prijatelji naše djece

Nisam znala kako nazvati temu a da ne zvući pre bombastićno,
uvredljivo ili sl. a htjela sam postaviti pitanje da li i na koji način
birate prijatelje svojoj djeci?
Znam da je škakljivo pitanje, ali iskreno svi imamo neke vrijednosti, stavove
do kojih držimo i zapravo mi odrasli se uglavnom i družimo sa ljudima koji
su nam po tome slični.
E sad, u vrtiću, školi, naša djeca nailaze na djecu čiji roditelji imaju drugačije, stavove,
odgojne metode isl, odnosno što je još važnije, djecu koja se ponašaju drugačije no što
mi učimo našu djecu.
Što se mene osobno tiće, ja prvenstveno sama procjenim kako se dijete, prijatelj mog djeteta
ponaša i ako mi je to u redu onda potićem njihovo druženje.
E sad, postoji jedna vrsta okolnosti koja me ovdje zbunjuje: roditelji su naši prijatelji ili susjedi, po životnom stilu, stavovima
prilično slični nama, upućeni smo jedni na druge, ali djeca su totalno izvan kontrole, bez poštovanja prema roditeljima,
starijima, drugoj djeci, ono što bi se žargonski reklo "razmažena", odnosno djeca s kojom zapravo nebih
htjela da su moji puno u kontaktu.
Kako postupati u takvim situacijama?

Citiraj:

---

krojachica prvotno napisa

Nisam znala kako nazvati temu a da ne zvući pre bombastićno,
uvredljivo ili sl. a htjela sam postaviti pitanje da li i na koji naćin
birate prijatelje svojoj djeci?
Znam da je škakljivo pitanje, ali iskreno svi imamo neke vrijednosti, stavove
do kojih držimo i zapravo mi odrasli se uglavnom i družimo sa ljudima koji
su nam po tome slični.
E sad, u vrtiću, školi, naša djeca nailaze na djecu čiji roditelji imaju drugačije, stavove,
odgojne metode isl, odnosno što je još važnije, djecu koja se ponašaju drugačije no što
mi učimo našu djecu.
Što se mene osobno tiće, ja prvenstveno sama procjenim kako se dijete, prijatelj mog djeteta
ponaša i ako mi je to u redu onda potićem njihovo druženje.
E sad, postoji jedna vrsta okolnosti koja me ovdje zbunjuje: roditelji su naši prijatelji ili susjedi, po životnom stilu, stavovima
prilično slični nama, upućeni smo jedni na druge, ali djeca su totalno izvan kontrole, bez poštovanja prema roditeljima,
starijima, drugoj djeci, ono što bi se žargonski reklo "razmažena", odnosno djeca s kojom zapravo nebih
htjela da su moji puno u kontaktu.
Kako postupati u takvim situacijama?

---

ne biram ništa .

on je iskren prema meni i razgovaramo.

ali odluke o druženju donosi sam . školski frendovi.

isto tako sam jako komotna osoba i ne podržavam druženja s nekom famiijom , ako mi se netko iz te familije ne sviđa po bilo kojem kriteriju .

Isto ko maria, osim sto sam jednom regirala jer je na pomolu bilo neko sranje. Pa sam zabranila druzenje na nekeo vrijeme, poslije je sve doslo na svoje.

Sami biraju prijatelje. Ni meni moje nitko ne bira. Ako klikneš sa nekim prihvatiš i dobro i loše. Tako radim sama tako i oni funkcioniraju. Imaju i razmaženih i plačljivih i dominantnih prijatelja, nisu ni oni super savršeni, zapravo smatram da ne moraju imati uzornu ekipu oko sebe. Ako sad budu izolirani i zaštićeni od drugačijih utjecaja, pitam se što će biti kad jednom dođu u kriznu situaciju a mene ne bude tamo da iskoordiniram? Razumijem tvoju problematiku samo glasno razmišljam..
Ugl. puštam djecu da sama grade svoje odnose, to uključuje i rodbinu pa čak i bake i djedove koji su jako komplicirani i namćorasti. Djeca su snalažljiva i vrlo brzo skuže, ako ih netko tlači ili opterećuje jednostavno se odmaknu. Barem moji.

Isto kao maria i marta.... Prijatelje biraju sami, a mi eventualno korigiramo ako baš netko ode u ekstreme (jedva da se mogu sjetiti da je to trebalo, eventualno jednom - reagirala sam kao marta i prekinula druženje na određeni broj dana, što je stvari dovelo u normalu). Cilj nije bio odbaciti dijete kao takvo nego zaustaviti neprihvatljivo ponašanje.

Djeca trebaju sama steći iskustvo dobrih i manje dobrih prijateljskih odnosa. Ponekad mi je bilo teško to gledati, ali jednostavno ne možemo mi djeci presaditi svoju pamet i životno iskustvo. Oni to moraju iskusiti sami...

Inače, prvi prijatelji naše djece bila su djeca naših prijatelja (i ostala), ali kako djeca rastu događa se obrnuto - zbližimo se s roditeljima prijatelja naše djece, he he he...Po tome vidim da smo ostarjeli, a djeca narasla.

Ne biram prijatelje djeci niti mislim da je to moguće. Možda kod vrtićke djece to pali, ali stariji imaju već izgrađene stavove.
U razgovorima uvijek ističemo kakve osobine pravi prijatelj treba imati i to su djeca usvojila, barem zasad.
Starija kćer ima prijateljice, ali nema jednu najbolju u razredu jer joj nijedna nije ono baš-najnaj. Dobra je s njih 3-4.
Najbolju prijateljicu viđa na moru kad ljetuje kod nje jednom godišnje i to je kćer moje najbolje ili jedne od najboljih frendica.

Mlađa kćer ima najbolju prijateljicu koju je našla u razredu i mi smo se odmah kliknuli i s njezinim starcima. Kompatibilni smo.
Tako je bilo oduvijek. Djeca koja se nama ne sviđaju (u internim razgovorima mene i muža), redovito se ne sviđaju ni našoj djeci, neko vrijeme se poigraju s njima, ali brzo odustanu od takvog prijateljstva.

Imamo neke susjede ili rodbinu, djeca se s njima druže, ali ne sklapaju baš neka prijateljstva, prijatelji su im druga, viša kategorija, kao i nama.

Da primjetim neko "prijateljstvo" koje vrlo loše utječe na moje dijete, reagirala bih, ne bih se libila.

isto ko marta i maria. bira ih sama.
ok prijatelji koji su djeca nasih prijatelja, druze se jer se i mi druzimo, s vecinom se i ona voli druziti, no prema onima prema kojima ne pokazuje neku zelju, ne forsam (samo zato jer su to nasi prijatelji)

kad vidim, ili od nje cujem neku "nepravdu" s njom o tome razgovaram.
kad vidim da lose utjece, razgovaram s njom o ponasanju tog djeteta, zasto je meni neprimjereno i zasto ne zelim da se ona tako ponasa i kako da se postavi u odredjenim situacijama koje mi ne odobravamo ili mislimo da su na njenu stetu.

inace, nisam nikad razmisljala o tome, naprosto pustam ju, kad vidim da treba, djelujem.

Moja ima prijateljice čije roditelje obožavam, ali i one čiji mi roditelji idu na živce. Šta ću, pokušam se uklopiti, trpim i živciram se.
Ali da su djeca meni dragih ljudi "divlja", ne bi išlo njihovo druženje, jer se od takve djece ona samoinstiktivno kloni. 8-)

Ne miješam se, reagirala bih eventualno u krajnjem slučaju (ozbiljna delinkvencija, nasilje).

osim što potpisujem cure prije mene, samo bih željela nadodati što me zbunjuje u tvom postu.
ovaj dio:

Citiraj:

---

E sad, postoji jedna vrsta okolnosti koja me ovdje zbunjuje: roditelji su naši prijatelji ili susjedi, po životnom stilu, stavovima
prilično slični nama, upućeni smo jedni na druge, ali djeca su totalno izvan kontrole, bez poštovanja prema roditeljima,
starijima, drugoj djeci, ono što bi se žargonski reklo "razmažena", odnosno djeca s kojom zapravo nebih
htjela da su moji puno u kontaktu.
Kako postupati u takvim situacijama?

---

kao prvo, kao što kaže nena, jedno su prijatelji, a jedno su djeca s kojima se druže.
moja m još ni nema pravih prijatelja, j ima tri prijatelja, oboje se druže s puno djece.
većini nit ne znam roditelje.
a ne trudim se baš niti djecu procjenjivati. druže se stvarno sa svakakvom djecom, u kvartu ima svašta :mrgreen:
reagiram na nepoželjna ponašanja, i to je to.
a kao drugo, obzirom da govorim o djetetu koje ima 11 godina, najgora, ali stvarno najgora moguća njegova isprika mi je - napravio sam to jer mi je on rekao. jel imaš ti svoju glavu il nemaš. di bi stigla kad bi gledala kakve sve nepodopštine svakom kvartovskom djetetu djetetu mogu pasti na pamet? gledam ovu svoju, i to mi je previše :mrgreen:
i još da im roditelje procjenjujem, jel su naših stavova il nisu.
bilo je toga, naravno, utjecaja vršnjaka. al, za sad, ne u ozbiljnijoj kategoriji od ove, koja je zahtjevala tiradu oko svoje glave.

naravno, da dođe do ovog:

Citiraj:

---

Da primjetim neko "prijateljstvo" koje vrlo loše utječe na moje dijete, reagirala bih, ne bih se libila.

---

isto tako. il kao marta.

a prijatelji, oni s kojima se najintenzivnije druži, njih znam u dušu. jer su non stop kod mene :roll: :mrgreen:

ja ne branim druženje s nikim ali komentiram ako mi se ponašanje ne sviđa; naglasak na ponašanje i uvijek dodam da će se x možda malo promijeniti , da mu/joj treba vremena , nije još naučio neke stvari itd.itd.
uglavnom sama skuži prije ili kasnije tko joj paše a tko ne
i primjetila sam da ne voli baš prepričavati kad joj nešto ne paše, jako rijetko
sama shvatim da joj netko nije špica jer se ona distancira i ne želi odgovarati na pozive za druženje
jednostavno ignorira nepoželjne

moram priznati da mi je došlo sto puta da se umiješam u neki odnos i da je zaštitim ali sam se morala suzdržati
baš nedavno smo imali situaciju u kojoj je polako dogurala do žrtvenog janjeta (tipične ženske igrice, podmetanja, suptilno ismijavanje...)
e tad smo puno, puno razgovarale o svemu, jako ju je to mučilo i povrijedilo

nakon par dana se pribrala, ustala, otresla prašinu s ramena i riješila to vrhunski :klap:

pa da, prijatelji...njoj su sve to prijatelji. mislim, ako cemo tako onda su zapravo sve djeca s kojima se druzi i ima samo jednu prijateljicu s kojom je od rodjenja frendica i samo je kod nje spavala, bila za vikend itd.
mislim, ima 6 i pol, nema tu jos onog "pravog" prijateljstva.

ja kad vidim, ko flopica, neki odnos u koji bi se umjesala, pustim ih, al onda kad smo same prodjem tu situaciju i ukazem joj na nepravdu i o tome razgovaramo kao i o nacinu kako da se sljedeci put postavi u takvoj situaciji.

čini mi se da većina vas koji ste odgovarali ima veću djecu,
ovdje se konkretno radi o 5. godišnjacima, na obitelj na koju smo
geografski upućeni (kvart, vrtić, parkić) od kad su bili bebe, i roditelje s kojima smo si mi dobri,
ali djeca su ekstremno nepristojna, moram reći prosta.
nije riječ o agresiji u užem smislu (maltretiranja 1 na 1), ali vokabular, način ophođenja je nešto
od čega se ja inače mičem.

Kako se često susrećemo, meni je već dojadilo govoriti mojem djetetu da mi se ne sviđa ponašanje te djece.
Da mi roditelji u ovom slučaju nisu ok, davno bih zahladila odnose.

Citiraj:

---

flopica prvotno napisa

nakon par dana se pribrala, ustala, otresla prašinu s ramena i riješila to vrhunski :klap:

---

kako?

mi imamo takvu, neizbežnu decu, čije mi ponašanje nije ok
tj. generalno neko okruženje mi ne prija, atmosfera između tih roditelja (dva para roditelja i troje dece), sve mi je nekako nemilo
ali moje dete se sa jednim dečakom iz te grupe baš baš jako voli i druži
i pustim je, ionako ne mogu da ih izbegnem
uputim poneku kritiku kad je ponašanje neprimereno
ali učim je da misli svojom glavom
i potajno se nadam da će vremenom naći drugog najboljeg prijatelja :mrgreen:

Ja imam obrnut problem, sve njene drugarice su mi ok, ali su mi neki roditelji:roll:.

Meni to do sada nije palo na pamet mada jeste mojoj majci :mrgreen: Zamerila nam je sto muz vodi dete u "lose drustvo" a meni je to bilo smesno jer to po njoj lose drustvo je uzrasta sest godina... Nas sin inace ima cetiri. Od njih je naucio da psuje pa se zato baka sokirala. No, nisam smatrala da deca moraju biti zbog toga lose drustvo. Iako mi ne psujemo i detetu sam ukazivala da to ne cini to je valjda deo odrastanja i deci je interesantno ono sto se ne sme, kad ljudi reaguju i sl. U svakom slucaju i nemoguce je da ih izbegne jer su to deca iz naselja pa jedino da ne izlazi ispred zgrade da se igra sto bi bas bilo bezveze. U svakom slucaju ne nameravam da mu biram prijatelje ali komentarisemo ponasanje dece pa kazem da mi se nesto svidja ili ne svidja razmatramo kako je mogao da reaguje u nekoj situaciji ili kako je dobro reagovati i tome slicno. Od dece nasih prijatelja lepo se igra sa decom moje kume. Ali inace je drustven tako da lako nadje drugare gde god ode i to zaista razlicitog tipa a opet ostaje na nekoj distanci i svoj tako da mozda i zbog takvog stava koji zauzima nisam ni razmisljala da ja nesto tu uticem sem eto komentarima.

Jako sam bila zadovoljna prijateljima koje si je moj stariji odabrao u vrtiću. Naravno da ih nisam mogla ni željela birati ja, ali ne bih ih bolje ni sama :) Onda smo se sprijateljili i mi, roditelji - baš me je zapravo iznenadilo koliko smo svi slični što se nekakvih kategorija i svjetonazora tiče - i sad mi ta druženja, otkako je mali krenuo u školu, jako fale...
U školu sad ide tek dva mjeseca, ali već si je našao najboljeg prijatelja, ne znam, meni je baš važno da mi taj "najbolji" prijatelj sjedne. I sjeo mi je :mrgreen:
Mlađi mi je zeznutiji tip. Često mijenja najbolje prijatelje, a i curu. Njemu je najvažniji njegov stariji brat :)