Mali zagorski slavonac rođen u Varaždinu
Evo i mene napokon sa pričom sa poroda. Nedjeljni ručak je završio i moje zlato spava. Prošlo je već 8 mjeseci od dana kada sam ga prvi put ugledala.
Cijelu sam trudnoću provela aktivno tako da mislim da je i sam porod krenuo nešto ranije jer sam se malo preforsirala u berbi grožđa. Ponedjeljak 12.09. redovna kontrola u Varaždinskoj bolnici, dr. Majcen me pregledava i konstatira kako se vidimo sljedeći tjedan na kontroli s obzirom da mi je termin 21.09. No ja sam to nekako prihvatila s rezervom jer osjećam čudnu bol u donjem djelu trbuha. I tako dođem ja doma, dogovorim se s mamom da ću joj ispeci čupavce za sljedeću berbu. Završim ja te cupavce i legnem kad ono neki drugačiji bolovi koji dolaze i odlaze u nepravilnim intervalima. Zamolila sam seku da me izmasira, ali ona to pod izlikom da je umorna vješto izbjegne ( ti si umorna, mislim si ja ) Još uvijek nekako mislim da su to lažni trudovi s tim uvjerenjem odem u krevet. Sjećam se da sam se kroz noć nekoliko puta, onako, u nekom bunilu osjetila grčeve u trbuhu te bolove u zdjelici i križima. Ujutro sam ustala prije svih i još jednom se, toplom kupkom, pokušala uvjeriti da to ipak nije to, ali bolovi ne jenjavaju. Još uvijek odgađam išta govoriti mami i tati ( muž je radio sezonu) jer znam da će me htjeti odmah voziti u bolnicu. Nazovem muža i kažem mu da ću danas možda roditi i neka se sprema za polazak. Naime dogovor je bio da će prisustvovati porodu. Drugi dio dogovora je bio da ce moja sestrična (na forumu poznata kao Mucasta) biti samnom tijekom trudova i prisustvovati porodu ukoliko moj muž ne stigne. Odlučim nazvati sestričnu da joj opišem bolove koje osjećam i ona mi prema mojem opisu potvrđuje da je to to. Ja još uvijek skeptična 8-) jer me to ne boli onoliko jako kako mi je opisano. I eto konačno oko 9 h kažem ja svojima sto je na stvari. Naravno kako sam i pretpostavila zavlada opća panika. Seka u strahu, tata zbunjen, mama povraća od nervoze, baka izašla iz kuce plačući , a ja sabrana. Objašnjavam da to vjerojatno ni nisu pravi trudovi, da ja još ne bi ni išla prema Varaždinu i da će me vjerojatno vratiti doma.
Konačno oko 11 h krenemo mi, trudovi na 10 i 15 minuta. Tata vozi, ja sjedim naprijed. Kad imam trud tata me drži za ruku, a mama boluje odostraga:lol: Putem stajemo još i u Lidlu da kupim kavu,sok i kekse za babice i sestre. Odrađujem još koji trud u trgovini, a ljudi me sa strahom gledaju :?: i puštaju na kasi ispred sebe. Konačno stižemo do varaždinske bolnice ispred koje me, prema dogovoru, čeka sestrična. Predlaže mi da još malo prošećemo, što ja odbijam jer još uvijek sumnjam sa su trudovi pravi pa hoću sa me čim prije pregledaju i pošalju doma.
I konačno pregled, ja tražim dr. Majcen jer me je ona vodila zadnjih mjesec dana. Utvrđujemo da su trudovi pravi, doduše otvorena tek jedan prst, ali krećemo. I sada kreće priprema, klizma (ništa strašno). Dok klizma proradi ja šaljem poruke obitelji i prijateljicama. Oko tri sam stigla u rađaonu. Sestrična i ja čavrljamo, polako odrađujem trudove. Prikopčana sam na CTG ali slobodno malo ustanem i prošećem. Atmosfera je ugodna i opuštena. Jedino me brine da li će muž stići na porod. Pri pregledu dr. utvrđuje kako se nisam ništa više otvorila i predlaže prokidanje vodenjaka. Pristajem nakon kratkog negdovanja. Voda je bila žuta pa su mi predložili i drip. Iako sam bila protiv dripa, što zbog toga jer porod ne teče prirodno, što zbog toga jer su mi ga žene opsivale kao razarajucu bol. Mene trudovi sa dripom nisu ništa više boljeli nego moji prirodni. Imala sam trudove koji su se postepeno pojačavali, ali sa razmacima u kojima sam stigla predahnuti. Sjećam se da mi je jako pasao kontakt kože na kožu, tako da me je sestrična cijelo vrijeme češkala, milovala, masirala i to me je jako opuštalo. Sredstvo protiv bolova sam odbijala do samog kraja. Sad mi je i žao što sam ga uopće i uzela jer bolovi mi se nisu smanjili, samo sam ja bila omamljena. Kad je došlo vrijeme za disanje sestrična je disala samnom, a kad bi ona prestala i ja sam. Totalno sam se fiksirala na nju. Drugi dan mi je rekla da je bole prsni mišići i da ima ruke pune masnice. Mužić je stigao sat i pol prije poroda. Jadan, došao je na najgore, ali bio je jako hrabar. Sjećam se olakšanja koje sam osjetila kad sam ga ugledala na ulazu. U tih sat i pol uspjela sam ga ugristi, primiti ga za ozljeđeni prst i stisnuti ga za "alat" :oops: . I onda, u 10:20, je sve bilo gotovo....Bol? Kao da je nikad nije ni bilo. Bez rezanja, bez pucanja, a na meni je ležao naš mali savršeni dječak. Ružičaste boje, ni trunke verniksa ni malo plav, prekrasnog mirisa. Apgar 10/10. Nije puno plakao, samo je duboko disao. Jedno vrijeme smo tako uživali i gugutali jedno drugom diveći se ovoj našoj kreaciji :zaljubljen:. Nažalost tata se je morao odmah drugi dan opet vratiti na Cres pa smo bili i malo tužni. No sad je s nama i to je važno. Mata je posebno dobra, sretna i napredna beba. Gotovo i ne plače, spava cijelu noć od kad se rodio, što su grčevi ni ne znamo, cicu voli iznad svega. Nekako si mislim da to ima veze sa mojom smirenošću kroz trudnoću i porodom bez stresa. Mogu slobodno reći kako je moj porod bio sve ono što sam priželjkivala i iskustvo koje rado dijelim s drugima.
Veliko hvala svom osoblju Varaždinske bolnice jer su ljubazni, nepretenciozni i susretljivi. Ni u jednom trenutku se nisam osjećala požurivanom, suvišnom, napadnutom. Ukratko osjećala sam se kao žena, a ne kao broj.
Hvala sestrični koja je bila uz mene i stojički podnjela masnice koje sam joj prouzročila na rukama, a ipak me cijelo vrijeme mazila i bodrila.
I hvala suprugu što je stigao na vrijeme i ovo predivno iskustvo podijelio samnom .
