Kako joj pomoci da se pomiri s tim....DOWNS.

Prijateljica je nosila blizance...U 6-om mjesecu trudnoce je doktor primjetio da se muska bebica ne razvija najbolje...Lezala je u bolnici i porodili su je u 8-om mjesecu carskim rezom!Curica je od prvog trenutka bila ok,no ona je primjetila da s drugom (muskom)bebicom nesto nije uredu...Jucer je dobila nalaze...Djecak ima Downs.
Sad sam pricala s njom,ona je na rubu nervnog sloma...Nemoze se pomiriti s tim...Kaze da ga nemoze voljeti...
Da ga se boji...
Pokusavala sam joj objasniti...On je tvoja mala neduzna bebica...Roden je takav ali pripada tebi...Sta da se rodio kao i sva druga djeca i da je obolio od neke bolesti...Bili ga manje voljela?
Moze li takav osjecaj bit posljedica postporodajne depresije?Ima li neka mama na ovom forumu koja ima djete s Dawnovims.,kakav je osjecaj imala?
Moram joj pomoci...na koji nacin?



P:S Oprostite sto sam samo ovako uletila na forum,bez da se predstavim ili napisem bilo sto...Budem drugom prilikom...sad mi je jako vazno da joj pomognem!

Vjerovatno je u šoku, vjerujem da će je proći.

Poznajem mamu djeteta sam posebnim potrebama, nakon poroda nije danima mogla pogledati dijete, odbijala ga je.
Sada se stidi svog ponašanja, umrla bi za to dijete, kao i svaka druga mama.

Budi uz nju, donesi joj nešto o Downu, neka se informira, to je sve što možeš.

A ja znam jednu koja je cca 3-4 mjeseca plakala na sami spomen te rijeci....
Ne osudjuj prijateljicu,nemoj joj nekim komentarima jos dodatno nabijat osjecaj krivnje sto se ne nosi najbolje sa situacijom....polako,nekom proces prihvacanja ide brze,nekim sporije....

Neznam odakle si,moguce da u vasem gradu ima neka udruga roditelja djece sa Down-om pa joj sugeriras da stupi u kontakt s njima....

Moja prijateljica nedavno je rodila dijete s Down sindromom. Inicijalno šok je velik, ali niti u jednom trenutku nije bilo ispada u smislu odbacivanja djeteta... Ovo sam pronašla na stranicama Hrvatske zajednice za Down sindrom, isprintala i odnijela joj u bolnicu. Od srca preporučujem:

http://zajednica-down.hr/index.php/news-2

Ja mislim da treba prvo mamu pustiti da "prihvati", a onda joj podmetati članke i sl. Vjerujem da ona ne razmišlja o ničem nego o tome da je njeno dijete s poteškoćama u razvoju. Kada bude spremna vjerojatno će sama potražiti literaturu, pomoć i sl. Sada je još uvijek u onom najosjetljivijem razdoblju nakon poroda.
Kakva je reakcija oca?
Imam prijateljicu kojoj su sinu ustanovili pervazivni poremećaj nakon dvije godine. Teško je bilo suočiti se s tom činjenicom i prihvatiti, danas ih viđam samo nasmijane. Vrijeme čini zaista čuda.

Drugo dijete će joj dati snage, u jednu ruku pomaže, u drugu odmaže. U početku će se možda više okretati zdravoj bebici, ali s vremenom će shvatiti da je i ova druga treba, možda čak i više.

Svaka majka voli svoje dijete najviše na svijetu, neke od nas to znaju od prvog dana, a nekima treba malo više vremena, nekima je teže zavoljeti dijete, nekima lakše...ali naposlijetku svaka mama zaista voli svoje dijete i dala bi za njega zadnju kapljicu krvi. To je jednostavno tako!

Ovaj put stvarno moram potpisati pepitu. Ne bi škodio ni razgovor s psihologom, možda bi lakše prihvatila situaciju uz pomoč.

moja prijateljica ima curicu s DS-om

U turdnoci sve je bilo ok....

Kad se mrva rodila pitali su je "šta imaš doma", ona je rekla "ima sina i kćer".... "e pa sad imate i dite s dawnovim sindromom..." i digli sidro.....

Moja A. je bila u šoku...do tada se nikad nije susrela s tim, nije imala pojma šta to znači osim onog najosnovnijeg o pojmu DS....

Njena A. ima 6 godina.....ona je centar našeg svijeta....ona pleše, pjeva, viče, galami, svađa se, grli, ljubi, protestira, radi dišpete, raste, trči, skače,...........ona je dijete kao i svako drugo......

Ona je naše malo čudo....ide u redovan vrtić, ide na dodatne terapije i svakim danom sve više i više napreduje.....obožavamo je....

Ona je dijete kao i svako drugo, ona ima piotrebe kao i svako drugo dijete, ona živi život kao i svako drugo dijete.....ona je drugačija kao što je sako dijete drugačije od onog prvog....

Možda bi trebalo da malo pustiš prijateljicu da se smiri i da se saživi s novonastalom situacijom pa tek onda da kreneš u neku dublju "edukaciju" ukoliko ona za tim pokaže interes

Budeš li je sad bombardirala raznim podacima, člancima, časopisima....može joj to sve skupa biti samo još veći šok

Za početak nađi podatke o Udruzi za djecu i odrasle s DS-om u vašem gradu to joj je podrška za cijeli život....

Udruga Anđeli iz Splita pruža pomoć SVIMA, podrška su ljudima iz cijelog svijeta ne samo Hrvatske.....pa se može i njima obratiti s prvim upitima i doznati što je sve zanima http://www.andjeli.hr

pusti prijateljicu neka sama prihvati činjenice, nitko joj u tome ne može pomoći dokle god ona to odbija prihvatiti. s vremenom će ih prihvatiti. ti budi uz nju, njena potpora i "rame za plakanje". a to da neće nikada voljeti to dijete govori revolt iz nje na situaciju u kojoj se našla. oooo itekako će ga voljet. i brinuti o njemu čak više nego o curici, vidjet ćeš.

moj rođak ima dvije curice od kojih je jedna s posebnim potrebama. i jednom mi je kazao: ne bi ti ja svoju M. dao za desetero "zdrave" djece. njihov život se vrti oko nje uz nemljerljivu količinu ljubavi i pažnje.

prvo joj treba osnovna pomoć jer imati blizance i oporavak od carskog nije jednostavno. znači dodatna pomoć u kući i s bebama.
ako bude dobro fizički bit će bolje i psihički i moći će se posvetiti novoj neočekivanoj situaciji.

Mislim da je majci potrebno samo osigurati dovoljno vremena i podrške da prihvati. To je majka, nema šanse da neće biti sve uredu, samo joj treba vremena.
Što manje držanja predavanja, što manje ljudi koji će je ometati svojim bespotrebnim i nekada glupim komentarima. Što više ljubavi supruga i druge bebice.

Ja sam imala prije mjesec dana tešku prometnu nesreću s djecom u autu. Srećom svi smo ostali zaista netaknuti.
Nakon nekog vremena počele su kao indirektne poruke da bi sveisto trebala otići na razgovor kod psihijatra, jer kao šok može doći naknadno.
Ja znam da je to dobronamjerno bilo rečeno i da se često puta ukaže potrebnim samo ispričati nekome što osjećaš.
Ja bi se osjećala gore, jer imam osjećaj kao da se ne mogu sama nositi sa time.
Ja nisam takva, meni ne treba psihijatar ili nešto slično. Treba mi da me svi puste na miru da se sama s time nosim.
To sam ja, netko drugi nije toliko jak.
Hoću reći, vjerojatno je tata djece jedina osoba koja zna na koji način "podržati" mamu.
Mamina reakcija nije nešto neočekivano ili nenormalno. Prema tome, mislim da je treba žuriti i forsirati.
Mislim da će obitelj iza zatvorenih vrata svoje kuće najbolje prihvatiti dijete.
Zatim će početi vježbe, savjetovanja i sl. gdje će dobiti, a i sami tražiti više informacija.
Bebica će morati vježbati i mislim da će kroz takvo druženje majka uistinu osjetiti koliko je bebica treba i vidjet će da nije jedina, naći će nekoga s kim će moći pričati o tome i tko je možda sličan njima.
Jednog dana će doći do zaključka da su to posebna djeca, predivna i topla djeca koju čovjek voli više od ičega na svijetu.

Pričala sam s mnogo mama koje imaju djecu s poteškoćama i nikad nisam čula da je netko to prihvatio olako. Svi su više manje govorili da neće moći voljeti dijete...
Kroz dojenje bi majka brže prihvatila dijete, brže bi se vezala, imala bi osjećaj da je stvarno bebici potrebna.

Citiraj:

---

maxi prvotno napisa

prvo joj treba osnovna pomoć jer imati blizance i oporavak od carskog nije jednostavno. znači dodatna pomoć u kući i s bebama.
ako bude dobro fizički bit će bolje i psihički i moći će se posvetiti novoj neočekivanoj situaciji.

---

potpis... tvojoj prijateljici mora biti jako zahtjevan već sam oporavak uz dvije bebe, psihički šok joj to naravno otežava.
Ja bih na tvom mjestu odvojila svo slobodno vrijeme koje imam da joj pomognem oko djece i poslova u kući - naravno, koliko i ako ona želi. Pitaj kad je možeš posjetiti i reci da si joj spremna pomoći što god joj treba.
Razgovaraj s njom koliko ona želi, prije svega reci joj da je razumiješ. Lako je govoriti da bi ga trebala voljeti, da je to njeno dijete - to ona već i sama zna, njen problem je vjerojatno i osjećaj krivnje što joj se takvi osjećaji nisu javili sami od sebe, što još nije sposobna reći "čim sam ga ugledala sve je prošlo, to je moje dijete bez obzira na sve" itd, itd. Bolje krenuti do nje, pomoći joj nunati i presvlačiti tu djecu, razgovarati neobavezno, biti uz nju, ostalo će doći malo po malo.

Moj osobni stav jest da nećemo prihvatiti činjenice dokle god netko nešto radi za nas.
Pomoći joj da, ali preuzeti brigu o bebama ne.
Po meni će prije prihvatiti činjenice ako sama osjeti koliko je bebica treba...
To je do bola teško bez daljnjeg, ali to je po meni jedino dobro za majku.

ma ne preuzeti brigu, nego napraviti ono što bi svakoj rodilji najviše pomoglo, a pogotovo kad su u pitanju blizanci. Dođeš i zanunaš malo djecu dok se majka odmori. Uzmeš jedno od djece dok majka doji drugo, promijeniš pelenu, skuhaš joj ručak, nešto slično što joj treba. Naravno da mamino-sunce ni bilo tko drugi ne može provoditi dane kod svoje prijateljice, ljudi imaju svoj život, posao i obitelj. Ali pokoja posjeta u slobodno vrijeme, ako to rodilji odgovara, uz malo pomoći oko djece i razgovora o svim temama, bez uvjeravanja i pritisaka da se prihvati situacija, bi možda bila korisnija.

To svakako!

tvoja prijateljica ima jos zdravo dijete i bit ce joj puno lakse sa sincicem kada ima i seku, neznam kako da to opisem ali sa vremenom ce razumjeti. ja imama (nazalost) samo jedno dijete, sina, nema downs ali zato ima najgoru vrstu epilepsije tako da je dijete sa stvarno posebnim potrebama, ipak iako nekada mislim da nemogu dalje ili da dolazim na rub zivaca......ja ga volim svim srcem i dala bi apsolutno sve za njega , iako je potpuno drugaciji od svojih vrsnjaka (koji vec hodaju, pricaju , igraju se , a on ne) meni ipak svaki put srce procvjeta kada moje malo cudo napravi neki pomak u svome razvoju. volila bi da ima bracu ili seku da mi nije sam , ali eto sta je tu je.
hocu reci, da , kada prodje malo vremena i tvoja prijateljica se malo oporavi , prolazit ce teske trenutke da prihvati cijelu situaciju i sa vremenom ce sve doci na svoje.......ja nemogu u potpunosti prihvatiti svoju situaciju i mislim da nikada ni necu ali mozdame bas to gura dalje da ppomognem svome andjelu koliko god mogu, a tako ce i njoj biti

Draga mamino sunce, nadam se da je tvojoj prijateljici sada malo lakse i da se uspjela koliko toliko pomiriti sa situacijom. Iz osobnog iskustva i rada sa osobama sa posebnim potrebama,posebno se isticu Downnovci i za njih mogu reci samo jedno- to su predivna stvorenja. Razumijem kad kaze da ga se boji. Vjeruj mi, prije nego sam se upustila u ovo zanimanje, i mene je bilo strah jednoga sresti na ulici i jos da te nesto pita-pihhh, koma...Ali danas razmisljam drukcije...toliko drukcije, da kroz trudnocu nisam htjela raditi niti jedan test, jer sam misljenja, prihvatit cu ga onakvo kakvo bude. Bolesno, zdravo, sa Downom ili nekom drugom bolesti, tu sam za njeg, jer sam svjesna koliko ljubavi znaju pruziti ta stvorenja. Jedan moj sticenik je svaki put na poslu kulturno pitao da li smije pomaziti moj trbuh i kovao planove kako ce doci sa ekipom meni u bolnicu kad se moj sin rodi. Nazalost, zelja im se samo na pola ispunila. Mog sina su mogli samo sa slika upoznati, jer je ubrzo nakon poroda preminuo zbog rijetke bolesti pluca. Ne trebam ti pisati koliko su samo tuzni bili, kakva su mi pisma podrske pisali i po rijecima mojih kolega danima tugovali za mojim sinom. Iskreno se nadam da ce tvoja prijateljica uskoro shvatiti koje dvije srecice je dobila i kako ce joj ispuniti zivot. Saljem ti veliki zagrljaj i jako lijepo od tebe da se uopce trudis pomoci joj. Ja sam isto nakon smrti svog Patricka vidjela koliko je vazno imate prave, iskrene prijatelje. :heart: