Dječji strahovi

Kako se vaša djeca nose sa svojim strahovima? I da li ih uopće imaju? Kako im vi u tome pomažete i da li im pomažete?

Naime, Sven se svako toliko preplaši neke igračke (to su mu zasada jedini strahovi). Prvo je to bio robot iz TL kojeg ima njegov susjed. ne želi niti ući u njihov stan ako prije ne pita je li robot u sobi (moraju ga odnijeti u spavaću sobu). Ne znam otkud mu strah od toh robota ali pretpostavljam od rođendana kada su ga stariji klinci htjeli otjerati iz sobe u kojoj se igrao i mislim da su ga s njime plašili. Straha od tog robota se do danas nije riješio iako je od tada prošlo već 4 mjeseca. Nakon toga se bojao nekog gumenog Spidermana (isto kod susjeda) koji je izletavao iz ležišta na pritisak gumba.
Najnovi je čega se bojao je krokodil kojem stišćeš zube dok ne pogodiš onaj koji ga kao boli i onda on zatvori usta. To je dobio prije 2 dana na poklon i prva 2 sata mu se nije htio ni približiti. Naime, taj krokodil je i razlog zbog kojeg sam otvorila ovaj topic. Nakon 2 sata kada je vidio da se svi ostali igraju s krokodilom, ohrabrio se i on ali samo sa kuhačom u ruci, tj. s kuhačom je stiskao zube. Mi ga nikada nismo ismijavali kada bi se nečega bojao koliko god da taj strah bio bezrazložan. Nikada ga nismo forsirali i nagovarali da se nečemu približi ako to nije htio. Samo bi ga utješili, rekli mu što je to čega se boji i koja je funkcija toga (igračke koje se boji). Pokazali bi mu svojim primjerom kako radi i da mu ne može ništa. I to je bilo sve.
Tako je on jučer dok sam ja radila večeru sam prišao krokodilu koji je stajao na stolu i lukavo mu podmetnuo u čaljust plastičnu zdjelicu i onda stiskao zube (kako li se samo toga dosjetio?). Sav si je bio važan kako je on to uspio izvesti. A jutros, gle čuda, prišao mu je i stisnuo jedan zub bez "zaštite". sav je podrhtavao koliko mu je hrabrosti za to trebalo. Nakon što se nije ništa dogodilo stisnuo je još jedan, pa još jedan... Nakon svakog se stresao kao da će mu se baš sad poklopiti usta. I na kraju su se i poklopila a on je sav sretan uzviknuo: Mama, gle! Uspio sam! Pobijedio sam svoj strah! :)
I tada sam počela razmišljati o tome koliko je ustvari to njemu bilo važno. Koliko mu je bilo važno da je on to sam uspio. Bez naše pomoći. Sam samcat.
I sada se pitam kako drugi riješavaju takve dječje probleme tj. da li ih riješavaju. Ili puštaju djecu da to sama naprave, pa makar im trebalo puno duže da se ohrabre sami nego što bi možda uz nas.
Nekako kroz to gledam i na budućnost gdje će se morati sam hvatati u koštac sa raznim problemima i strahovima koje će morati sam riješavati. Pa sad, da li je bolje da to odmalena "vježba" na ovakvim stvarima (naravno, bez ikakvog forsiranja) ili je ipak bolje da smo mi stalno uz njega i u svakoj takvoj situaciji mu budemo "backup".
Jer šta bi bilo da je, recimo, ispalo obrnuto, da se tog poklapanja krokodilske čeljusti prepao još više?

Kolikogod da ti je vjerojatno teško, meni su tako jako draga djeca poput tvojeg, jer senzibilna su, vjerojatno iznadprosječno inteligentna, maštovita i sa smislom za dobro. To je, eto, moje mišljenje.
Što se tiče toga trebate li mu pomoći, mislim da da. Sjećam se moje djece kad su bila tako malena, uvijek smo bili uz njih, dodju li po noći drhteći od straha, nikad ih nismo vraćali u njihov krevet, ako su se čega drugog bojali, uvijek bi ih zaštitnički grlili i ne inzistirali da se suočavaju sa tim objektom straha. Djeca rastu....njihovo iskustvo sa vanjskim svijetom također raste, iskustvo tjera strah, samo ja ponekad po noći uvučem se u koji od njihovih kreveta i grlim ih dok spavaju....već dugo nitko nije došao u naš veliki krevet...... :cry: Veliki su već....

ps. danas sam ekstra patetična ....pms.....

Citiraj:

---

Bomballurina prvotno napisa

Što se tiče toga trebate li mu pomoći, mislim da da. Sjećam se moje djece kad su bila tako malena, uvijek smo bili uz njih, dodju li po noći drhteći od straha, nikad ih nismo vraćali u njihov krevet, ako su se čega drugog bojali, uvijek bi ih zaštitnički grlili i ne inzistirali da se suočavaju sa tim objektom straha.

---

Naravno da mu nikada ne odbijamo pomoći kada to od nas zatraži, ali da li se sam gurati ili ne :/ Ja se ponekad jedva suzdržavam.
Tjeranje na suočavanje s nečim za što možda nije spreman mi je nešto prestrašno i nikada mu to ne bih priuštila. Bodrenje da, ali prisila...
Naš zagrljaj je uvijek spreman.
A što se tiče vraćanja u njegov krevet, pa on ni nema svoj krevet. Naš krevet je i njegov krevet :)

Ma, onda sve 5! Osobno ne mislim da suočavanje sa strahovima ima nekog efekta, niti sam pristalica da dijete treba pripremati na surovost svijeta. Koji, uostalom i nije surov.
Baš mi je simpa taj tvoj Sven! Evo mu jedna :love: od mene.

Karlo i Bruno su prilično strašljivi. Boje se dosta različitih stvari. Dugo su bili u fazi kad su se bojali drugih ljudi. Najopasniji na listi im je bio moj brat, koji je po mom mišljenju odličan s djecom. I sam ih ima troje. Svaki put kad bi ga vidjeli plakali bi i bježali k meni ili MM. Nakon što bi se on počeo igrati s njima strah bi polako nestajao, pa bi na odlasku i plakali za njim. Ali sljedeći put opet sve ispočetka. Sad ga vole i često ga se sjete, idu okolo i pokazuju autiće koje im je on dao i govore "uji".
Također se jako boje kad puše vjetar i lupa roletama na prozoru. Još ako ih taj zvuk probudi iz sna, ajme koja panika.
I već sam negdje pisala da mi je Bruno nedavno najvjerojatnije sanjao kravu i toliko se uplašio da više nije htio tu noć u spavaću sobu već je spavao s MM u dnevnom boravku. I odonda kad vidi slikovnicu u kojoj je krava bježi od nje i hoće mi pokazati koliko ga je strah.
Dugo su se bojali usisavača i drugih stvari koje proizvode buku.
Kad se drugi ljudi silno iščuđavaju tome koliko su "strašljivi", ja im kažem da su oni samo dosta "oprezni" i da je to samo faza. Uglavnom ih ne silimo (nagovaranja ima) da se suoče sa onim čega se boje (ako je to moguće, jer npr. doktor ih mora pregledati) i nikad ih ne ismijavamo. Uvijek im se mirno objasni što je to čega se boje i pokušavam nikako ne reagirati na razne zvukove koji su za njih potencijalno uznemirujući, jer ako primjete reakciju kod mene onda tek oni odreagiraju.

Jedino čega se Roko do sad bojao je bio nekakav motor na kojem se vozio Snupy koji je dobio za prvi rođendan i koji je proizvodio glasne zvukove njega nikak nije mogao podnijet, pa sam ga pitala dal hoće da izvadimo baterije i da više ne svira, on je rekao može, i igrao se s tim motorom, ali bez baterija. Nisam više forsirala, niti stavljala baterije unutra.
Već duže vrijeme se boji mraka i neće uć u prostoriju u kojoj nije upaljeno svjetlo, čak i ako je se samo mrvicu mračnije, i ja uvijek idem ispred njega i palim mu svjetlo, i ne forsiram ništa. U zadnjih mjesec dana je dosta narastao pa može na par prekidača upalit sam svjetlo i jako je ponosan sam na sebe kad vidi da može sam "maknuti mrak". On je isto jako nježan i osjetljiv i ne želim ga forsirat, puno pričamo, sve mu objasnim, a on će se s tim suočit kad sam osjeti da je spreman, a u mami ima uvijek podršku i oslonac :love:

Joj, sad si me sjetila Ema je kao mala negdje sa 1,5 g dobila od mog svekra onog malog Djeda Božićnjaka što pleše i svira. Moj svekar sav sretan donio to pred nju i ukopčao, a ona udri u takav plač pun straha da sam se ja sva tresla. Nije se htjela smirit dok god ga nisam doslovno izbacila iz kuće. Još je dugo vremena prije nego bi ušli u kuću najprije pitala gdje je DB.
Bilo je to stvarno užasno iskustvo. Jer je iz nje izvirao strašan strah.

sami se boji mraka (valjda zato što je u kući uvjek betlehem pa ako ne gori ijedna žarulja eto frke).
nemam pojma od kud mu to. jednostavno kad treba otić "po mačka s kojim želi spavati" mora usput popaliti sva svjetla i onda se histeričnim trkom vrati nazad. i kaže: ja jako bojati.

ono što me više straši jest plašenje od strane bake i sl. likova koje uopće ne poznajemo npr. mali šta plačeš doći će policajac, strašna buba, opasni lik i sl.
****te i mene isprepadaju.
da ne govorim da se to prepadanje od strane drugih likova dešava uglavnom kad ja nisam prisutna. tek poslije upornim ispitivanjem saznam od kud mu to.

Citiraj:

---

Mamita prvotno napisa

ono što me više straši jest plašenje od strane bake i sl. likova koje uopće ne poznajemo npr. mali šta plačeš doći će policajac, strašna buba, opasni lik i sl.
****te i mene isprepadaju.

---

TO je i meni koma, pogotovo kad se plaši npr. doktorom, tetom u dućanu i sl. (mališina baka se užasno boji zubara, injekcije i krvi i jednom kad smo mališu vodili na vađenje krvi ona ga ispitivala jel se bojao pa sam je nekak ušutkala i zamolila da ne prenosi svoje strahove na njega, jer je njega to samo malo boljelo, a ne treba mi da umire od straha od toga)


Inače, kod nas je odnedavno prisutan strah od Mrvice i Kose (namjerno veliko slovo) u kadi... preko noći se od obožavatelja vode koji se nije dao van iz kade pretvorio u klinca koji me svaku večer pita 'Danas se nećemo kupati, ne?' i vrišti da ga se vadi iz vode van.
E, tu ne znam kako bi se sam mogao suočiti sa svojim strahovima, ali smo prestali s kupanjem i samo se nabrzinu operemo.


Brunda, super za Svena kak se riješio svog straha!! :heart:

mi se isto bojimo Mrvice i Kose :lol: zato svaki dan pomno čistim kadu prije kupanja i svaki put do iznemoglosti objašnjavam: "da to je kosa ima ju i sami i mama i tata, mama će bacit dlaku ili mrvu van trućtralalala..."

Citiraj:

---

Mamita prvotno napisa

mi se isto bojimo Mrvice i Kose :lol: zato svaki dan pomno čistim kadu prije kupanja i svaki put do iznemoglosti objašnjavam: "da to je kosa ima ju i sami i mama i tata, mama će bacit dlaku ili mrvu van trućtralalala..."

---

Isto i ja govorim :lol:

prije godinu dana, znači imao je oko dvije shvatila sam u biti koliko su ta mala bića krhka i bojažljiva i kako bespomoćno ovise o nama. uvjek kad pomislim da treba nešto napraviti sam ili me čudi kako nešto ne kuži sjetim se toga:

bili smo vani i puhao je vjetrić. donjeo mu je list pred noge, a on je brzo ustuknuo prema meni. na jedan najobičniji list na vjetru. :heart:

Citiraj:

---

Mamita prvotno napisa

bili smo vani i puhao je vjetrić. donjeo mu je list pred noge, a on je brzo ustuknuo prema meni. na jedan najobičniji list na vjetru. :heart:

---

:heart:

Razmišljala sam gdje da ovo stavim, dal' pod zdravlje, ali baš ću evo pod dječje strahove.
Naime, moje sve troje zaradilo proljev, Bruno se izvukao, Lucija nije ni kurila, ali Karlo je baš imao tri dana visoku temp, 8 dana jedva da je šta pojeo, a zadnja dva dana nije htio ni piti. U strahu od dehidracije odvela ga ja na zaraznu i oni njega u dnevnu bolnicu na infuziju. Sve je trajalo oko 6 sati od kojih je on bar 3 neutješno plakao moleći me da odemo odande. Svaki put kad bi sestra ulazila u sobu dobio bi napad panike misleći da opet dolazi njega pikati. Meni su se usta osušila od tješenja i obećavanja da ćemo navečer kući i objašnjavanja ovoga i onoga. Ja sam i sama sva protrnula kad mi je rečeno da je nalaz krvi ne baš najbolji i da će ga ponovit kad isteče infuzija pa onda odlučit šta dalje. Nisam mogla biti sigurna hoće li ići kući ili će ostati tamo, ali sam ja već odlučila da nema šanse da ga ostavim. Mislim, on i Bruno su definitivno posebna djeca kad je u pitanju osjetljivost i strah. Cijelo to vrijeme koje smo proveli tamo samo sam male bebice čula da plaču baš tako puno, a ove malo veće samo povremeno i kratko.

I B. se tek juce poceo polako oporavljati od traume vezane za doktore. Bio je bolestan (temperatura, grlo, osip...) i isli smo kod doktora svaki drugi dan na kontrolu. Dijete ih je sanjalo danima, a i dan-danas prije nego sto krenemo napolje prvo provjeri da li idemo kod "teteeee" (placnim glasom) ili na tobogan :angel:

Citiraj:

---

tamy prvotno napisa

I B. se tek juce poceo polako oporavljati od traume vezane za doktore. Bio je bolestan (temperatura, grlo, osip...) i isli smo kod doktora svaki drugi dan na kontrolu. Dijete ih je sanjalo danima, a i dan-danas prije nego sto krenemo napolje prvo provjeri da li idemo kod "teteeee" (placnim glasom) ili na tobogan :angel:

---

mi smo to riješili kupivši mu doktorsku torbu koju uredno svaki put furamo kod doktorice i ona mora biti malo "pregledana" :)

Ne znam jel to samo stagnacija straha ili je prošlo - naime, neki dan je navaliko ko sivonja da se ide kupati sa svojom frendicom i brčkali su se u kadi bez ikakve frke, a drugi dan je isto samo uletio na tuširanac s tatom, nije bilo spomena o ikakvim Mrvicama i Kosama :D

Ivanov najveci strah je bio pred operaciju krajnika. Izmnedju ostalog je mislio da mu moraju skinuti glavu da bi ih izvdili, kda smo mu objasnili da nema potrebe i kako to ide je rekao da ce se onda ugusiti jer ce mu krv curiti u pluca. Uglavnom objasnili smo sve. U cijeloj prici nam je pomogla igracka- veliki pas dalmatiner kojeg je vukao sa sobom. Pa cak i danas nakon godinu dana ako mu je neka nelagoda uzma Lesija sa sobom.

Mislim da djeci treba pomoci da prevladaju svoj strahove u smislu racionalizacije neceg nepoznatog i novog, ali svakako im dozvoliti da pobijede sami sebe. Jer nema ponosnijeg klinca od onog koji je sam nesto skuzio i dobro napravio, ili prevazisao.

Podižem temu da ne otvaram novu... dakle, izgleda da smo iz faze "ne bojim se ničeg konkretnog osim ljudi" ušli u fazu "živim u svijetu punom užasa". Imam dojam da se odjednom plaši svega što mu je novo ili preglasno ili imalo nepoznato. I često govori da se boji da će ga netko pojesti.
Postoji li neka literatura o dječjim strahovima, i kako najbolje prebroditi tu fazu (tj. mislim bez budućih fobija i sl.)?

I Matija isto kao i Andrej. Imam osećaj da je dobrim delom vrtić kriv za te stvari. Mislim, od jednog dečaka koji se oduševljavao kad mami domaćici promakne ćoše pa svima pokazuje Pauka Mileta pretvorio se u dete koje urla iz kupatila ''Mama, BUBAAA!!!MAAAAMAAAA, BUUUUUBAAAAA!!!'' pri čemu moram napomenuti da je 'buba' nešto što ja ne bih ni snimila - naminijaturnija muvica koju sam ikada videla, nema je u prečniku ni 1mm :/

Obožava i vatrogasce (prozor iz dnevne sobe nam gleda na dvorište vatrogasnog doma i sve igračke su njima posvećene) i odjednom je frka kad trebamo proći pored kapije (a prolazimo gde god da krenemo) jer će vatrogasci pustiti sirenu :/

Boji se i famoznih mrvica u kadi :roll: Očekujem još izvora straha u skorije vreme :/

Boris se boji jedino pasa i to baš ako ga njuškaju

Hm, da , i mene bi zanimala literatura. Lea ima dosta strahova, najgore je što neće pričati o tome. Jučer se probudila sva nekako splašena, a nije baš htjela pričati što je sanjala, samo je tvrdila da je vidjela Krampusa (!) 'na zraku'. Zapravo, i inače vidi dosta stvari na zraku.

Brunda ja sam se rastopila od ovog što si napisala.
:love:

bas sam htjela otvoriti ovakvu temu jer sam zabrinuta, samo kod nas je situacija obrnuta. m. se nicega ne boji! cini mi se da nema cak ni onu zdravu dozu straha.

inace je isto senzibilna (zapravo hipersenzibilna), mastovita, voli bajke, ponekad komentira da je u bajkama "nesto strasno" ali ne pokazuje da se boji. osjecaj straha poznaje - npr. dok joj perem kosu, kad mora zatvorit oci i nagnut glavu cesto vristi "bojim se" ali nema ove klasicne djecje strahove. isto tako ima nizak prag za nasilje i ne moze pogledati klasicnu strasnu scenu iz disneyevih crtica poput bambija, kralja lavova. dok je bila manja, kad sam joj tek pocela citati bajke znala me pitati "mama jelda da vukovi ne postoje?". kao beba isto se jako bojala gotovo svih glasnih igracaka, takodjer pucnjave. sad kad pisem vidim da m. zapravo ima puno strahova (sjetila sam se da se boji i kada je kod doktora) ali nema te strahove iz maste.

zanima me kada razvojno dolazi faza strahova? mozda m. jos nije dosla u tu fazu? ili ima djece koja ni nemaju te strahove?