druga strana posvojiteljstva

Gledala sam emisiju Misija Zajedno, i ostala potpuno šokirana i tužna Tihomirovom pričom... (Traži braću i sestru, izdvojeni iz obitelji 2005. godine)
Često pročitam priče o posvojenju i budem sretna što se složila još jedna obitelj, no tek nakon ove priče shvaćam da postoji i druga strana - zakon, socijalni radnici, ne baš jasni kriteriji, razdvajanje obitelji koje i nije bilo nužno, nemogućnost povratka na staro, gotovo pa izmijenjeni životi (neću reći uništeni) a da nisu trebali biti ...


Postavljam si pitanja - ne očekujem odgovore jer pretpostavljam da zadirem u tešku temu ...
Kako je moguće da troje djece bude udomljeno, ostali mlađi da idu u posvojenje?
Kako je moguće da se djeca oduzmu na godinu dana zbog ekonomske situacije bioloških roditelja, i da se u međuvremenu usvoje?
Kako je moguće da se toj obitelji nije moglo financijski pomoći, roditelji su nezaposleni, a ne da se ide na tako drastičnu mjeru oduzimanja djece?

Je l biste, vi posvojitelji, da vam se dogodi ovakva situacija, svome posvojenom djetetu odobrili kontakt s braćom?
Je li posvojenje moguće poništiti?
Jesu li zaista djeca samo broj u nekim centrima, a ne bi trebala biti (sama ministrica Opačić kaže kako se centri ne bave kvalitetno svakim slučajem)?

Kako se osjećaju djeca koja saznaju da ih traže njihova braća/sestre/roditelji?



itd. itd.

ajme... preteško.... prepotresno...
ja ti mogu jedino odgovoriti da bi definitivno, ne samo odobrila, nego i poticala kontakte sa biloškom bračom i sestrama... često mi dođe da mislim, postoji li još jedno ovakvo prekrasno čudo negdje i molim Boga da ako postoji da saznamo za njega ili nju i jako mi teško pada pomisao da moje djete (naravno, ako postoje) nema kontakt sa biološkom bračom i sestrama... i nadam se da će i njegovi roditelji biti toliko otvoreni da im dopuste kontakt, druženja i u neku ruku zajedničko odrastanje...

i koliko znam, posvojenje nije moguće poništiti...

Nisam gledala, može li se sada negdje pogledati?

nisam gledala konkretnu pricu, ali mogu ti otprilike odgovoriti na pitanja..

-moguce je da neka djeca budu udomljena, a druga posvojena kad je primjerice rijec o polubraci (pa jedni imaju oba roditelja, drugi nemaju, ili se neciji roditelj brine/raspituje o jednom djetetu, a roditelj drugog djeteta ne)
- djeca se ne bi smjela oduzimati iskljucivo zbog financijske situacije i to ne bi smio biti razlog za oduzimanje roditeljske skrbi jer drzava mora pronaci nacin kako da pomogne obitelji da financijski stane na noge - izmjestaj djece u drzavnu skrb tada bi trebao biti vrlo kratkotrajan. Neke europske drzave primjerice ne priznaju posvojenje obavljeno u Hrvatskoj iz ovakvih razloga (znam jedan konkretan slucaj).
- sto se tice pitanja o kontaktu s bracom/polubracom - mislim da je to vrlo individualno od posvojitelja do posvojitelja i obiteljske situacije iz koje je dijete doslo. Ja osobno iz niza razloga mislim da moje dijete do svoje punoljetnosti ne treba imati kontakte sa polubracom iz svoje primarne obitelji (koja ionako nije obitelj i ne funkcionira kao takva)
- posvojenje nije moguce ponistiti
- djeca ne bi smjela saznati da ih traze braca/sestre/roditelji do svoje punoljetnosti. Odnosno, jos tocnije - clanovi primarne obitelji ne smiju znati nista o djetetovoj posvojiteljskoj obitelji niti njegovom novom identitetu pa ga samim time u teoriji ne bi mogli ni na koji nacin ni poceti traziti. Dijete, s druge strane, kad napuni 18 godina, ima pravo uvida u svoj spis u centru i na sve podatke o ljudima iz svoje bioloske obitelji, nakon cega se dijete moze odluciti traziti njih ukoliko to zeli.

Ovako stvari stoje danas, pretpostavljam da se u toj prici koju spominjes radi o osobi koja vise nije dijete, u medjuvremenu su se mijenjali zakoni, a bilo je i puno raznih muljaza nazalost (pogotovo tijekom rata).

http://hrt.hr/index.php?id=enz&tx_ttnews[cat]=392&cHash=71f8092420

Mislim da u ovoj priči nije baš ovako kako ovaj dečko tvrdi. Tj. nije riječ isključivo o ekonomskoj situaciji. Pisalo se već o njemu i njegovoj obitelji u nekim medijima i mnogi su svjedoci događanja izašli i izjavljivali kontradiktorne stvari.

Da me ne napadnete - suosjećam s njim, ali mislim da ni on ne zna prave razloge zašto je izdvojen iz obitelji, a zašto su troje braće i sestara dani na posvojenje.

Pratila sam taj slučaj i mogu reći da je istina ovo što piše TrudyC - postojali su ozbiljni razlozi za izdvajanje djece iz obitelji.

Pujica je sve lijepo i podrobno objasnila. Mogla bih dodati samo to da većina posvojitelja čija djeca imaju biološku braću podržavaju te kontakte, ali u slučajevima kada su i ta braća izdvojena iz biološke obitelji. S biološkom obitelji djeca mogu doći u kontakt nakon punoljetnosti kada imaju pravo na uvid u svoju dokumentaciju i tada saznaju sve ono što zna i CZSS. Osim razloga koje je iznijela pujica, odluka da se mlađa djeca daju na posvojenje, a veća ne, može biti i odluka te veće djece. Ako imaju više od 12 godina imaju zakonsko pravo odlučivati o tome. Isto tako, s 12 godina u pravnom smislu odlučuju i prihvaćaju li posvojitelje za svoje roditelje.

Posvojenje dolazi poslije žalosnog raspada primarne obitelji djeteta. Puno prije toga biološka obitelj nije funkcionirala, djeca su bila izdvojena iz nje i roditeljima je sudski oduzeto roditeljsko pravo. Tek tada dolazi posvojenje - ono ne rješava probleme primarne obitelji nego zasniva novu obitelj. Posvojenje stvara roditeljski i rodbinski odnos između djeteta, njegovih posvojitelja i čitave njihove obitelji. To nije moguće poništiti, osim istim putem kao što je to slučaj i sa zakonskim pravom roditeljstva bioloških roditelja, ako je ta nova obitelj iz nekih razloga disfunkcionalna. Nisam čula ni za jedan takav slučaj, ali pravno se to može dogoditi.

nisam u priči ( frend ima dvoje posvojenih klinaca), ali malo mi je čudno zakaj bi imali pravo kaj tražit od 12 ili 18godina, ako nekima već s 2-5 godina pričaju da su posvojeni, gledala sam neki dan onu popodnevnu emisiju o maloj etiokinji koja s 2 godine već zna da je posvojena, i ko je ustvari.

mislim da su posvojitelji dužni reći djeci za posvojenje do sedme godine,
neka me netko ispravi ako griješim?!
imam u obitelji posvojeno dijete,
oni su odlučili da se dijete viđa sa dijelom svoje rodbine,
što je meni u ovom slučaju ok,
ali opet ne znam kako bih se postavila da sam u toj situaciji,
stvarno je teško nešto reći o tome.

gotovo 400 otvaranja teme, svega nekoliko komentara

na pdf o posvajanju sam shvatila da vrijedi pravilo - ne talasaj previše jer nikad ne znaš ...

no, o navedenoj temi - pročitala sam novinske napise koji su mi dostupni putem interneta
vjerujem da je voditelj emisije imao razloga mladića staviti ravno ispred ministrice - mislim da on ipak malo bolje vlada predmetom nego ja i da je uvidio da nije sve odrađeno kako je trebalo biti
pogodio me posebno snimljeni telefonski poziv koji je mladić primio ...

iz poziva sam mogla zaključiti da među posvojiteljima vlada strah
je l to zaista tako? boje li se posvojitelji za posvojeno dijete u smislu lošeg utjecaja, nevolja s biološkom obitelji? koliki je to teret za novo osnovane obitelji?!


na forumu se u gotovo svim temama (posljednje vrijeme porod i sl.) prenose idilične priče, a iz ove emisije se vidi da je idila daleko od stvarnosti (bila je i tema o udomljenom dječaku koji je nakon smrti udomitelja ostao i bez imovine i sl.)

ja sam čak pomislila da neki posvojitelji stavljaju svoju sebičnost i želju za imanjem djeteta ispred tog istog djeteta (ovo naravno ne mora biti ispravno razmišljanje, možda ću ga s vremenom promijeniti)

ujedno, mislim da sam usvojeno dijete, i da s 18 godina dobijem uvid u podatke svoje biloške obitelji te google metodom dođem do ovih novinskih objava i shvatim da je mene moj brat tražio (svim srcem i dušom?), te da mi nisu dozvolili kontakt s njim, jako bih to zamjerila roditeljima (usvojiteljskim)

mi smo duzni nasoj djeci reci da su posvojena do sedme godine zivota (iako vecina nas to cini puno ranije, a ne kao neki ozbiljan informativni razgovor u stilu sjedni malo da ti nesto kazem, nego kroz svakodnevne razgovore, igre i slicno) ali nismo duzni djeci davati podatke o njihovoj bioloskoj obitelji (npr. imena roditelja, postojanje (polu)brace i sestara itd. - to dijete ima pravo saznati u svom spisu kad navrsi 18 godina zivota). Nije to bezveze tako, to je tako zbog dugogodisnjeg iskustva sto je najcesce najbolje za posvojenu djecu.
Ima onih koji zarko zele u pubertetu doznati sto vise i upoznati npr. bioloske roditelje iz hormonalnog bunta, pa im to moze vise stetiti nego koristiti. Ima i onih koji kada navrse 18 uopce ne zele ostavrivati nikakve kontakte niti upoznavati biolosku obitelj. Meni se primjerice bas svidja sto mi kao posvajatelji u tome mozemo racunati na pomoc strucnjaka iz centara za soc.skrb i sto postoji sustav da dijete kroz to ne mora prolaziti samo.
Opet kazem, ima raznih slucajeva, znam i ja za neke gdje djeca imaju kontakt s dijelom obitelji, ima i onih u kojima to nije bas pozeljno.

mi imamo u obitelji iskustvo posvajanja, od mm sestra je u dobi od nekoliko mjeseci zavrsila u domu, nakon smrti njihove majke, otac je vec ranije izgubio poslovnu sposobnost zbog alkoholizma i nije skrbio o njima
da nije posvojena, da je ostala u domu, vjerojatno nikad ne bi bili bliski s njom
zena koja ju je posvojila je odmah inzistirala na kontaktu s obitelji, a kako je obitelji (znaci mm u dobi od 12g, sestra godinu starija i baka s kojom su oni zivjeli) i njima je pomogla na mnoge nacine
ne mogu zamisliti da nisu povezani sve ove godine, i iako nisu zivjeli zajedno, i iako se ne cuju nekad i po mjesec dana (za razliku od mene i moje sestre koje se cujemo svakodnevno) ipak se dozivljavaju kao obitelj

vjerojatno je koliko posvojenja, toliko i prica

neke sam rijeci progutala u sredini posta ali ne stignem sad ispravljati

Ovdje se ne radi o informacijama koje mi dajemo svojoj djeci nego o kontaktu s članovima biološke obitelji. Posvojitelji su dužni do sedme godine reći djeci da su posvojeni, ali većina im o tome počne govoriti čim nešto pitaju. Mnogi kažu i sve ove podatke o kojima govori pujica.

Moram priznati da ne razumijem posve naslov: druga strana posvojiteljstva. Kao što sam rekla, posvojenje je nešto što dolazi poslije svega onoga što se u jednoj obitelji dogodilo, zbog čega se ona raspala i zakonskog roditeljstva bioloških roditelja više nema. Probleme toj djeci nisu stvorili posvojitelji nego biološki roditelji. Pitanje postavljeno o posvojiteljima prije toga se odnosilo na njih: jesu li njima njihova djeca bila ispred svega?

Svatko može razmišljati o tome bi li dozvolio maloljetnoj djeci da komuniciraju s članovima biološke obitelji, ali samo obitelji koje su suočene s time znaju sve detalje i sve razloge zbog kojih to žele ili ne žele i koje im probleme to može donijeti. Ne postupaju svi jednako u situacijama velikog pritiska, bez obzira jesu li posvojitelji ili biološki roditelji.

a dali postoji neko nadležan koji ispituje dal se to reklo djeci do 7godine, koćem pitat jel to netko ispituje, znatiželje radi pitam

druga strana je isključivo vezana uz zakonske propise koji nažalost, kako su i rekli u emisiji, ne mogu obuhvatiti sve životne priče

i po meni su opravdani, ali uvijek postoje iznimke koje se ne mogu popraviti zbog istih tih zakona i onda donose veliku tugu

Mnogi bioloski roditelji ne dozvoljavaju kontakt s bioloskim dedom jer je alkoholicar ili tetkom jer je bipolarna i sl.

Nije to druga strana posvojiteljstva. To je izazov roditeljstva. U kojem neki donose odluke radi zastite djece, a neki radi vlastitog komoditeta, neznanja ili sebicnosti.

Nisam posvojitelj. Po ovome sto citam, problem posvojenja lezi u tromom sustavu.

Ne znam što bih rekla na ovu tešku priču. Ne mogu ulaziti u okolnosti posvojenja, ne znam je li bilo nepravilnosti, kršenja zakona ili brzopletih odluka. Pokušavam se samo staviti u kožu posvojitelja mlađe braće i sestre - moj strah ne bi bio da ću to svoje dijete nakon 4-5 godina izgubiti, da će otići od mene jer ovdje pričamo iz pozicije ostvarenog, konačnog, zakonski neraskidivog posvojenja.
Prvenstveno bih se bojala za djetetovu (zbog okolnosti ionako uzdrmanu) emocionalnu stabilnost - pa ne može četvero/petero godišnjak shvatiti ovakve situacije! Druženja i susrete s braćom i sestrama bih sigurno podržala pod određenim uvjetima, a ti uvjeti sigurno ne bi bile situacije u kojima se stariji brat nada i možda obećava braći i sestrama kako će jednom opet svi živjeti zajedno s roditeljima. Kao posvojitelj to sigurno ne bih dozvolila.
Dijete je izuzeto iz razorene obitelji, treba mu sad razoriti i ovu novu, stabilnu i pustiti ga da se malen i nezreo nosi kako (ne)zna i (ne)umije ne znajući gdje i kome pripada? Nije to baš tako jednostavno. Znam za posvojene obitelji koji održavaju kontakte s braćom ili sestrama, znaju jedni za druge, ali to nisu okolnosti kao ove gdje postoje nade o ponovnom "formiranju" biološke obitelji.
Možemo mi sad ovdje diskutirati ŠBBKBB, nekako sumnjam da su djeca izuzeta iz obitelji samo zbog siromaštva. Postupak je puno složeniji - počesto se ovdje zgražamo da djeca godinama venu u domovima ili udomiteljskim obiteljima, roditelji ne žele potpisati odricanje, a CZSS ne reagiraju. Tko zna što je točno bilo u ovom slučaju?

Citiraj:

---

čokolada prvotno napisa

Možemo mi sad ovdje diskutirati ŠBBKBB, nekako sumnjam da su djeca izuzeta iz obitelji samo zbog siromaštva. Postupak je puno složeniji - počesto se ovdje zgražamo da djeca godinama venu u domovima ili udomiteljskim obiteljima, roditelji ne žele potpisati odricanje, a CZSS ne reagiraju. Tko zna što je točno bilo u ovom slučaju?

---

slažem se s ovim.
ne vjerujem da se djeca oduzimaju roditeljima samo tako.

jedino mi je bio ružan onaj slučaj od nedavno kada su maloljetnici htjeli oduzeti dijete.
mislim da bi u tom slučaju bilo više štete, nego bilo kakve koristi.

mogu reći samo ovo za vrijeme rata MB i ja poslani smo izvan hrv. trebali samo biti zajedno ,ali igrom slučaja su nas razdvojili on na jednom kraju grada,a ja na drugom kilometrima daleko. meni nisu omogučili kontakt s njim, a ni on nije znao kako do mene jer nije znao jezik... sve dok nakon 2 tj. nije vidio u novinama sliku gdje sam ja u večoj grupi i rukama i nogama objašnjavao njima da sam mu sestra. nakon par dana ipak su me pronašli i omogućili da budemo zajedno. i veliko hvala im na tome.
kako smo se osječali strašno.... nemoram ni pisati kako smo plakali i grlili se nakon što smo se susreli,, odvojeni svega neka 3 tjedna.

da se vratim na temu definitivno nebi oprostila posvojiteljima da mi zataje informaciju o BR ili da mi zabrane da ih vidim k tome još i gore ako oni znaju da me je sestra ili brat pokušavao nači ili vidjeti.

nema tu savrsenog rjesenja, ali od 2-3 lose situacije treba se odabrati ona koja je najmanje losa za dijete

(ide sa sebastianom u razred decko koji im je u skoli rekao da je oduzet mami jer se mama nije mogla brinuti o njima i zivi sa foster mamom. jedna je po tjednu a druga, na drugoj lokaciji vikendom. meni je to prestrasno)

vecina ovdje nabrojenih primjera odnosi se na udomitelje, ne posvojitelje, a to je totalno drugacija situacija. ima zemalja, posebice SAD, gdje postoji tzv. otvoreno posvajanje pa bioloski roditeji znaju gdje im je dijete i mogu ga posjecivati ili cak zena npr. bira par kojem ce dati dijete na posvajanje. u europskim zemljama to vecinom nije tako, u francuskoj npr. majka koja daje dijete na posvajanje ima pravo na anonimnost i to tako da dijete nikad ni ne moze saznati tko ga je rodio.
znaci ima praksi ovakvih i onakvih, slucajeva ovakvih i onakvih, ali ne bih rekla da se sad tu nesto posebno mulja, zatajuje ili uljepsava s nasim pricama u hrvatskoj.
nitko od nas ne zatajuje djetetu njegovo podrijetlo, ali kao sto je lijepo naglasila cokolada, svima je u interesu ono sto je u odredjenom trenutku najbolje za dijete. a to ne mora uvijek biti ono sto se cini nekom izvana.

Citiraj:

---

pujica prvotno napisa

znaci ima praksi ovakvih i onakvih, slucajeva ovakvih i onakvih, ali ne bih rekla da se sad tu nesto posebno mulja, zatajuje ili uljepsava s nasim pricama u hrvatskoj.
nitko od nas ne zatajuje djetetu njegovo podrijetlo, ali kao sto je lijepo naglasila cokolada, svima je u interesu ono sto je u odredjenom trenutku najbolje za dijete. a to ne mora uvijek biti ono sto se cini nekom izvana.

---

bojim se da neki ljudi izvana, ne gledaju posvojiteljske obitelji kao baš prave obitelji ,više kao: simpatično je to sve skupa, lijepa priča; pa se malo nateže se tko je više profitirao, posvojeno dijete ili roditelj...
i naravno tu je stav da nad biologijom nema premca.
pa kad se ukaže netko sa biološkom vezom-e sad bi svakako trebalo njegovati tu vezu.
MarijaP je lijepo rekla, to su izazovi roditeljstva, ne posvojiteljstva. Stvarno dosta ljudi donese u životu odluku o prekidu svih veza sa članovima obitelji, iz svakakvih, opravdanih i neopravdanih razloga.
Nije mi fora preispitivati takvu odluku samo zato jer se radi o posvojiteljima, kao da su oni malo manje roditelji, jer to svakako nisu.

Slažem se, prima.
Niti su njihova posvojena braća i sestre manje braća i sestre.

Citiraj:

---

prima prvotno napisa

bojim se da neki ljudi izvana, ne gledaju posvojiteljske obitelji kao baš prave obitelji ,više kao: simpatično je to sve skupa, lijepa priča; pa se malo nateže se tko je više profitirao, posvojeno dijete ili roditelj...
i naravno tu je stav da nad biologijom nema premca.
pa kad se ukaže netko sa biološkom vezom-e sad bi svakako trebalo njegovati tu vezu.
MarijaP je lijepo rekla, to su izazovi roditeljstva, ne posvojiteljstva. Stvarno dosta ljudi donese u životu odluku o prekidu svih veza sa članovima obitelji, iz svakakvih, opravdanih i neopravdanih razloga.
Nije mi fora preispitivati takvu odluku samo zato jer se radi o posvojiteljima, kao da su oni malo manje roditelji, jer to svakako nisu.

---

Veliki X!

prima veliki potpis

Meni je moje dijete uvijek i prije svega na prvom mjestu, i prije mojih osjećaja a bome i osjećaja bilo koga tko bi se mogao pojaviti od njegove biološke obitelji.

Kontakt s braćom koja žive ili su povezani s biološkim roditeljima ne bi dozvolila zbog sigurnosti i dobrobiti svog djeteta, kad navrši 18g. moje dijete bi samo odlučilo da li želi kontakt ili ne.
Kontak s biološkom braćom koja su posvojena i dobila novu obitelj bi rado podržala ako procjenim da se radi o normalnim ljudima s kojima sigurno mogu komunicirati(nažalot i među posvojiteljima ima svakakvih). Isto tako bi podržala kontak ako su druga djeca oduzeta trajno biološkim roditeljima a smještena su u domu ili u udomiteljskoj obitelji.

Svaka situacija je specifična i u svakom pojedinom slučaju treba odvagnuti što je za i protiv radi dobrobiti djeteta. Naravno da je meni dobrobit mog djeteta na prvom mjestu a ne njegovog biološkog brata ili sestre koji/koja ga traži, iako mi ne bi bilo svejedno niti kako se to dijete/čovjek osjeća.

Uh, kud naiđoh na ovu temu u ove kasne (rane??) sate, jer, nema još spavanja sad moram (jednostavno moram )tipkat :yes:

Slušam jutros na Anteni Zgb, Barbaru Kolar u jutarnjem programu, pa poče priča o Anđi i njenom Bradu, i njihovom dolasku i tako...ono...zaljubili se pri snimanju tog i tog filma....skupa su već toliko i toliko...imaju šestero djece što svoje što pogubljene po svijetu...e tu mi je zazvonilo..."imaju šestero djece što svoje što pogubljene po svijetu"...."što svoje što pogubljene" .....uh...prvo mi se digao tlak...automatski..i sve u meni je počelo vrištat na tu napravljenu razliku između "svoje", pa onda valjda, i "ne svoje" djece" (misleći na usvojenu)..
A onda sam počela razmišljat (o ne)...i sada...

Mislim da ta "razlika" nije učinjena ni namjerno a još manje zlonamjerno...Mislim da kad podvučemo crtu ostaje činjenica da su posvojena djeca uvijek nečija (svojih roditelja posvojitelja) ali i još nečija (biološki)...I kada ih se taj sto puta odrekao, i kada je najveći gad na svijetu, ostaje činjenica da biološki roditelj postoji...I što sad s tim??

Za novu obitelj idealno bi bilo da svega toga kao utega nema, al tu se postavlja pitanje dječjih prava na saznanje o svom rođenju, a odgovor na to pitanje znamo..

Da pokušam rezimirati...da posvojiteljstvo ima drugu stranu...treću....petu....Da, roditeljstvo ima drugu stranu, treću...petu...stotu....Da, sve na ovom svijetu ima puno strana..to je tako, normalno je da je tako..Na sve te "strane" ne treba gledati kao na nešto loše, već ih prihvatiti, tu je odgovor...

Citiraj:

---

Jurana prvotno napisa

Slažem se, prima.
Niti su njihova posvojena braća i sestre manje braća i sestre.

---

Slažem se i dodajem...niti su njihova biološka braća i sestre manje braća i sestre, slažete li se ili??

Tesko je ovdje napisati nesto, a da se ne povrijede osjecaji ljudi koji prolaze kroz posvajanje - bilo koja strana u postupku bili.

No, gledala sam dio emisije i moram napisati slijedece: ne znam povijest te obitelji i ne znam zasto su im djeca oduzeta, ali za to nije kriv brat, kojemu su isto tako oduzeti braca i sestre. Njemu je sada zabranjen kontakt sa bracama i sestrama. Meni je to strasno i bilo mi je (u najmanju ruku) jako tuzno to gledati. Razumijem strahove obitelji koje su usvojile djecu. Pri tome ne krivim njih sto ne dozvoljavaju kontakt.

Ono sto ja mislim je da zakon u ovakvim situacijama ipak nije isao na dobrobit djece, tu mislim na svu bracu i sestre, a ne samo usvojene. Mislim da ta djeca nisu trebala biti razdvojena.

Ispricavam se svima cije sam osjecaje ovime povrijedila.

Što se tiče razdvajanja braće i sestara, slažem se da u ponekom pojedinom slučaju nije bilo prijeko potrebno već se centar prvo trebao potruditi jako da proba naći par za svu djecu pa onda razdvajati, ali nije to tako jednostavno.

Teško bi bilo koji prosječan posvojiteljski par mogao posvijiti troje, četvero, petero, osmero djece odjednom. Osi u jednom od milijun slučajeva kad planiramo obitelj djeca dolaze jedno po jedno, ili eventualno blizanci(trojke i više djece su jako rijetki slučajevi) i često se i tad roditelji nađu rastrgani koliko dati kojem djetetu, kojemu smo u odreenom trenutku razvoja potrebniji i sl.
Zamislite sad da posvajate četvero djece iz jedne disfunkcionalne obitelji gdje su bila ozbiljno zanemarena, možda i zlostavljana, dolaze s nekim zdravstvenim i razvojnim teškoćama kao posljedica svega toga i dvoje ljudi bi trebalo brinuti o njima i pružiti im sve što im treba(ne mislim na materijalno ali i to je prosječnom paru s prosječnim primanjima veliki izazov).
Djeca svoju biološku braću i sestre u nekim slučajevima doživljavaju kao konkurenciju u borbi za pažnju i nekada je razdvajanje nužno i jedino rješenje da sva djeca dobiju potrebnu ljubav i pažnju. Odrastanje uz biološku braću nema toliku prednost niti važnost ako će djeca samo zato da ne bi bila razdvojena ostati u instituciji.

Moje mišljenje je da je bolje i razdvojiti djecu ako nema drugog rješenja, da bi dobila novu obitelj, nego da odrastu skupa ali u instituciji ili u udomiteljskoj obitelji koja nije trajno rješenje njihovog obiteljskog pitanja.

Bilo bi idealno i za djecu najbolje kad ih posvoje u dvije ili više različitih obitelji a su posvojitelji otvoreni i educirani i zadrže kontakt s biološkom braćom, ima puno takvih slučajeva i tada djeca odrastaju s puno manjom rupom u srcu. Naravno ima situacija kada niti to nije moguće ali se rijetko kad ne bi moglo izvesti uz dobru volju svih uključenih.

Citiraj:

---

čokolada prvotno napisa

Druženja i susrete s braćom i sestrama bih sigurno podržala pod određenim uvjetima, a ti uvjeti sigurno ne bi bile situacije u kojima se stariji brat nada i možda obećava braći i sestrama kako će jednom opet svi živjeti zajedno s roditeljima.

---

I mene je ova rečenica najviše zasmetala i cijeloj situaciji.
Razumijem da ih brat želi pronaći,ali mi je potpuno logično da to trenutno ne treba biti i ono najbolje za mlađu braću koja su usvojena i drago mi je da ih tu i zakon štiti.

Drago mi je da se u ovakve teme uključuju i neposvojitelji, barem što se mene tiče možete slobodno pisati bez straha da povrijedite osjećaje nas posvojitelja, predebelu kožu sam stekla kroz posvajanje da me nečije mišljenje može lako taknuti i povrijediti. Kad vidim da je napisano iz dobre namjere i želje da se nešto nauči onda rado pišem i iznosim svoja razmišljanja i iskustva. Kad bi generalno ljudi više promišljali o ovoj temi i educirali se, pa i putem foruma, sigurno bi odrastanje naše djece u ovom društvu bilo lakše i bezbolnije.

Ni mene ne smeta diskusija o posvojenju. U svemu postoje moralne i druge dvojbe, pa tako i u tome i mene ne smeta priznati da postoje niti razgovarati o njima.

Puno me toga smeta u odnosu prema posvojiteljskim obiteljima, ali mislim da ne mogu više čuti ništa što već nisam čula - i ja sam, kao i ivanas, stekla debelu kožu. U podtekstu često stoji uvjerenje da adoptivne obitelji nisu "prave" obitelji, da adoptivna djeca nisu "prava" djeca, da adoptivni roditelji nisu "pravi" roditelji, da adoptivna braća nisu "prava" braća, da adoptivna rodbina nije "prava" rodbina. Ona "prava" kakva god bila, uvijek je bolja, jer je "prava". To izbija i u podtekstu ove diskusije.

O ovom konkretnom slučaju ne mogu do kraja prosuditi, jer ne znam sve o tome, a medijskoj interpretaciji nikad ne vjerujem do kraja. Mislim da su motivi dečka koji traži svoju braću čisti i žao mi ga je - on pati što mu se obitelj raspala i ne može se s time pomiriti. A upravo to bi trebao. Dao je u javnost svoj problem i informacija je došla do adoptivnih obitelji u kojima se nalaze njegova biološka braća. Te obitelji i mladićeva braća imaju svoje mišljenje o ovom slučaju i pravo da odluče što činiti. Što će učiniti, pokazat će vrijeme, nadam se ne sveukupnoj javnosti koje se to uopće ne tiče. Ima mnogo posvojitelja koji podržavaju kontakte svoje djece s biološkom braćom, pa bi moglo biti tako i u ovom slučaju. Što manje javne pompe, to više šanse.

Citiraj:

---

Zdenka2 prvotno napisa

Puno me toga smeta u odnosu prema posvojiteljskim obiteljima, ali mislim da ne mogu više čuti ništa što već nisam čula - i ja sam, kao i ivanas, stekla debelu kožu. U podtekstu često stoji uvjerenje da adoptivne obitelji nisu "prave" obitelji, da adoptivna djeca nisu "prava" djeca, da adoptivni roditelji nisu "pravi" roditelji, da adoptivna braća nisu "prava" braća, da adoptivna rodbina nije "prava" rodbina. Ona "prava" kakva god bila, uvijek je bolja, jer je "prava". To izbija i u podtekstu ove diskusije.

---

Pročitah cijelu diskusiju dvaput, ali nemam dojam da ovo što sam gore pocrnila igdje izbija (makar i u podtekstu)..

I pomisliti da je biološka obitelj "bolja" jer je "prava", a kamoli to reći bi bila neviđena glupost...da je biološka obitelj bila bolja, dijete ne bi išlo na posvajanje - dileme nema, jasno kao dan...Ne vjerujem da to itko pametan na ovoj temi i u realnom životu može pomislit..

Ono što, po meni, ovdje u podtekstu izbija je opet strah i osjećaj ugroženosti posvojitelja, al to je tema za sebe..

Braća i sestre su jako osjetljiva tema, jer oni nisu krivi za bilo što što su učinili(ili nisu) loši biološki roditelji kojima je dijete oduzeto..

Citiraj:

---

anin prvotno napisa

Pročitah cijelu diskusiju dvaput, ali nemam dojam da ovo što sam gore pocrnila igdje izbija (makar i u podtekstu)..

I pomisliti da je biološka obitelj "bolja" jer je "prava", a kamoli to reći bi bila neviđena glupost...da je biološka obitelj bila bolja, dijete ne bi išlo na posvajanje - dileme nema, jasno kao dan...Ne vjerujem da to itko pametan na ovoj temi i u realnom životu može pomislit..

Ono što, po meni, ovdje u podtekstu izbija je opet strah i osjećaj ugroženosti posvojitelja, al to je tema za sebe..

Braća i sestre su jako osjetljiva tema, jer oni nisu krivi za bilo što što su učinili(ili nisu) loši biološki roditelji kojima je dijete oduzeto..

---

Ne bih htjela nikome staviti u usta ono što nije mislio, ali, ako se postavlja pitanje je li posvojenje razrješivo, postoji li mogućnost "povratka na staro", odnosno zajedničkog života biološke djece s biološkim roditeljima, što ovaj mladić želi, jasno je što se stavlja na prvo, a što na drugo mjesto. Drago mi je da misliš da je glupost smatrati da je biološka obitelj bolja od posvojiteljske zato što je "prava", jer mnogi ne misle tako i to nam svakodnevno serviraju: "Tko su im pravi roditelji?" "Imaju li oni pravu braću?", "Vi njima glumite mamu." "Vi ste se na njih navikli.", "Kako ti se zove prava mama?", "Moja djeca su prava braća, pa se isto svađaju". I obratno, u smjeru djece: posvojili su jer nisu mogli imati "svoje"; posvojili su, super, sad će možda dobiti i "svoje", itd. itd.

A strah, osjećaj ugroženosti posvojiteljskih obitelji - nisam ga baš previše osjetila u kontaktu s brojnim posvojiteljskim obiteljima koje poznajem, ali postoji i osnovan je. Ali posvojitelji nisu prestrašeni ljudi, znaju riješiti taj problem.

po kojoj logici nije dobro da dijete bude odvojeno od bioloske brace i sestara, ne kuzim zbog cega je bolje da ne susrece biolosku bracu i sestre? koga tu stvarno stiti zakon, posvojitelje ili djecu

(pitam jel stvarno nemam pojma o tome)

Stray cat, nema tu načelno bolje i gore, ovisi o situaciji i o odluci posvojiteljske obitelji. Normalno je da zakon štiti posvojiteljske obitelji, i roditelje i djecu, nego kako bi trebalo biti?

U konkretnom slučaju mogu reći što bi za mene kao mamu predstavljalo problem: nipošto ne kontakt mog djeteta s biološkom braćom nego kontakt s biološkim roditeljima koji bi u ovom slučaju bio neizbježan, s obzirom da starija djeca kontaktiraju s biološkim roditeljima i da Tihomir ima ideju da se ta raspadnuta obitelj opet okupi. Druga stvar koja bi mene smetala jer medijska pažnja usmjerena prema tome.

Mnogo posvojitelja omogućava svojoj djeci kontakte s biološkom braćom, čak to i potiču, no problem je kad je to vezano uz kontakte s roditeljima i širom rodbinom, a tu u većini slučajeva ima vrlo mnogo vrlo ozbiljnih problema, upravo onih zbog kojih su djeca i izuzeta iz tih obitelji.

Opet ponavljam, svaki slučaj, svako dijete i obitelj su posebni i ima milijun faktora o kojima treba voditi računa.

Meu posvojiteljima ima i onih prestrašenih, nesigurnih, neinformiranih ali je moj dojam, a poznajem puno posvojitelja da su generalno spremni uzeti u obzir sve činjenice koje su dostupne i odvagnuti što je najbolje za njihovo dijete, ne za njih same kao posvojitelje, ne za biološku braću svog djeteta već ono što je najbolje za njihovo dijete.

Ne treba idealizirati niti odnose izmeu biološke braće, ima dosta slučajeva kad starija djeca zlostavljaju mlau jer su taj obrazac naučila od roditelja, stvarno je svaki slučaj poseban.

Meni je najdraže kad pitaju za moju djecu jesu li braća ili? Pa ja kažem naravno da jesu. Neki dan me je teta u jednoj instituciji na razgovoru pitala što sam ja svom djetetu, "pomajka"?? A osoba na takvom položaju bi trebala znati osnovne činjenice o posvojenju i zasnivanju obitelji na takav način, i sigurno se u radnom vijeku susrela s kojom posvojenom obitelji.

Mene zanima da li nakon rastave braka u hipotetskom slučaju da sud odluči da jedno ili više djece živi s jednim roditeljem a drugo ili više djece s drugim postoji zakonska obveza omogućavanja viđanja braće i sestara koja se nameće bivšim supružnicima? Čisto postoji li to pravo djeteta u situacijama u kojima posvojenje nije u fokusu ili ne postoji ni tada.

Zdenka i ivanas, prestravila su me vaša negativna iskustva o kojima ovdje pišete.
Divim se kako se dobro nosite s time.