Konačno moj VILI nakon 44 dana
...Upropastili su mi sve..moj jedini porod...kojem sam se toliko veselila...
Znala sam da je 37tt blizu..bila sam jako uzbudjena, jer se bliži dan rodjenja mog prvog sina, iako na dogovoreni CR, nije moglo umanjiti moju sreću.
Kako sam ležala od 07.07. na patologiji zbog placente previje, bila sam presretna što smo uopće dogurali tako daleko.
Par dana prije dana mog poroda, dežurna služba iz radjaone me pozvala na uzv, eto, da vide kakve sve moguće komplikacije mogu imati u noćnoj smjeni,
vidjela sam samo njihova zbunjena lica...došaptavanja i kimanja glavom. Kad sam počela plakati da ih molim da prestanu i da mi kažu o čemu se radi, objasnili su mi da imam praeviu incretu, uraslu posteljicu u mjehur, cijelu maternicu, crijeva, mokraćovode i dio rodnice, te da će mi dio toga svega izvaditi.
Počela sam drhtati i plakati, nije bilo puno riječi utjehe već eto "to se dogadja". Na kraju su me još pregledali vaginalno spekulumom i to onim dužim..iako nisam vaginalno pregledana od 25 tt.
U šoku i suzama otišla sam u svoju sobu, te držala rukama usta da mi srce ne pukne od tuge i da ne uznemirim svog andjela u trbuhu.
Drugo jutro je moj liječnik u viziti osudio njihov rad van protokola...no nije ni rekao da to sve nije moguće.
Svala placenta pr.totallis može završiti histerektomijom.
U ponedjeljak ujutro carski, pješice na nogama do sale, u grlu gorčina, srce lupa, i samo ponavljam Bože pomozi....bebač mora biti dobro ako on ne bude ne trebaju ni mene buditi bez maternice.
Budjenje iz opće anestezije teško..jako teško, pipam trbuh, rezana preko starog reza iznad pupka do stidne kosti...plakala sam od bolova jer me nisu dovoljno anestezirali postoperativno
Samo sam ponavljala Vili...Vili...gdje je moj VILI...u magli sam čula muža..dobro je, vidjeli su ga 10 min nakon što je rodjen,
13.08. 8 55 ...2920g i 49 cm APGAR10/10,
Za maternicu nisam više ni pitala
2 dana u intezivnoj...dren, kateter, krvarenje, jaki bolovi...sestra mi donosi moju ljubav, ja ga ne mogu primiti, grlo me steže od intubiranja...ne mogu ni plakati
To je to..vidjela sam ga na 5 min, poljubila tek, svoje dijete nisam mogla staviti na prsa,
3. dan molim, premjestite me na babinjače, želim biti sa svojim djetetom...sele me gore sa kateterom, drenom i dozom krvi..
Dolazi moj VILI..zlaćane kosice, rumeni i maleni, stavljaju mi ga koža na kožu, grčevito se drži ručicama za moje grudi,:heart:
Bila sam "najružnija "mama na odjelu, hodajući sa vrećicom krvi i kateterom okolo...nisam odustala, izmedju suza sam se smijala...pokušala zatomiti bol u trbuhu i hrabro sjedila na krevetu te pokušavala dojiti...dok su mi ga sestre samo "bacile" i doji
4 dan rana je prokrvarila, odnijeli su Vilija i nosili mi ga samo kratko..tada sam još više plakala..
5 dan...stiglo mlijeko, moj prvi podoj, suze radosnice...ja sam prava MAMA..konačno....
Eto nas doma, maternica na mjestu, liječnička pogreška:cry:
Uništili su mi sve, čaroban trenutak rodjenja pa bilo na CR ako tako mora biti...
Nisam se predala pogled u ta dva mala oka me tjerao da se dignem i da dam sve od sebe...za njega bi učinila sve:heart::heart:
