Printable View
Kao sto naslov kaze... Kakva su vasa iskustva? U kojoj mjeri se isplati vuci oca za rukav i gladiti odnose samo da bi (redovito) dolazio i provodio vrijeme s djecom? Kako se klinci nose s tim (dob)? Mene je toga jako strah...tj. zao mi ih je. Htjela bi da imaju tatu, a ono...neke stvari su van moje moci...
Sve što je na silu ne valja na kraju. MM je dijete razvedenih roditelja, i majka je uvijek poticala i ohrabrivala susrete sa ocem, koji se nekad osjećao ocem, ali uglavnom to je bilo rijetko, vrlo rijetko. Tako se je i MM formirao svoj stav prema njemu, i njegove emocije su "prilično" mirne.
Moje cure njihov tata kupuje poklonima. Samo što su one još relativno male pa da ne kuže. Dođe po njih max 2 puta tjedno po 1-2h što nije dovoljno. Vikendima nikada nisu s njime. Ne znam do kada će tako moći. Već sam nebrojeno puta s njime razgovarala o tome, ali nikakvog pomaka. Već se osjećam glupo i ne želim mu "gurati" njegovu djecu. Samo kažem, on njih, za sada, kupuje poklonima i njima je to dovoljno.
Moje dijete nije vidjelo niti čulo oca dvije godine. Ja ne mogu nekog natjerati da viđa VLASTITo dijete. Mi smo se navikli živjeti ovako. Imamo jedno drugo. Maleni mi beskrajno vjeruje, a oca ne spominje. Mislim da nema smisla tjerati nekog tko neće, ne želi i slično..mislim da svatko tko zaboravi na svoje dijete ako dijete više ne živi s njim, nije čovjek. Nisam branila viđanje, ali nije se niti tražilo..
prema ovome i mi idemo., sada smo na brojci od 2 puta godisnje... a zadnjih 10 mjeseci je dosao samo jednom.Citiraj:
Layla prvotno napisa
na pocetku sam ja vukla za rukav, zvala, molila, prijetila se.. i na kraju nekim magicnim cudom uvijek bila kriva jer sam nekoga pokusavala natjerati da vidi svoje dijete. I onda sam shvatila da nema smisla.. od kako sam ja prestala tlačiti, tako je prestao dolaziti ( a nije ni da je moje tlačenje imalo bas prevelikog efekta, i tada je dolazio jednom mjesečno maksimalno ).
mom sinu je na pocetku uzasno falio i prosli smo sve faze, od toga da je tata najbolji na svijetu, do toga da je u vrticu pricao da mu je tata umro .. sada vise ne prica toliko, vjerojatno zato jer ima svog drugog tatu koji zivi sa njim i koji ga voli isto kao da je njegovo vlastito dijete. Ali na pocetku mu je definitivno netko falio, netko jos uz mene... ful se okretao po cesti za drugim tatama i smjeskao im se, moj sin je totalni emotivac :)
dakle, odgovor na pitanje, je : ne, definitno nema smisla nekoga povlaciti za rukav. Neces promjeniti nista, a mozes nanijeti štetu. ja sam digla ruke., ako jednog dana odluci da postane normalan i odluci imati normalan odnos, a pod time podrazumijevam da pokaze istinsku zelju da bude sa djetetom, a ne da se pojavi jednom u 10 mjeseci kao bogati stric iz amerike, onda sam otvorena za dogovore. A inace, odlucila sam da vise uopce necu dozvoljavati viđanja i susrete jer mislim da pocinju imati više štete nego koristi. ali to za sada samo teoretiziram :) nisam se jos ohrabrila da tako i postupim ;-)
Pooh, ne znam koliko ti je to svježe. Kod mene je ovako, on ne živi s nama 5 mjeseci, razvod je u tijeku, nije ih vidio mjesec dana. Ranije kada ih je viđao, bilo je to isključivo na moje inzistiranje, cca jednom tjedno. Jer kao, frajer puno radi pa ne može. Mo´š misliti. Uglavnom, postao je agresivan prema meni, vjerojatno je to neki obrambeni mehanizam i pretpostavljam da se mnogi tako brane kad skuže što su izgubili. I zato sam ga pustila, ne zovem ga, ne molim da ih viđa, on se ne javlja. Kad se on smiri, kad ulovi neku ravnotežu u svom životu, onda ću vjerojatno inzistirati na tome da grade neki odnos. Zasad ne.
Mogu li ja dati svoje mišljenje sa stajališta nekog tko nije imao oca?Roditelji su se razveli kad sam imala 4 godine i neko vrijeme je dolazio,ali sad znam da je to sve bilo na mamino inzistiranje.Onda je počelo jednom godišnje,za rođendan...i na kraju,da skratim,nismo se vidjeli već 22godine...Bio je u mom gradu nekoliko puta,ali nikad nikog nije pitao za mene,a ni za unučice koje ima...Ovo je mali grad tako da svatko svakog zna i nikakav mu problem nije bio pronaći me...Dok sam bila dijete,nije mi falio.Mama i ja smo živjeli kod bake i dide i,kao što je za pretpostaviti,taj moj dida mi je zapravo cijeli život bio otac...Što se biološkog tiče,kako on mene nije htio viđati dok sam bila mala,sad isto tako ni ja njega ne želim.Nikad više.Osim što,duboko u sebi,imam potrebu jednog dana mu pljunuti u lice.Osoba koja ne želi viđati svoje dijete,tom djetetu ni ne treba.Jer nema neke osnovne ljudske vrijednosti!
ja sam za to da se potiče odnos i zove, ako je djetetu ugodno s ocem i ako mu to čini dobro po njega nema štete što mama zove tatu i forsira dok ono to naravno ne zna.... samo jbg oni osjete to (dica) i sama sve manje i manje žele i pitaju...na žalost....
ja sam odustala od faze žicanja za vrijeme s tatom otkada smo nakon što je 3 mjeseca nije vidio i mi napravili 520km i čekali ga 2 sata u kafiću minut od posla da je dođe samo sek poljubit...nije došao, kao nije mogao, pa bla-bla, pa je cijelo vrijeme s njima provodila njegova cura (na koju mi se mala žali da ne želi da je s njima, da želi s tatom bit sama), jednostavno sam odustala od moljakanja.....jer kako odrasta tako sama donosi svoje sudove na koje ja sve manje i manje imam utjecaja...mislim postajem nemoćna da joj nešto loše prikažem kao pozitivno...to više ne prolazi
Moja malena i ja smo same od pocetka i otac ju je prestao viđati kada je imala 6 mj. niti jedan sud ga nije potakao na bilo kakav kontakt sa kcerkom. Ja imam sada covijeka sa kojim mi zivimo i kojega ona smatra tatom tako da njoj nista ne fali niti osijeca da nema oca.
Za dijete je bitno da ima kontakt s oba roditelja. Iz vlastitog iskustva znam da se očevi često povuku i ne shvaćaju bitnosts kontakta s vlastitim djetetom. Osobno sam uložila veliki trud da taj odnos i kontakt zaživi, i nije mi žao.
Moj vidja djecu svaki drugi vikend. MOgao ih je po sudskom vidjati i jednom tjedno popodne, ali to mu se nije dalo jer je to eto samo 5 sati zbog cega mu se ne da voziti 9 km :roll:
Sto vrijeme prolazi sve mi je draze da ih ne vidja, jer samo lose utjece na njih. PO pravilu vrijeme koje provodi s njima koristi da bi im ukazao na to kako im mama ne valja, ili im dozvoljavao tocno ono sto ja nikada ne bi, npr 7 sati playstation ili TV.
Nakon 6 godina rastavljenosti, moj definitivni stav je: NE ODBIJATI, NE POTICATI - DRZATI SE NEUTRALNO! Jer sve sto sam poticala na kraju je ispalo bzvz s njegove strane, a sve sto sam odbijala bi se odbilo djeci od glavi. Najbolje je kad im se da mogucnost da sami donesu svoje misljenje, bez utjecaha roditelja s kojim zive, a onog drugog ionako premalo vide da bi ostavio duboke dojmove.
Možda malo OT, ali spada u okvire teme. Prošlo je 3 godine kako se ex nije javio, nazvao, tražio da vidi dijete. Ja želim crkveni razvod, i vjerojatno ću ga morati kontaktirati..je li uopće pametno nakon 3 godine upuštati se u bilo što s njim? Dijete se naviklo...moje je mišljenje da otac koji 3 godine ne pita za dijete nije otac i ne može mi nijedan centar reći da je dobro za dijete da ga viđa. Da si nabavim odvjetnika pa da komuniciram preko odvjetnika? Pomozite ako znate...dakle..otkud krenuti..konačno sam se vratila mirnom životu i sad opet otvarati stare rane...ali izgleda da ću morati..
Ne znam ni je li živ i gdje živi...
zbog cega on ne bi recimo kupovao te poklone jer ih voli? mi uredno zivimo skupa i mali zna da od tate dobije sve sto mu adne na pamet, tata ne zna reci ne. ne vidim nista ruzno u tome da se tata zabavlja sa njim nabavljajuci mu najbesmislenije besmisliceCitiraj:
Mama Martina prvotno napisa
koliko je cesto ostajao sa sa njima kad su bile bebe? koliko je cesto vodio potpunu brigu od njima dok ste jos zvjeli skupa? koliko je cesto kuhao, cistio kucu, prao ves?