Kako su nam vitamini zagorčali život...

Molim moderatorice da ovo premjeste bilo kud gdje ima mjesta jer silno želim s ovom pričom van, a na Zdravlju djece nije prošla.


Ugodno subotnje veče, MM i stariji sin na rukometnoj utakmici, starija kći crta u sobi za stolom, moj mali Vjeko (20 mjeseci) zaigrao se lijepo na tepihu, a ja iskoristila priliku pa surfam i razgledavam kamere jer želim što prije imati svoju da mogu snimati kad hoću sve zgodne faze odrastanja ovog našeg trećeg "deserta", kad već ove starije nismo mogli. I skoro pa bi imala šta snimati.

Uglavnom, usred telefonskog razgovora sa mojom sestrom dođe mi Vjeko plačući u krilo, stišće nogice, trlja ručicu i ne može mi sjesti u krilo, samo plače. Ja pomislim da mu nije nešto upalo u štramplice pa ga pika, skinem dijete, kad ono - koprivnjača. O.K., nema panike, sve smo to prošli, jeo je to popodne neke nove grickalice, čokoladu s lješnjacima i novu vrstu keksi, od svega probao po malo... Odemo na hitnu, dobije injekciju, za pola sata osip se povuče. Ali, da nebi bilo prejednostavno, moj stariji sin koji se vratio s utakmice upozori nas na praznu bočicu od njegovih multivitamina, čepa nema, a pazite foru - to je ona bočica koja se ne može sama otvoriti, treba dobro pritisnuti pa odšarafiti... Mi još uvijek ne paničimo, u bočici je bilo 30 tableta od kojih je sin popio definitivno više od pola, on tvrdi da je ostalo još devet, i moja procjena je desetak... Damo se u potragu po sobi i pronađemo dvije tabletice cijele i nekoliko komadićaka pocuclanih. MM nema mira i ode ponovo s bočicom doktoru da on vidi dal je to alarmantno.

I tu počinje drugi dio priče, doktor ne zna, il mu se neda truditi pa nazove bolnicu u Sisku, i tamo mu kažu da tu ima opasnih vitamina od kojih mogu nastupiti gadna oštećenja, neka malog ipak radije dovedemo, oni će napraviti pretrage, viditi vrijednosti, mama može ostati s djetetom i ako je sve u redu, ujutro idemo kući. Mi sve zgruntali u glavi, MM kaže nek radije idemo, on si neće oprostiti ak malom nešt bude... I mi brzo spakiramo velike kod bake na spavanje i zapalimo za Sisak. Cijelim putem prao me užasan osjećaj krivnje i zaklela sam se da više nikad neću sjesti za komp dok mi je dijete budno ili ga ne pazi MM.

U autu ispred bolnice mi se dogovorimo, nema ostavljanja djeteta, samo ako ja mogu biti s njim.
Pred vratima pedijatrije nađemo uplakanu ženicu, mali joj ima 6 mjeseci, neku crijevnu virozu, uzeli joj dijete na obradu a njoj zalupili vrata pred nosom. A mali se dere iznutra ko sivonja, žena se slama od muke dok ga sluša.
Nas prihvatila doktorica, zna već o čemu se radi, oni predlažu da ga stave na infuziju i da ga promatraju 24 sata. Pitam za pretrage, kakve pretrage, ništa do jutra. Veli muž, nama je doktor rekao da mama može biti s djetetom, oni vele, zauzeto sve. Ona ženica ispred nas ima malu bebu i doji i stavili je u taj drugi apartman, prvi je zauzet od prije. Velim ja, znači samo dva roditelja ovdje mogu biti s djecom, oni vele, tako je.
I tu ja krenem s očajom, protiv sustava, naravno, ali doktorica to shvaća vrlo osobno. Stoje i sestre, blijedo i sućutno gledaju, šute, a doktorica bez imalo suosjećanja. Postavila se prema nama kao da smo razmaženi dripci koji tu sad zahtjevaju neke bedastoće, kak bi to izgledalo da sad ovdje svaka mama bude kraj svog djeteta, kao KUPLERAJ...Mislim stvarno, ne budi joj dužna, ja prozovem i to što je žena i to što je majka, i pitam je jel njoj to normalno da se djeca tako frustriraju i odvajaju od roditelja, i šta bi ona napravila. Ona veli, ona bi svoje ostavila. Je, velim ja njoj, ostavili bi svojim kolegicama, i to mi je upitno, a ja trebam ostaviti tuđim i nepoznatim ljudima. Ona ne shvaća poantu, viče da mi nemamo povjerenja u njih.... A gdje me nađe s povjerenjem...

U istoj toj bolnici prije trinaest godina poklonila sam povjerenje doktorima koji su me spackali, izmaltretirali dijete i otpustili doma hendikepiranu djevojčicu.
Onda smo povjerenje poklonili našoj pedijatrici koja je propustila obratiti pažnju na neurorizične faktore i nije nas na vrijeme uputila na vježbe i svuda kuda smo s našom kćeri trebali ići od prvog dana. Onda su nas na fizikalnoj u Vinogradskoj izgrdili na pasja kola jer smo propustili najbolje mjeseca za vježbanje, uvjerili da mala treba ostati preko noći da bude odmorna, jer tako sve bebe ostaju, a ja ću doći drugi dan pa ću učiti vježbe s njom. I dođemo drugi da, oni vele, dobila temperaturu, prebacili ju na pedijatriju, tamo je drže pet dana, odvojenu od mene, 8 mjeseci je imala... A mi mladi, jadni uplašeni, nespremni na sve te teškoće jer ništa o tome ne znamo, internet je onda još bio svemirski brod...
Sa 2,5 godine još smo u Klaićevoj imali iskustvo vezanja za krevetić rukama i nogama, ali tada smo potpisali i izvadili je van... I to što sam vam napisala je samo malecni dio naših iskustava sa zdravstvom u Lijepoj našoj, sa malim svijetlim izuzecima, sve je uglavnom bilo za sjest i plakat.

I sad ta doktorica NAS napadne da MI nemamo povjerenja. Na osnovu čega bi ga trebali imati? Spomenem joj ja ukratko svoj životni put sa kćeri, njoj je žao ali pošto smo mi došli, nek se odlučimo jel idemo doma il ostavljamo malog. Ja i dalje branim tezu o jednom stolcu uz krevet, ona veli, drukčije bi ja govorila da se plaća. Veli muž, jel treba platiti, ja odmah skočim da su to gluposti, troši se na toliko gluposti, neupitno je da ljudi nebi platili za svoje dijete. Ona se odmah brani, nikakvo plaćanje, al nek se mi odlučimo. Vidi se da joj već idemo na onu stvar, samo joj kompliciramo život što smo još tu. Otišla je čak i do nekog dežurnog, taj smo razgovor čuli jer nas je isprezentirala na način da dobro da nisu pozvali izbacivače, uglavnom, mi pravimo probleme, vičemo i galamimo na nju...

A najžalije mi je bilo što sam ja cijelo vrijeme nju potpuno razumjela, znam šta su paravila i da ona ne može na svoju ruku praviti izuzetke, ali kod nje toliko malo empatije i sućuti i ne razumije našu ljutnju na sistem i državu i naše bolnice. Al shvatim da ona, ustvari, brani taj sistem svim srcem i užasava se pomisli da joj je mame vrzmaju po odjelu i zanovjetaju, voli biti svoj gazda i nema suprotstavljanja.

U jednom momentu sam rekla da točno znam poslije ovoga gdje ću otići i šta ću pisati(misleći na forum), a ona se uspaničila, počela spominjati, novinare, političare, čak je otišla toliko daleko da je uzela onu bočicu od vitamina i rekla da bi nas mogla prijaviti na policiju zbog toga. Ja kažem, znam, dovoljno nam je teško i bez vas zbog svega toga....

Imamo frendove u Sisku, mislili smo ostati prespavati kod njih i doći najranije ujutro čim puste da roditelji budu s djecom. Vele oni, u 10 sati...

A mene cijelo vrijeme kopalo, i kopalo, i nikako da dobijem odgovor na pitanje kako se manifestiraju simptomi predoziranja ili trovanja vitaminima? Mislim si, ako će oni samo promatrati, mogu to i ja. Nema konkretnog odgovora, samo objašnjenje da je opasan taj vitamin A jer se on topi u masti. I tu ja već umorna do daske od svega postavim ključno pitanje:"Pa, dobro, jel mi možete točno odgovoriti koja je to kritična doza za dijete Vjekine dobi i kilaže?" I ona uzme onu bočicu i veli, evo, vidite, u jednoj tableti ima 1 600 jedinica nečega vitamina A, koliko je on popio, velim ja, nekih 6-7, veli ona, nek je deset. Dobro, pustim ja na deset i ode ona po neku debelu knjižurinu, ja stojim kraj nje i zajedno čitamo, a njoj glas sve tiši. U poglavlju o akutnom trovanju vitaminom A kritična doza za dojenče je kada se u organizam unese preko 100 000 jedinica nečega tog vitamina A, a za stariju djecu veće doze toga. I ja ugrubo u sekundi izračunam da je Vjeko uzeo nekih 10 000 uvrh glave, da je baš i sve pocuclao.... I velim, pa to nije ni blizu kritična doza, a ona veli, znači, idete doma. DA, IDEMO DOMA. Dobro, napisat ću vam otpusno pismo, i dajte da ga ipak pregledam, da ne bi ispalo da ga nisam pregledala. Otpusno pismo bilo je vrlo korektno napisano. Jedva je čekala da joj se izgubimo s očiju.

U autu je muž pitao šta bi bilo da ja to nisam pitala, dal bi se ikada itko sjetio provjeriti taj podatak?Ja sam došla do zaključka da prije bilo kakve odluke prvo idem prosurfati i educirati se. Drugi dan sam malo pročešljala po netu sve te vitaminske preparate na našem tržištu, između ostalog sam našla podatak da kod većine tih preparata ne postoji opasnost trovanja vitaminom A i D zbog male količine u cijelom sadržaju. Isto tako i podatak da se vitamini topivi u mastima ne mogu izmokriti, oni se talože u jetri i organizam ih postepeno troši. A doktorica nas je uvjeravala da mu je neophodna infuzija da bi izmokrio što prije sve iz organizma. Nek me slobodno ispravi bilo tko od medicinske struke ako sam nešta krivo napisala, ipak sam laik, a te podatke sam skinula s interneta.

Mišić se probudio pred jutro i plakao u kindaću, odmah sam ga prištekala na njegovu dragu siku, odspavali smo skupa još jednu rundu, a kad sam sljedeći put otvorila oči dočekao me najljepši i najširi osmjeh na svijetu. Naježila sam se pri pomisli šta smo mu mogli priuštiti tu noć da smo postupili drugačije. A MM se cijeli dan pitao šta da je zaista bilo nešta ozbiljno je i da smo ga MORALI ostaviti, i kako smo jadni i nemoćni.

Cijelo vrijeme mi je uglavi bila slika jedne bebice od par tjedana koju sam u prolazu ugledala na odjelu. Ko smotuljak se koprcala po majušnom krevetiću. Mislila sam na njenu mamu, i kako bi se brzo smirila da je mama može sad primiti u naručje i dati joj da si malo posisa. I opet sam po tko zna koji put došla do zaključka da je ova država takva maćeha prema djeci, trudnicama i rodiljama. Stvari se polako kreću, i mi ne trebamo šutjeti, i meni je drago što sam si dala oduška i skupa sa svojim mužem odreagirala na taj okrutni sistem i pustila svoj glas. Pa mi smo roditelji te djece, podižemo ih i odgovorni smo za njih, tko je dao pravo jednoj instituciji da nas tako ponižava i degradira?

I zaboravih napisati, odjel je bio poluprazan, preko puta prijemne zjapila je prazna soba s dva kreveta i kindaćem. Ali pravila su takva...

Eto, ja se pravo odužila, ali bolila me ta priča i htjela sam s njom van. Da znate šta vas čeka ako odvedete dijete u Sisak, iako sam svjesna da ni u Zagrebu nije puno bolje.Još uvijek su tako rijetki časni izuzeci.

I da ponovimo gradivo:

1. Ne surfajte dok vam je dijete budno i lijepo se i mirno igra tu negdje.

2. Ne vjerujte da se one bočice nikako ne mogu otvoriti.

3. I vitamini ipak mogu biti opasni.

4. Prije odlaska u bolnicu ili negdje drugdje, educirajte se na internetu o tekućem problemu.

5. Larmajte svuda i u svim prigodama protiv sistema i krutih boničkih pravila.


I molim sve poštene, ljubazne i vrijedne zdravstvene djelatnike koji su ovo pročitali da to ne shvate osobno, ja ZNAM da ima i dobrih doktora koji zaslužuju povjerenje. Možda je čak i doktorica iz ove priče dobra, al ne ide joj komunikacija s ljudima...

Inače, Vjeku sad u vrtiću tete zovu Red bull (daje ti krila), turbo je aktivan i prepun energije i samo se smije. A ja mu reduciram hranu s vitaminom A, dok ne potroši svoje zalihe...

O, jadni. Ali dobro ste prošli. pusa svima :heart:

dok ovo čitam srce me boli ko da sam sve to proživljavala
jako tužno
sva sreća pa je mali miš dobro

Moj Janko je popio voltaren rapid-jedan u roku jedne minute dok sam se ja otišla umiti u kupaonu. Nije mi u tom trenu palo na pamet da idem na internet jer smo u roku sekunde bili spremni za Klaićevu. Tamo su ga pregledali, ispumpali mu želudac i ostavili ga 24h na infuziji. Nisma nić mogla provesti s njim. Vjeruj mi, bilo mi je teško. Kad su rekli da mora ostati plakala sam ko kišna godina još pogovoto kad su rekli da ne mogu ostati po noći. Ali ovo je ipak bio volatren rapid. Nikad si ne bih oprostila da se po noći nešto dogodilo a ja mu nisam mogla pomoći. Rekli su mi da bi od te doze mogao dobiti unutarnje krvarenje, problemi sa želucem i bubrezima. Sva sreća, stigli smo na vrijeme, sve je bilo u redu. Hm, da sve bi bilo u redu da on to nije popio, da sam ja to stavila negdje drugdje a ne da je ostalo u ladici koju je on doraso a ja to nisam na vrijeme premjestila, da mu nisu pumpali želudac i da nije noć morao provseti sam! Bez mame i tate! I da se sada zbog toga plače čim se približimo bilo kakvoj boliničkoj ordinaciji. Da, učimo dok smo živi, ali ovo je valjda najteži način da nešto naučimo. A o našem zdravstvu i o odnosu prema našoj djeci i nama, njihovim roditeljima neću komentirati. Još ja imam strinu koja radi u Klaićevoj... :cry:

možda nije vrijeme ni mjesto...ali,..
naš mali je operirao treću mandulu kad je bio mlađi od godine dana...i meni ga je strašno teško bilo ostaviti u bolnici; sjećam se kako sam se cmizdrila u tramvaju kad sam išla doma i proklinjala sebe jer nemam 800 maraka koliko je koštala operacija kod privatnika (opcija odmah ide doma)...
drugo jutro sam već od 6 sati cupkala i čekala da krenemo u bolnicu...
dolazimo mi tamo i čujemo netko se dere, viče...kako se približavamo sobi u kojoj je bilo L. sve je glasnije...uđemo mi u sobu, a on stoji na krevetu, skače i pjeva! scena samo takva :shock: ma kakve suze, njemu je bilo super! sestre su ga obožavale jer je bio najmanji.
rekle su da je bio jako društven, veseli i stalno je vikao :"keks! daj keks!"

uglavnom, jedno jako dobro iskustvo... :)

Sanjice, drago mi je da je dobro prošlo i da se niste morali razdvajati. :heart:
Zanima me što bi se desilo da moje dijete MORA ostati u bolnici, sto je jasno i meni i doktoru, ali oni meni ne žele dopustiti da ostanem uz njega, a ja ne želim ostaviti samo dijete. Da li bi ga doktor otpustio na svoju ruku iz bolnice ili...
apsolutno ne mogu zamisliti da ostavim dijete makar i na par sati samo :cry:

Sanjice, mogu misliti tvog straha, ali hvala Bogu, dobro je prošlo. Nemoj biti suviše stroga prema sebi, takve stvari se događaju, neki dan sam na Šalati vidjela (prikačili su na pano) stvari koje su klinci progutali ili udahnuli, ne možeš vjerovati čega sve tu ima, za neke stvari ni ne bi pomislila da su opasne.
Moja je najveća fobija bila da će mi progutati nešto od lijekova ili kakav oštri predmet, dok su bili mali držala sam lijekove na njima nedostupnim mjestima, ali sada se penju na stolce, još si i debelu knjigu na stolac stave :shock: i ne mogu se pouzdati da ću to igdje više uspjeti sakriti. Zato im radije pokažem što je to, dam da popipaju da ih prođe znatiželja i pokušam objasniti da se to ne smije dirati. I naravno, stavim to negdje gdje im nije na vidiku i na dohvatu (bez da se pomuče). I pouzdam se u njihovu pamet (moš mislit) i Božju providnost.
A da nam je država našoj djeci maćeha, s tim se potpuno slažem.

strašno je da se u takvoj situaciji još moraš boriti s ljudskom gluposti!

glavno da je malički dobro... :)

Dok čitam priče poput Sanjičine, jeza me prolazi...jer shvatim da se prema nekim stvarima sasvim sigurno nosim sa smanjenim oprezom.... :(

Sanjice skroz te razumijem..veliki poljubac za malog miša

Stvarno je živo sranje kako nam sistem ne funkcionira. Ne kužim ni te medicinske radnike, koji mogu biti toliko bezosjećajni i bezobrazni da ni na koji način ne utješe roditelje i pomognu da roditelj bude u tim trenutcima uz dijete. Nepojmljivo, žalosno i za svaku osudu.
Sva sreća, pa je mišić dobro :angel:

uh :(

Iz prve ruke znam da je roditelj na zadarskoj pedijatriji još prije dobrih desetak godina mogao biti na stolcu pokraj djeteta. I neki od tih roditelja bili su veliko olakšanje i pomoć kad bi npr. jedna sestra morala držati oko 30-oro djece na odjelu. Svome su djetetu mjerili temperaturu, zabavljali ga, nosili (jer je u suprotnom i to posao osoblja na pedijatriji, vjerovali ili ne).
Moram se ovdje nadovezati i primjedbom koja nije u izravnoj vezi s ovom tužnom, ali na kraju ipak sretnom pričom. No, prije su na dječjim odjelima radili tzv. edukacijski pedagozi i dječje njegovateljice čiji je posao bio upravo bavljanje djecom u traumatičnim okolnostima bolničkoga smještaja. E, pa kad sad više nema love za taj kadar, mislim da je stvarno minimum taj nesretni stolac! Sanjice, ovo je svima nama vrlo poučna priča, i to na više načina. Sretno :)

I Elena je jednom završila u bolnici zbog multivitamina. Isto je požvakala 10-tak komada i dobila crvene fleke po koži u roku 10-tak minuta. Tu su naše priče skoro identične. Međutim mi nismo imali loše iskustvo s doktoricom. Bila je vrlo ljubazna i topla osoba. Rekla je da doza ne bi trebala biti štetna za Elenu, ali da će joj ipak napraviti ispiranje želuca (ona je to nekako drukčije nazvala nešto na l ) i dati infuziju. Nakon primljene infuzije išle smo doma. Mene su poslali van za vrijeme ispiranja želuca, ali inače sam skroz bila s njom.