bezbrojem podataka,
ali ponekad samo informacija, sugestija i dodatne pretrage mogu otkloniti raznorazne sumnje i ubrzati rješenje problema.


I za kraj bi htjela još napisati kako smatram da se nikada ne treba predati vlastitom očaju i razočaranju,
već se treba boriti i biti uporan, tražeći uzroke i otklanjajući ih, jer to je jedini ispravan put,
jedini način kad samo snagom svoje volje iz ničega možemo stvoriti nešto, zato: nema predaje, već borba do daljnjega.

Pozdrav svim mojim suborkama i zapamtite: ne postoji "idiopatska neplodnost", već samo ona kojoj se ne zna pravi uzrok. :*

Ovo je samo da nam se tema ne zakopa preduboko... :heart:

Vidjela ja neko veče da ovaj topic tone na dno. E, šteta bi bilo, pomislih.
I odlučila ga vratiti. Raspisala se kao svjetski prvak i kad sam završila - sve mi se izbrisalo :evil: ! Zamračila sam! Uopće ga nije prihvatio.
Sada nemam vremena, ali neka se bar malo pridigne s ovim.
Nadam se da ću uskoro pronaći vremena za nadugačko i naširoko!

A joj, nemoj izgubiti volju, kad sve napišeš ponovo, bit ćeš sretnija!
Piši u wordu pa samo kopiraj, tako nećeš izguvbiti tekst. 8)

KAKO PODNOSIM POSTUPKE

Mišljenja sam da postupke podnosim savršeno dobro. Premda, priznajem, puno mi je lakši onaj «tehnički» dio. Naime, čini mi se da bih podnijela i duplo veću fizičku bol lakše nego onih 14 dana čekanja nakon ET. Nakon ET već svi znaju da ću pola dna provesti u kupaonici, analizirati svaki mogući trag na gaćicama, hvatati se za grudi svako malo… Već sama sebi budem smiješna, ali tu nema pomoći. Doživjela sam jednu pozitivnu betu (kako bi u sportu rekli – od očekivanih 23!) i tada je osjećaj bio neopisiv. Tada sam shvatila da zaista nema smisla svo ono analiziranje simptoma jer su bili potpuno isti i kada sam ostala trudna i kada nisam trudna. No, dobro. Završilo je neslavno, ali i sama činjenica da nisam odustala govori dovoljno o podnošenju (rekla bih radije – borbi) svega za ono malo stvorenje koje svi mi ovdje tako silno želimo.

MOTIVI ZA RODITELJSTVO

Sa MM sam punih 14 godina. Od toga smo u braku 9. Već na početku naše veze (bez zaštite) MM je prokomentirao kako «ako se ovako prave djeca, tri bi čovjeka hodala svijetom». Bili smo svjesni da imamo problem i s tim ušli u brak. Oboje jako volimo djecu i voljeli bi da svoju ljubav dijelimo najmanje s još jednim bićem…

KAKO SHVAĆAMO NEPLODNOST

Termin «neplodnost» mi je grozan. Ne problem koji je s tim povezan, nego sama ta riječ. Problem koji imamo shvaćamo kao nešto normalno, kao bilo koji problem koji nas može snaći u životu i s kojim se treba uhvatiti u koštac. Nas je taj problem jako zbližio, otvorio nam drugačije poglede na svijet, usmjerio jedno na drugo, raščistio situaciju međuljudskih odnosa (otklonili nekvalitetne ljude oko sebe) i zasigurno učvrstio našu ljubav. Ne kažu ljudi uzalud – svako zlo za neko dobro.

KOJE SU DOBRE, A KOJE LOŠE STRANE ŽIVOTA BEZ DJECE

Život bez djece je trenutno naša realnost. Bez obzira na želju, činjenica da me MM nije oženio samo da mu rađam djecu je jedan veliki dar u kompletnoj situaciji. Bez lažne skromnosti mogu reći da nam je brak kvalitetniji od mnogih u kojima ima djece. Voljeli bi i mi tu točku na «i», ali smatramo da to nije glavni preduvjet za sretan brak. Mi smo sada vrlo komotni, organiziramo si dane prema svojim željama i potrebama, nismo limitirani vremenom, iščekivanjima iz vrtića, škole… Oboje smo vrlo infantilni ( na povremeno zgražanje naše okoline!), dozvoljavamo si neke stvari koje uz djecu zasigurno ne bi mogli (neplanirana putovanja, odlasci, izlasci, kino….). Međutim – vrlo lako bi se privikli da nam nešto maleno «poremeti» planove!
Nema dobrih i loših strana – medalja ima dvije strane. Važno je samo postaviti se tako da budeš zadovoljan s onim što imaš, a da i dalje težiš onom što želiš.

KAKO SE OSJEĆAM U DRUŠTVU LJUDI KOJI IMAJU DJECU

Priznajem, u prvo vrijeme, kada je naša generacija počela dobivati djecu – imala sam problem s dječjim rođendanima. Osjećala sam se izolirano i prazno. Ali, vrijeme je radilo za mene i učinilo pravu stvar – mi smo sada glavna fora na rođošima. Radimo sve što klinci žele, mi smo animatori, djeca nam se raduju (valjda smo odrasli i mi i oni!).
Sada se iskreno radujem svakoj novoj trudnici u svojoj blizini s milima – Bože daj svima, ali ni nas nemoj zaboraviti.

KAKO (NE)PODNOSIMO NEUSPJELE IVF-ove

Na samom početku «karijere» kada sam se vratila iz Petrove s 4 krasna zametka – bila sam sigurna da je to to! I onda pad. Žestok, silovit, triježnjenje s dokazima crveno na bijelo.
Jadna, mlada i neiskusna. Mislila prošetati kroz bolnicu i donijeti bebu kući.
Nakon toga nikada više nisam očajavala u smislu suza, dramskog programa i sl.
Od ukupno 23 ET samo sam jednom ostala trudna – iz 13.og puta. Svijet je bio moj! MM častio cijeli grad (danak neiskustvu i neznanju o mogućim komplikacijama), jedno kratko vrijeme svijet nam je bio pod nogama. I tada čujem rečenicu – morate na kiretažu, plod se ne razvija. Izašla sam iz ordinacije, pogledala muža i rekla – ne znam šta mi je. Ja ne mogu plakati. Zašto? Ni jedne jedine suze. A da mi je netko to ispričao da će se dogoditi rekla bih mu da ne bih preživjela. Jedina misao mi je bila nazvati J. i pitati ga kada nakon kiretaže mogu opet doći. I on se smijao na tu rečenicu… Nešto te jednostavno tjera naprijed i ne da da se prepustiš beznađu. Ja ustvari samo želim znati – je ili nije ( i to što prije jer sam po prirodi živahna, nestrpljiva, samo žurim, trčim). Kada to znam – planiram što ću dalje, kada i kako.
Sada sam svjesna da nas ima puno nam ovom putu koje se moramo potruditi malo više nego ostali da bi stigle do cilja. E, kad je tako – trudit ćemo se!

ULOGA PARTNERA

Presudna. Izuzetno mi je važna podrška i da je nema, ne bi bilo ni toliko pokušaja.
Obzirom da nisam iz Zg, za vrijeme postupaka mi je teško biti bez MM i onaj telefonski poziv je neprocjenjiv (kao i računi za mob poslije!). Doživjela sam da žene budu u živoj panici – kako će muž reagirati ako ne uspije. To mi je nezamislivo i takve bi natjerala na onaj stol i bola ih dok ne proplaču!!!
MM, hvala Bogu, nije iz te priče i neizmjerno sam zahvalna na tome.

ŠTO VOLIMO, A ŠTO NE VOLIMO ČUTI OD OKOLINE NA TEMU NEPLODNOSTI

O našem problemu svi znaju sve. Mislim, oni koji trebaju znati. Naravno da ima i onih dobronamjernih koji nagađaju, čavrljaju uz kavicu, ali ako im je život tako isprazan da moraju brinuti o tuđim problemima – jadni su i žalim ih, ali mi ne smeta – neka im bude. Ne znam jeste li vi ikada primijetile i određenu vrstu zavisti – ljubomore na odnos vas kao para. Ja jesam. Mi razgovaramo s ljudima koji nam imaju o tome nešto pametno za reći, a ostale ne fermamo ni pet posto!

ODNOS LIJEČNIKA I NAŠA OČEKIVANJA

Odnos mog liječnika (sada nažalost bolesnog) prema meni je bio izuzetno korektan, ljudski, pošten i iskren. Kompletno osoblje VV zaslužuje u najmanju ruku orden reda Danice hrvatske! Rad u onim «partizanskim» uvjetima, s onolikom količinom pacijenata i uvijek sa smiješkom na licu – neprocjenjivo! Da su takve gužve kod nas u Os na bilo kojem odjelu (čak i labosu za vađenje krvi) poslali bi vas u … Zaista se divim ljudima tamo. Svaka čast!
Ono što bih ja voljela (ako je to realno za očekivati u državnoj bolnici i u takvim uvjetima) je – kao u školi- individualizacija! Nakon moja (i poneke od vas) 23 ET bez trudnoće – nešto se treba učiniti. Zahvaljujući curama s foruma puno sam naučila i još uvijek učim i puno toga ne znam. Ali preuzela sam stvar u svoje ruke i kada prekontroliram sve što trebam i dođem do eventualnog dodatnog problema (uz ovaj postojeći) – tražit ću drugi protokol. Od koga i gdje još nisam sigurna. Potajna želja (ali čini se, nerealna) je nastavak na VV kod Juke! Što je babi milo – to joj se i snilo! Kako god bilo – pozdrav uz Gibonija i pjesmu Ne odustajem…

KAKO PODNOSIMO POSTUPKE
Bilo je raznih faza.
Na početku sam brojala lijekove, postupke, dane u mjesecu.. misleći kako je baš taj "zadnji".
Onda sam pukla, i počela ići iz mjeseca u mjesec, ne razmišljajući previše o postupcima koje sam prošla. Bilo je to nešto što treba "odraditi".
Zadnjih godinu dana sam smirena (koliko to živac poput mene može biti).. i puno pozitivnija.


MOTIVI ZA RODITELJSTVO
Ne znam još uvijek što bi željela raditi, gdje živjeti, kuda putovati.. ali oduvijek znam da želim biti MAMA. Prenijeti tom malom stvorenju (ili njima troje:) ) ljepotu življenja, voljeti ih, pričati priče, škakljati, uspavljivati, gledati kako rastu i znati da smo im pomogli da izrastu kao osobe. Ono što želim svojoj djeci je da budu sretna.. što god oni pod tim pojmom smatrali.
Prije mjesec dana posvojili smo curicu, i sada kroz nju proživljavamo radosti roditeljstva. No, to nije smanjilo našu želju da "pronađemo" još jedno, dvoje djece.. i proširimo obitelj.


KAKO SHVAĆAMO NEPLODNOST – ODNOSNO KAKO ONA NA NAS UTJEČE
Trebalo mi je da je "prihvatim", uglavnom zbog pozitivnog stava MMa. On je i dalje uvjeren da ćemo jednog dana biti trudni, i da "sami" možemo napraviti bebicu – valjda je sve samo pitanje trenutka.
Ne odustajem lako. I dok god dr ne digne ruke od nas, pokušavati ću.. A tada ću vjerojatno potražiti "drugo mišljenje".:)
Neplodnost je za mene bolest koju moram i mogu pobijediti. Samo trebam shvatiti kako posložiti kockice.. i doći ću do svoje bebe.
Čak puno više nego sama neplodnost smetaju me njene "posljedice" nevezane uz neimanje djece. Plaća mi "stoji", ne radim na novim projektima, rijetko putujem, školujem se.. jer – možda me već sljedeći mjesec nema (ili zbog trudnoće ili zbog postupka). Totalna stagnacija već godinama – frustrira.
Neplodnost je valjda prvi problem s kojim sam se suočila, a nisam ga riješila. Moj logički mozak to jednostavno ne trpi.. treba mu rješenje..


KOJE SU DOBRE, A KOJE LOŠE STRANE ŽIVOTA BEZ DJECE ...
Zadnjih mjesec dana smo roditelji. I koliko god dijete ograničava, sve bi dala za njen osmijeh.. a ona ih sipa iz rukava taman kad treba.:)


ZBOG ČEGA JE UOPĆE VAŽNO BITI RODITELJ
Za mene je to smisao života, isto kao i moj muž… moja malena obitelj.
Voljeli bi se i bez djece, mogli bi i bez njih ispuniti život.. ali.. ALI.. ovo moje maleno koje mumlja meni u krilu dok ovo pišem (i ne želi na spavanje) je neopisiva radost. I želim JOŠ.


KAKO SE OSJEĆAMO U DRUŠTVU LJUDI KOJI IMAJU DJECU ...
Bilo je faza kad sam ih izbjegavala. Dosegla sam dno na proslavi N.Godine prije godinu i pol. Pozvano je puno parova, i djeca (taj dio nisam znala), a svi imaju klinca-dva-tri… i svi ti klinci su nam se muvali pod nogama, roditelji su plesali s njima, i objašnjavali nam kako je lijepo imati dijete, i zašto mi to ne želimo. Jedva sam čekala ponoć da se "pristojno" povučemo.
Inače, uživam s djecom, sretna sam kad netko ostane trudan (ako je trudnoća željena)…


KAKO (NE)PODNOSIMO NEUSPJELE IVF POKUŠAJE
Dok postoji "još jedan", preživjet ću..


KAKO VIDIMO ULOGU PARTNERA TIJEKOM POSTUPKA
Bez MMove podrške ne bi podnijela sve ovo. Kad mi ponestane snage, nalazim je u njegovu zagrljaju..


ŠTO VOLIMO, A ŠTO NE VOLIMO ČUTI OD OKOLINE NA TEMU NAŠE NEPLODNOSTI
Mrzim šablone tipa.. "opustite se", "sve će biti u redu", "možda vam nije suđeno"..
Netko će meni da mi nije suđeno imati dijete! Ubila bi za to.. vadila im utrobu na živo, da provjerim jel im suđeno preživjeti bez pola organa..
I mrzim prazna tješenja. Ako je netko certificirana baba vračara (i to može dokazati), prihvaćam "sljedeći put sigurno". Al ostale molim da me se klone..
Oni koji ne prolaze ovaj naš put potrage za bebom, teško mogu shvatiti kroz što prolazimo.


KAKO SMO ZADOVOLJNE ODNOSOM LIJEČNIKA I ŠTO OD NJIH OČEKUJEMO TIJEKOM POSTUPKA
Čitava ekipa je divna, i doktori, i sestre.. Nemam riječi kako im zahvaliti.
Ne mislim da su bezgrešni, ali prije svega su "ljudi".. i na tome sam im zahvalna.
Kiretažu prošli tjedan sam "dobro" podnijela samo zahvaljujući svima njima. I vjerujem da će mi pomoći doći do bebe. Znam da im je stalo..
Jedino što bi promijenila je – želim više informacija, mogućnost ponavljanja pregleda, odlaska na imunološke pretrage.. al ne mislim da je za nemogućnost kriva ta medicinska ekipa, već naš sustav zdravstva.

KAKO PODNOSIMO POSTUPKE

Postupci su mi bili bolni, i već sam jednom odustala uvjerena da tako bolan i težak zahvat ne može završiti trudnoćom. Za mene je čin začeća uvijek bio čin ljubavog sjedinjenja, i psihološki sam jako teško prihvaćala i bolnicu i doktore i instrumente. Sanjala sam o ljubavi sa čovjekom kojega volim, o izostanku menzesa, sanjala sam kako ću mu priopćiti vijest. Osjećala sam tu vibraciju kičića ljubića u prošlom braku. Dostojanstveno sam izašla sa svojim mračnim tunelom zvanim klinika za humanu reprodukciju, i omogućila svom mužu da živi svoj san o djeci sa zdravom ženom. Sjećam se bivšeg stana i dana kada sam skupljala svoje stvari iz njega. Naišla sam na vino i čaše koje su obilježavale ritual začeća djeteta mog bivšeg i njegove sadašnje.Taj put sam stvarno plakala.
No, iz romantizma ušla sam u fazu znanstvene fantastike. Evoluirala sam zajedno sa tehnološkom sviješću. Moderna, samosvjesna, dijete dolazi kada je za to vrijeme, bez stresa i romantičnih iznenađenja.
Više nema jeftinih emocija glede samog postupka.Ne prepuštam se neizvjesnosti.Želim biti zdrava prije zahvata, nahranjena, smirena, pripremljena za plod, svjesna da sam to dužna sebi a ne drugima.

MOTIVI ZA RODITELJSTVO

Uvijek sam željela biti majka. Imala sam divan uzor u svojoj mami. U svemu sam željela biti kao ona, dobra, karakterna, prihvaćena, pametna, spretna za zaraditi, savršena prijateljica. U poslu sam dohvatila njen uspjeh, čak sam i upecala visokog plavog ljepotana (najveći je mamin životni uspjeh bio, tako je pričala, kada je obarila ženskaroša-tatu). No, za razliku od nje, nisam se dokazala kao majka.
Nje više nema. Moja je mati umrla davno prije no što sam saznala svoju dijagnozu. No, koliko god bizarno i nestvarno to bilo, jedan događaj u svijetu medicinski potpomognute oplodnje oživio je njen duh. Jedna „kučka“ koju ona organski nije podnosila za svoga života, ostala je nakon tko zna kojeg pokušaja trudna. Kada sam to čula, kao da sam mamu osjetila iza sebe:“Ako može ona, onda možeš i ti sigurno!“

KAKO SHVAĆAMO NEPLODNOST – ODNOSNO KAKO ONA NA NAS UTJEČE

Osjećam se kao građanin drugog reda. Neplodnost mi je poremetila sve moje životne planove, izbila mi je sve karte arkane moje budućnosti iz ruku. Dijagnoza me zatekla, uplašila. Jako se bojim ostati sama onda kada više ne budem mlada i potrebna. Bojim se budućnosti.

KOJE SU DOBRE, A KOJE LOŠE STRANE ŽIVOTA BEZ DJECE ...


Loša strana života bez djece je što svi smatraju kako su djeca svrha života, a po toj logici život bez djece ne bi imao prevelikog smisla. Ljudi te sažaljevaju, ponekada pokazuju kao primjer kako se ne treba ponašati, u stilu, ona ti je jako puno spavala sa dečkima, pa je na kraju ostala sama. Reperi te i ismijavaju.
No, iako bez djece, moj dragi i ja smo imali poseban odnos. Svugdje smo išli zajedno. Na ručak u menzu, na čagu, dijelili mali prostor, krevet i stol. Kada su započeli prvi tretmani moga liječenja, on je morao sam otići tamo gdje smo inače uvijek zajedno odlazili. Vratio se tužan. I ja sam bila tužna. Bila sam ljubomorna i na eventualnu trudnoću i na liječenje i na sve što me od njega odvajalo. Imali smo svoj zaljubljeni i šareni svijet i nismo ga htjeli dati narušiti. Bilo dijete ili ne, mi želimo hlad svoje proljetne trešnje i njen mir, samo za nas dvoje, bez obzira što se od veze muškarca i žene očekivalo.

ZBOG ČEGA JE UOPĆE VAŽNO BITI RODITELJ

Iskustva nesebičnog davanja i bezuvjetne ljubavi koje dijelimo s drugima. To je duh koji pokreće svijet. Vjerujem da postoje mnogi ljudi koji su roditelji iako nikada nisu imali tu djecu, upravo što osjećaju, proživljavaju i dijele taj duh sa drugima. Ja ga trenutno najviše osjećam kod žena koje su nakon zahvata postale majke i dalje nastavile bodriti druge. Posebno na ovome forumu osjećam tu posebnu duhovnost.

KAKO SE OSJEĆAMO U DRUŠTVU LJUDI KOJI IMAJU DJECU ...

Idu mi na živce jer su svi roditelji tašti. Ponos u roditeljstvu i isticanje kvaliteta „svog djeteta“ teško je pobijediti. Znam da neću biti ništa bolja. No za sada, dok sam u takvim kružocima najveći luzer, i imam najmanje materijala da se hvalim, izbjegavam te parade. Drugo je sa osobama čija su djeca starija. Oni su normalniji i prizemljeniji.

KAKO (NE)PODNOSIMO NEUSPJELE IVF POKUŠAJE

Dobro.Ne znam zašto, ali meni je neuspjeh normala. No sigurna sam da pozitivna beta u meni može probuditi Mr.Hydea.

KAKO VIDIMO ULOGU PARTNERA TIJEKOM POSTUPKA

Bez njega je sve to i smiješno i jadno i bespotrebno. Za biti roditelj potrebno je dvoje. Ja sam na potpomugnutu oplodnju išla sa, nećete vjerovati, 3 partnera. Prvog sam lovila po W. Doslovce lovila. Bila sam najmlađa, najviše šanse, najveća šaka jada i nikakova podrška. Drugi me je ostavio nakon punkcije da čekam dok se on vrati sa stadiona. Išao je po kartu za utakmicu koju je morao gledati, a to u bolnici su mu bili ženski posli. Ne samo meni, cijeloj mojoj okolini se od njega dizala kosa na glavi. Napucala sam ga ko Šuker onu nogometnu loptu na toj tekmi. I svaki od te dvojice me je nakon raskida došao provocirati trudnoćom moje“nasljednice“ u njegovom ljubavnom životu. Za neplodnost sam Bogu zahvalna što sam se riješila te dvojice. No sadašnji partner je veliki oslonac. Pametan i susretljiv suprug je 50% uspjeha zahvata, po meni ...

ŠTO VOLIMO, A ŠTO NE VOLIMO ČUTI OD OKOLINE NA TEMU NAŠE NEPLODNOSTI

Rimokatoličku Crkvu i njene teorije. Da ne poštujem oca tražila bi otpust iz te vjere. Neki ljudi zaista nemaju srama ni obraza kada daju izjave. Poludim kada ivf postupak identificiraju sa abortusom, izgubim načisto kontrolu nad sobom.

KAKO SMO ZADOVOLJE ODNOSOM LIJEČNIKA I ŠTO OD NJIH OČEKUJEMO TIJEKOM POSTUPKA ....

Ja se sprijateljim sa svakim.
Htjela bih samo da su 100% uspješni, ma ajd barem da su kod transfera 100% uspješni.

Nemojte se ljutiti ali ovo je moja iskrena priča :oops:

ivstarce, izvrsna mi je tvoja priča. možemo li ju staviti na portal?

Uuuuuuuuuuu, sada sam glavna!

Ma stavi, ali ako ima grešaka u pismenosti, nezgrapnih izraza, ma sve što hoćeš popravi. :)

ivstarce, ovo što si napisala me dirnulo. pogodilo u žicu. prepoznala sam se u svakom tvom slovu. sebe bivšu.
želim ti puno sreće.

Ne mogu odoljeti a da ne dignem malo ovaj topic.Ovo zaista vrijedi procitati. :heart:

Ne mogu odoljeti a da ne dignem malo ovaj topic.Ovo zaista vrijedi procitati. :heart:

ivstarce :heart:
Ostale cure :heart:

Ruzica SB, :klap: za podizanje topica!!!

Ružice nećeš vjerovati ali danas sam baš čitala ovaj topic i oduševila se.Svaka čast što si ga podigla.Sutra pišem danas više ne mogu.

:D

KAKO PODNOSIMO POSTUPKE

U prve postupke isla sam s puno optimizma, nade, radosti, da se napokon nesto pokrece, da ce nam napokon donijeti zeljenu bebicu. Ali kako su se redali neuspjesi, to mi je bilo sve losije i losije. Pokusavala sam si pomoci s knjigama o samo-pomoci (nasla sam jednu odlicnu knjigu o cognitive behaviour therapy, koja pomaze covjeku da prihvati "nepravdu" u zivotu i da ispravi neproduktivne nacine razmisljanja), odvracanjem paznje od postupaka (nije radilo). Mislim da mi je zapravo najvise pomoglo to sto sam se informirala cim sam vise mogla - to mi je pomoglo da se ocekivanja stave u neki realni okvir, a takodjer mi je pomoglo naci pravu kliniku i zapravo rijesiti problem. Bilo je prisutnih financijskih problema i briga, jer to nije nimalo jeftino, zapravo, potrosili smo ustedjevinu vrlo brzo.

MOTIVI ZA RODITELJSTVO

Zar trebamo imati neki motiv? Ne znam, nisam o tome razmisljala, doslo je potpuno prirodno, zeljeti dijete s covjekom koga volim. Vidjeti mjesavinu nasih osobina na jednom malom slatkom licu. Dati ljubav, to me ispunjava.

KAKO SHVAĆAMO NEPLODNOST – ODNOSNO KAKO ONA NA NAS UTJEČE

Za mene je to bio najveci dogadjaj u mom zivotu, potpuna prekretnica. Zbog toga sam napustila karijeru i posao. Mislim da sam na kraju postala bolji covjek radi borbe kroz koju sam prosla. Nikad vise necu uzimati stvari zdravo za gotovo, i imat cu puno empatije za druge koji prolaze kroz probleme (bilo kakve vrste). Mislim da sam zbog neplodnosti zapravo potpuno sazrila kao covjek. S druge strane, to nije bilo nesto s cim sam mogla zivjeti, nesto usput, nesto kronicno - neplodnost je potpuno ovladala i kontrolirala moj zivot, posebno u zadnjem dijelu od nekih godinu dana. To nije bas jedna moja pozitivna osobina, ali eto desilo se.


KOJE SU DOBRE, A KOJE LOŠE STRANE ŽIVOTA BEZ DJECE ...

Loše strane - duga, konstantna čežnja i praznina u srcu. Svaka trudnica, svako nasmiješeno dječje lice je podsjetnik na ono što ne mogu imati, potencijalni žalac kojeg se moram paziti. U stalnoj sam opasnosti od plakanja, ili barem tihog uzdisanja. Bojim se budućnosti. Bojim se starosti u kojoj ću ostati sama i čangrizava, dok ostali uživaju u unucima.

Dobre strane - veća sloboda, puno više vremena za sebe i svoje hobije. Ako budem pametna, mogu to dobro iskoristiti za vlastiti rast, obrazovanje, interese.

ZBOG ČEGA JE UOPĆE VAŽNO BITI RODITELJ

To je moja najveća želja. Meni je to važno jer me ispunjava na način na koji nijedna druga stvar ne može. Možda je to sebično, ako je ljubav prema drugome sebična zato jer se onda i sami bolje osjećamo. Biti mama nije uvijek bila moja najveća želja, imala sam druge želje i prioritete, koji su svi pali u drugi plan kad se pojavila ova, urođena, iskonska, životinjska ako hoćete, prirodna, najprirodnija.

KAKO SE OSJEĆAMO U DRUŠTVU LJUDI KOJI IMAJU DJECU ...

Kad smo prolazili kroz neuspjehe, bilo je vrlo teško biti u njihovoj blizini. Neko vrijeme smo se izolirali od svih, zatvorili u našu malu kukuljicu i tiho patili. Bila sam ljuta na sebe i razočarana sobom što ne mogu prijeći preko te nazovimo-zavisti, tog "zašto i ja ne mogu?". Izolacija od okoline je bila neka vrsta obrambenog mehanizma - izbjegavanja "okidača" depresivnih stanja i plača. Shvaćala sam ja da su to njihova djeca, da to što oni imaju nema nikakvog utjecaja na to što ja imam ili nemam, i djeca su uostalom tako slatka, neiskvarena, zanimljiva - nije mi nimalo žao što ONI imaju djecu, nego što JA nemam.

KAKO (NE)PODNOSIMO NEUSPJELE IVF POKUŠAJE

Ah kako. Teško. A svaki novi još teže. U biti došla sam nakon trećeg neuspjeha do točke kad sam uvidjela i prihvatila ideju da možda nikad nećemo uspjeti. Prihvatila sam se jednog hobija, slušala puno lijepe muzike, uživala u neopterećenom stvaralaštvu. (Onda je 4. uspio.)

KAKO VIDIMO ULOGU PARTNERA TIJEKOM POSTUPKA

On je moje rame za plakanje. S njim mogu biti potpuno iskrena. Njega po stoti put mogu gnjaviti sa stvarima od koje bi drugi poludili i izbjegavali me u širokom luku. On zna kada mi kupiti kolačić, kada me zagrliti jako jako, kada me ostaviti samu da se isplačem u miru, kada smirivati moje demone trezvenim argumentima. On je čovjek koji će moj život učiniti podnošljivim i smislenim čak i ako nikad ne uspijemo,

ŠTO VOLIMO, A ŠTO NE VOLIMO ČUTI OD OKOLINE NA TEMU NAŠE NEPLODNOSTI

Ne volim savjete za koje znam da su neupućeni, laički, neinformirani, i puni zabluda; priče kako je netko uspio ili posvojio ili pio trave ili otišao kod nekog čudotvornog doktora. U biti, prevrćem oči na njih, mijenjam temu i bježim glavom bez obzira. Volim čuti "žao mi je. Ne mogu niti zamisliti kroz što prolaziš. Nadam se da ćete uspjeti čim prije."

KAKO SMO ZADOVOLJE ODNOSOM LIJEČNIKA I ŠTO OD NJIH OČEKUJEMO TIJEKOM POSTUPKA ....

Očekujem stručnost prije svega. Otvorenost, komunikativnost i golu informaciju bez nepotrebnog uvijanja. Očekujem da se prema meni odnosi s poštovanjem, kao prema čovjeku koji zna mućnut glavom i koristit internet, kao partneru u postupku, a ne komadu mesa na pokretnoj traci.

--------------------

Mislim da bi trebali otresti prašinu s ove teme i dopuniti iskustvima - stvarno može biti korisno svima koji dolaze iza nas.

Javite se!!!

Sve moje misli, osjecaji i stanja su na mom blogu, pa koga zanima.....http://zalauru.blog.hr/

KAKO PODNOSIMO POSTUPKE

Uh… Nisam baš neki kuler bila. Prvo optimistično, onda prvi tres, pa onda strategija odmicanja i emotivnog neangažiranja, ali zato koncentracija na logistiku i informacije da se mozak nečim bavi jer je tako bilo lakše.


MOTIVI ZA RODITELJSTVO

Mislim da je to jedna opća ljudska želja, lijepo je vidjeti kako raste jedno malo „mladunče“, upoznavati to malo biće. Nisam osjećala potrebu da to bude baš biološki naše dijete i sad, kad sam rodila, nemam neki filing tipa „ti si krv moje krvi, ti si moje dijete, ti si rasla meni pod srcem itd.“ Mislim, znam da je, ali ja to nekako ne osjećam, isto bi mi bilo i da nije, čini mi se da bih je voljela isto. Ti mi aspekti nisu nekako bitni jer se mislim da je ona nekako svoja. Ali, ulazak u MPO mi se činio jednostavniji način, pogotovo jer su dijagnozice bile neke minorne i svi su nas hrabrili – sad će, samo što nije.


KAKO SHVAĆAMO NEPLODNOST – ODNOSNO KAKO ONA NA NAS UTJEČE

Nije mi bila prva prekretnica jer je prva prava prekretnica koja me oblikovala bolest kuka. To me učinilo opreznijom i manje optimističnom i nekako postaralo, valjda, kao što i svaka bolest postara čovjeka, ali opet nađe neki modus vivendi s time. Neplodnost je onda još došla dodatno, ali odmah sam znala da nije to ono zašto ja (prije je to bilo za kukobolje – kud mene mladu?), a ovdje sam se odmah utopila u masu sličnih, dolazak na VV mi je to tako lijepo ilustrirao koje su to količine ljudi. Odmah mi je bilo jasno da to prožima ljude na desetke godina i odmah sam se tome probala othrvati, ali nije mi baš uspilo jer se, kao i svima, dogodilo to da se život podredio logistici IVF-a, ali pred zadnji postupak sam nekako to posložila i apsolutno nisam htjela žrtvovati ni godišnji ni ništa, a u postupak (FET) smo išli ako se uklopi OK, ako ne, Bože moj. To sam već bila na jednom mini izlazu iz MPO-a i na putu ka posvojenju.


KOJE SU DOBRE, A KOJE LOŠE STRANE ŽIVOTA BEZ DJECE ...

Loše strane – to je drugačiji život, tiši život, nešto usamljeniji život.

Dobre strane – drugačiji život ne mora biti i lošiji život.

ZBOG ČEGA JE UOPĆE VAŽNO BITI RODITELJ

Mislim da je to većini ljudi prirodno kao što je prirodno sve drugo, teško mi je smislit nešto pametno pod ovo, piše gore motivi za roditeljstvo više-manje ono što mislim.

KAKO SE OSJEĆAMO U DRUŠTVU LJUDI KOJI IMAJU DJECU ...

Prvo teško, poslije sve lakše kako sam nekako otuštala neplodnost kao neku nepravdu i prihvatila da je to to i da možda nećemo imati djece. Kad sam to prihvatila, bilo mi je opet gušt i sreća. Mislim da se to u onom topicu Izlazna strategija naziva „Mother to all“ ili tako nešto.

KAKO (NE)PODNOSIMO NEUSPJELE IVF POKUŠAJE

Ovo je bilo teško, najteže je bilo kako postići super informiranost i osigurat da ništa ne pođe po krivu što je u ljudskoj domeni (klinika, timing postupka) i onda istovremeno bit emotivno udaljen od svog truda. Malo šizofrena situacija, ja bih „brijala“ po IVF-u do transfera (još nakon punkcije treba pripomenut kako smo mi za ICSI unatoč OK spermiogramu i jajnim stanicama), a, nakon toga je bilo ono… viša sila ili u ruke Božje ili štogod – nije do mene/nas.

KAKO VIDIMO ULOGU PARTNERA TIJEKOM POSTUPKA

On je sve što i ja i više.

ŠTO VOLIMO, A ŠTO NE VOLIMO ČUTI OD OKOLINE NA TEMU NAŠE NEPLODNOSTI

Svejedno mi je postalo, ništa me niti ne boli niti iznenađuje, upoznala sam cijeli repertoire odgovora i mislim da većina njih ništa ne govori zlonamjerno. Žao mi je je dobro. Ovo kad pitaju zašto ovo i zašto ono opet dobro, mogu ih informirat na omiljenu temu.

KAKO SMO ZADOVOLJE ODNOSOM LIJEČNIKA I ŠTO OD NJIH OČEKUJEMO TIJEKOM POSTUPKA ....

Partnerski odnos i suradnju i otvorenu, neuvijajuću komunikaciju.

KAKO PODNOSIMO POSTUPKE

Prosla sam 4 postupka do sada. Uzasno me iscrpe i primijetila sma da mi treba oko 3 mjeseca (mnaje - vise) nakon postupka da se vratim u neko podnosljivo stanje. Tokom tok perioda se smjenjuju razdrazljivost, ocaj, nesanica, depresija...

MOTIVI ZA RODITELJSTVO

Dijete koje cu jednog dana da rodim je oduvijek dio mene. Osjecam da sam neputpuna bez tog svog dijela. Osjecam kao da mi fali dio nekog vitalnog organa i funkcionisem napola bez njega. Sve najbolje sto radim za sebe, radicu za svoje dijete. Dacu mu sve sto od sebe budem mogla dati.

KOJE SU DOBRE, A KOJE LOŠE STRANE ŽIVOTA BEZ DJECE ...

Gledano iz moje perspektive, malo je dobrih strana zivota bez djece. Ogledaju se u tome da nemas razloga za strah i brigu za potomstvo, jer ga i nemas.
MM ima manju potrebu za djecom i kaze da ljudi bez djece mogu da se posvete sebi, rade na sebi i sl. Ima svoje argumente koje ja samtram prikrivenim sebiclukom. Djeca valjda traze pun angazman pa si u prilici da manje vodis racuna o sebi.

ZBOG ČEGA JE UOPĆE VAŽNO BITI RODITELJ

Vazno mi je jer cu tom bicu pruziti sve sto mogu da mu zivot ucinim laksim i ljepsim. Jer cu mu kroz zivot biti vjetar u ledja. Jer cu i ja biti potpuna sa djetetom.

KAKO SE OSJEĆAMO U DRUŠTVU LJUDI KOJI IMAJU DJECU ...

Ukoliko su imalo empaticni, dobro se osjecam. Imali djecu ili ne, izbjegavam biti u drustvu ljudi kojima je zivotni cilj izazivanje zavisti kod drugih. Prica na temu ''Ja imam ono sto ti nemas'' , sta god to bilo.

KAKO SHVAĆAMO NEPLODNOST – ODNOSNO KAKO ONA NA NAS UTJEČE

MM je taj koji ima problem (moji su nalazi uglavnom dobri) pa stoga jos teze dozivljavam cinjenicu da nemam jos uvijek taj svoj dio koji mi pripada. Tuzna sam do neba i nazad.

KAKO (NE)PODNOSIMO NEUSPJELE IVF POKUŠAJE

Tesko.

KAKO VIDIMO ULOGU PARTNERA TIJEKOM POSTUPKA

U nekim ranijim postupcima je znao pokretati price o tome kako on ne zeli djecu, sto me je dodatno bacalo u ocaj.Sada radi sve sto moze da bi mi pomogao postati majkom. Tuguje zbog moje tuge.

ŠTO VOLIMO, A ŠTO NE VOLIMO ČUTI OD OKOLINE NA TEMU NAŠE NEPLODNOSTI

Ne volim da iko prica ili me pita o tome osim mojih najblizih. Okolina nema sta da prica o tome, jer se svodi na cistu radoznalost (ponekad i zluradu). Zalosno je da svojim bolom zadovoljavam tudju radoznalost.
Ono sto nam treba su doktori i njihova misljenja, a ne misljenje okoline.

KAKO SMO ZADOVOLJE ODNOSOM LIJEČNIKA I ŠTO OD NJIH OČEKUJEMO TIJEKOM POSTUPKA ....

Ocekujme da budu profesionalni tako sto ce tokom postupka primjeniti sve svoje znanje. Ocekujem neformalan odnos sa pacijentom jer je stvar delikatna. Uglavnom sam bila zadovoljna tim odnosom.

KAKO PODNOSIMO POSTUPKE

U početku puna nade, vjere, optimizma, vizija, nakon neuspjeha nevjerica, tuga, neizvjesnost, ljutnja, razdražljivost....bila sam uvjerena kako će moj prvi IVF uspjeti....imala sam dvije mrve u trbuhu - moga Luku i moju Niku, mazila sam ih i čuvala koliko sam mogla...ali otišli su

MOTIVI ZA RODITELJSTVO

Nisam imala normalno djetinjstvo, nisam imala majku koja bi me držala u naručju kad bih pala, kad bih bila nesretna, koja bi se smijala sa mnom, koju bih zvala "mama" kao sva druga djeca....sve ono što je meni nedostajalo želim pružiti svome djetetu - i naravno i više, svoju dušu, sav svoj život, sve svoje nade i snove...

KOJE SU DOBRE, A KOJE LOŠE STRANE ŽIVOTA BEZ DJECE ...

Trenutno ne vidim dobre strane života bez djece.... moj san je biti roditelj, dati tom malom biću da diktira naš život, da nas uveseljava, da nam se smije, da nas zagrli, da smo zajedno u dobru i zlu

ZBOG ČEGA JE UOPĆE VAŽNO BITI RODITELJ

Osjećam prazninu u srcu, želim osjetiti dijete u sebi, želim da ispod mog kuca srce našeg djeteta...ono je plod naše ljubavi, naših snova i želja

KAKO SE OSJEĆAMO U DRUŠTVU LJUDI KOJI IMAJU DJECU ...

Zavisi. Nekada dobro, nekada loše. Sretna sam kad ih vidim, ali žalim što ih nemam.

KAKO SHVAĆAMO NEPLODNOST – ODNOSNO KAKO ONA NA NAS UTJEČE

Loše. Na mene kao pojedinca. Na mene i supruga kao par utječe pozitivno jer smo se kroz naš problem još više zbližili, tješimo se, bodrimo, dižemo se, padamo. Zajedno. Ja sama osjećam krivnju.

KAKO (NE)PODNOSIMO NEUSPJELE IVF POKUŠAJE

Nikako. Slomim se.

KAKO VIDIMO ULOGU PARTNERA TIJEKOM POSTUPKA

Drži me za ruku. Daje mi snagu. Moja želja da zajedno imamo dijete još više jača. Biti će divan tata.

ŠTO VOLIMO, A ŠTO NE VOLIMO ČUTI OD OKOLINE NA TEMU NAŠE NEPLODNOSTI

Samo polako, uspjet ćete. Opustite se. Odite na more i sve će se sredit. Nikamo nećete zakasniti, ima vremena. Zašto šetaš sama, gdje su ti kolica? Kad misliš?

KAKO SMO ZADOVOLJE ODNOSOM LIJEČNIKA I ŠTO OD NJIH OČEKUJEMO TIJEKOM POSTUPKA ....

Očekujem stručnost, pažnju i dovoljno vremena. Ne volim slatkorječivost, proslo me to.

KAKO PODNOSIMO POSTUPKE

Kako koji... Ima ih raznih, kao što ima i raznih aspekata podnošenja - psihičkih, fizičkih, medicinskih. Moj prvi postupak 2002. godine psihički je bio najveći šok. Mislila sam, vjerojatno podsvjesno, ne na svjesnoj razini sigurno, da ćemo odmah uspjeti...Kad se to nije dogodilo pala sam sasvim...nisam mogla ustati iz kreveta, nisam mogla proći kraj trgovine dječjom opremom...plakala bih, kao što bih plakala kad bih vidjela trudnicu...mislila da ja nikad neću biti mama. U kasnijim postupcima sam se lakše nosila s neuspjehom...tražila razloge za život dalje - npr. eto sad ima pauzu od koji mjesec, nazvat ću sve svoje prijateljice i otići s njima na kavu jer se s njima nisam čula dok sam bila u strci oko postupaka ili ide ljeto, mm i ja idemo na more, napunit ćemo baterije...U postupcima nakon rođenja moje kćeri lakše sam podnosila neuspjehe jer je ona bila moja utjeha, ali sam teže, znatno teže, podnosila samo trajanje postupka - rastanke od moje kćeri, njenu tugu i hrabrost kad odlazim, organizaciju odlazaka, čuvanja, putovanja s njom. Osim posljednjeg postupka - rekla sam sebi da će mi to biti zadnji - i već sam na dan transfera znala da su stanice jako loše i da vjerojatno neće biti ništa od trudnoće...na stražnjem je sjedištu automobila sjedila moja kćer koja se radovala da idemo doma čuvati mamu i da će možda dobiti brata ili seku, a ja sam na prednjem sjedištu plakala i plakala...svih 2 sata na putu do kuće redajući slike naših zajedničkih neostvarenih želja...male bebe kojoj moja kćer želi dati svoj krevetić, svoje prekrasne haljinice koje čuva, bebe u marami koju sam željela nositi na svojim grudima, ponovo dojiti, osjetiti to malo biće kako diše uz mene...
Tome ću dodati da prije nisam gotovo niti osjetila fizičke teškoće koje izaziva stimulacija. Sada, skoro 8 godina kasnije, ona mi fizički jako teško pada...imam bolove, teško hodam i funkcioniram, nakon posljednjeg transfera mi je trebalo 3 mjeseca da prestanem osjećati tegobe u zdjelici i već sam mislila da nešto drugo nije uredu...doživjela sam i hiperstimulaciju zbog koje sam bila u bolnici 8 dana i primila 20 infuzija, imala tri dana kateter...

MOTIVI ZA RODITELJSTVO

Roditeljstvo je nešto prirodno, ono je nešto o čemu nisam razmišljala, ono se podazumijevalo oduvijek i nikada nije postojala alternativa zamijeniti ga nečim drugim. Ono je dio našeg ispunjenja kao para. Od prvog dana od kada smo mm i ja bili skupa, a ima tome već gotovo 15 godina, razmišljali smo koji bismo auto kupili da u njemu možemo prevoziti petero djece, imala sam pet imena...
život se drukčije posložio...

KOJE SU DOBRE, A KOJE LOŠE STRANE ŽIVOTA BEZ DJECE ...

Život bez djece, za onog tko želi dijete i tko sam nije donio odluku o neimanju djece, je život koji nikakva sloboda rapolaganja vlastitim vremenom, putovanje, materijalno blagostanje, posao, društvena ili poslovna afirmacija ne može ispuniti i sve bi to dao za samo jedan dječji osmijeh vlastitog djeteta...i svaki povratak u prazan stan izaziva jad.
Dobre strane...ovo gore navedeno kao nedovoljno ...zapravo za mene su te dobre strane bile tek blijedi nadomjestak onog jedinog bitnog.
Iako, priznajmo, isto to gore navedeno, zapravo ne postoji za one koji se bore jer sve navedeno izgube u borbi za dijete - novci se potroše na postupke, poslovne afirmacije nema jer poslodavac, čak i ako tolerira izostanke s posla ne može se osloniti i povjeriti takvoj osobi napredovanje i veću odgovornost...

ZBOG ČEGA JE UOPĆE VAŽNO BITI RODITELJ

Nemati djece za mene znači nemati pola sebe...nemati smisao...nemati ispunjen život...nemati ništa važno...nemati ništa istinski vrijedno.

KAKO SE OSJEĆAMO U DRUŠTVU LJUDI KOJI IMAJU DJECU ...

Osjećala sam se kao uljez, kao netko tko ne zna o čemu priča, kao promatrač, nekompetentno...i lijepo...sretno, ako mi se nečije dijete nasmiješi, a istovremeno tužno jer milisekundu poslije kroz mozak sijeva misao da mi se moje dijete možda nikada neće nasmiješiti...

KAKO SHVAĆAMO NEPLODNOST – ODNOSNO KAKO ONA NA NAS UTJEČE

Ona mi određuje život. Ja sam drukčija osoba. Radim na radnom mjestu koje mi tolerira postupke, a vjerojatno bih ga promijenila da nisam svjesna da drugi polodavac možda neće prihvatiti moje česte odlaske liječniku. Ne prihvaćam pojedine obveze zbog nekih dogovorenih pregleda/postupaka. Moj život, život moje obitelji se organizira prema postupcima.
Baveći se neplodnošću, upoznala sam drugi krug ljudi, počela sam se baviti drugim temama i pronašla sam se u drugim segmentima života izvan svakodnevice ljudi oko mene.
Naučila sam cijeniti vrijednost i značaj djeteta, njegovu dragocjenost, posebnost, neuzimanja zdravo za gotovo...rad na sebi u svrhu postajanja boljim roditeljem tome blagu koje mi je dano.

KAKO (NE)PODNOSIMO NEUSPJELE IVF POKUŠAJE

Mislim da sam to sve napisala gore pod prvom točkom.


KAKO VIDIMO ULOGU PARTNERA TIJEKOM POSTUPKA

Mi smo u tome zajedno, ali on tehnički ne može puno pridonijeti...ali zato je logistika u svakom smislu...od odlaska u trgovinu, ispunjavanju mojih želja, vožnje, danas... brigu o našoj kćeri...on je netko tko me drži za ruku, tko se moli sa mnom...netko čija je ljubav jača od želje za djetetom pa me moli da više ne idem...da ne mučim više svoj organizam, da se ne uništim psihički i fizički...a onog časa kad opet krenem, stane uz mene i tu je...on je stijena na koju se ja oslonim, povjerim mu sve, a ja brinem samo o postupku i onom što se događa u njemu.

ŠTO VOLIMO, A ŠTO NE VOLIMO ČUTI OD OKOLINE NA TEMU NAŠE NEPLODNOSTI

Drago mi je kad me netko pita o tome...ispričam sve, objašnjavam, upoznajem s problemima, s našom pričom, dijagnozom. Ne volim čuti...bit će, opustite se, ma vidjet ćeš sad kad si jednom rodila ići će to kao po špagici, ma to vam je od načina ishrane, pušenja, stresa... To me posebno ljuti...kao da smo i mi i liječnici maloumni pa se nismo sjetili tih gore navedenih stvari i sad kad to učinimo, eto djece...

KAKO SMO ZADOVOLJE ODNOSOM LIJEČNIKA I ŠTO OD NJIH OČEKUJEMO TIJEKOM POSTUPKA ....

Ja moj MPO tim na VV-u jako volim, (a i s mojim sam starim liječnikom također imala dobar, specifičan odnos). Tamo se osjećam kao doma, na gužve sam se navikla, znam kada, gdje, kako, koga pitati i što učiniti. Poznajemo se. I u toj gužvi uvijek dobijem odgovore. Vjerujem im. Dobijem podršku i razumijevanje, toplu riječ, osmijeh i one info koje mi trebaju, iako znam da ja više nemam puno pitanja (da ih oni koji tek kreću imaju više, pa im je stoga teže) i potrebne su mi samo kratke konkretne informacije.

KAKO PODNOSIMO POSTUPKE

Do sada nisam imala ni jedan postupak vantjelesne oplodnje. Iza sabe imam dvije prirodne trudnoce, nazalost vanmatericne trudnoce. Posle njih sam tek usla u svijet u kom se sada nalazim, shvatila da mi predstoje dani puni borbe. Sad sam u iscekivanju prvog IVF-a i nadam se da ce proci sve ok.

MOTIVI ZA RODITELJSTVO

Zelja da imam bar jedno malo bice koje ce imati tatinu crnu kosu a moje zelen oci, koje ce me radovati svojim smjehom svako jutro. Da nasa ljubav bude krunisana djecom na koju cemo prenjeti svu nasu ljubav koju imamo u sebi i uciniti nas zivot potpunijim i sretnijim.

KOJE SU DOBRE A KOJE LOŠE STRANE ŽIVOTA BEZ DJECE

Dobre strane, zar one postoje? Mislim da je svaki čovjek sebičan koji kaže da mu je život bez djece lijep i da se pomirio sa tim. Nisam pristalica da u životu treba biti žrtva ni za šta na svijetu, da treba zapostaviti svoj bračni i i društveni život i slijepo se posvetiti podizanju djece. Ali teško je prihvatiti činjenicu da ćeš možda ostariti sam sa svojim željama koje se nisu mogle pretvoriti u stvarnost. Loša strane je tuga u očima koja se ne može sakriti, bez obzira na moj smjeh i vedrinu. Uprkos našim zalaganjima, ambicijama i borbi za dalje, u očima se nazire tuga i strah.

ZBOG ČEGA JE UOPĆE VAŽNO BITI RODITELJ

Da bi svu svoju energiju koju posjedujem nekome prenjela bez ustezanja. Da bi se naša veza zaokružila sa malim bićem koje ćemo vaspitati najbolje što možemo.

KAKO SE OSJEĆAMO U DRUŠTVU LJUDI KOJI IMAJU DJECU

Imam beskonačno ljubavi prema tuđoj djeci i volim da su blizu mene. Kad sam kod prijatelja koji imaju malu djecu koristim svaki momenat da sam s njima, da im pričam i pjevam. Kako djeca osjete moju ljubav i vole me, raduju se kad me vide, zovu me, male bebice se smiju kad cuju moj glas. Ja sam u tom društvu beskrajno srećna, još nisam tužna. Nemam neko veliko iskustvo iza sebe u neplodnosti, nemam neuspjeha da bi imala motiv za nekom velikom boli. Još sam u mislima da je to sve kratkotrajno i da moja bebača stiže na proljeće. A pomalo sam i svjesna da nije tako, ali za tren sve misli bacim iza sebe i nastavim dalje. U suštini najviše volim da su oko mene sve bebe od prijatelja i da ih čuvam.

KAKO SHVAĆAMO NEPLODNOST- ODNOSNO KAKO ONA NA NAS UTIČE

Kao prvo jedva sam je shvatila. Bila sam mlada, ne informisana kada sam imala prvu vanmatericnu. Posle sam citajuci forum shvatila sve pojmove koji su mi bili do tada nepoznati. Od tada je krenula spoznaja dijagnoze i tri godine provedene u želji za trudnoćom koja nikako da se ostvari. Šlag na sve je uputa za IVF u martu ove godine. Bila sam zbunjena, uplašena i već slomljena a tek počela. Shvatila sam da moram dalje, da moram imati snage da se izborim sa svim što me čeka. Uticala je na psihu jako pogubno. Suze se pojave za sekund, bez opcije kontrole u društvu li ne. U grudima me guši s vremena na vrijeme, srce me boli kad kuca. Tuga je uvjek prisutna. Povukla sam se u miran život. Ako se može reći "miran", više je samački. Kafe sam svela sa prijateljima koji me ne guše svojim glupim problemima i jadikovanjima a da se nisu napatili ni mrvu u životu. Nas dvoje smo još više vezani jedno za drugo.

KAKO (NE) PODNOSIMO NEUSPJELE IVF POKUŠAJE

To ćemo tek da vidimo. Prvi je u maju 2010god. Nadam se da će proći sve ok u protivnom ću najmanje pola godine pokušavati da pronađem sebe i komadiće svog tjela koje se raspalo. Ili ću nastaviti da živim rasuta po cjelom tlu pokušavajući da pronađem bar srce koje mi je potrebno da nastavim dalje.

KAKO VIDIMO ULOGU PARTNERA TIJEKOM POSTUPKA

Kao prvo on je jako specifična osoba za razliku od mene. Djeluje jako i nedodirljivo ali je u dubini duše veliki emotivac. Od prvog dana je uz mene. Prvu operaciju smo preživjeli kao u snu, tačnije nismo imali pojma šta je šta. Drugu operaciju smo teško podnjeli jer smo se suočili sa problemom sad već naučeni o mnogo čemu. Plakao je kad sam se probudila iz anestezije i brisao i moje suze, ljubio me po mokrim obrazima i govorio da će sve biti u redu i da me voli. Tu je kraj mene, i u mislima i snovima. Pokušava da sakrije svoju tugu od mene ali ja to vidim. Bodri me.

ŠTA VOLIMO, A ŠTA NE VOLIMO ČUTI OD OKOLINE NA TEMU NAŠE NEPLODNOSTI

E pa o ovoj temi se može pisati cjeli dan. Mene je u suštini više pogodilo reagovanje okoline i komentari na sve što nam se dešava nego sama činjenica da trebamo ići na vto. Kao prvo, spoznala sam kako žene mogu biti glupe zbog svoje ne informisanosti i pitala se kako njihovi muževi mogu da žive sa takvim alapačama koje nemaju pojma ni šta blebeću. Nisam ni ja znala sve ali sam ćutala kad neko priča o tome i pokušavala ga bodriti na svoj način a da ga ne uvrijedim. Okolina u kojoj radim je imala komentare tipa: ma sve to ide iz glave same se treba opustiti, znam ja ovu ili onu imala je dvije vanmatericne pa rodila normalno troje djece, kakve veze ima kilaza sa tvojim problemom znam ja tu i tu rodila sa 100kg. itd. idt. Ne mogu ni da pišem bljuvotine od kojih mi se ježi kosa na glavi. A ni jedna od tih žena nema pojma šta je ovulacija, zašto je insulin bitan kod PCOS i samim tipe korekcija ishrane, jer one su imale bezbroj abortusa jer su male razlike između djece.
Kod rodbine nema puno komentara, znaju da je sve to bolno pa mi ne pristaju na muku. Samo tako pojedinci nađu za shodno da mi se žale kako ih djeca ne slušaju, kako im je na poslu jako loše ( a pri tome neće da rade svašta ) kao je meni super što me niko ne uznemirava i da ne treba da padam u očaj. A ja garantujem da ni jedna od tih žena ne bi imala 2 dana braka sa našim problemima. Tako da mi se jadaju a moja duša već napola pukla. I kontakte sam smanjila živeći u svom svjetu i popunjavajući prazninu na ovom forumu.

KAKO SMO ZADOVOLJNE ODNOSOM LIJEČNIKA I ŠTO OD NJIH OČEKUJEMO TIJEKOM POSTUPKA

Očekujem ljubaznost, smirenost, potupunu predanost poslu i svojoj obavezi. Očekujem da će me svojom snagom i vjerom u uspjeh isčupati iz tuge i bola, da će mi glava biti bistrija i da ću se osjećati lakše. Za sad sam prezadovoljna prvim susretom. Nadam se da neću biti kao na pokretnoj traci i da će sa bar malo saosjećati sa mojom tugom ili srećom, vidjećemo šta će biti od toga.

Pišem....a nemam riječi,jer trenutno ne postoji riječ kojom bi opisala svoje osječaje,svoju bol....a bol je velika i para mi srce.
Nižem neuspjehe..jedan..dva...tri...kao u nekoj brojalici ne znam gdje završava red.
Trenutno sam na kraju svoje snage, a snaga mi treba jer moram iči dalje.
Jer imam cilj.....želi biti mama.
Prošlo je 5 godina u mojoj potrazi ali još joj ne nazirem kraj.
Ali kraja mora biti jer sve ima svoj početak i kraj.
Trenutno mi nitko ne treba...iscrpljena sam....a opet ne mogu plakati...mislim da me boli previše.
I prolaze ljeto i zima,i Božić a evo proči če i još jedno prolječe a ja neču posati mama.......
I sad se pitam koliko če još godišnjih doba proči.
Uff teško mi je išta pisati......ne mogu nači riječi......:cry:
Moram nači snage i boriti se dalje...... jer sve što želim je biti mama

corinaII :love2:
i ja, i sve mi ovdje se to isto pitamo i osjećamo :love2:
draga corina, mlada si, samo upornosti i biti ćeš mama....sigurno...jednom će se poklopiti svi faktori i zatrudniti ćeš....sretno...

draga corina,uspjet ćeš! bit ćeš i ti mama..i ja sam plakala 8 dugih godina,stalno sam brojala Božiće bez djeteta.(evo nadam se da će ovaj božić bit moj najdraži do sada).najteže su mi padali...kad su svi otišli,ostala s mm jednostvno suze su krenule i tekle i tekle...jako teško ali budi uporna,skupi snage,bori se za svojega anđelića i jednog dana će sve ove suze pretvorit se u suze radosnice :-) od srca ti to želim :love2:

Eh drage moje suborke, lakše mi je kada znam da nisam jedina koja s etako osjeća...beznadežno, izgubljeno, promašeno...
Corina draga, drži se:love2:!
Baš i meni blagdani najteže padaju..eto ide Uskrs, svi pričaju kako će bojati jaja, a ja....ja ih ne bojim evo već 5-6 Uskrsa, od kada traje ova borba, jer tko će se veseliti jajima koje ja bojim (NITKO), čije će ručice držati ih ( NIČIJE)... :-(, i čemu se onda veseliti...
Evo došli ljepi sunčani dani, a meni se neda u šetnju, jer su šetnice pune djece, trudnica...a meni se srce cijepa, i umjesto da mi šetnja popravi rasploženje, padnem u još veću bedaru i plačem po cijelu noć, a onda ujutro onako nateknuta moram na posao gdje će me svi pitati što mi je... :-(. Najradije ne bih nigdi iz svoja 4 zida, ne žlim više ona glupa otrcana pitanja, i još otrcanije moje odgovore, ne želim nikome više pojašnjavati...nemam volje se više družiti ni s kim tko nije u istoj koži kao i ja i tko će me potpuno razumjeti....teško je, preteško... :-(

Drage Corina i Mury, na ovom pdf-u svima je zajedničko da smo brojali Božiće, ljeta, zime bez smijeha svoga djeteta...netko duže, netko kraće, ali utješno je što ipak većina nas dočeka svoj trenutak,svoju proljetnu šetnju s prekrasnim trudničkim trbuhom...Znam mislit ćete, što ako ja nisam ta...ako nikad neću ugledati te oči, čuti taj smijeh..
I ja sam tako mislila, strahovala,ali evo, potpis kaže sve.
Ipak još uvijek plačem s vama, još mi je duša zarobljena u onim bolničkim hodnicima, nekako ta tuga postala je dio mene.
Vjerujem da je meni kao i većini volja neopisivo pomogla da dočekam rodjenje svoje kćeri.
Grlim vas jako i nadam se danu kada ćete objaviti sretne vijesti.