U Ri rodilištu 20.08.2012.
Često sam znala čitati priče s poroda i zamišljati se u ulozi mama koje su ih pisale. Vrijeme je došlo da napišem svoju vlastitu priču. Dakle, desilo se ovako...........
Predprošli pregled kod doktorice u 33.tt je završio zaključkom da sam uloživa prst-dva do prvog članka. Dobila sam uputnicu za pregled na poliklinici za tjedan dana, međutim kako sam dobila iscijedak koji me podsjetio na sluzni čep (što je i bio), za dva dana sam na kraju završila u bolnici na održavanju trudnoće na tjedan dana. Puštena doma s nadom da ću izdržati bar do 37.tt. jer nemam trudove, samo sam otvorena, pa ćemo kao vidjeti. E pa nisam izdržala baš do 37.tt. Falilo je malo. Par dana. :)
Taj zadnji tjedan sam se osječala nekako smireno. Bebolinko je udarao, uredno se javljao, a ja sam se malo opustila i počela lagano hodat po stanu, izbjegavala sam sjesti, uglavnom ležala sam na lijevom boku, a kad bi se mali uzvrtio, onda sam se prebacivala na desni i on bi se malo smirio. Tako smo nas dva lijepo mogli i ospavati i odmoriti se, ja sam češkala trbuh i odgovarala na njegova lupkanja i nekako sam baš i uživala u tim danima našeg suživota. Cijelo vrijeme sam imala osjećaj da će mi presudan biti novi pregled, do kojeg je uvijek bilo nekako još dugo i taj dan nikako da dođe. Dan po dan smo nas dva gurali i nekako kad bi pao mrak ja bih si mislila kako je evo prošao još jedan dan. Cijelo to vrijeme imam lagani iscijedak koji podsječa na sluzni čep. Doktor u bolnici mi je savjetovao dokle god je taj iscijedak takav kakav je, da ne dižem paniku i ne trčim doktorima. Čačkanje može stanje samo pogoršati. Jednostavno, samo da čekam redovni pregled ili da mi poteče plodna voda, krvarenje ili trudovi.
Dan prije pregleda, spavala sam kao nikad. Dobro, bar ne u trudnoći. Dvanaest sati u komadu. Još sam rekla teti kako sam dobro spavala, bez pokreta u snu, kao da tijelo skuplja snagu za napore koji sljede. Taj dan dovršila sam spremanje stvari u malu torbu za rodilište jer kao "ja ću sutra roditi". U malu torbu (neke žene imaju veće dnevne torbe) spremila sam stvari kao Sport Bili. Dvije spavačice, dva ručnika, gumene japanke,pet gaća, dva velika paketa uložaka, petiti keksi, bočica vode, mala torbica sa osnovnom šminkom, putnim pakovanjima paste za zube, gela za tuširanje, reklamne vrečice s uzorkom šampona i balazama za kosu, sklopiva četkica za zube, četka za kosu, novčanik samo sa zdravstvenim iskaznicama, osobnom i 150kn, mob i punjač i trudnička knjižica. Napravim si mini pedikuru i na nožne palce pečatom preslikam cvijetiće. Želim biti fensi dok rađam.
Idući dan opet spavam dosta dugo. Obrijem se i još se zafrkavam s ocem svog djeteta kako je šteta što nije sudjelovao u toj raboti. Napravila frizuru i mada je bilo vruće za poludit nabacim make-up. Kap parfema. Pogled u ogledalo. Nekako mi je bitnije da vidim profil trbuha i duže gledam u veliku kvrgu na sredini tijela. Vjerujem da mi je to zadnji put da se vidim takva. Jedva čekam da dođem do ginekološke ordinacije.
Čekamo u čekaoni dosta dugo. Sad sam tamo i ne mislim o tome, nego me muči kako mi štamparska tinta s novina farba sređene prste. Dlanovi su mi crni i ne čisti se nego se samo razmazuje. Pitam mm-a da li imam tinte na licu.Prozivaju me. Malo popričamo ja i ginekologica onako kako kurtuazija to zahtijeva, dajem joj izviještaj iz bolnice, otpusno pismo i skidam hlače i gaće. Pregleda me vaginalno prstima i kaže mi: " Pa mi smo za rodilište! Draga moja otvorena si 4-5 centimetara." Jedno je to osjećati, a nešto drugo je to čuti. Tu pregled prestaje, ništa od ultrazvuka, ja silazim sa stolca, ona skida rukavice, grli me, da mi pusu i sjeda za komp i tipka uputncu za rodilište. Plačem. Ne znam zašto, pa znala sam. Ulazi mm, doktorica mu objavljuje sretnu vijest jer ja ridam. Danas će postati tata. Na putu u rodilište javljam svojima, svi u nevjerici, bratić misli da se zafrkavam. Razgovor završavam vrlo ozbiljno: "Javit ću ti se kad rodim.". Zvučim si čudno. Trebalo mi je malo da se uspijem smiriti, sada sam uzbuđena. MM ponavlja kao mantru:" Samo smireno, samo smireno."
Dalje sve ide jako brzo. Idemo ne u rodilište na treći kat, nego na četvrti na pregled. Odmah sam na redu. Na pregledu doktor potvrđuje da sam za rađaonu: " O daaaa. Otvorena 7 centimetara...", a od pregleda kod doktorice prošlo jedva sat vremena. Ja se čudom čudim jer ništa ne osjećam. Sestre me glade po rukama i tješe kako je to baš dobro da ne boli. Odšetavamo u rađaonu. Dok mm sređuje papire, plaća prisustvo, meni vade krv, mjere tlak, uzimaju urin, mjere trbuh. Ja sam cool. Ulazimo u box rađaone. Mislim si kako će sljedeći put kad prođem kroz ta vrata bit će sve iza mene. Prikapčaju me na aparate i ja pitam da ugase svijetla. Babica me poslušala i gasi ih. Od trudova sve u svemu ni T. Tamo ležim, vruće je i slušam kako jedna žena stenje, uzdiše i svako malo lagano vrisne. Djeluje jako izazovno, prostite na izrazu ****zovno. Kao kodirani porno kanal koji nema sliku ali ima zvuk. Pomislim, da li mm to primjećuje? Sigurno da. Pitam ga i on kaže kako da ne, zločesto se smiješka. Znala sam. Napokon je rodila. Čujem plač djeteta i njen smijeh. Rodila je na stolčiću. Koliko je trajalo? Pogledam na sat i vrijeme letiiiiiiii.......prošla su dva sata, a nisam primijetila. MM-u je dosadno. Počeo se vrtit, ustajat, vruće mu je i žali se kao da je on na stolu za rodit. Nada se kako će sad prijeći na mene. Ali neće još. Neko vrijeme se zabavljamo tako što pratimo moja stezanja koja ne doživljavam kao trudove i očitavanja na ctg aparatu. Došla sam do 27 i on malo iziritirano kaže da kad dođem do 37, počet će zapisivat pa ćemo na te brojeve igrati Lotto. Njemu je dosta i te igrice, tamo smo satima i on samo sjedi, ništa se ne dešava, vrijeme mu je da i prilegne da si skrati čekanje. Naslanja glavu na moj krevet do mene i kroz dve minute, čujem ga kako lagano hrče. Ulazi sestra sa zelenim kompresama i smije se. Pita dal je to njega svladalo uzbuđenje. Nije uzbuđenje, nego dosada. Ja i dalje ležim, na lijevom boku kao da sam kod kuće i leškarim. Tu i tamo osjetim stezanje. Niš od Lotta. On se budi poslje pola sata, išao bi pišat i pušit. Međutim u boxu do našeg, jedna žena intezivno vrišti i pale se blještava svijetla, velika gungula i puno osoblja i njemu je odjednom to jako zanimljivo i "baba" ostaje kako bi mogao da "vidi" kroz venecijanere šta se to dešava i prenosi meni kao radio spiker koji prenosi nogometnu utakmicu. Oduševljen je strkom i zbrkom, galamom dječjim plačom i smije se kad ugleda muško dijete koje peru ispod slavine. Komentira kako ima velika jajca. Kako doktori i sestre stalno ulaze u moj boks po neke instrumente, vrata koja nas dijele ostaju otvorena i ja na njihovom staklu kao na zrcalu vidim odraz žene koja je rodila baš pravo među noge. Prizor nije baš hmmm romantičan i kažem mm-u kako ne želim da me gleda dolje dok rađam, nek mi bude uz glavu. Imam dojam da će se onesvijestiti ili frapirati kako bude sve to skupa izgledalo. Kaže kako nema problema, ako mi smeta ali njemu je to ok i prirodno. Kaže mi kako bi on htio da se i tu (kod nas u boxu) tako nešto dešava. Čovjek je od akcije. Izlazi van na trenutak da protegne noge i ja vidim kroz vrata muža žene koja je upravo rodila kako se drži za štok od prozora jednom rukom a drugom za čelo i prodisava kao da je on upravo rodio ili rađa. Jadan. Napokon dolazi doktor do mene i pita me da li me boli i ja kažem da me malo steže. U taj tren osjetim stezanje i doktor stavlja ruku na moj trbuh i kategorički odmahne glavom i kaže mi da to nije to. Idemo bušit vodenjak. Uh. Toga se sjećam i vraća me u prošlost kad sam gubila svoju curicu. Izgledalo je upravo kao i onda. Malo me uznemirilo. Plodna voda je bistra. Vraćamo se i na hodniku je mm, tješi onog friškog tatu koji još uvijek prodisava. Mada sam ostala bez plodne vode još uvijek ništa od trudova. Dolazi moja babica i stavlja bocu koju prikapča na mene i odlazi. Pitam mm-a šta piše na boci i on kaže glukoza ( ili fiziološka, ne sječam se više) i dolje kemijskom piše DRIP. Superička. Vraća se babica i namješta kapanje. Kaže mi da ćemo sad vidjeti za dalje, za sada je pet kapi prvih sat vremena. Superička. Ne znam šta da očekujem. Njemu se ipak piša i puši i on moooraaaa to obaviti. Sad kad su me prikopčali na drip njemu se puši. Puši se i meni (nisam pušač), zapravo, ja bih popila jednu kratku. On odlazi jer ja kao neću još.
Valjda nije uspio doći ni do lifta, doletio je prvi trud. Zapravo zaskočio me. Kao sve prvo u životu što se pamti, tako ću ja pamtiti tog prvog. Valjda do kraja života. U momentu sam čula kroz tijelo "TUK" kao da mi je zdjelica, kosti i košćice i svi mišići poskočila pračeno naglom boli tolikom da sam vrisnula. Mislim da sam se taj "TUK" moment otvorila još bar jedan centimetar. Kako sam ja vrisnula došla je babica koja me nije više napuštala. Pokazala mi je kako disati (kao pasić). Moš mislit. Sa svakim trudom sam stenjala i vikala aaaaaaaaa i bilo je jako teško prodisavat kao pasić. Ubrzo se vratio mm. Odmah sam ga napala da di je bio toliko dugo (nije ga bilo možda 7-8 min) ja sam imala 4 truda kroz to vrijeme. Dolazili su divljački brzo jedan za drugim i nisam uopće uspijevala doći k sebi. MM-a sam sa svakim trudom tjerala da gleda u ctg i da mi javlja kad počne padati. Pitam ga do koliko ide, on odgovra:" Nije strašno, samo do 40." ???!!! Babica je bila super, nježno me opominjala da vikanjem gubim snagu i kako će sve ići jako brzo, i brzo biti gotovo. Osjetila sam malca kako se pokrenuo. Rekla sam joj i ona je pogledala, kimnula glavom, ustala se i počela vaditi zelene komprese i pripremati vagu i instrumente dok sam ja nastavila depilirati mm-u ruke. Pitala sam je panično koliko će to trajati, rekla je da ću biti gotova za 15-20 min. Da gotova, umrt ću- gotova mislim si. Prošlo ih je možda još desetak a možda i manje kad sam viknula da osjećam kako mi mali ide na guzicu. Baš tim riječima. Rastavila mi je stol, podigla nogare, dodala ručke i rekla mm-u kako me mora držati. Dok ona sklapa i i rasklapa stol za rađanje, kroz trud sam osjetila kako se glavica spustila cijelim putem (kroz samo jedan trud ponavljam) i zaustavila na otvoru. Počela sam cendrati kako me peče i da li da tiskam. Pokazala mi je kako tiskati uz riječi :"Ajmo sad piškiti i kakati!!" i moram reći da je bilo vraški teško, meni je bilo nekako lakše uz popratne zvukove tipa aaaaaaaa, uuuuufffffffff, jooooooooooj, iiiiiiiiiiiiiiii i ostale varijacije na temu, a nisam smijela i ona se počela ljutit i opominjat me da samo tiskam bez zvuka jer gubim bez veze snagu. Imalo mi je smisla to što govori, ali bilo je jače od mene. Ona mi usput nateže otvor na dolje, pa na gore, pa na stranu i mislim kako nije bilo efekta od toga. Doletio je doktor i dao mi lokalnu anesteziju i kroz još jedan trud me recnuo. Osjetila nisam ništa i čudim se kako mi je zapravo svejedno. Fućka mi se, mogu ako oće usput da mi izvade i sljepo crijevo na živo, ako je kroz trud nema frke. Moja babica je stala ispred mene i počeli smo svi tiskati. Ja, mm, babica, doktor koji je malo onako usput nalego na trbuh, još jedna babica i sestra koje valjda nisu imale šta raditi jer sam samo ja rađala taj tren. Bilo mi je lakše što je puno ljudi oko mene. Može da gleda ko god oće. Fali samo čistačica. To tiskanje mi je bio najlakši dio. Psihički i fizički. Jedva sam čekala da se sve završi. Krajičkom oka sam vidjela kako je odvrnula drip do kraja. Superička. Mislim si samo ti odšarafi do kraja, a ako treba dodaj još jednu bocu, mali mora van, ne za 5 minuta nego ODMAH. Nizašto me nije briga. Samo znam da mora van. Osječam luđački nagon da tiskam, i kako je babica rekla i da piškim i da kakam. Znam da je to samo filing kojeg radi masa koja prolazi kroz porađajni kanal. Mm sve promatra iz prvog reda jer dok me gura glave su nam obraz uz obraz i vidim da je njemu super jer se eto nešto napokon dešava i u našem boxu. Nije gadljiv ni pod stresom i s interesom i punom koncentracijom sudjeluje i gura mi svojom velikom rukom glavu i leđa prema prema naprijed kad ja svaki trud najavim riječima "Evo ide!!", kao da to radi svaki dan. Mogu reći doula ne za 5 nego za 10.
Malom izlazi van glava sa ramenima i ruke do laktova i počinje opća galama i svi viču u isti glas, osoblje viče "Evo ga, evo ga!! Pogledaj ga!!" , mm viče "Zašto ne plače???!!!!", ja vičem "Vadi ga van, vadi ga van!!!", babica viče " Sve ok!!! Ne mogu tako, ne mogu tako!!", doktor viče "Ajde još jednom!!" i s novim naporom evo ga. Mali dečko. Naravno odmah je zavrištao. Mm se smije, a ja od olakšanja zalegla nazad na krevet i zatvorenih očiju slušam kako moje dijete ljutito vrišti i stenje. Babica mi ga je približila licu i meni je bilo najbitnije da proletim pogledom po njegovom licu, i tijelu, udovima kako bih se uvjerila da je sve u redu. Ne znam zašto , ali bojala sam se zečje usne i prvo sam pogledala lice koje je bilo crveno, s bijelim tragovima verniksa, ljuto s rukom u ustima koja su bila širom otvorena i savršena, tatina usta, pune ćube. Dok sam ga ja grlila i držala na prsima i čudila se toj nepoznatoj težini tog malog stisnutog tijela koje se kao hobotnica raširilo svugdje gdje je moglo naletiti na moju kožu, otac je presjeko pupčanu vrpcu i kasnije ga s babicom otišao mjerit, vagat i brojat prste. Pokuša ga slikat ali od tih slika ništa. Sve su crne. Ponovo sam ga dobila u naručje dok sam šivana, a onda je došla sestra s odjela neonatologije i odnjela ga na odijel u topli krevetić. Moj mali dečko i nije ispao baš tako jako malen. 36tt i 3 dana, 2790 g i 49 cm. apgar 10/10. Nije bio ni plav, ni napaćen, pravilne okrugle glavice. Naredni dan stalno sam odlazila na odjel da ga gledam. Dobila sam ga idući dan, počeli smo papati na prsa i prvo smo pali na kilaži pa ostali dan dulje, ali taj 4. dan smo na vaganju pokazali 2700 g i otišli kući.
Čudan je taj osjećaj, poslje toliko vremena, tuge, strahova i frustracija nositi dijete doma. Ma koliko god knjiga u trudnoći pročitala, pripremala se, čitala tema na rodinom forumu, razgovarala sa iskusnim mamama, nisam se mogla ne zapitati se kad smo izašli iz rodilišta, šta sad sa tom malom mrvicom. I kad smo došli kući i zatvorili vrata, nekako nagonski sam se snašla. On je smiren, papa svaka dva-tri sata, kaka, blaženo spava. Snašli smo se. Kako sam mogla sumnjati??
