je li noćno dojenje psihološka /emocionalna potreba?
curka ima 19 mj, još sisa po noći..općenito jako puno sisa..
želim ju odviknuti, ali je teško.. ne pali ni voda, ni duda, ni maženje- kad se budi- traži samo cicu.. nisam tip koji bih ju pustila da plače.. a sve i da jesam, nije baš ugodno kad u 3 ujutro i slabo izoliranoj zgradi odjekuju njeni urlici..:roll:
znam da to više nije nikakva fizička potreba... ali, da li im to u toj dobi zbilja treba kao emocionalna potreba?
ili bih jednostavno trebala stisnuti zube i pustiti ju da se "milom ili silom" odvikne od noćnih dojenja koji me užasno iscrpljuju, jer naravno radim i svaki radni dan mi počinje u 5 ujutro..
dakle- moje pitanje je- je li u dobi od 19 mj cicanje NOĆU zaista emocionalna potreba ili je to sad samo navika koja mene iscrpljuje?
jer ,a ko im to emocionalno zaista treba-ajd, onda bih pričekala da bude spremna reći cici pa-pa, istrpila bih još neko vrijeme... ali ako nije potreba- onda mislim da moramo završiti s noćnim hranjenjem...