Citiraj:
PRIMALJSTVO U HRVATSKOJ
“Babice” su postojale davno prije drugih medicinskih struka
NATAŠA KOVAČIĆ
Najveći je problem u tome što primalje u Hrvatskoj nemaju mogućnost samostalnog rada i daljnjeg obrazovanja, a činjenica je da će se djelokrug rada primalja kad tad morati uskladiti s onim u EU gdje primalje mogu imati i magisterij i doktorat u svojoj struci
Nezahvalno je novinski članak započinjati s nečim što se dogodilo prije izvjesnog broja godina, ali ovoga je puta nužno. Godine 1981. upisana je u Hrvatskoj zadnja generacija primalja (tada viših medicinskih sestara ginekološko-opstetričkog smjera) u tadašnju Višu školu za medicinske sestre. Danas to čini Hrvatsku jednom od rijetkih zemalja u kojima primalje imaju samo srednjoškolsko obrazovanje i to stoga što im je daljnje školovanje naprasno oduzeto.
Od prije nekoliko godina, međutim, postoji inicijativa za ponovnim uvođenjem visokoškolskog obrazovanja primalja. O stanju u kojem se primaljstvo kao struka nalazi razgovarali smo s predsjednicom Udruge Roda - Roditelji u akciji, Vedranom Valčić i predsjednicom Hrvatske udruge primalja Erikom Spirić.
Primaljstvo je najstarija medicinska struka. »Babice« su postojale davno prije ostalih medicinskih struka. U međuvremenu, druge su se struke razvijale, vrednovale, cijenile, a primaljstvo je ostalo negdje u zapećku. Kao da je rađanje nebitno...
Kako nam je Erika Spirić kazala, inicijativa za otvaranjem visoke škole pokrenuta je 1996. godine kada je Hrvatska udruga primalja zajedno sa −kolom za primalje osnovala Povjerenstvo za izradu plana i programa za Visoku primaljsku školu. Od tada, program je prošao dvije recenzije, da bi u travnju prošle godine bio vraćen predlagaču, Visokoj zdravstvenoj školi koja je ispravljeni program vratila na Nacionalno vijeće koje ga, međutim, do danas nije stavilo na dnevni red. U međuvremenu, Ministarstvo zdravstva je osnovalo Povjerenstvo za školovanje medicinskih sestara i primalja na razini visokoškolskog obrazovanja te u godinu i pol tri puta od struke tražilo da definira potrebna znanja i vještine za primalje te kompetencije u primaljstvu, što je Hrvatska udruga primalja svaki put dostavljala u Ministarstvo, ali povratnih informacija nije bilo.
Kontinuirana skrb o ženi
I dok je tadašnje Ministarstvo znanosti dalo propusnicu za osnivanjem novog studija tražeći od Ministarstva zdravstva očitovanje o potrebi za odobravanjem studija, resorno je Ministarstvo zdravstva zakazalo, ne očitujući se. Upite o očitovanju, kaže Erika Spirić, dobili su i ministar Andro Vlahušić, kao i njegova prethodnica Ana Stavljenić Rukavina, ali očito je da nisu smatrali nužnim odgovoriti na njih. Sadašnji ministar Andrija Hebrang također će dobiti upit o očitovanju, a hoće li i on šutjeti ili se ipak očitovati i kako, stvar je budućnosti.
Najveći je problem u tome što primalje u Hrvatskoj nemaju mogućnost samostalnog rada i daljnjeg obrazovanja, a činjenica je da će se djelokrug rada primalja kad tad morati uskladiti s onim u EU gdje primalje mogu imati i magisterij i doktorat u svojoj struci.
Visoko obrazovanje za primalje, osim u okviru Visoke medicinske škole, bilo bi moguće i u privatnom studiju primaljstva. Doc. dr. Ante Klobučar, predstojnik Klinike za ginekologiju i porodništvo OB »Sveti Duh« jedan je od osnivača Visoke primaljske škole u osnivanju za koju je na nedavno održanom okruglom stolu »Tužna slika primaljstva u Hrvatskoj« istaknuo da još treba dobiti samo dozvolu Ministarstva zdravstva za početak rada. Po zakonu, naime, visoka učilišta mogu osnivati i pravne i privatne škole, ali ih ne mogu osnivati druge visoke škole, rekao je doc. Klobučar, međutim, druge visoke škole mogu otvoriti novi smjer, što bi u ovom slučaju Visoka zdravstvena škola i učinila.
Kako nam je kazala Vedrana Valčić, studij za primalje nužan je i zbog samih primalja i medicinske struke, ali i zbog žena koje rađaju. Koncept visokoobrazovane primalje trebao bi podrazumijevati kontinuiranu skrb o ženi, dakle primalje ne bi trebale biti tek puka asistencija pri porodu, već bi one s visokom školskom spremom mogle voditi ženu tijekom trudnoće, poroditi je ako je riječ o normalnom porodu bez komplikacija te voditi postnatalnu skrb o ženi i novorođenčadi, odnosno preuzeti i ulogu patronažne sestre. U praksi je ne mogu preuzeti jer jednostavno nema dovoljno primalja koje bi pokrile patronažu u cijeloj Hrvatskoj, odnosno pružale ženi neprekidnu njegu.
Trudnice su u Hrvatskoj danas, na žalost, podložne njezi s prekidima, što znači da im trudnoću obično prati ginekolog u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, porod provodi ginekolog opstetričar kojega trudnica često prvi put vidi upravo na porodu, a nakon poroda dolazi joj također često nepoznata patronažna sestra (ponekad dođe upoznati trudnicu tijekom trudnoće, to ovisi o patronažnoj sestri).
Sve se to događa u razdoblju kada je žena vrlo osjetljiva i kada su žena i dijete u najosjetljivijem razdoblju u uspostavljanju međusobnog odnosa. Različiti ljudi koji im u tome pomažu mogu često naštetiti tom odnosu, a nikako mu ne mogu koristiti kao da je uz ženu cijelo vrijeme ista osoba. Visokoobrazovana primalja radila bi s ginekologom opstetričarom u timskom radu pri čemu bi rizične porode prepustila timu s ginekologom opstetričarom. Njen bi status nakon obrazovanja bio status samostalnog medicinskog djelatnika. I sama predsjednica Udruge Roda kaže da je ovakva slika primaljstva u Hrvatskoj, na žalost, daljnja budućnost, što ne znači da svoje zahtjeve za tim neće i dalje provoditi.
Svjetska zdravstvena organizacija u svojim preporukama za zdravstvenu skrb tijekom normalnog porođaja preporučuje da se ona pruža uz najniži stupanj intervencije, koji osigurava zdravstvenu sigurnost majke i djeteta. U Hrvatskoj je pristup porodu u potpunosti drugačiji, drži Vedrana Valčić, ocjenjujući ga intervencijskim. Počevši od klistira, brijanja i epiziotomije prije porođaja ili požurivanja porođaja pomoću infuzije sintocinona, tzv. drip, koji su učestali (epiziotomija nije prije porođaja).
Potreba koja se nameće sama od sebe
Trudnice se, pak, rijetko uključuje u sam proces, u smislu informiranja i uvažavanja njihovih želja tijekom poroda. Za porođaje su odgovorni ginekolozi porodničari, a s obzirom da su oni specijalizirani za rizične porođaje, prirodna tendencija njihovog pristupa svim porođajima, uključujući i one koji nisu rizični, je pristup opreza, što se odražava u nepotrebnim intervencijama tijekom porođaja. Mnoge, pak, studije pokazuju da kod normalne trudnoće i poroda visok stupanj intervencije i institucijski porođaj utječe negativno na prirodnost procesa, a često i na ženin doživljaj poroda. Također takav pristup bespotrebno dodatno opterećuje zdravstveni sustav.
U većini zapadnih zemalja osnovani su studiji za primalje na sveučilišnoj razini gdje one stječu znanje, vještinu i praksu potrebne za samostalno vođenje normalnog porođaja s naglaskom na prirodnost procesa porođaja. Provedeni su i zakoni koji daju pravo i odgovornost primaljama za osiguravanje primarne njege pri normalnoj trudnoći i porođaju. Primalje tako mogu voditi normalne porođaje u bolnicama, porođajnim centrima ili čak na mjestu stanovanja trudnice samostalno i bez potrebe liječničkog nadzora.
Postavlja se pitanje zašto se ne iskorištava potpuni potencijal primalja prije, tijekom i nakon porođaja jer bi time ginekolozi porodničari imali više vremena za rizične porođaje u kojima su njihova stručnost, znanje i vrijeme nužni i od životne važnosti jer asistiranje pri normalnim porođajima ne zahtijeva specijalističke sposobnosti ginekologa porodničara ako postoje visokoobrazovane primalje.
Zbog svega toga dodiplomski stručni studij primaljstva potreba je koja se nameće sama od sebe, pa se postavlja i pitanje zašto se koči odgovarajuće obrazovanje, odgovornost i status primalja u Hrvatskoj.
