što sam ja osjetljiv!!!!

drage mamice i tatice, ima li tko od vas iskustva sa osjetljivim, i pretjerano emotivnim šestogodišnjakom!!! I kako ste ga "ojačali".

Ajme meni , taj se duri i cendra za svašta.
Neku večer smo ja i MM zezali se i njemu i mlađemu i nama dodavali fora nadimke, taj je počeo vrištati, plakati...nisam ja, nećeš me tako zvati...
mlađi je prihvatio zezanciju a ovaj vrišti kao da ga je netko iglom...
dalje, idu s vrtićem u šetnju, dečko ispred njega mu viče T je zaljubljen u A, a ovaj moj krenuo plakati kao da je beba.

Nedaj Bože da ga netko zeza ili provocira , taj se ne zna okrenuti i otići, već bijesno plače i vrišti.
Ja i MM razgovaramo puno s njim, ide na dva sporta i super mu je tamo, sve u svrhu ne bi li stekao malo više samopouzdanja.

Inače, s druge strane, uspoređujući s drugim vršnjacima, taj mi u životu nije napravio scenu ako mu nešto nisam mogla kupiti, ako ne možemo negdje gdje hoće , vrlo razumno to prihvati i dogovori se...ali, ovo, to prihvaćanje neke zezancije ili šale, katastrofa.

možda je samo faza?

nekad samo prođe, a vi možete pomoći da ne obraćate pretjerano, koliko je moguće, pažnju..
i da mu budete podrška, koliko god se vama to činilo smiješno, njemu je iz nekog razloga bitno..

Citiraj:

---

hipernova prvotno napisa

drage mamice i tatice, ima li tko od vas iskustva sa osjetljivim, i pretjerano emotivnim šestogodišnjakom!!! I kako ste ga "ojačali".

Ajme meni , taj se duri i cendra za svašta.
Neku večer smo ja i MM zezali se i njemu i mlađemu i nama dodavali fora nadimke, taj je počeo vrištati, plakati...nisam ja, nećeš me tako zvati...
mlađi je prihvatio zezanciju a ovaj vrišti kao da ga je netko iglom...
dalje, idu s vrtićem u šetnju, dečko ispred njega mu viče T je zaljubljen u A, a ovaj moj krenuo plakati kao da je beba.

Nedaj Bože da ga netko zeza ili provocira , taj se ne zna okrenuti i otići, već bijesno plače i vrišti.
Ja i MM razgovaramo puno s njim, ide na dva sporta i super mu je tamo, sve u svrhu ne bi li stekao malo više samopouzdanja.

Inače, s druge strane, uspoređujući s drugim vršnjacima, taj mi u životu nije napravio scenu ako mu nešto nisam mogla kupiti, ako ne možemo negdje gdje hoće , vrlo razumno to prihvati i dogovori se...ali, ovo, to prihvaćanje neke zezancije ili šale, katastrofa.

---

Imam iskustva s takvim sedmogodišnjakom :-)

S tim da ga mi doma NIKAD ne zezamo s nadimcima ili dječjim rugalicama. Njega to smeta, i zašto bi kod kuće doživljavao takve neugodnosti.
I mene je to smetalo u djetinjstvu, a još više bi me smetalo kad bi mi na kraju svega toga odgovorili "Ti uopće nemaš smisla za šalu". Sve ono što je mene smetalo u djetinjstvu, trudim se ne priuštiti svom djetetu, tako da bar kod kuće ima osjećaj da je na sigurnom i da ga se poštuje i cijeni. Pa i tu njegovu hiper-osjetljivost (a on je zaista jako osjetljivo dijete, da sad ne elaboriram u detalje).

Moram priznati da ne vidim neku vezu između sporta i prihvaćanja neslanih šala. Dobro je da ide na sport, ali zbog njega samog, i zato da bi se dobro osjećao, a ne zato da "očvrsne". Po mom mišljenju, najgore je što se emotivnoj djeci može napraviti, jest inzistiranje na tome da "ojačaju" (što je naročito popularno kod dječaka).
Budite mu podrška, pokažite razumijevanje, i nemojte ga vi zezati, ako ga zezaju drugi. I to je sve. S vremenom svi otupe na dječje šale i zafrkancije, ali dijete koje je to doživjelo kao poniženje i uvredu teže će to preboljeti od drugih.

I moj se teško nosi s tim osjećajima koji se bude kada mu govore da je zaljubljen ili se klinci u školi s njime šale, po meni (na temelju onoga što mi on ispriča) potpuno bezazleno. Mislim, to nije nikakvo vrijeđanje ili ismijavanje, jer to je ipak nešto drugo. Primjetila sam da u zadnje vrijeme ipak lakše podnosi zezanciju, naročito na temu zaljubljivanja. Valjda ipak treba vremena da klinci prepoznaju i te osjećaje i da nađu način kako se s njima nositi. Mi možemo, bar smo mi tako, uvijek razgovarali i opisivali kako se mi osjećamo kada nas neteko zeza, koje nadimke smo i davali ili dobivali od prijatelja kad smo bili djeca. Da nije sam i da nije jedini, da je to normalno i da je i to na neki način igra. Objasnili smo razliku između ismijavanja i vrijeđanja tako da je sada ipak malo bolje, moglo bi i bolje, ali valjda bude i to došlo.

kad sam spomenula pojam "ojačati" nisam mislila na surovo klesanje njegovih osjećaja, već da se razgovorom i pomalo može doprijeti do njegove osjetljive psihe da sagleda situaciju pod drugim kutom, jer je on inteligentno malo biće. Naravno, nikad mu nisam rekla da je to krivo kako se on osjeća , već da o tome porazgovara sa tetom ili sa nama i da nema potrebe vriskati već se maknuti od takve djece. On će najesen u školu i tamo će se dešavati još takvih situacija a neće biti tete iz vrtića koja će ga zaštitnički maknuti sa strane i kontrolirati da ga netko ne bi zezao. Prema tome, stiže nam burno razdoblje...

Osim toga, to što smo si davali nadimke iz milja, tipa "loptica-kapulica", "šuško-puško", "tata-mata", ne smatram nekom uvredom.

Mislila sam kad sam počela čitati kako se vjerojatno radi o nekoj emocionalnoj nezrelosti, ali budući da on dobro prihvaća dogovore oko stvari koje mu ne pašu, ne radi scene i sl. mislim da je to neka crta karaktera i da će se to s vremenom biti sve manje izraženo. Vjerojatno je svatko od nas kao dijete imao nešto što bi drugi smatrali čudnim, pa i ja se sjećam da nisam voljela da ljudi pjevaju pjesmice s mojim imenom ne znam zašto ali to mi je smetalo, al to nestane samo od sebe i mislim da to ne možeš vježbanjem "izvući" iz nekog.
Po meni pusti prestat će, kakvih sve problema emocionalnih djeca znaju imati u toj dobi ovo nije nešto strašno.

Citiraj:

---

hipernova prvotno napisa

Osim toga, to što smo si davali nadimke iz milja, tipa "loptica-kapulica", "šuško-puško", "tata-mata", ne smatram nekom uvredom.

---

Pa i nije neka uvreda, ali ako to njega smeta, zašto s tim nastaviti ;-)

Razumijem tvoj strah od takvih situacija u školi, jer sam i sama bila u istim dilemama prošle godine. Ali zapravo nije bilo problema. Puno toga ovisi o sastavu razreda i o učiteljici, pa recimo da smo imali i sreće. Prvih dana bilo je raznih situacija, često bi mi ispričao da je plakao u školi zbog ovog ili onog (npr. netko ga je gurnuo, slučajno udario, polio ga vodom, i sl. - obične svakodnevne školske situacije), ali važno mi je bilo uočiti da on sam od toga ne radi neki problem (baš naprotiv, njegove su riječi: Zašto ja ne bih smio plakati ako mi se plače :mrgreen:). Sad (2. polugodište) je takvih situacija znatno manje. Važnu ulogu ima i uklapanje u razrednu dinamiku - ako se uspije naći s ostalima u razredu, neće biti ni problema sa zafrkavanjima, bar ne na početku, a kasnije će se već znati i sam obraniti.

tanja_b, ova vaša priča djeluje tako ohrabrujuće! Volim čut ili pročitat takve priče :)

I mi imamo malenog osjetljivca, ali to smo prihvatili, znamo kakav je, i kad ga uhvati bilo koja preosjetljivost, držim kurs, ali ga prihvaćam kakav je, ne nastavljam zafrkanciju koja mu ne paše, ali nastojim kroz ohrabrenje i razgovor unijeti svijest da se može tražiti da drugi prestanu, ali je i važnije da se naučimo s time nositi. Nije uvijek lako, ali eto, svi smo mi nekakvi...

eh, moja od 8 godina danas se naljutila na baku jer joj je ova u šali rekla kakva je to princeza koja na kruni nosi štipaljku za veš?!
inače je za pet, al eto, nije joj se svidjela babina šala jer se ona ufurala da je princeza ( i sama je smislila kako će suziti preširoku krunu) a baka je grubo spustila na zemlju, nesvjesno...
inače, teže mi je s bakom pod zadnje negoli s djetetom, ali to je neka druga tema...
hoću reći da su to djeca i da ne moraju uvijek jednako reagirati ili svi jednako reagirati
eto, mali je osjetljiv i kao što kaže tanja ja bih ga kod kuće poštedila šala koje mu ne pašu bez obzira što se meni čine benigne

draga tanja_b, bilo mi je drago pročitati da je u školi prolazilo sve ok, i toplo se nadam da će i nama tako biti, zapravo hoće, vjerujem u to.
MM kaže da paničarim bezveze unaprijed.

samo što mi živimo u malom mjestu, pa već znam sastav razreda, dakle ovi isti iz vrtića sjedaju zajedno u klupe.

Dakle što bi Ifigenija rekla, naučiti ga nositi se s time, polako i ohrabrujuće.

Pa i mi smo znali sastav razreda (manje-više), jer je preko pola razreda išlo u isti vrtić, praktički u iste grupe.
Ali treba imati na umu da, osim što naša djeca rastu i sazrijevaju, isto se dešava i s drugima ;-) tako da se na kraju i opet ne zna tko će kako reagirati. Dosta djece iz A.-ovog razreda poznajem već godinama, i primjećujem da su se svi izmijenili na neki način. Neki više zafrkavaju druge, neki su postali nemirniji, neki se opet češće žale učiteljici... situacije do kojih dolazi u školi je nekad zaista teško predvidjeti, naročito iz kuta roditelja predškolskog djeteta (govorim to po svojem iskustvu, jer sam prolazila doslovno iste dileme).
A polako će se i on naučiti nositi s time, samo treba puno razumijevanja.

(moj sin je tek 1. razred, tako da se još svašta može izmijeniti sljedećih godina, i u njegovom ponašanju i u ponašanju drugih... možda se neki problemi pojave naknadno, ali zasad, da pokucam o drvo, sve dobro funkcionira)