Nase fobije i odgoj djece

Evo sta mi je proslo kroz glavu veceras
Ja se uzasno bojim zmija... imam ekstremnu fobiju, tako da se cak bojim proci i pored crijeva za polijevanje baste kad je baceno na zemlju. U biti, sve sto ima oblik zmijolik, mi izaziva osjecaj panike i straha..
U kuci ne smijem imati ni novine sa slikama zmija u slucaju da ih pregledajuci ne dotaknem i ne vidim....
Eh, kako ce to izgledati kad se dijete bude igralo i kad hoce igracke tipa zmije... ili neku knjigu... i t d...
Mozda zvuci glupo, ali meni to vec izgleda kao problem..
Ne zelim da djetetu uskratim nesto sto je normalno, samo zato sto ja imam nenormalan pristup tome...
Je li ima netko sa slicnom situacijom?

Aha, strašno i panično se bojim žabe. Naravno da djetetu nisam kupovala vjerne kopije žabljih primjeraka, ali mučilo me to što nisam željela na njega prenijeti svoj panični strah. Što je više rastao i više saznavao, kužio je da se ja bojim žaba. I jednog dana idem baciti smeće i pošto je bila kiša i toplo vrijeme, neka žabetina se dovukla ispred naših stepenica. Utrčala sam u kuću ko luđakinja, smirila se i rekla sinu:"Uzmi sine metlu i odi van poterati onu žabu ispred vrata, nemoj je ubiti, ona je isto božje biće, ali otjeraj je u travu..." A on me pita zašto, ja mu velim zato što se ja jako bojim žaba i što su mi gadne. I on me pita:"A zašto onda ja moram ići van potjerati je?" I ja mu kažem ključnu rečenicu: "Zato što se ti NE BOJIŠ žaba." I on ode i potjera je. I postane mamin veliki heroj i uvijek kad idemo u šumu ili negdje gdje postoji opasnost od strašnih žabljih nemani on prvi krči put i tjera eventualne mamine neprijateljice.

Eto, tako sam ja mom djetetu usadila u glavu da se on ne boji žaba. To je moj strah, a ne njegov.

E bas si potrefila moj problem...
Bilo mi je bitno da to fino prenesem na dijete... da se dijete ne treba bojati ali iskreno da kazem ne bih zeljela da imam takve igracke kod kuce samo zato sto se dijete ne treba bojati zmija...

Pa ne znam baš što sam od svojih strahova prenijela na dijete, ali znam da kad sam rodila, mama je svoje strahove prenijela na mene. Ona se, naime, panično boji gušenja. Kad sam došla iz rodilišta, prvo je uzela škare i odrezala sa kapica i robice sve vezice (da dijete to ne navuče u usta ili se zadavi). Uh, ja i dandanas, sad su stvarno veliki, stojim navečer u njihovoj sobi, stavljam im ruku na ledja i gledam da li dišu. Nemaju niti jednu užastu igračku, ne dozvoljavam im da spavaju s igračkama, a ako po noći zavuku ruke ispod popluna, izvlačim im ruke van da nehotično ne povuku poplun iznad glave.

moja stara se panično boji lifta i vožnje autom, odnosno da ona vozi (nikad nije položila vozački, a u lift je jaaako rijetko ulazila, ako bi morala na, ne znam, 15 kat, npr)

sestra i ja smo to znale oduvijek, al obje smo ko klinke bez problema išle u lift

ona je išla pješice :mrgreen:

nikad nisam osjetila da me hvata bilo kakva fobija na račun njezine

ja nemam panicnih strahova ali ima nekih stvari koje su mi neugodne - bacanja npr, to sam skuzila kad sam krenula na aikido, da se ne mogu baciti na pod, svi se bacaju a ja ne mogu iz vertikale pasti na strunjacu. tad sam to povezala i sa cjelozivotnim neskakanjem u more :oops: , oduvijek izbjegavam skociti u more (na glavu, bilo kako), skocila sam samo par puta, ono - da dokazem da mogu.

sjecam se i nelagode kad me je dundo ko malu (par godina) drzao na dlanu visoko povise svoje glave ili kad bi me bacali u vis, ono sto djeca inace vole i vriste od srece. pa zato nikad nisam dala da ivaru to rade (sva sreca da je tad vec postojalo saznanje o sindromu trešnje djece pa nije bila samo moja ludost)


kod ivara sam skuzila slicno, iako trenira hokej i redovito se baca na pod, u ogradu, u druge, kuzim nekako da to ne radi kao druga djeca nego s rezervom.
zato cemo ovih dana oboje dogovoriti sate kod instruktora slobodnog penjanja. moglo bi pomoci, nema smisla zivjeti s tim :)

glede lifta:

Godinama sam sanjala jedan te isti san; ulazim u klimav lift, pritisnem dugme za ne znam koji sprat i krenem.... Medjutim lift ne staje!
Na kraju odlazim ja u potkrovlje, otvara se krov zgarde, a ja izlijecem...


I prije nekoliko godina, pozove mene prijateljica na kafu. Inace, njena zgrada ima 20 spratova, a ona zivi na petom.
Usla sam ja u lift (oduvijek se bojim lifta, ali se njime vozim), pritisnula dugme za pet sprat i lift je krenuo. I ide, ide, ide...profura peti, sesti, sedmi... Mene je uhvatila uzasna panika i automatski sam se sjetila svoga sna... Pristiskala sam ja stop, ali nista... Lift je na kraju stao u potkrovlju. Ja sam izasla, ali bez duse. Pjesice sidjem do prijateljice, a ona kad me je vidjela blijedu prestravila se... Na kraju mi je rekla da nisam dovoljno teska da se sama vozim liftom. Naime, posto su se djeca bezveze vozala gore-dole, neko "pametan" se sjetio da nastima lift na odredjenu kilazu koja dozvoljava liftu da stane na neki sprat :mrgreen:

ja se bojim visine i duboke vode
za sada to klapa jer nismo bili nigdje visoko ( osim doma- meni je i to visoko- zivimo na prvom katu :P )
a i sve je kolko-tolko ok dokle kod ne gledam ravno dolje ili opcenito izbjegavam prozore kad sam visoko

duboka voda mi je zivi horor- sve sto je iznad ramena- mene pocne hvatat panika ( pretprosle godine sam se dala nagovorit na voznju pedalinom pa sam se na kraju zubima drzala na nju- naravno- Luciji se pocelo piskit pa sam ju jedva nagovorila da piski po pedalini jer me bilo frka da ju mm unese u tu dubinu pa je onda mm morao ic u more i cistit pedalinu od piskenja pa sam umirala od straha da se on ne utopi, a covjek je ko riba pa sam jos brisala taj dio vlaznim maramicama drzeci se trepavicama za zrak....
uglavnom- vise ne idem na pedaline)

to fakat nemam pojma kak da ne prenesem na cure- na trajektu sam Luciju skoro zavezala rupcem za sebe od straha da ne padne ( s te visine) i utopi se ( u toj dubini)- jednostavno me copi panika i jedva se iskontroliram da ne pocnem vristat
najbolje od svega je kaj znam kad sam se pocela bojat duboke vode....
mislim da cu glede toga ipak morat potrazit nekakvu strucnu pomoc jer je ovo vise i meni glupo

Citiraj:

---

zato cemo ovih dana oboje dogovoriti sate kod instruktora slobodnog penjanja. moglo bi pomoci, nema smisla zivjeti s tim

---

Kako će ti slobodno penjanje za to pomoći, druga je stvar baciti se da ostaneš visiti na užetu, a druga slobodni pad. Možda da počnete s trambulinom?

Citiraj:

---

nisam dovoljno teska da se sama vozim liftom

---

Mene uvijek strah da ne počne tuliti alarm za preveliku težinu :mrgreen:
Ja imam glupi strah od noćnih leptira, a ultimate horror je pomisao da će mi onaj veliki što pije cvjetni sok i izgleda kao kolibrić ući u sobu (tog ne bi mogla ubiti, djeluje mi previše toplokrvno). Jedva čekam da mi djeca narastu dovoljno da ih love umjesto mene...

Ja se bojim visine, najveći strah u životu sam pretrpjela na vlaku smrti :/
Bojim se i bolesti, temperature, osipa i sl., to mi je mama prenijela jer sam jako bila bolesna u pubertetu pa sam godinama gledala izbezubljena lica oko mene...to ne bih voljela prenijeti na Vitu, zasada sam se uspijevala skulirati kad bi dobio temperaturu (prvo cijepljenje je jedino bilo problematično, drhtala sam ko da su me uštekali u struju).
I još se bojim samoće...panično se bojim samoće.
Visinu i lakše boleštine mi i ne čine takav problem, ali strah od samoće je jedna od stvari koje bih najviše voljela riješiti u životu. :cry:

Panično se bojim balona, kukaca i smrti.

Baloni - zvuči smiješno, ali je prilično zeznuto, jer pojma nemam kako ću s njim ići na dječje rođendane ili mu kupiti balon ako poželi.

Kod kukaca sam totalno neurotična, privlačnije mi zvuči pomisao da me netko zatvori u sobu s bengalskim tigrom, nego s jednim žoharom ili hruštom. Jedna od najgorih trauma mi je bila kad mi je hrušt došao na golu kožu. Čim vidim kukce (i to one "hrskave" - znači, crni ili smeđi, žohari, jelenjaci, hruštevi...), počinjem vrištati.

Smrt - ako se ičemu nadam, onda je to da će mi uspijeti ne prenijeti svoj bolesni odnos prema smrti na dijete. Za to područje ćemo zadužiti tatu.

Kako da ne prenesem te strahove na dijete - ne znam...

mislim da bi se trebali cijepit od prenošenja svojih strahova na dijete
isto tako ne prezirat ni podcjenjivat strahove svoje djece
a kao što kaže ivka, nekad su strahovi koji isolivaju sad kad su u pitanju i naša djeca dobra prilika da se zajedno suočimo s njima ;)

Ja imam dva straha:

1. Užasavam doktora, zubara, bolnica, igli i ostalih medicinskih pomagala! Prvi puta u životu sam bila sama na vađenju krvi prošle godine kada sam bila u Petrovoj na čuvanju trudnoće!
Kada sa Ilonom idemo doktoru cooliram se maksimalno, smijem se, pričam joj, hvalim stričeka doktora, a kada je trebala dobiti prvo cjepivo moje psihičke pripreme su trajale tri dana.

2. Visina: zbog posla sam se jednom morala popeti na silos, došla sam do pola stepenica i molila dišu da me poštedi toga i jedva sišla, drugi puta sam se popela na komoru u pekari, kada sam trebala sići jedan kolega je držao ljestve, drugi mene za ruku, a treći me hrabrio odozgo :lol: Sreća imam kolegicu koja je fobičnija od mene pa me baš ne zafrkavaju previše! Kada smo živjeli sa sveki, na sedmom katu vješanje veša je bilo grozno!
Malena obožava kad ju se digne iznad glave, pretpostavljam da ona nema taj strah!

S prvim strahom možda ima veze to što je moja mama imala težak porod, a pedijatrica kod koje smo se seka i ja lječile je bila grozna, prava mesarica, a ovo sa visinom nemam pojma!


Luna, m se boji klaunova, tako da i ja mali problemčić što se tiče dječjih rođendana :)!

nee na trampolin, tako hrabra ipak nisam :/

Uh, da to je grozna tema. Ja se recimo panično bojim potresa, a to vjerojatno potječe od toga što se i moji mama i tata jako boje potresa i što su kod prvog potresa kojega se sjećam uspaničeno reagirali. Ja stvarno be bih voljela da se Lea tako boji potresa. Bojim se panično i smrti, tj. imala sam kao mlađa napade panike radi straha od smrti, a bojim se i kukaca na ovaj način na koji se neki boje žaba i zmija. Ljetos mi je bilo užasno teško kontrolirati se da pred Leom ne vrištim kad vidim skakavca.

Do svoje 24. godine živjela sam u uvjerenju da se bojim visine, a onda sam ustanovila da to uopće nije istina. Toliko o strahovima koje ti nasugeriraju drugi.
Moja mama se grozi miševa, kukaca i sličnih sitnih stvorova, a ja sam završila biologiju i radim sa štakorima :roll: - dakle, uopće nije utjecala na mene po tom pitanju.
Nemam pravih fobija (na sreću), ali imam nekih drugih blokada (uglavnom što se tiče socijalnih kontakata, telefoniranja i sl.), pa me više brine kako da tu umanjim svoj eventualno loš utjecaj.

ja mislim da se roditeljski strahovi, panike i fobije itekako mogu prenijeti na dijete, ovisi samo koliko dugo je dijete izloženo takvom roditeljskom utjecaju u životu.. :/

Svi se strahovi daju smanjiti i svesti na neugodu uz nesto hrabrosti, pa cak i bez neke posebne pomoci.
Mene je ko klinca bilo strah visine pa sam kao planinar u kasnije doba bio na Triglavu i jos ohoho vrhova do kojih se dodje samo posajli u stijeni. Nisam bas ljubitelj klaustrofobicnih prostora, ali sam svejedno zavrsio speleolosku skolu i zavlacio se u malecne rupice. Dugo vremena me je kao klinca bilo frka hodati kroz visoku travu (preko pojasa) pa sad kao planinar nekad idem kroz paprat od 2-3 metra.
Ne treba pretjerivati, ali treba ustrajati i ne odustati i reci "bojim se, ne mogu, necu".

Ja zmiju nikad nisam vidjela uzivo.. i bas sam kontala o tome, kako je doslo do toga da ih se toliko bojim... i skontala..
Kad sam bila mala slusala sam svog tetka kako je pricao kad su on i njegov rodjak isli ispod nekog drveta, kako je tom rodjaku spala zmija sa grane za vrat,.... eh sad, ja i moja masta .. ja tu scenu vec vidim ispred sebe ... zbog toga ne samo da se bojim zmija, nego ne volim ni ispod drveca hodati, kad sam u prirodi... Bas sam ljetos odbila da prodjem ispod smokve kako bi dosli do povoljnog mjesta za slikanje kad smo bili dole na odmoru.... mozes zamisliti kako su me smatrali za divljaka, a nisam im htjela reci zasto ne zelim da se slikam bas na tom mjestu (bilo mi glupo da im kazem kako se bojim da mi zmija padne na glavu sa grane)

Jako se bojim miševa i moji klinci to znaju. Kad su bili manji ja sam hrčku mjenjala piljevinu i svako malo jaukala, a oni su me hrabrili i smijali se kao ludi. Što sve nisam u stanju napraviti za malo dječje radosti :lol:

Ja se uzasavam ptica, i nemam nista protiv da tu fobiju prenesem na dijete.... :mrgreen:

Citiraj:

---

Linea prvotno napisa

Ja se uzasno bojim zmija... imam ekstremnu fobiju, tako da se cak bojim proci i pored crijeva za polijevanje baste kad je baceno na zemlju. U biti, sve sto ima oblik zmijolik, mi izaziva osjecaj panike i straha..
U kuci ne smijem imati ni novine sa slikama zmija u slucaju da ih pregledajuci ne dotaknem i ne vidim....

---

Identicno. Najgora moguca kazna (osim jednosatnog prisustvovanja techno partiju) bi mi bila ulazak u paviljnon s reptilima u zooloskom vrtu. Da mi zivot o tome ovisi - mozda bih usla... ovako uvijek netko drugi ide s djecom unutra i poslije su odusevljeni kako su vidjeli veeeeeelike zmije! Marko je neko vrijeme bio toliko opsjednut zmijama da se jedno jutro cak rasplakao nakon kakanja jer mu kaka nije imala oblik zmije nego neke polu-kasice... :roll:

Citiraj:

---

snorki prvotno napisa

Godinama sam sanjala jedan te isti san; ulazim u klimav lift, pritisnem dugme za ne znam koji sprat i krenem.... Medjutim lift ne staje!
Na kraju odlazim ja u potkrovlje, otvara se krov zgarde, a ja izlijecem...

---

Nevjerojatno! I ja isto! Ulazim u lift i trebam ici na neznamsadkojikat, a lift ne staje ... a katovi prolaze.... 14., 26., 48., 71., 126., 189.,... i dalje ne staje, a ja ne mogu nikuda... brrrr. Uzas.

ja se panicno bojim zmija, ne bojim se kukaca.
moje cure se uopce ne boje zmija, lagano se boje svih kukaca, jedna se panicno boji mrava, druga se panicno boji skakavaca (treca nicega 8) )

sve tri su dirale zmiju, najstarija je cak imala bou constructor oko vrata. a ne boje se zato sto sam jako jako pazila da nikad ali bas nikad ne reagiram burno na spomen ili pogled zmije, suzdrzala sam se i IZGLEDALA hladno. (ja mogu pogledati zmiju do neke mjere, ali ne mogu se pribliziti)

mislim da je dovoljno u nekoj dobi (kad su bas mali) samo jedan-dva prestrasena uzvika i gotovo je, razviju fobiju. svekrva mi je zeznula najstariju s mravima, na terasi na moru zna biti ujutro puno mrava, a sveki redovito panicno uzme slauf ili metlu i hitno ih se rjesava. druga je razvila strah od skakavaca jedno ljeto na silbi kad ih je bilo uzasno puno, tko zna kako je netko reagirao, mozda je starija sestra naglo skocila ili nesto.

htjela sam reci: fobija nije nasljedna, nego ju klinci preslikaju iz onog sto vide kod starijih. razviju je na temelju nekih dogadjaja, koji se nama cine beznacajni, vjerojatno nismo svjesni da smo u nekom trenutku reagirali prestraseno i da im se to usjeklo u pamcenje.

Ja isto mislim da se razvije na temelju nekih događaja, ali s druge strane - moja mama ima taj panični strah od zmija kakav Linea opisuje i ne može zmiju vidjeti na slici; njoj je problem čitati Lei Pika u kojem se u satu skriva zmija :roll: i bome nikad nije skrivala tu paniku preda mnom, a ja se zmija niti najmanje ne bojim. A kukaca se bojim.

Citiraj:

---

mamazika prvotno napisa

Ja imam glupi strah od noćnih leptira, a ultimate horror je pomisao da će mi onaj veliki što pije cvjetni sok i izgleda kao kolibrić ući u sobu (tog ne bi mogla ubiti, djeluje mi previše toplokrvno). Jedva čekam da mi djeca narastu dovoljno da ih love umjesto mene...

---

Nešto slično sam ja proživjela...
Meni se jednom dogodilo da je, dok sam spavala, kroz prozor u sobu uletio šišmiš - tv je bio uključen i nešto me probudilo, ja otvorila oči i onak bunovna skužila mališu kako leti ukrug oko žarulje u sobi 3 sa 3; mislim da sam taj put oborila sve rekorde u skoku u vis i sprintu do hodnika :lol: (sva sreća da je MM bio tamo pa sam ga poslala u sobu da ga na lijepi način izbaci van)

I ja se uzasno bojim dubine.
MM obozava ronjenje, ali mene na to nece NIKADA uspjeti nagovoriti.

Polagala sam tecaj za (pazi sad) spasioca, i jedan od zavrsnih testova bio je izvuci ciglu sa dna bazena (valjda nekih 3 m dubine). Napravila sam ja to. Ali prvi i zadnji put u zivotu. I mislila sam da cu umrijeti od pogleda na svu tu vodu iznad mene. I od boli u usima.
Kaze MM da sam trebala "izjednacit tlak", ali tko ima vremena razmisljati o tome kad treba spasit zivu glavu.

Ne do Bog da vas ja spasavam od utapljanja :roll:

Citiraj:

---

Godinama sam sanjala jedan te isti san; ulazim u klimav lift, pritisnem dugme za ne znam koji sprat i krenem.... Medjutim lift ne staje!
Na kraju odlazim ja u potkrovlje, otvara se krov zgarde, a ja izlijecem...

---

snorki, dille, i ja isto! Što je najčudnije, uopće se ne bojim voziti u liftu! Što li bi na to rekao striček Freud?!

Nemam baš nekih strahova (osim straha od života - bez zezanja, puno puta me baš uhvati napadaj panike kad se trebam suočiti s nekim problemom, i što god da odlučim još dugo strahujem kako će se pokazati da je to bila kriva odluka), malo zazirem od visine, ali me nije bilo strah gledati van iz aviona.
Moja svekrva se panično boji pasa, i uspjela je tu fobiju prenijeti i na MM, i još gore - na moju kćer. Iako Marija nije imala nikakvih loših iskustava s psima, kad joj se pas približi ona odmah stane uzmicati i uznemiri se, dakle radi upravo suprotno od onog što bi trebala i bojim se da će baš takvim ponašanjem kad tad isprovocirati nekog psa na reakciju, a onda je kandidat za psihoterapiju. Džaba joj ja govorim kako mora ostati mirna kad joj pas priđe, da su psi znatiželjni i da se samo s njom žele upoznati i sprijateljiti, već joj je mozak 'ispran'.
A koliko psi osjete strah, najbolje sam i sama vidjela kad su se u mojoj bivšoj ulici počeli skupljati psi lutalice. Ja sam svaki dan bez problema prolazila pored njih, samo bi me lijeno ispratili pogledom, A kad bi prolazio MM, oni bi se svi ustali, počeli lajati, on kaže da su ga neki i pratili dio puta i lajali za njim. On je jadan na kraju kupio sprej protiv pasa, srećom nije došao u priliku da ga proba.

Sinoć sam vidjela ovaj topic ali mi se nije dalo otvarati jer sam bila uvjerena da sam jedina s bezrazložnim strahovima pa da se ne sramotim. Naime, ja imam jak strah od vode (sada samo duboke, a prije 5-6 godina bih u plićaku dobivala strašne vrtoglavice) i fobiju od miševa/štakora. Išla sam na terapije, pokušavala svašta, MM me nagovara da kupimo miša pa da se navikavam, ali mislim da bih samo spakirala kofere da mi dođe kući s glodavcem.
Nadam se da AAneće imati ništa od tih strahova,trudit ću se ne pokazivati pred njim koliko me zapravo strah.
Ivarice, ja sam odustala od aikida jer nisam mogla padati :roll: Iako to ne bih nazvala strahom.

[quote=snorki]"dille

Citiraj:

---

snorki prvotno napisa

Godinama sam sanjala jedan te isti san; ulazim u klimav lift, pritisnem dugme za ne znam koji sprat i krenem.... Medjutim lift ne staje!
Na kraju odlazim ja u potkrovlje, otvara se krov zgarde, a ja izlijecem...

---

Nevjerojatno! I ja isto! Ulazim u lift i trebam ici na neznamsadkojikat, a lift ne staje ... a katovi prolaze.... 14., 26., 48., 71., 126., 189.,... i dalje ne staje, a ja ne mogu nikuda... brrrr. Uzas.[/quote:18c3053e71]


I ja! :shock: I uvijek lift ide prema gore....bez zaustavljanja. E hajd sad racionalna dille daj racionalno objasnjenje!

Imam strah od kukaca (noćnih leptira, paukova, skakavaca...). Stalno imam osjećaj da će mi se zapetljati u kosu, ući u usta, nos, uho. Ne znam odakle mi taj strah jer kao mala ih se nisam bojala, čak sam ih uredno mogla držati u ruci.
Nije mi svejedno ni penjati se po ljestvama, niti plivati u malo dublje more (stalno zamišljam morskog psa kako se zaletava na mene, divovsku hobotnicu koja me vuče na dno).
Ne znam kako da ne prenesem strah od kukaca na Svena jer kad ih vidim nesvjesno se odmah lovim za glavu i bježim u zaklon. Vidio me 2-3 puta i onda bi i on počeo vrištati. Uzela bih ga k sebi i počela objašnjavati da mu neće ništa, da sam se ja samo malo prepala jer su me iznenadili ali da nisu opasni. To su moji pokušaji da ublažim njegov strah koji je nastao na osnovu mojeg, ali ne znam kako da to izbjegnem jer u tom trenutku ja reagiram instinktivno. I to me baš muči jer vidim da se i njemu počinje javljati strah :/

kako vama izgleda ovaj topik?

Nahero. :/

prvo ga stisla neka zmijurina a onda ga pri dnu ubo neki gadan pauk?

Sad kad jos krene liftom u visine... :roll:

bilo je još takvih istraumatiziranih topica

A između avatara i teksta duuuboko more...

Citiraj:

---

ivarica prvotno napisa

nee na trampolin, tako hrabra ipak nisam :/

---

Ti si nešto pobrkala... ja govorim o onom razapetom platnu po kojem skačeš, a sve je ograđeno mrežom. Predviđeno je za one do 80 kg, pa mi je zasad nedostupno, inače bi rado sa svojim dečkima skakala.
Bit će da si mislila na trapez.

ne, mislila sam na trampolin i nema sanse da skacem po njemu :lol:

majko mila- ovaj topic se ukakio od straha :lol: