Tumor hipofize

Prije nešto više od šest mjeseci našem malom B. dijagnosticiran je tumor hipofize.
Odmah da se zna: operacija je prošla dobro i on se odlično oporavlja. Tumor je bio dobroćudan.
Ovo pišem jer, kada sam tražila na netu info o tome, nisam uspijevala ništa pronaći. Zato, ako netko želi znati više ili ako se, ne daj Bože, nađe u sličnoj situaciji, evo kako je sve išlo.
Sve je započelo smetnjama u vidu. Odjednom mu je vid na jedno oko strašno oslabio, toliko da nije vidio 30 cm pred njim. Nije vidio hodati niz stepenice i nije imao osjećaj dubine.
Pregled oftalmologa nije pokazao nikakvih promjena na oku, pa su nas poslali kod neurologa. Prvo mu je dijagnosticiran jedan oblik epilepsije, ali doktor ga je poslao i na MR glave, za svaki slučaj. Pregled smo obavili već nakon dva tjedna i dijagnoza je bila kakva je bila.
Već tjedan dana kasnije bili smo na operaciji jer je postupak trebalo hitno izvesti, zbog opasnosti da potpuno izgubi vid na jedno oko. Nekih tjedan dana nakon, javio mu se diabetes insipidus, odnosno nemogućnost kontroliranja unosa i iznosa tekućine. To za sada rješavamo lijekovima. Također, uzima hormone za hipofizu i štitnjaču. Javila se i velika glad koju ne može kontrolirati, već ga držimo na strogoj prehrani. Vjerojatno će uzimati i hormon rasta.
Dva mjeseca nakon toga polako je krenuo u vrtić. Još mjesec-dva nakon toga opet je dobio svoj stari sjaj, svoju iskricu dječjeg veselja u očima. Danas vrijeme dijeli na ono prije i nakon operacije. Sve zna i sve razumije što mu se dogodilo.
A mi ga svakog dana grlimo, ljubimo i beskrajno volimo.:heart:
Ovo je zbilja kratki pregled događanja. Svi doktori bili su beskrajno ljubazni, obzirni, brzi, susretljivi i sve naj, naj što smo u toj situaciji mogli dobiti. Ako netko želi više informacija na ovu temu, neka slobodno pita, drage volje ću sve pobliže objasniti.

tako mi je drago da je na kraju sve u redu

super da je sve prošlo ok, neka bude i dalje tako.

Čudno kako naše tijelo funkcionira. Od trenutka kad sam saznala za njegovu dijagnozu, glava me boljela da nije mogla jače. Jedna neprestana, tupa bol. Ne spavaš nekoliko dana, a ipak razmišljaš, krećeš se, jedeš, dišeš, radiš sve samo da se ne slomiš, jer ako ti poklekneš, ode cijela uža i šira obitelj. Čvrst si samo da držiš sve na okupu, koliko toliko u granicama normale. A tu je i mali B. Moraš biti jak zbog njega, moraš mu sve objasniti, zašto odjednom ostaje u bolnici, što to ima u glavici, kamo ide na operaciju. I omogućiti mu da se i dalje igra, smije, da ne vidi koliko si zabrinuta jer bi se i on prestrašio. Hvala Bogu da je sve bilo gotovo u tjedan dana, a nakon deset je već izišao iz JIL-a. I onda je i moja bol polako nestajala, polako kao što se on budio i svakim danom bio sve jači i jači.

Uh, ne mogu ni zamisliti kako ste se osjećali :love2:
Glavno da je sve dobro prošlo.

:love2:

:love2:

Drago mi je da je sve dobro prošlo! Sve te boleštine su grozne same po sebi, a još kad vidiš da ih djeca imaju...ajoj! zato, sretna sam zbog vaše sretne priče!