Mama palčica i veliki sin
Mi smo kod kuće. Dok u agoniji glavobolje ležim sa dragim na krevetu slažemo cjelokupnu priču i dojmove o porodu. Svjesna sam da ću ga neko vrijeme morati i oplakivati, ali i radovat mu se. Tri posljednja tjedna prognoziraju mi da samo što nisam rodila. Sad smo oboje već frustrirani i nestrpljivi. Najgora moguća noć. Pas kašlje i povraća, mi ne spavamo, preumorni smo. Pred jutro liježem u krevet i na jedan veliki puk skačem i oblivena sam mlazom tople vode. Dragi spava, odgovara mi da nema problema i tek iz četvrtog puta shvaća što se dešava. Polako i bez uzbune, mislim. No, sat nakon puknuća vodenjaka trudovi su manji od pet minuta. Odvodi psa mojim roditeljima u susjedstvu, ja sve nekako odugovlačim, no vremena nema, trudovi su jaki i na tri minute.
Rodilište. Smijemo se na parkiralištu u autu obradi nekog hita. Želim ga čuti do kraja. Ctg, mokraća, pregled. Imam sreću i doktora koji se raduje početku još jednog prirodnog poroda. Kaže, vi ćete za sat, dva biti gotovi.
Boks. Opet sreća mislim. Omiljena sestra i draga doktorica. Prodisavam ko štreberica, dragi me bodri., samo što nije. Razmak između trudova je minimalan, no, mislim nema veze, izdržat ću kraj. Kraj se odužuje na još dva sata. Doktorica me pregledava, došaptavanje. Spominje se drip, sestra predlaže doktorici da me ne pitaju, da mi ga samo daju. Doktorica ne želi, kaže, imam plan poroda, ne želi riskirati. Diplomatski nas mole za drip, beba je na koso, velika je, drip i poseban položaj tijela ubrzat će porod jer s ovakvom jačinom i učestalosti trudova trebala sam davno roditi. Nelako pristajem, nemam izbora, preumorna sam, želim da se sve završi. Dva sata luđačkih bolova, razmaci su po 15 sekundi između trudova, ispričavam im se, povremeno vrištim da i mene jeza hvata. Moram. Grčim se, lomim dragom obje ruke. Stvara se oko mene nekoliko doktora. Doktorica je zabrinuta, krši ruke, stoji po strani. Pregledaju me, donose ctg, ultrazvuk. Redaju se, imam osjećaj da me pregleda svatko tko naiđe. Sjetila sam se nekih sedam, osam imena doktora koji su bili uključeni. Stavljaju mi noge na držače, nekoliko puta izbezumljenog dragog izbacuju iz boksa, žele da tiskam, pokušavaju bebu rukama namjestiti, ne ide, ja se gubim na trenutke, želim umrijeti i molim ih da me prestanu mučiti. Dolazi osmi doktor, šapuću, čujem riječ anesteziolog i počinjem plakati kao kišna godina. Zovu dragog, hitan carski rez. Osjećam olakšanje iako sam satima, bez pauze u prodisavanju i ne vidim agoniji kraj.
Soba za anesteziologiju. Ispituju me podatke, ja se gubim, odgovaram, prodisavam, užasna bol. Operacijska sala, hrpa ljudi, namještaju me u fetalni položaj, žele mi dati spinalnu, anesteziologinja je krajnje neugodna, viče, molim je za sekundu da prođe vrhunac truda, obećajem suradnju. Druga me trese za bradu, želi da omlohavim ruku, štogod. Meni je sad svejedno. Ubijte me. Ne mogu više a trudim se iz petnih žila. Gledam svoje tijelo u odrazu lampe. Premazuju ga jodom, tresem se kao šiba, nemam više kontrolu nad svojim tijelom, neugodan i grub kateter, pitaju me osjećam li toplinu, trnce. Ništa. Ne vjeruju. Na to dižem noge u zrak. Panika. Doktor je taman zarezao trbuh, osjećam sve, paralelno me šibaju trudovi koji se čine kao da i nemaju razmaka. Maska, leži anesteziologinja na meni, ne mogu disati, mislim ugušit će me. Neka. Daju mi spinalni blok.
Buđenje u sobi za anesteziju. Nemam snage, skupljam je da se oglasim, želim upitati samo za bebu. Kažu mi 51 cm duga, 3920 teška, apgar 10/10, jako lijepa. Crnokosi dječak. Sve je dobro sada, mislim. Dolazi doktor, kaže, izvadili smo vam jajnik, bio je i velik gubitak krvi. Cista je rasla u trudnoći, pojela ga je. A nekoliko mjeseci prije, hospitalizirali su me, nisu je ipak punktirali. Možda sam ga sada mogla još uvijek imati. Briga me, živa sam.
Šok soba. Dragi je proplakao operaciju, na hodniku mi se zahvaljuje na svemu, kaže da sam hrabra, njegova junakinja, da nam je sin prekrasan. Transfuzije krvi, infuzije, užasna bol. Dovode mi ga nakratko. Ridam. Ispričavam se doktoru na trenutku slabosti, kaže da se isplatilo zbog tako lijepog djeteta, sviđa mu se ime. Dva dana šok sobe, skupljaju se oko mene, prozirna sam, hemoglobin samo pada.
Treći dan odjel, nepomičnoj mi donose sina. Izgubljena sam, ne znam držati bebu, priznajem poraz nepoznatim ženama, svojim cimericama, pomažu mi, hrabre me. Pedijatrica me upozorava na bebin tremor ruku, spominje se ctg glave, ultrazvuci. Gubim tlo pod sobom. Može li više gore biti?
Posljedice spinalnog bloka. Ne smijem podići glavu sa kreveta, glavobolja je nesnosna, ukočio mi se desni dio vrata, ruka, desni dio leđa. Panika. Anesteziologinja kaže to je rijetkost, opet hrpa lijekova.
On histerično plače, trese se nekontrolirano, nerado pristajem na dohranjivanje, osjećam se nemajkom, da nisam uspjela, ali ne odustajem. Ispitujem svaku sestru i molim je za pomoć oko dojenja. Imam sreću, jedna je gotovo probdjela noć s nama kako bi uspjeli. Nekoliko dana poslije dojimo kao veliki. Mlijeko je nadošlo, beba ima već svoj ritam, tremor je nestao, pedijatrica kaže nedostatak bliskosti s majkom doveo je do toga. U svoj svojoj muci mi se šalimo u sobi da će nam od smijeha šavovi skakati do stropa kao konfeti.
Rastajemo se kao bliske i drage prijateljice. Sestrama sam zahvalna do neba. Svome dragom jer je bio uz mene i za mene, svemiru na prekrasnom dječaku i ne želim nikome zamjerati. Možda je moglo biti drugačije, ne znam, ali znam da sam sada sretna i napokon mama. :heart:
