Kako reći obitelji i prijateljima?

Saznali smo da ne možemo imati djecu prirodnim putem prije 2 godine, godinu dana prije naše svadbe. Iskreno u tom trenutku kad mi je suprug rekao svoje nalaze ja sam mu rekla ok idemo na oplodnju pa imat ćemo dijete, možemo mi to izdržat jaki smo i mislim da nisam bila svijesna šta nam se događa. Početkom 2013. godine krećemo u postupak oplodnje ili kako ja volim reći po naše malo zlato iako se još uvijek nadam čudu da do toga neće morati doći i svaki mjesec iščekujem to ČUDO. Svki put mi je psihički sve lošije, ne mogu s nikim razgovarat jer mislim da me nitko neće razumijeti ne znam ni kako bih rekla našim najbližima. Okruženi smo prijateljima koji imaju djecu i svaki put me u društvu čeka pitanje A kad ćete vi? a meni se srce kida na 1000 komada ili vidjet češ šta su majčinski osjećaji a ja se mislim možda nikad ni neću. Osjećam se loše u društvu a ne znam kako da kažem ljudima oko sebe kroz šta prolazimo
Molim Vas recite mi svoja iskustva kad ste rekli svojim najbližima i kakva je bila reakcija

some day, prvo te pozdravljam, a drugo nije kraj svijeta ako ne mozemo imati djecu prirodnim putem
sto se tice obitelji i prijatelja i potpuno nepoznatih ljudi ja nemam nikakav problem s tim
svi znaju da sam u postupcima, pa cak i da idem na donciju jjnh stanica
ali to sam ja
pretpostavjam da zivis u manjem mjestu, pa je to jos veci problem
sto se tice rakcije okoline one znaju biti potpuno pozitivne, ali isto tako ako pratis pricu oko novog zakona, isto tako moze biti vrlo tesko
zivimo u poprilicno primitivnom drustvu pa je to nazalost tako
po meni je najbitnije da ti i tvoj dragi prihvatite da imate problem, ne on, nego vi, a tek onda mozete dogovoriti pristup drugima
druga stvar je hocete li reci ili ne ovisi o tome radite i kako pravdati izostanke s posla
ponekad je lakse ako sef zna, ali i to ovisi o tvojoj situaciji
zapravo je tesko dati dobar savjet na temelju ovih nekoliko informacija
u svakom slucaju slobodno se javi na mail misspremanga@hotmail.com ili na pp kada skupis 10 postova
nije lako, ali vjeruj nije ni kraj svijeta
upoznaces puno novih ljudi sa istom ili slicnom pricom, prosiriti svoje vidike i sigurno cvrstiti svoju ljubav prema dragom, a samim tim i biti bolja mama
zelim ti sto krace cekanje na to

ja sam uvijek o tome otvoreno pričala i nailazila samo na pozitivne reakcije (ok, osim jedne tuke, kojoj sam fino odbrusila). preporučam isto, biti će ti puuuuuuno lakše. ako ne ništa, nećeš više slušati pitanje koje ti razdire srce.

I mi kada smo prihvatili cinjenicu da moramo na potpomognutu bili smo otvoreni prema prijateljima. I drago mi je jer su mi bili jako velika podrska. Sve su prolazili sa nama i nisu nas sazaljevali vec su nas poticali da dignemo glavu i da nas neuspjeh ne treba pokolebati. HVALA NA TAKVIM LJUDIMA

Kad smo počeli pričati prijateljima, iznenadili smo se koliko su i oni neplodni, čak pet parova iz naše blizine priznala su nam da su isto u postupcima, uglavnom su već skupa s nama ostvarili roditeljstvo. Ostale drage ljude upoznali smo na forumskim druženjima, isprva kavicama "trudilica" a kasnije i kad smo ostvarili roditeljstvo, kao roditelji s bebama. I jedna i druga prijateljstva ostala su i dalje traju.
Moram priznati da nam je to i olakšalo naš put jer smo se međusobno bodrili, tješili i čestitali. Informacije koje smo pritom dobivali i davali od neprocjenjive su vrijednosti.
Zato samo hrabro naprijed, intuicija i spremnost već će vam reći kome i kada reći problem.

moje iskustvo sa frendovima/icama je bilo izuzetno dobro. cak su me poceli spajati sa curama koje su vec bile u postupcima (ne znam da li su aktivne po forumu) da cujem informacije iz prve ruke i da me upute u moje nedoumice.
sto se rodbine tice, znaju oni kojima sam rekla i svi su vrlo poticajni i puni razumijevanja iako nisu osobno morali proci kroz postupak oplodnje (ali su uglavnom medicinske struke pa me podrzavaju u svemu.

Citiraj:

---

Pinky prvotno napisa

ja sam uvijek o tome otvoreno pričala i nailazila samo na pozitivne reakcije (ok, osim jedne tuke, kojoj sam fino odbrusila). preporučam isto, biti će ti puuuuuuno lakše. ako ne ništa, nećeš više slušati pitanje koje ti razdire srce.

---

X samo što je kod mene bilo više "tukaca" i "tuka", ali ja sam to po kratkom postupku riješila

Danas mi je žao što sam išta govorila, samo sam se zamarala objašnjavanjem, da ne govorim opravdavanjem.
Na kraju sam ostala trudna prirodnim putem s obje cure, mogla sam se poštedjeti velikih govorancija.
Najbliži su znali i bili podrška, ovi ostali su se pokazali svakakvi.

Mi smo imali sreću da sam prvi put ostala trudna prirodno. Ali drugi put nikako nisam mogla ostati trudna pa smo potražili pomoć.
Znali su oni koji su trebali znati. To nije sramota, ali ja nisam htjela o tome pričati baš sa svima i objašnjavati što i kako jer ljudi koji nisu u tome jednostavno ne razumiju (čast izuzecima). Mi smo rekli bližim prijateljima, roditeljima i nekim kolegama s posla jer je tako bilo najjednostavnije što se izostanaka tiče.
Moram reči da sam imala potporu od svih, neke prijateljice su i zaplakale kad sam ostala trudna...a moram reči da je bilo i onih koji su me pitali zašto to sve prolazim kad već imam dijete :roll:
Na vama je da procijenite kome čete reči, to je vaša privatna stvar. Ponekad je lakše podijeliti problem s nekim, prijateljima, rodbinom jer ne prolazite sami kroz sve i bitno je da imate potporu jer je onda barem psihički puno lakše podnijeti.

Meni je isto lakše otkad ljudi znaju barem nas ne tlače s pitanjima, a kad ćete vi i slično.

Iz svog iskustva mogu reći da o našoj neplodnosti mogu/želim samo razgovarati sa ljudima (prijateljima) kojima vjerujem i koji su mi inače potpora u životu. Za mene je to dio intime koju treba pažljivo izlagati na van. Iako s vremenom osjetim kako se sve lakše nosim 'teret' svoje neplodnosti i mogu otvorenije govoriti o tome, ali opet odvažem s kim ne/mogu govoriti o tome. Situacije su razne.

Mislim da je svaka osoba drugacija i da se komunikacijske potrebe mjenjaju.

U pocetku nase borbe za bebom sam dosta pricala o tome sto prolazimo, ostala sam trudna nakon 3 neuspjela AIHa i jednog IVFa u HR i u drugom pokusaju ICSIa u Mariboru smo ostali trudni ali smo izgubili bebu u 21. tjednu trudnoce.

Nakon gubitka bebe sam prestala pricati o nasim pokusajima - nije mi se dalo - cuvala sam energiju za iduci pokusaj. 6 Mjeseci nakon gubitka trudnoce smo otisli na FET - ishod bio negativan, 6 mjeseci nakon FETA smo ponovo krenuli na ICSI i nasa cura sada ima vise od 5 godina. Jedna sestra u Mariboru mi je govorila da za vrijeme postupka stedim svoju energiju, da se okruzim s ljudima koji su veseli i pozitivni i da se s tom pozitivnom energijom fokusiram na postupak - meni je to bio najdrazi savjet nakon savjeta kojeg sam dobila od jedne drage forumasice da se maknemo iz hrvatske i da potrazimo pomoc u inozemstvu.

Mislim da je poenta razgovora u tome da nadjes jednu osobu kojoj vjerujes i koja te razumije, sve ostalo je po meni rasipavanje energije ...

Podijelila sam to samo s odabranim prijateljima za koje sam znala da neće dramiti oko toga i da će to normalno prihvatiti. Obitelji nisam rekla (osim bratu) jer sam htjela sebe poštediti od njihove emotivne involviranosti. Cure s foruma :heart: su mi bile podrška. Da nije bilo ovog foruma ne bi naučila o MPO sve što je trebalo i ne bi nigdje dobila takvu podršku i razumjevanje.

Zapamti, ti nikome ne moraš ništa reći, to je tvoja intima i tvoja je odluka s kim ćeš ju dijeliti.
Ja sam ju dijelila samo s onima za koje sam znala da ću dobiti onakvu podršku kakva meni treba, ne kažem da mi mama ne bi dala podršku, ali bi to bilo toliko nabijeno emocijama da ja to tad ne bih mogla podnijeti, to bi mi bio teret.
No, ti najbolje znaš kakvi su ljudi koji te okružuju i kako reagiraju u krizi. Imam jako puno prijatelja, tek nekoliko ih je znalo, ostali su saznali za način oplodnje tek nakon što sam zatrudnila. Tako mi je bio lakše.

Ona koja nije pisala ti je dobro rekla "ali to sam ja". Isto tako ti i ja kažem, ali to sam ja, svatko ima svoj način i svi su oni dobri, moj za mene, tvoj za tebe... savjetovala bi ti da se okružiš podržavajućim ljudima. Hoće li ih biti 100 ili 1, svejedno, jer nitko osim onih koji sami prolaze (ili su prolazili) kroz MPO te ne mogu stvarno razumijeti.
Važno je da se ne dovedeš u situaciju da ti bude teško jer nekome moraš nešto objašnjavati, pravdati se... ljudi najčešće malo znaju o MPO, a ponekad čak i ono što misle da znaju nema veze sa stvarnošću.
Sretno!

Mojca je sve napisala, oni koji sami ne prolaze kroz isti problem ne mogu u potpunosti ni razumjeti. Sad kad gledam unatrag, zao mi je sto je vecina ljudi iz moje okoline znala i sto nisam imala problema s pricom oko toga. Ali uzasno mi je islo na zivce ispitivanje nakon svakog postupka i tjesenje... U tim trenucima neuspjeha bi se najradije zatvorila sama u sobu na nekoliko dana i isplakala se, a ne slusala rijeci tipa sve ce bit dobro, samo se opusti, vidis ovi i oni su uspjeli.... Zapravo za one koje smatras da su ti vazni slobodno im reci da imate problem s plodnoscu, a kad ides u postupak onda dobro razmisli ko ce znati... Zapravo ovisi kakva si osoba, nekome odgovara da ih svi tjese, nekome poput mene ne....

ja sam otvoreno i pričala i rekla. imala sam sreću da sam 2x ostala trudna prirodno. neki nikad to ne prihvate, npr sveki mi je rekla nakon što sam drugi put ostala trudna "eto vidiš da možete", na što sam ja imala mini break down jer je do tad obavljena laparo, dvije inseminacije i godina i pol ciljanih. ali to nismo njima rekli jer su kad smo najavili odlazak na MPO negirali situaciju, nalazima unatoč. po meni, reci samo kome želiš. i nemoj se iznenaditi ako te neki ljudi iznenade, neki pozitivno, neki negativno

Citiraj:

---

Maxime prvotno napisa

Mislim da je svaka osoba drugacija i da se komunikacijske potrebe mjenjaju.

U pocetku nase borbe za bebom sam dosta pricala o tome sto prolazimo, ostala sam trudna nakon 3 neuspjela AIHa i jednog IVFa u HR i u drugom pokusaju ICSIa u Mariboru smo ostali trudni ali smo izgubili bebu u 21. tjednu trudnoce.

Nakon gubitka bebe sam prestala pricati o nasim pokusajima - nije mi se dalo - cuvala sam energiju za iduci pokusaj. 6 Mjeseci nakon gubitka trudnoce smo otisli na FET - ishod bio negativan, 6 mjeseci nakon FETA smo ponovo krenuli na ICSI i nasa cura sada ima vise od 5 godina. Jedna sestra u Mariboru mi je govorila da za vrijeme postupka stedim svoju energiju, da se okruzim s ljudima koji su veseli i pozitivni i da se s tom pozitivnom energijom fokusiram na postupak - meni je to bio najdrazi savjet nakon savjeta kojeg sam dobila od jedne drage forumasice da se maknemo iz hrvatske i da potrazimo pomoc u inozemstvu.

Mislim da je poenta razgovora u tome da nadjes jednu osobu kojoj vjerujes i koja te razumije, sve ostalo je po meni rasipavanje energije ...

---

mislim da ce i kod nas ovako biti , prije je znala obitelj sad kako smo izgubili bebu u 21tj isto kao i vi mislim da necu govorit nikome za postupak ,
nemam volje , ni snage na sva ta pitanja
vec sam nekima rekla da me strah trudnoce
tako da me valjda nece nitko vise pilati " a kad cete vi "

evo ja mogu reći svoje iskustvo, nisam išla na mpo ali smo posvojili, i naravno da onaj tko nije prošao sve ove naše boli i želju da budemo mame ne zna kako je, ali zato postoje prijatelji i obitelj da bude uz nas i da nam daju potršku, nije to uvijek tako, bar mi ne vidimo uvijek sve kao podršku, nego često zbog emocija koje djelimo sa ljudima koji nas vole stvori se pritisak.

mi smo odmah svima rekli, naravno ne ljudima na ulici :-) ali svima našim bližima, i ljudi reagiraju svakako, prvenstveno zbog straha i neznanja, a na nama je da ih informiramo i da budemo sigurni u sebe, toliko dugujemo svojoj djeci, bar je to kod nas tako, mi smo posvojenje smatrali nešto sasvim normalno i tako smo predstavili ljudima! bili smo dosta pozotivni u tome svemu, jel je želja za djetetom bila toliko jaka da jednostavno nije bilo moguće da nas jednog dana ne grle male ručice :-) često je bilo teško, pogotovo jel svi oko nas su već imali ručice grlilice, a mi ne, ali i to smo podjelili sa prijateljima, ponekad sam trebala i rame za plakanje i večina njih su mi zbilja bili podrška, ali bilo je i strašnih pitanja i nedoumica od nama (nakraju se ustanovilo) nebitnih ljudi. u užoj obitelji je odobravanje i shvačanje svega toga išlo došla sporije i teže, ali je sve došlo na svoje! samo hrabro :heart:

Oko nas svi znaju da smo u MPO priči. Skoro 7 godina smo u braku, bebe nema i naravno da su ljudi znatiželjni i ispituju. U početku nisam htjela pričati o tome, a kad sam progovorila moram prznati da je puno lakše. Nema više glupih pitanja tipa kaj čekamo. Ljudi koji su nam iskreni prijatelji vesele se s nama kad smo u postupku, a kad ne uspijemo tuguju s nama. A oni drugi, manje iskreni...za njih me nije ionako briga. Bitno da imamo podršku nama dragih ljudi...

mi smo tek krenili u mpo, rekli smo najbližoj obitelji i najboljim prijateljima, a daljima roditelji kažu, ako netko ih pita, jer je već svima jasno da imamo nekih problema, budući da znaju da već 2,5god radimo na bebi, tako da pitanja poput: "A šta vi čekate?!" i izjava "Vidiš kako ti lijepo pristaje beba!" (od koje se meni paralo srce) više ne čujemo, samo osjetim blagosažaljevajući pogled..Uglavnom ni neznaju svi koji je pravi problem..
A svekrva me kad sam joj rekla da moram ići na mpo, začuđeno pitala pa jel nema nikakve šanse za prirodno?!A mm nema nijednog spermića u ejakulatu!!Njemu to nisam ni rekla, neželim ga još opterečivati s "pameću" njegove mame..:facepalm:

Ja mislim da čovjek sam procjeni kada i kome treba reći. Ja sam rekla obitelji, mojoj i muževoj i bližim prijateljima. Bilo mi je utoliko lakše zato što je među bližim prijateljima bilo još 3 para koji su imali isti problem. Jedino, kada bi me netko stalno pilao kad ćemo dijete, pa vidi koliko godina imate, pa koliko ste u braku...i slična stupidna pitanja, njima bi isto bez pol muke odbrusila šta im nije palo na pamet da možda želimo, a ne možemo??? Tu bi im začepila usta i to sa velikim guštom.
Mene je najviše ubijalo u pojam što bi me nakon svakog postupka zvalo brdo ljudi i pitalo šta je bilo i ja bi svaki put morala ponovo objašnjavati da nije uspjelo, pa kako nije uspjelo, pa suosjećanje prijatelja....ajme, to mi je bilo najgore! Nakon trećeg neuspjelog postupka, odlučila sam da nitko neće znati kad budemo ponovo išli, ali, na moju veeeliku sreću, ostala sam prirodno trudna i moja mala srećica sad ima 7 mjeseci. :)

Mene nije sram naše neplodnosti. Pitala sam muža da li mu odgovara da kažemo, i to zajedno dogovaramo.
Ali nekako je došlo do toga da dosta ljudi zna. Prijatelji kojima sam htjela reći, nekoliko članova rodbine (od kojih smo odmah dobili još xy primjera ljudi koje znaju da idu na mpo), znaju i moji na poslu
Ljudima kojima znam da ne bi shvatili nismo ništa govorili.

Imala sam par komenara da kud već mpo, da smo mladi (mi nismo dugo u braku, ali znamo da imamo problema i želimo bebu), ali čim sam rekla da imamo problema i da zato već idemo, prestali su.

Jedino neće puno ljudi znati točno kad bude postupak, baš da izbjegnem ta zivkanja i dodatna pitanja

Citiraj:

---

amyx prvotno napisa

Oko nas svi znaju da smo u MPO priči. Skoro 7 godina smo u braku, bebe nema i naravno da su ljudi znatiželjni i ispituju. U početku nisam htjela pričati o tome, a kad sam progovorila moram prznati da je puno lakše. Nema više glupih pitanja tipa kaj čekamo. Ljudi koji su nam iskreni prijatelji vesele se s nama kad smo u postupku, a kad ne uspijemo tuguju s nama. A oni drugi, manje iskreni...za njih me nije ionako briga. Bitno da imamo podršku nama dragih ljudi...

---

Isto ovako, jedino što smo mi 11g. u braku. Glupih izjava i pitanja će biti uvijek, na to se moraš pripremiti ako objelodaniš istinu. Mada, moj savjet je - nemoj sve karte otvoriti. Lakše je kad se više ne moraš "opravdavati" što nemaš dijete koje ti tako lijepo pristaje! Teško je jedino kad postupak ne uspije pa te svi salijeću sa žao mi je, biti će drugi put sigurno, jadna... Nas, sad nakon 10.pokušaja, oni pametni ne pitaju ništa sve dok ja to tako želim. A onih malo manje pametnih... uvijek ima...

Some day, mi smo našim roditeljima rekli čim smo krenuli u skupljanje nalaza, prvenstveno zato da ne saznaju od nekog drugog. I roditelji se razlikuju pa različito reagiraju: moja mama je odahnula - do tada je mislila da mi ni ne mislimo imati djecu :lol: pa joj je bilo drago da ipak mislimo o tome, svekrva je rekla: aha, a u prošlosti je uvijek žena bila kriva kad ne bi bilo djece, a moj tata i svekar uglavnom šute i kao da im je malo neugodno :) . To je valjda muški sindrom :) . I mm i ja smo različiti - ja bih mogla svima pričati o tome, mm mi je stavio veto :) . Rekli smo vjenčanim kumovima jer oni bi svaki put pitali ima li što novo misleći, naravno, na djecu, jednoj našoj dragoj frendici koja je u struci pa nam je i savjetnik i psiholog i psihijatar (prvo za mene, drugo i treće za mm :) ) , mojima na poslu. Upoznala sam krasne cure tu na forumu, neke i u čekaonici na humanoj, i da nije interneta i Rode priznajem da bi bila poprilično izgubljena i osjećala se kao Pale sam na svijetu. Važno je shvatiti da niste sami. Vjerujem da ćeš osjetiti trenutak kad budeš spremna reći nekome iz okoline o vašoj situaciji i da će ti pasti taj teret s leđa. Dovoljno je svaki mjesec boriti se s dolaskom m. i razočaranjem. Nemoj misliti da nemaš s kime razgovarati - na ovom podforumu smo sve mi koje prolazimo iste borbe i strahove.

Sretno!

i mi smo novi u mpo vodama, za sada znaju najblizi prijatelji, moja sestra i sestricna, ali roditaljima nismo rekli...ni mojima ni njegovima...
i to iz razloga koji navodi nali77 - jednostavno ne mogu podnijeti suvisna pitanja, a obje su mame malo takve...da ne kazem `pile` i naravno o svemu znaju sve :starac: ...
ali bojim se da cu morati reci sefu i kolegici na poslu (vjerojatno sam vec sumnjiva cemu tolike pretrage i izbivanja) pa nekako ne bi bilo fer da oni znaju a roditelji ne...
ne znam, strah me, najradije bih da nitko ne zna nista... :(

moja mpo prica je krenula par godina nakon vanmaternicne koja me skoro stajala glave i svi su vec i znali da imamo neki problemcic na tom polju. kad smo krenuli ja sam svima otvoreno rekla od obitelji, bliskim i daljim prijateljima, rodbini, kolegama na poslu, direktorici. i onako bi jedni saznali od drugih. ma uopce se ne opterecujem s tim. ne slusam nikakve savjete. nitko me puno ni ne gnjavi niti puno pametuju. bude stupidnih savjeta tipa samo se opusit, moras dobiti koje kilo jer se beba nema za sta uhvatiti (valjda se bebe razvijaju u masnom tkivu a ne u maternici). i ne ljutim se uopce vise ako netko provali takvu glupost. ljudi ne znaju. nasmijem se. ako imam volje objasnim ako nemam samo presutim. ovisno o raspolozenju. tu cesto moj crni humor dodje do izrazaja.
moramo prvenstveno misliti o sebi. nekome je lakse ako ne kaze nikome i to takodjer postujem. ja sam lajavica. sve moram izblebetat jer je meni tako lakse. mozda zato imam takav pristup.

kad smo krenuli u mpo vode,polako smo upučivali sve bližnje prijatelje i obitelj u sve.i da,svatko je drugačije reagirao,ali barem je prestalo ono famozno pitanje "a kaj čekate".e sad,neko je bio u šoku(pa kak nemrete),uglavnom su nas poticali,a pošto večina nema pojma o tim stvarima hb,nisu nam puno govorili.samo mi je moja svekrva pametovala,ta žena je nevjerojatna:hand:
aali je zato širok krug znanih i neznanih saznao u dučanu u kojem sam tada radila.naravno,rekla sam na poslu,da ih pripremim na eventualne izostanke(pogotovo jer je moja šefica svojedobno bila na 2 ivf-a,pa je znala malo više od mene).valjda svim mušterijama je rekla(i pred menom a kamoli dok me nije bilo)da idem na umj.oplodnju i da idem začas na bolovanje jer budem trudna...:gaah:počeli su me svašta spitavati,a prekipjelo mi je dok mi je m rekao da su i njega u dučanu gdje on radi nepoznati ljudi počeli pitati o tome.blago rečeno,poludel je.onda sam ju lijepo zamolila da to više ne radi,da je to moja privatna stvar i ne tiče se nikog,i dobila po nosu od šefa.još je tražil da se ispričam šefici...nego kagda...

Ja sam svojima rekla pa ih onda zanima kaj ima novoga kod mene i kak napredujemo sa svim sto radimo. Puno mi znaci da ljudi s kojima znaju o cemu je riječ pa ne ispitivaju sa 1000 pitanja , pa vec ste 9 godina u braku pa sta vi cekate zasto nemate djecu. Ali mi navjvis eide ne zivce već sam bila trudna fol 10 puta ,građena sam tak koliko god da smrsavim imam trbuščić i onda me istitivaju ljudi koje površno znam, pa koliko sam trudna. Čak mi je prodavačica u dučanu rekla dok roite onda bude mogli kupiti tu tuniku.

nismo rekli nikome.ali u ovom malom gradicu se sve sazna..tako se saznalo i za nas...odlucili smo ne govoriti nikome nista.pravimo se mutavi.jer nacin na koji se saznalo je vise nego degutantan