Pored svih onih priča o puknutim vodenjacima, kojih sam se naslušala za vrijeme trudnoće, bila sam uvjerena da cu znat kad i ako mi se to prvo desi. Međutim, nakon što sam osjetila mokre gaćice u 3h u noći tvrdoglavo sam molila muža da mi donese druge gaćice (jer nisam mogla hodat na lijevoj nozi), a on će na to: "Ženo, rekao sam ti, spremaj se za rodilište :D !" S nevjericom sam se uhvatila spremat, i znam samo da se svekrva stvorila u kući u roku od 5 min i našla me kako šetam po kući ko Baltazar pitajući se šta mi još treba za rodilište, na što je ova ispalila i vikala na mene da jesam li ja normalna šta se ne požurim, pa mi počela cipele obuvat i oblačit mi jaketu. A ja sam sve to obavljala ko da nije moj posa.
... I tako se uputili za Sinj (iz Splita). MM je tako uporno držao papučicu gasa da sam se zalipila za sjedalo. Svoju ruku je držao na mojoj ruci a ja nisam riječ progovorila nego samo bila nasmijana s upitnim izrazom lica. Al se zato svekrva nije gasila sa zadnjeg sjedala. Ka ono, došla je da nam bude podrška, a jedinu ju je panika uhvatila.
Kad smo stigli u Sinjsko rodilište, sestra me odmah uhvatila pripremat (klistir, CTG, brijanje sam obavila doma). Kad je napravila klistir pitala sam je:"Šta sad?", a ona je mirno s osmjehom na licu odgovororila:"WC je iza vas!" Tad sam krepala od smija. Dok je to sve trajalo zvala je doktora tj. spec. ginekologa s kojim smo se i dogovorili za porod kad bude (Covik je dosao odmah - od kuće). Cekali smo 2 sata moje trudove ali nisu dolazili. Priključili me na drip i opet čekali 2-3 sata, pa su došli neki trudovi, nešto svako 5 min, pa svako 15 min, pa opet svako 10 min, uglavnom neredoviti. Sestra se cilo vrime vrtila oko mene. A muž stajao iza mene i promatrao sitaciju. Nakon toga je Doktor rekao sestri da mi premjesti drip na drugi dio ruke i opet ista stvar: 4 sata sam se doslovno izmucila s neredovitim ali jakim trudovima. Dok sam se trudila cijelo to vrijeme disat kako sam naučila (puhala sam na sve strane :lol: ) i svaki put kad je bio zgrabila muža za prsa i stisla zube od muke on bi mi je šaptao kako sam heroj i da samo tako nastavim. Što sam ja mislila da su samo riječi ohrabrenja. Za to vrijeme je došlo do promjene smjene sestrama, tako da su došle druge i upoznale se sa situacijom i također se nisu makle od mene. Stalno mi vlažile usta (jedna mi kriomice donila malo vode) i pričale sa mnom između trudova, muža 15 puta pitale hoće li nešto jest da mu donesu... itd. Gledale me jesam li blida u faci, pratile trudove, pratile otkucaje srca na CTGu. Ni MM ni one nisu ni na WC otišli svih tih 12 sati. Jedna sestra mi je stalno kosu motala u kopču koja je stalno ispadala, brisala mi znoj s lica, pa me malo tetošila. --- A trudovi sve jači i jači :cry: Doktor koji je došao s godišnjeg nije se pomakao iz rađaone. Cijelo vrijeme pratio situaciju, dok nije rekao da mi se drip pomakne na drugu ruku, jer se nisam pošteno otvarala, a trudovi sve gori i gori. Tad sam se napokon počela otvarat, otvorila sam se u roku sat vremena i bebina glavica se skroz spustila u zdjelicu. Ali novi problem se stvorio: ušće maternice zadebljano - treba čekat dok to ne omekša. Kad sam čula doktora kako to izgovara upitala sam se: "Majko moja, šta je sad to :?: 2 sestre, doktor i muž se nisu makli od mene, doslovno su rađali samnom. Pokušavali su da mi zaokupe misli, ali prokleto jaki trudovi su postajali sve jači. Od puste želje da rodim sve na prirodan način (jer je trudnoća bila super cijelo vrijeme), prisiljena sam bila roditi uz pomoć vakuma. Jedini način na koji nisam mislila da ću rodit je vakuum.
Moje snage su nestajale, prije nego su priključili vakum, pokušala sam ponovo tiskat da vidim hoću li moć izbjeć taj vakum. Doktor mi je doslovno sjeo s laktovima na vrh trbuha ispod rebara da mi pomogne, ali kod svakog tiskanja bi se bebina glavica pokazala i vratila nazad. Eto zašto je vakum upao. Došla je druga (predivna) doktorica, priključila vakum, lagano povukla bebinu glavicu samo da proviri da ja mogu odradit svoj dio posla do kraja. (Rekla sam joj da samo malo izvuće glavicu, da malo pomogne da bi ja nastavila sve ostalo- veliki strah sam za bebu imala od tog vakuma). MM me cijelo vrijeme tješio kao nikad. Oči cu mu bile pune. I tako u 20.30h mali se zdravi i čitavi dječačić rodio u 30-tak sekundi. KOJEG LI OSJEĆAJA. :heart: Mislim da ne moram ni opisivati. MM JE PLAKAO KO NIKAD, IZLJUBIO I MALOGA I MENE. BILA SAM U SEDMOM NEBU. Kod mog vječito hrabrog muža su krokodilske suze i dalje navirale. Maleni je lagano zaplakao, onda su ga polegli na moj stomak i onda je samo otvorio okice i ...
Šivanje je trajalo malo duže jer sam uz redovan rez epizotomije popucala sa strane. Doktorica, kad je počela sa šivanjem, je rekla da bi me možda moglo malo zabolit. Na što sam joj ja ogovorila; "Šivajte šta god!" kad sam napokon otišla do svoje sobe u 23h, sestre su donile večeru sa čokoladom i kolačima i sjele samnom i pričale, jedna je ostala sa mnom 2 naredna sata, i svraćala svako pola sata da. Doslovno su me izljubile. Dovele mi bebača do 24h, stavile krevetić kraj moga i počela s dojenjem. Što sam god trebala to sam dobila. Doktor me pozdravio tu noć (bio je satraven - od 4h do 20.30h). Mislila sam da je nastavio s godišnjim, ali je svako jutro došao 2 puta da svrati da vidi kako smo ja i bebač i da pohvali MM koji je narednih dana 12 sati dnevno bio sa mnom u sobi.
Tu noć je MM bio samnom do 2h ujutro, sestre su ga čak pitale hoće li leć i odmorit na drugi krevet do mene, a naš mali Leon je non-stop bio kraj mene. Nešto nevjerovatno. I danas se divim tim sestrama. A za MM nemam riječi,... zadivljena sam do bez daha. Doslovno je rađao samnom. Na kraju je rekao da BI POŽALIO DA JE TO PROPUSTIO.
Eto, drage moje žene. I kad se svega toga sitim pa kad se sitim kad je mali izašao na ovaj svit, ja bi mogla opet u rađaonu, ali Sinjsku.
