Printable View
Ako već postoji ova tema, molim da se stavi tamo ( nisam našla )
Željela bih čuti iskustva roditelja koji mucaju u vezi odgoja djece i da li njihovo mucanje utječe na djecu- pozitivno ili negativno, kao i poglede izvana ( ako ste osoba koja poznaje takvu obitelj )- samo da se zna- ja sam mama koja muca i dosta mi je šutnje o ovoj temi i komentara tipa " pa kaj se time zamaraš, previše paničariš- djeca ti budu super ispala"- ja znam da su moja djeca divna i krasna , ali još su mala, pa...
Moj muz muca na cudan nacin, nije klasicno mucanje, ali nerazgovjetno govori, guta slova, a neke rijeci ponavlja vise puta. Tek je sa 30 i kusur godina krenuo u logopeda. Al nikad nije kasno!
Da li si ti ikad bila na terapiji?
Nanulic, procitaj ovo
http://www.ordinacija.hr/zdravlje/ko...itelji-mucaju/
Činjenica je da djeca od roditelja nasljeđuju mnoge
različite osobine, sklonosti bolestima, pa tako i sklonost
govornim poremećajima. Ipak, znamo da postoje i
mnoga djeca roditelja koji mucaju, a da ona sama ne mucaju. Za pojavu mucanja, osim predispozicije, potrebno je i poklapanje vanjskih čimbenika i to u
određenom trenutku. Zato ne možemo reći da je samo naslijeđena predispozicija kriva za pojavu
mucanja. Nema mjesta krivnji, iako je mnogi roditelji koji mucaju vjerojatno osjećaju. Međutim, nespretnim prikrivanjem i negiranjem mucanja roditelj može djetetu dati prilično loš model za
izgrađivanje stavova prema sebi i svom govoru. Roditelj koji prikriva svoje mucanje neće moći iskreno
razgovarati sa svojim djetetom o tome. Nisu nepoznati slučajevi obitelji u kojima muca i nekoliko
članova, a da se ni jednom nije pokrenuo razgovor na tu temu. Ako roditelj prikriva svoje mucanje, djetetu daje poruku da je mucanje nešto sramotno, da o tome ne
treba govoriti i da se mucanje ne bi smjelo čuti. Tako dijete potiče da se dovija različitim načinima
prikrivanja teškoća i izbjegavanja riječi ili situacija u kojima bi moglo mucati.
Da, bila sam na terapiji-dvije različite, uz poboljšanja pa pogoršanja govora, jednom sam čak i sama od sebe prestala mucati. Danas mucam samo pod pritiskom- nije tak strašno, a što se tiče ove teme, na njoj sam diplomirala na srodnom fakultetu. Stvar je u tome da se o tome šuti, a ljudi se sjete mucanja tek 22. listopada (dan ljudi koji mucaju). :roll:
Mene zanima kako mucanje utječe na funkcioniranje obitelji jer o tome nema puno članaka ( našla sam svega 2 istraživanja), kako to vide ljudi izvana , kakvi su odnosi roditelja ako jedan muca ( navodno su češći razvodi- kažem navodno jer nisam našla istraživanje koje to potkrepljuje) , odnos djece prema roditelju koji muca i sl.
Što se tiče moje djece- dvoje je kod logopeda baš zbog tog problema ( stalno sam u strahu od recidiva ) :psiholog:
Moja mama je mucala. Neko dijete me pitalo zašto mi mama muca, nisam više bila baš ni mala, a ja sam u čudu pitala o čemu govori :) . Nisam uopće primjećivala mucanje dok mi nisu to rekli, tad sam, naravno, shvatila da stvarno muca i to jako. Slično skroz je bilo s bratom i sestrom, skoro identične priče.
Nitko od nas ne muca, ja govorim prebrzo, ali to je problem za školu lijepog govora, a ne za logopeda. Moj najstariji govori kao ja, još gore zapravo, i nekad jako zapinje od te brzine i vjerojatno ćemo, negdje iza njegove 14., zajedno na terapiju u Varaždin.
Vertex, ako sam dobro shvatila, nitko od vas djece ne muca kao ni vaša djeca- problem je u brzopletosti?
Mi imamo prijatelja koji muca. Ima dvoje dece (7 i 12 godina) i ni jedno ne muca. Deca su mu govorno vrlo napredna (progovorili rano, odmah tečno i razgovetno, nikad nisu imali problema sa izgovaranjem slova).
Ja isto znam neke roditelje koji mucaju, od toga moja dobra poznanica punoooo muca i dok ona nešto kaže, ajme...
Isto znam da su im sva djeca super i da nitko nikad nije uopće imao neki pa i najmanji problem.
Pepita, možda znaš da li su njena djeca bila uključena u vrtić ,da li je bila zaposlena ili je bila isključivo kućanica
Nije zaposlena, ima troje djece. Koliko znam ne idu u vrtiće, jedno od njih je u osnovnoj školi.
Zapela mi je ova tema za oko jer sam samu sebe nedavno posramila.
Radi se o mami djevojčice koja je u jaslicama s mojom. Mislila sam da se žena nekako čudno ponaša i izrazito sporo reagira jer je xy , pitaj boga što, dok na roditeljskom nisam shvatila da žena jako muca. Malena joj relativno malo priča i prilično je nesamostalna, ali stekla sam dojam da je to zato što mama ili baka rade sve umjesto nje (obuvaju je, sve joj donose i sl.) tako da ne bih baš rekla da je to direktno zbog maminog mucanja nego možda mama ne može puno toga objašnjavati brzinom koja je često potebna tako maloj djeci.
Koliko sam shvatila da je kod tebe tek povremeni problem.
Evo to je moj, naglašavam, usputni dojam iz okoline i prepričala sam točno kako sam to vidjela sa strane, mislim da si to pitala. I istina je da je sigurno teško imati taj problem i da se o njemu uopće nigdje ne govori iako je dosta raširen.
I ja koja imam nećaka koji muca nisam od prve niti od druge pomislila da je to razlog zašto žana ne komunicira, nego su mi na pamet padale neke druge stvari.:oops:
Inače moj nećak godinama muca i godinama ide logopedu s promjenjivim uspjehom, isto dosta ovisi o stresu, ali kod njega je bilo nekoliko velikih zdravstvenih stresova u ranom djetinjstvu koje su na više mjesta povezali s mucanjem.
Možda ti netko stručan može bolje odgovoriti na pitanja
Kod mene i mog najstarijeg radi se o brzopletosti.Citiraj:
naniluc prvotno napisa
Sestra i brat normalno govore, a od naše ukupno sedmero djece, muca jedno sestrino.
moj muž muca, i sjećam se koliko je s tim imao problema u školi (išli smo u isti razred).
bila sam prisutna xy razgovora koje je pokušao voditi sa svojim roditeljima na tu temu, i tražio odgovore na neka pitanja, međutim nikada nije dobio nikakve odgovore, samo se sliježe ramenima i prijeđe na drugu temu. vjerujem da mu nije lako s tim slinim upitnicima u glavi. i znam koliko je zabrinut za N hoće li i ona mucati.
njemu je na fakultetu jedan profesor jako pomogao kako da sebi pomogne kad osjeti da će zamucati, i puno ljudi ni ne zna da ima problema s govorom.
od kad smo zajedno već znam po izrazu lica kad će zamucati, a to je uvijek u novim i nepoznatim situacijama, pa već imamo sistem kako da mu pomognem u tom trenutku.
rekao mi je samo da ako kod N primijetimo bilo kakve probleme u govoru, odmah ju vodimo u Varaždin.
Draga naniluc, samo bih te pozdravila :bye:. Budući da sam ja relativno nedavno uopće čula da se mucanje javlja u nekih obitelji, zaista nisam kompetentna, ali me zanima što ljudi misle o toj temi.
Neki ljudi se teško izražavaju na vlastitom jeziku, neki na stranom jeziku bez da mucaju. S obzirom da sam dosta multi kulti živjela u biti sačekam svakoga da kaže što želi, bez obzira na uzrok nešto sporijeg izražavanja. Obitelj jednu poznajem gdje otac muca, djeca ne mucaju, a jednu gdje oboje roditelja muca i oboje djece idu na govorne vježbice. Nekako me malo zbunjuje što bih sad trebala reći kao svoje iskustvo o tim obiteljima, nekako ne mislim da je mucanje nešto što ih određuje. Svi su završili fakultete, čak imaju radna mjesta gdje povremeno govore pred ljudima.
Da, ljudi koji mucaju ( barem oni koje ja poznajem) većinom su završili fakultete ili suprotno tome-nisu se htjeli blamirati govorom iako su jako pametni, pa nemaju adekvatno obrazovanje. Ja sam, nažalost, sama sebi htjela nešto dokazati, a i drugima,te sam izabrala govorno zanimanje- danas žalim zbog toga jer nikad ne znam kad ću zamucati i kako će to sugovornik prihvatiti. Najveći problem mi je kako ću dobiti posao uz ovu manu budući da mi je već rečeno preko kolegice da ili neka sredim govor ili nema posla :( , a čujem da i u negovornim zanimanjima ljudi koji mucaju teže pronalaze posao- zbog raznih predrasuda.- Pa se sad ti brini za svoju obitelj :(
Ha cuj, ni meni nije jasno kako sam zavrsila tu gdje jesam po obrazovanju. Isto mi se cini da sam nekog vraga htjela dokazati, a isto postoji otvorena diskriminacija zena, posebno na evropskom jugu. Al eto uz nesto rizika i puno truda poslozilo se. Kod mene polujavno kazu da nekog nece uzeti, jer ima previse zena u odjelu. A manje nas je od polovice, a na najvisem polozaju Odjela nula zena.
Hocu reci, cesto postoji diskriminacija. Ili po dobi, ili po spolu, ili po seksualnoj orijentaciji, ili po nacionalnosti, ili po ljepoti, ili po mucanju, ili sto drugo. Samo hrabro. Vec se se karte posloziti. Iz moje perspektive vec sama cinjenica da imas djecu je nebeska. Tolerancija definitivno raste, tako da cak ako i djeca tu i tamo zamucnu, nece to biti bas problem.
Varaždinska metoda je koliko čujem najuspješnija, ali se može provoditi tek kad je osoba odrasla. Do tada, najbolje je ako mucanje ne stvara prevelike probleme, odnosno ako dijete nema logofobije, pustiti da se stvari razvijaju same od sebe, samo pratiti stanje. Tako smo mi čuli i od logopeda i od bivših pacijenata varaždinske škole (i mm je jedan od njih).Citiraj:
bzara prvotno napisa
Pratim temu, moja obitelj je isto sva mucava :-) ali trenutno nam ide dosta dobro.
Pomikaki i bzara, htjela bih vam reći da je nama- mojoj djeci -TNH iz Vž bolnice savjetovala brain gym - ona je instruktorica. Uspješno se može primijeniti skoro pa od rođenja djeteta- ja sam koristila tu metodu na svoje dvoje djece-toplo preporučam.
Kakva je to metoda? Imaš li preporuku za neku literaturu?
Ima nekoliko knjiga prevedenih na hrvatski jezik. Evo navodim one koje sam čitala i koristila u radu sa svojom djecom.Citiraj:
pomikaki prvotno napisa
Jedna od njih je priča o cijeloj toj metodi, zove se Brain Gym i ja: http://www.superknjizara.hr/index.ph...d_knjiga=23167
Druga je priručnik za roditelje i odgajatelje:http://www.superknjizara.hr/index.ph...d_knjiga=21611
Treća je Brain Gym na poslu: http://www.superknjizara.hr/index.ph...d_knjiga=21428
Hvala :*
Sad vidim da nisam baš kako treba objasnila priču...
Brain Gym je patentirana metoda "učenja cijelim tijelom" za koju kažu da uravnotežuje neurološki i mišićni sustav i omogućava mozgu da bolje radi, pa se koristi kod djece koja imaju motoričke i govorne smetnje (a dobra je i za sve ostale). To je, ako mene pitaš, zamjena za ono što smo mi u djetinjstvu igrali (školice, gumi gumi, neka puca, trule kobile) za djecu koja veći dio slobodnog vremena provode u sjedećem položaju.
Mojim dečkima su vježbice bile izuzetno korisne, posebno križno lateralni pokreti, lijene osmice, slon i drugo.
Savjetuje se i uzimanje tekućine (voda) a to je isto zdravorazumska stvar.
Isplati se pročitati knjigu iako kad bolje čovjek razmisli, to nije ništa novo, ali je nepoznato našoj djeci koju treba tjerati da se idu igrati van (meni je to bila najgora kazna, da ne smijem van).
Nisam se koristila literaturom, već onim što mi je pokazala kad smo imali dogovoreni termin- svaki put nešto novo-samo se nadodaje na već uvježbane vježbe :-) . Pomikaki, posudi ovo što ti je preporučila Peterlin, ja ti mogu reći iz iskustva da se šake i stopala najduže masiraju, a sve ostalo se nadodaje na to, eto.
E, da, nama je preporučila riblje ulje i to djeca piju svakodnevno- rekla je da ga i ona konzumira.
Istina, traje duže dok se rezultati ne vide , ali se na kraju vide i bilo je baš kako je rekla, mada sam ja izgubila živaca i vjere u sve to, a da ne spominjem da sam za vrijeme tih masaža ostarila 10 godina ( ili mi se to tak činilo ) :starac:
Ajooooj... a zašto? Ja svog starijeg masiram već punih 12 godina, svakodnevno, otkad se rodio. I mlađeg masiram kad poželi, ali njega iz gušta, a ovog sam dugo masirala jer je trebalo. Već sam nekoliko puta stavljala te upute za masažu, ne da mi se ponovno, ali ako netko treba, nek viče. To je dobra zabava i vrlo korisna, za djecu s motoričkim smetnjama i smetnjama govora. Uostalom, i mm to voli, njega masiram vikendom ujutro.Citiraj:
naniluc prvotno napisa
Omega 3 moji dečki zovu tabletama za podmazivanje mozga! Ne dajem im stalno, ali zimi da, barem 2x tjedno, kad se sjetim.
Moja djeca piju tekuće riblje ulje-1 žličica dnevno.
Da, masaže su mi naporne zato jer: - dugo traju
- njima je dosadno pa pola masiram dok su budni, pola dok spavaju (zna se dogoditi da idem spavati tek u 2 h u noći)
- uvijek se bojim da se ne prebrojim u sekundama (minimalno 7 sekundi- rastezanje), a onda sve radim badava
A da još masiram muža- kak da ne, nakon svega meni treba masaža :mrgreen: , no iako mi je naporno, znam zašto to radim i onda sve ima smisla :-)
Peterlin, možeš li mi, molim te, poslati te upute na pretinac :-)
Sad mi nije ništa jasno, čula sam i prije za brain gym, al kakve su to masaže i tko vas je igdje tome podučio. Moja mlađa je lagani hipotonac i posljedično ima probleme s probavom i silno bih neko masiranje za taj problem ,a ne znam od kuda krenuti (ima 2,5g). Malo sam otišla s teme , al Peterlin ili naniluc može neka info i na pp.
Hvala
ja bi upute za masažu, ako može.Citiraj:
Peterlin prvotno napisa
Meni ih je pokazala Tatjana Novosel Herceg- mislim da je ona jedini Brain Gym instruktor u Hrvatskoj ( neka me ispravi netko ako nije točno ). Kao što sam već rekla , je sam radila prema njenim uputama, tako da nemam literaturu koju bih ti poslala, ali mogu ti pokušati objasniti, dakle: 1.mi smo krenuli sa masažom unutarnje i vanjske strane šaka i stopala- rastezanje u svim smjerovima- preko cijelog područja (ispod prstića-na onaj jastuček- npr. šake staviš oba palca i rastežeš kožu prema van- znači , svaki palac na svoju stranu i tako ispod tog itd. sve dok ne dođeš do kraja šake, zatim okomito i ukoso na svaku stranu), 2. "štampiljanje" nogu i ruku- s unutarnje i vanjske strane ( sa palcima )i oko usana, kružni pokreti zglobova- ruke i noge, borba sa prstićima ( dijete mora spojiti palac i svaki prst šake u krug- ne napeti, a ti probaj razmaknuti prste- nakon što je gotovo- rastegnete šaku), štampiljanje točaka na šaci (sredina šake , palčana kost i mjesto gdje je kost ispod malog prsta te mjesto palčane kosti i mjesto ispod kažiprsta - 5 puta svako) i na stopalima, masiranje prstom unutarnje strane obraza i nepca, te štipanje točaka na stopalu- mjesto ispod kosti gležnja- vanjska strana i pokraj kosti od malog prsta, rastezanje 5x tog dijela ( vanjska strana stopala i unutarnja strana) .Citiraj:
EvaMONA prvotno napisa
Još bi se moglo o ovome pisati, ali za sada samo ovo stignem- najvažnije je da mozak tih pokreta postane svjestan, a to će biti ako svako rastezanje( dakle jedan potez palcima), štampiljanje ili štipanje traje barem 7 sekundi.
Peterlin, ako ti imaš kakve druge vježbe, molim te da staviš ili pošalješ na pp
MOj muž je mucao do 38 godine života, normalno je završio školu, fakultet čak bi se reklo jako uspješno:-). Muca od 4 godine kada se jako uplašio velikog psa, do tada je normalno govorio ( nisam o tome puno čitala, možda i nije zbog toga, uopće ne znam kada djeca počinju mucati). Išao je logopedu, vodio ga je tata nekom rusu koji se bavio hipnozom, ali nije bilo pomaka. Uvijek je mucao na kada je trebao izgovoriti riječ na p.
Mucao je sve dok nije imao ozljedu glave, jedva je preživio. Imao je ozljede upravo u govornom podrćju mozga- temporalno lijevo. Od tada ne muca. Ozljeda nije ostavila nikakve posljedice.
NIti jedno djete ne muca, progovorili su jako rano.
Nije baš važno, ali sam shvatila da ovo nisam dobro napisala. Ne radi se o dijagnozi brzopletosti.Citiraj:
vertex prvotno napisa
[QUOTE=kinder;2158902]MOj muž je mucao do 38 godine života, normalno je završio školu, fakultet čak bi se reklo jako uspješno:-). Muca od 4 godine kada se jako uplašio velikog psa, do tada je normalno govorio ( nisam o tome puno čitala, možda i nije zbog toga, uopće ne znam kada djeca počinju mucati). Išao je logopedu, vodio ga je tata nekom rusu koji se bavio hipnozom, ali nije bilo pomaka. Uvijek je mucao na kada je trebao izgovoriti riječ na p.
Mucao je sve dok nije imao ozljedu glave, jedva je preživio. Imao je ozljede upravo u govornom podrćju mozga- temporalno lijevo. Od tada ne muca. Ozljeda nije ostavila nikakve posljedice.
Čula sam već za ovakve slučajeve, reklo bi se sreća u nesreći, nekad sam mislila kak bi puno bolje bilo da me netko lupi batom po glavi- možda bi mi bilo bolje (tada mi je govor bio jako loše) :psiholog: , a čula sam i za prestanak mucanja nakon infarkta-preživljenog, jel :mrgree
Jako velika sreća u nesreći
Napisala sam već na jednoj drugoj temi da smo djecu vodili na masaže u Mađarsku Melindi Kolar pa eto nek se to i ovdje vidi, a ako ima netko iskustva s njom bilo u vezi govora ili drugih poteškoća, neka se javi, naime, ona kaže da se najbolji rezultati postižu do 6-7 godine života, pa ako je netko stariji išao - dobro bi nam došlo da podijeli iskustvo. :-)
Mucala sam vrlo intenzivno od 9.-10. do 21.-22. godine, kad je počelo nestajati.
Roditelji su tvrdili da sam s 5 godina pala s nekog zida (čega se sjećam) i prepala se, ali znam i da sam sve do 4. razreda vrlo intenzivno nastupala na priredbama (recitirala, glumila...vjerojatno me ne bi uzimali za to da sam mucala?).
Tek sam kasnije u životu osvijestila početak poremećaja i shvatila da je bio vezan uz vrlo stresan događaj u obitelji kojeg moji roditelji iz nekog razloga nisu shvatili ili, još gore, nisu htjeli priznati ni samima sebi, a kamoli raznoraznim stručnjacima kojima su me vodili. A vodili su me posvuda i vrlo uporno - Split, Zagreb, Rijeka, Varaždin, Beograd. Metoda prof. Brajevića u BG pokazala je privremeni napredak tijekom srednje škole, ali nisam imala dovoljno strpljenja za dosljedno sprovođenje iste.
Prekretnica je bila 1. godina studija (novi grad, novo okruženje) kad sam se zaljubila u nekog dečka koji me nije ni primjećivao, a meni je bilo važno da me ne primijeti (samo) po mucanju. Dogodilo se da je za potpis iz marksizma ( :lol: ) svatko trebao održati neko predavanje na zadanu temu pred punom dvoranom studenata. Spremala sam se tjednima pred ogledalom i to je bio prvi put da sam se uz ogromnu koncentraciju uspjela savladati i nekako uhvatiti dobar ritam govora te odvoziti 15 minuta svog referata bez primjetnih ekscesa! Nisam mogla vjerovati vlastitim ušima!
Otad mi je počelo rasti samopouzdanje (koje je i inače godinama bilo ispod nule), a svaki novi uspjeh bio je nova recka u postignuću.
Zaključak koji mi se nametnuo bio je da se mucanje koje je na određeni način uzrokovano događajima koji su srušili vjeru u sebe, može izliječiti jedino vraćanjem te iste vjere natrag. Ne znam ima li to znanstvenu podlogu?
BTW kasnije sam se toliko izvježbala, da sam danas bez dlake na jeziku :roll:.
Čokolada, svaka čast. Kad sam ja studirala, na sve sam načine izbjegavala izlaganja (makar je to govorno zanimanje), jednom sam čak i rekla da se ja time ne mislim ni baviti, već mi je važno samo da završim :lol: - bila sam jako ljuta zbog govora, a prebacivanje na drugi fakultet nije dolazilo u obzir jer sam već bila apsolvent i zaručena. Žurila sam se iz tog svijeta gdje stalno moram nekaj pričati i tražila zaštitu u suprugu (da me uzme pod svoje i zaštiti od svih). Kao što rekoh , tada sam psihički bila jako loše, a i to je jedan od razloga što sam otvorila ovu temu jer mislim da ima još mladih ljudi koji traže bijeg od , kak da se izrazim, ŽIVOTA.
Čokolada, koliko je trebalo da vratiš vjeru u sebe? Pronašla sam način kako da u određenim situacijama kontroliram govor tako da se i meni , malo po malo, vraća vjera u sebe. :fige:
Posložilo mi se tako da mi je prvi posao bio s djecom u malom mjestu (da ne kažem baš - selu) gdje su me svi roditelji gledali ko u Boga pa nije bilo teško početi vjerovati da sam baš super i da mi sve ide od ruke :mrgreen: . Još ni tamošnji jezik nisam poznavala pa su mi povremene govorne kikseve pripisivali toj činjenici.
Kako rekoh, kod mene je govor bio usko povezan sa psihičkim stanjem pa kad sam još proanalizirala i obradila traume iz djetinjstva 8-) , sve je naglo dobilo uzlaznu putanju.
Kad sam ja počela raditi, prije diplome, na radnom mjestu koje je uključivalo komuniciranje i većinu birokratskog posla, bila sam stvarno :scared: jer sam radila u školi. Škola je za mene predstavljala neprijateljsko mjesto jer sam tu bila izvrgnuta "mučenju"( inzistiranje na usmenom odgovaranju iako nisam mogla prozboriti ni riječi, doduše , bila je jedna učiteljica koja me toga u dogovoru sa mnom oslobodila ). Na početku mi je govor bio super, ali kako sam duže radila, govor mi se pogoršavao, vratila su mi se sva ona ružna sjećanja, podsmijesi, kako su me moje kolege žalili i pred mnom komentirali kako su učitelji okrutni prema meni, bijes zbog toga, a sve sam to bila potisnula i krenula dalje. Postala sam opet ona tužna djevojčica od koje sam tako jako htjela pobjeći i ničim si nisam mogla pomoći (osim Helexom), a i to je imalo kratkotrajan učinak( svjesna sam da tako ne ide dalje jer se nema smisla kljukati time ovako mlada i da mora postojati drugo rješenje). Stvar je u tome što se meni taj posao jako sviđa i kolege su me dobro prihvatili, no tamo sam bila na zamjeni, mada sad mi se možda pruži prilika i za stalno zaposlenje, no ja više nisam sigurna- kako da to riješim sama sa sobom ( jer psiholog ili bilo kakva stručna pomoć ne dolaze u obzir- nemam vremena uz troje djece) i oslobodim se tog osjećaja. Ponekad mi se čini da patim od PTSP-a i uz moje znanje psihologije, mislim da to jest to, no ja stvarno ne želim biti obilježena time i želim se brinuti za obitelj , čini mi se da mi je sve bolje, no što ako mi se opet vrati- :neznam: :škartoc:
naniluc :heart:
Bojim se da što god napisala, da može biti pogrešno jer nisam u tvojim cipelama. Ne mogu govoriti u tuđe ime, ali meni je stvarno totalno sekundarno muca li netko s kim razgovaram ili ne. Sigurna sam da nisam jedina. Drago mi je da sam od vas na ovom topiku naučila neke stvari i super da si otvorila tu temu. Želim ti sav mir svijeta, da posložiš stvari u sebi i lijepo nastaviš raditi posao koji ti se sviđa i brinuti se za svoju obitelj.
Jelena, vidiš, od vlastitih roditelja nikad nisam dobila potvrdu da sam dovoljno dobra takva kakva jesam, pa mi ove tvoje riječi puno znače :heart:
I to je jedna od stvari sa kojom se moram suočiti. :psiholog:
Čuj, to s roditeljskim priznanjima da si dobra bilo bi posve isto i da si savršeni govornik (prema njihovom sudu), da si pokupila sva odličja, dobila Nobelovu nagradu za štajaznam medicinu.... Nekim roditeljima jednostavno nikad nisi dovoljno dobra, što god postigla i učinila. Nije stvar u tebi - stvar je u njima. Zaboravi priču, bitno je da si sama sebi dobra, mužu, djeci i tako dalje... To si dokazala i to je dovoljno. Imaš onaj topic o traumama iz djetinjstva, puno se ljudi našlo tamo.Citiraj:
naniluc prvotno napisa