trebam vašu pomoć..

Dragi moji, odmah na početku se unaprijed ispričavam na predugom postu.. Nisam do sada pisala na ovoj temi, kako to obično ide posljednje 3 i pol godine zadržavala sam se na mpo temama, ovdje samo škicam i iz prikrajka se divim vašem trudu i radujem vašim uspjesima.. Sada trebam malo vaše pomoći..

Dakle prije 3 i pol godine počeo je naš mpo put, znam da to nije puno vremena, znam da nismo tako puno prošli i ne kažem niti da je bio težak ili naporan. Iskreno mene je veselio, mene je jako veselila svaka nada, u meni je svaki poraz i svaka negativna beta samo jačali moju upornost, moju želju i snažnu volju da dođem do cilja.
Sa svakom negativnom betom rekla sam si ok, glavu gore, biti će neki slijedeći put. Usput sam istraživala, skupljala informacije i pratila vas. Koliko sam god guglala moje dijagnoze i statistike uspješnosti ivf-ova u takvim situacijama, toliko sam istovremeno skupljala informacije o postupcima posvajanja i radovala se vašim lijepim pričama uvjeravajući sebe u naš sretan kraj. Ako ne uspijemo ivf-om uspjeti ćemo posvojenjem, jedino što me vuče naprijed je to što jednostavno znam da će doći dan kad će me grliti male ruke i kada će meni jedno malo savršeno biće reći mama.

Svako malo sam pokretala sa mm-om temu o posvajanju, svaki put njegov odgovor bio je „ma daj sve će biti u redu imat ćemo mi svoje dijete.“ Razgovarala sam već tada (prije nekih skoro dvije godine) sa prijateljicom, divnom ženom koja je posvojila dva predivna anđelčića i rekla mi je nešto u stilu pa kaj ti misliš da je mm pristao iz prve? Oni su teški, teže prihvaćaju, teže se nose.. Ja sam i dalje ustrajala samo na tome da povremeno spomenem opciju posvojenja ali onako čisto kao back up plan. On se i dalje držao teorije kako ćemo uspjeti ivf-om, ali kao ok stignemo, ne zamaraj se ako ne upali budemo razmislili o drugim opcijama.

Prije 3 mj, jedan možda malo prebrutalno relan doktor potvrdio je ono što su mi drugi govorili upakirano ili jednostavno prešućivali. Rečenica „vi ćete ostati trudni kada i ja“ :-o u prvi tren donijela je šok i nevjericu. Nisam čak stigla razmišljati o etičnosti takvog odgovora. Iskreno, bila sam mu zahvalna na brutalnosti jer me osvjestio i jer mi je dao način (bar sam tako vjerovala) da osvijestim mm-a. Nakon faze tugovanja posjela sam mm-a rekla da znam da on to teže prihvaća nego ja (ja sam nekako valjda doista jača, njega sve nekako dublje pogađa) i da mu treba vremena da se sve skupa slegne. Na moj prijedlog složili smo se da uzmemo vremena samo za sebe, za nas i ne življenja za jedan jedini san. Kako on još uvijek onako naivno sanja kako ću ja prirodno ostati trudna rekla sam da ako se ništa ne desi onda idemo u postupak za posvojenje. Složio se.

U međuvremenu sam se ja raspitivala, mučilo nas je što smo dobili, hvala Bogu krivu informaciju, kako je kod ocjene czss bitno koliko kvadrata stambenog prostora posjedujemo, pa smo i o tome dosta pričali i doista mogu reći da mu je laknulo kad se ispostavilo da to nije točno. I tako sam ja naivno vjerovala kako on polako prihvaća tu ideju.

I onda danas.. od prijateljice šogorica rađa, skroz smo se uživili u njen porod, ja visim na telefonu, znate već kako to ide.. i on sav euforičan počne sa pričom „kad ti budeš rađala…“ vjerujte mi nastavak nisam čula. Nisam ni čula ni vidjela više ništa. Uspjela sam jedino procjediti „daj molim te prestani“ :cry:

Jel moguće da njemu nikada neće sjesti činjenica da je to na žalost nemoguće, da je sve njegovo čekanje čuda gubljenje dragocjenog vremena? Da vrijeme koje provodimo sami ide u nepovrat..?

Jel itko imao sličnih problema? Znam da ne postoji univerzalni lijek, znam da mi nitko ne može pomoći da njega natjeram da shvati, ali svaka riječ utjehe trenutno će mi jako dobro doći. Kako su vaši muževi /supruge prešli tu granicu? Meni i dalje stoje lijekovi u frižideru. Ja vjerujem kako ću se ipak odlučiti i pokušati još jedan ivf čisto da sebi ne predbacim kako sam mogla još jednom pokušati. Biti će to 9. po redu. Ali kako jednostavno znam da to ne može uspjeti jedino što želim je što prije ući u postupak za posvojenje. Kud sreće da uspije oboje, ionako sam cijeli život sanjala troje dječice.. sada se nekako pitam hoće li on ikada moći razmišljati kao ja?

Oprostite na ogromnom postu još jednom.. :oops:

dobrodošla i na našu temu :*
žao mi je što ti se sve to događa, ali valjda je to neki naš put koji svatko od nas mora proć! morate se malo opustiti i uzeti vremena za samo vas dvoje! od toga svega si i osijetljiva, možda i nije to on tako mislio... znam da vam je jako teško, bar je nama bilo, i to vrijeme smo se baš nekako izgubili... treba uzeti predah od svega! probajte ne razgovarati više o tome neko vrijeme, družite se, izađite, nađite neki zajednički hobi, a onda nakon nekog vremena opet polako se vratite na tu temu... tako smo mi, ok, mi nismo išli na ivf ali isto nakon nalaza je slijedilo jedno teže razdoblje, treba vremena da to sve prihvatite i krenete dalje, ništa netreba na silu, jel nije vrijedno da izgubite jedno drugo! a ako misliš da gubiš na vremenu, dogovorite se i otiđite do centra, pa možda bi vam i koristio razgovor sa socijalnom.

želim vam svu sreću!!

Važno je da i TM u postupak posvojenja uđe potpuno siguran u odluku.
Mislim da nas je većina ovdje sama vukle konce i povremeno u vlastite obitelji "infiltrirale" posvojiteljske priče i iskustva. Muževima je sve to naglo, čini im se komplicirano, ali ako upoznaju nekoga tko je već posvojio, tematika im postaje bliža i stvarnija. Važno bi bilo da se upozna sa svim praktičnim mogućnostima i ograničenjima, da u postupak ne ulazi s ružičastim naočalama i da se ne boji problema.
Na tvom mjestu ne bih ga tražila da se naglo odrekne nadanja (možda će se onda samo nadati u sebi), ali bih postepeno, naravno ukoliko se dogovorite da idete u posvojenje, fokus razgovora prebacila na tu temu, onako da ni ne primijeti da je vremenom postao stručnjak za problematiku posvojenja. Daj mu vremena.
Vjerojatno nije zainteresiran za čitanje stručnih knjiga (pa još i na engleskom jer literature nema) pa će i to pasti na tvoja leđa, a ti ćeš mu provlačiti bitne stvari kroz uši.
I ne, vjerojatno nikad neće razmišljati kao ti, oni razmišljaju na drugačiji način.
Žene, doduše, imaju praktičnu sposobnost razmišljanja i djelovanja za oboje :mrgreen: .

ArI MaLi je napisala važnu stvar koju literatura spominje (ja je nisam iskusila pa sam na to i zaboravila), a to je dati si vremena prežaliti neplodnost!

Cure, hvala vam puno. Ne možete ni zamisliti koliko mi pomažete i koliko mi to znači!
Svjesna sam ja da on ne može prihvatiti sve to preko noći, kad bolje razmislim i ja sam se pripremala zadnje dvije godine na situaciju u kojoj smo sada. Vjerojatno je osnovna razlika ta što sam ja počela vrlo rano prihvaćati ideju da je moja neplodnost konačna.
Stvar i je u tome da želm da on sam dođe do iskrene želje za posvojenjem (ok uz moju malu pomoć ;) ) ni ja ne bih mogla nikada biti potpuno mirna kada bih znala da sam mu ja to nametnula.

Ne preostaje mi drugo nego malo po malo ga educirati i kako Čokolada kaže, čekati da postane ekspert i da mu posvojenje postane prirodan korak.
I moram priznati da sam tek unazad par godina, kroz priču o neplodnosti, počela shvaćati koliko se mi žene lakše prilagođavamo i lakše podnosimo teške situacije..

Hvala vam još jednom beskrajno!

mare :love2:

drago mi je da si se javila nakon toliko vremena - često mi je padalo na pamet gdje si... javi nam se i na drugim temama... sretno! :heart:

Mico moja, grlim - ljubim :love2:

Bok Mare, curke su rekle pa gotovo sve...neplodnost itekako boli, pa treba vremena da se ta činjenica jednostavno prihvati i da se krene dalje....a dalje može značiti život bez djece ili posvajanje. Mi smo se odlučili za posvajanje.To je bilo za nas, priridan slijed događaja....tako smo iz čekaonica bolnica i privatnih klinika čekali u CZSS da obavimo sve kak to već ide....trajalo je dvije i pol godine i dobili smo prekrasnog sineka!!! Zdravu i prelijepu bebu, dobili smo konačno ono o čemu smo sanjali tolke godine....i sada opet čekamo i pozivamo drugo dijete u našu obitelj...baš kao i prvi put punog srca i otvorene duše čekamo....
a neplodnost....još uvijek gledam trudnice, još uvijek ponekad gledam u svoj trbuh iz profila u špigl i mislim si: možda, možda ipak.....još uvijek mi se dogodi da se rasplačem kad pričam s prijateljicama o kratkoj trudnoći od 6 tjedana i 6 dana.....ali najčešće razmišljam o zahvalnosti na djetetu koje je ušlo u naše živote i koje je donijelo beskrajnu radost i čudo života tu pred nas, za nas!
Želim vam da odradite ovaj period najbolje kak znate, da se volite i da si date vremena i prostora za dijete koje će ući u vaš život. kad to odlučite.sigurno.
pusek i sretno!

ajme sandraks prekrasan post..
rasplakala si me!!
*mare*,cure su rekle ono što sam mislila i ja..sa mužićem polako i strpljivo..sretno!!

http://forum.roda.hr/threads/3591-ka...ju-o-usvajanju pisala sam dosta o tome na temi. Shvaćam te u potpunosti, MM je isto krenuo slično kao tvoj, samo što je meni strpljenje i čekanje nisu najjače vrline, ja sam tako u srcu i duši osjećala svoju djecu, sanjala ih, dvoje ih je, iako ja tada nisam to znala, bilo već rođeno da mi je svaki dan čekanja da se pokrenemo i predamo molbe bio užasno dug, kad smo predali molbe to mi je čekanje bilo puno lakše, jer smo bili u "igri" i mogla sam nešto raditi, zivkati, zvati, čitati, pričati o posvojenju sa frendicama koje su bile taman u ostupku i dijete im je dolazilo doma, pa sam se veselila do neba s njima i upijala detalje.

Inače, ova tema mi je donijela i nekoliko lijepih poznanstava i prijateljstava sa nekoliko forumašica isad osjećam nekako da je sve što sam prošla, doživjela i osjetila imalo svoj smisao.

Meni je posvojenje bilo u davnim danima, nešto što svakako želim doživjeti ako budem imala i biološku djecu, ne sjećam se da sam nešto tugovala zbog neplodnosti, odmah sam se samo prešaltala, ne patim za trudnoćom i ne stegne me ništa kad vidim trudnicu, ne priželjkujem uopće više djece nego što ih imam sada, osjećam da smo svi doma. Jedino me štrecne nekad kad mi netko kao neki da kaže: "Joj ma dobit ćete vi i "svoje" kad se najmanje budete nadali, tako velika djela (misli se na posvojenja) moraju bit nagrađena." Pa pokušam objasniti da sam već trostruko nagrađena, da su sve moje želje uslišane i da ne priželjkujem uopće više djece i da imam "svoju djecu.

Citiraj:

---

*mare* prvotno napisa

Cure, hvala vam puno. Ne možete ni zamisliti koliko mi pomažete i koliko mi to znači!
Svjesna sam ja da on ne može prihvatiti sve to preko noći, kad bolje razmislim i ja sam se pripremala zadnje dvije godine na situaciju u kojoj smo sada. Vjerojatno je osnovna razlika ta što sam ja počela vrlo rano prihvaćati ideju da je moja neplodnost konačna.
Stvar i je u tome da želm da on sam dođe do iskrene želje za posvojenjem (ok uz moju malu pomoć ;) ) ni ja ne bih mogla nikada biti potpuno mirna kada bih znala da sam mu ja to nametnula.

Ne preostaje mi drugo nego malo po malo ga educirati i kako Čokolada kaže, čekati da postane ekspert i da mu posvojenje postane prirodan korak.
I moram priznati da sam tek unazad par godina, kroz priču o neplodnosti, počela shvaćati koliko se mi žene lakše prilagođavamo i lakše podnosimo teške situacije..

Hvala vam još jednom beskrajno!

---

Mare, cure su ti sve lijepo napisale,nema se što dodati, mi smo tek na početku svog puta (posvojenje), a paralelno ću jednom i probati u Pragu (iskreno se nadam da će me htjeti uzeti u postupak s ovakvom dijagnozom/stanjem jer bi to između ostalog značilo da sam zdravstveno ok) mada ne polažem puno nade u to da se ne bih razočarala, tako da ti samo mogu poslati jedan virtualni zagrljaj i reći da te potpuno razumijem :9
A propos ove mogućnosti spontane trudnoće i bisernih izjava kakve sluša ivanas, ja bih najradije izvadila mob i slikale zaprepaštene face raznoraznih baba kad im ja na takve bedastoće odgovorim da nemam oba jajovoda:lol:

Ivanas, redovno te čitam i moram ti reći da drugi put babama (a i stričekima) kažeš da nijedno dobro djelo ne prolazi nekažnjeno :lool:

I mi smo jedno vrijeme vukli paralelno mpo i razmisljali o posvajanju, ali mm to nije sjelo sve dok nismo odlucili da nema vise pokusaja i da definitivno zelimo posvojiti... a opet je od toga do slanja molbe za obradu proslo 6 mjeseci, pa nakon obrade do slanja molbi centrima opet 4-5 mjeseci, a mm se cijelo vrijeme nadao da ce se dogodit neko cudo.. Ali kad je dosao nas M. i kad smo vec poceli razmisljat kako bi voljeli odmah krenut u proces za posvojiti jos jedno dijete, nama se stvarno dogodilo cudo i ja sam ostala trudna, nepuna dva mjeseca nakon posvajanja.
Bez obzira na to, dakle mi se vise nismo nadali nikakvom cudu, hocu rec da muskima ocito stvarno treba vise vremena da se pomire s posvajanjem kao jedinom opcijom i da im ga treba dati - dok sam ja vrsila pritisak na mm on je davao i veci otpor, kad je on sam to dubinski prihvatio u srcu onda se sve nekako i brzo pokrenulo...

Citiraj:

---

ivanas prvotno napisa

...
Meni je posvojenje bilo u davnim danima, nešto što svakako želim doživjeti ako budem imala i biološku djecu, ne sjećam se da sam nešto tugovala zbog neplodnosti, odmah sam se samo prešaltala, ne patim za trudnoćom i ne stegne me ništa kad vidim trudnicu, ne priželjkujem uopće više djece nego što ih imam sada, osjećam da smo svi doma. Jedino me štrecne nekad kad mi netko kao neki da kaže: "Joj ma dobit ćete vi i "svoje" kad se najmanje budete nadali, tako velika djela (misli se na posvojenja) moraju bit nagrađena." Pa pokušam objasniti da sam već trostruko nagrađena, da su sve moje želje uslišane i da ne priželjkujem uopće više djece i da imam "svoju djecu.

---

Kod mene je isto kao kod Ivane samo sto imamo jedno dete. A muz se dok god smo isli na vto kolebao oko usvajanja, cas je bio za, cas protiv... Kad smo definitivno prelomili da nema vise vto pokusaja, postao je sasvim drugaciji. Preusmerio se na roditeljstvo putem usvajanja, prosli smo postupak dobijanja podobnosti, cekanja, dobili dete i sad je sasvim posvecen nasem sinu, ne vidim nijednu od njegovih ranijih dilema.

Drage moje, divne ste, hvala vam svima od srca! :love2:
Puno mi znače vaše priče i to kada znam da ipak nisam sama. Ivanas, hvala za link, nisam je vidjela prije, danas sam sa guštom progutala cijelu temu. Zapravo vrlo slično funkcioniramo, i mene u svemu najviše ubija čekanje. I kroz mpo sam vrlo često čula i na forumima i u rl savjete tipa daj uspori, uzmi si vremena. Ja nikad nisam funkcionirala na način da čekam i da tugujem, uvijek me guralo naprijed samo to što bih imala plan za dalje. Brzo pokretljiv plan. Ja sam i u postupke iša iz mjeseca u mjesec jer su mi se ciklusi bez pokušaja makar i spontanog ivf-a činili kao obično gubljenje vremena.
Sada me muči što je prošlo više od pola godine od zadnjeg ivf-a, nemam snage ali ni volje trenutno za još jedan. Čak je mm nedavno sam rekao ajmo stati sa mpo. Dapače ja sam za, ali tu mi je potpuno neshvatljivo kako je moguće da se nada prirodno čudu.

Ok dat ću mu vremena, ali ne vremena na način da ja čekam da se sam sjeti da ipak postoji opcija jer tako mogu čekati zauvijek, on je beskrajno inertan. :roll: Neka je od cura tamo na temi spomenula da je njen u stanju 2 dana razmišljati kako zabiti čavao, e pa moj bi ga gledao točno 15 minuta i onda bi zaključio "ma to se ne može". Ne šalim se, upravo je to rekao kada smo renovirali stan i kada sam ja počela sama razbijati pločice jer je on dramio. Zaključio je da se to jednostavno ne da napraviti i da ih je zato bolje ne dirati. :lol: Dajem mu vremena samo toliko koliko će meni trebati da ga suptilno educiram i navedem da shvati. (Kad to ovako napišem i samoj mi zuka na manipulaciju :lol: ali znate što sam mislila)

:heart: vas sve!!

Citiraj:

---

pujica prvotno napisa

.. dok sam ja vrsila pritisak na mm on je davao i veci otpor, kad je on sam to dubinski prihvatio u srcu onda se sve nekako i brzo pokrenulo...

---

Joj Pujice mene užasno strah toga da ne počnem makar i nesvjesno pritiskati ga. Prvo čega se bojim je baš ovo što spominješ, da će imati još veći otpor. A druga varijanta, vjerojatno još gora i strašnija je da pristane doslovce samo da meni popusti, da me "skine". Iako znam da koliko obožava djecu, čim prvi put vidi naše malo čudo neće mu biti bitno što smo prošli i kako smo dobili dijete, ali strah me da bi mene zauvijek grizlo to što je popustio samo radi mene, a ne radi svoje iskrene želje za posvojenjem.

To je ono što moram postići, da on to doista sam želi.

te kuzim, meni je bilo isto kao i tebi - ajmo stalno iz postupka u postupak da se nesto dogadja, ajmo stalno nesto planirat, nesto poduzimat - a njemu je trebalo vremena i mira da odboluje svaki neuspjeh, dok je meni vise pomagala akcija...ne zelim rec da sad sve prepustis inerciji nego da ides polako i suptilno, da ako te zamoli odredjeni rok da mu ga das itd.

*mare*, nemam iskustva ovdje, i sve su cure rekle, al pronalazim svoju priču u tvojoj....nisam stekla dojam da TM odbija posvojenje, samo mu treba vrijeme prilagodbbe na promjene, da shvati, da se prešalta na druge opcije, koje je i sam rekao da možda jednom budu....stekla sam dojam da on to želi, al treba to tek prihvatiti-da je došlo vrijeme za promjenu, vjerujem da ti je olakšalo odluku takav rezolutan odgovor doktora.....oni bi trebali shvatit da je s ivf-om fajrunt, i navela si me na razmišljanje da i ja to moram krenuti uvjeravati tako da možemo dalje....sretno!!!

Ja na sreću nisam imala tih problema sa MM jer smo mi o tome razgovarali puuuuuuuuuuuno prije nego smo saznali za neplodnost i od uvijek je bio za to. Čak je o tome pričao sa veselom iskrom u očima (kad vidi one male afričke trbuščiće na TV raspameti se), tako da zaista nisam imala taj problem. Sad kad se i to zakompliciralo sa druge strane, on bi najradije odustao od svega, kaže kad ne ide - ne ide, bolje pustiti, ali ja ne želim pa opet imamo mali problem. A da sam se i ja počela umarati od MPO, jesam, ali od "traženja" malih ručica nisam i mislim da nikad ni neću. Pa ni kad budem imala 80g i debelo u menopauzi!

Citiraj:

---

Neka je od cura tamo na temi spomenula da je njen u stanju 2 dana razmišljati kako zabiti čavao, e pa moj bi ga gledao točno 15 minuta i onda bi zaključio "ma to se ne može". Ne šalim se, upravo je to rekao kada smo renovirali stan i kada sam ja počela sama razbijati pločice jer je on dramio. Zaključio je da se to jednostavno ne da napraviti i da ih je zato bolje ne dirati. :lol:

---

Jel možda u kući imamo istog muža?! :lol: Na poslu je sasvim drugačiji, ali kad je kuća u pitanju... Možda je skužio vrlo brzo da ću to nešto ja napraviti, od živaca, kad kaže da se to ne može...?!

Draga Mare,
Htjela sam ti reći da se suosjećam s tobom, jer se i ja nalazim u vrlo sličnoj situaciji. Prije jedno skoro dvije godine ja sam otvoreno pričala s mm o posvojenju i rekao je nema problema da ćemo probati još jednom ići na postupak IVF -a i ako ne uspijemo, krećemo u posvajanje.. U proljeće prošle godine kad sam se spremala na postupak, sve mi se okrenulo naopako i morala sam na jednu operaciju,zbog koje sam morala sve odgoditi. Na jesen kad smo trebali ići u centar za socijalnu skrb,on kako da se prestrašio. Nije htjeo da odemo pokrenuti postupak za posvojenje jer je htio da ja još jednom odem na IVF. Pokušavala sam mu reći da ću ići, ali da bi bilo dobro da damo zahtjev za posvojenje jer se dugo čeka, ali bezuspješno. Počela sam plakati i nisam mogla stati,a on je samo rekao da ga s tim mojim suzama neću prije nagovoriti. Baš mi je bilo teško. On jednostavno teško prihvaća činjenicu da nećemo uspjeti imati svoju djecu. Jako je tvrdoglav (još i jarac u horoskopu) i ne vidi da vrijeme ide i nismo mladi. Ja imam 36 a on 40 godina. Mislim da nekim muškarcima treba više vremena da prihvate neke situacije s kojima se suoče u životu... Da ti ne pričam da se već 8 godina povlačim po klinikama i da mi je svega dosta. Od 2.mjeseca ove godine navlačim se s doktorima i pretragama, pa se nadam da uskoro idem na još jedan postupak IVF-a - za mene zadnji :( Nedavno smo mm i ja ponovo pričali o svemu i mislim da polako prihvaća ideju o posvojenju. Nadam se da ćeš i ti uskoro naći dogovor s mužem. Ne znam što bi ti pametno mogla reći kako da uspiješ ubijediti tvog dragog, jednostavno probaj pričati što više s njim. Želim ti puno sreće :) Javi se s novostima..

ni MM nije "na prvu" prihvatio ideju posvojenja...bio je pomalo zatečen, nije je niti odbio kao mogućnost, ali nije bio baš niti "za".
Naravno, u tome je imala upliv njegova mama koja je valjda bila šokirana time jer kao "kud ćeš tuđu djecu uzimati, pa znaš iz kakvih obitelji oni dolaze". poludila sam, to vam ne moram niti reći.
ali sam ga odvela kod mog prijatelja koji je posvojio kćerku i kada je vidio tu ljubav među njima ali i da dijete (došla ima je kao beba) oponaša svog tatu, da ime njegove pokrete i način držanja - vrlo brzo je prihvatio posvojenje, čak mi se čini da imam veću podršku sada u zivkanju i ostalome nego kada smo bili u mpo vodama.
sad i "draga mama" malo drugačije razmišlja, ali i baš me briga za nju, ja želim biti Mama.

*mare*
baš sam se raznježila čitajući ovu tvoju temu od prije godinu dana.
:heart:

mare,
javi kako napredujete!
:-*