Emotivnost i preosjetljivost u trudnoci

Hm. Vec sam mislila kako sam neobicna trudnica. U ovih 7 mjeseci plakala sam manje nego u jednom pms-u inace i bas sam se sama sebi cinila "jakom i stabilnom".. :D bas je tako bilo. Do sad. :(

Sad, u 31. tjednu vidim da se stvari znatno mijenjaju.

Hvata me panika! Nismo sredili stan do kraja (a ja ne smijem nista takvog raditi tako da mogu samo cekati i zanovijetati), nismo jos pribavili sve stvari za bebu (a shopinzi mi nisu neki gust s bolnim kostima)
i nisam dovrsila projekt koji mi je placen i to dobro i osim toga ugled mi visi na koncu ako to ne odradim, a skroz vise nisam za posao i ne mogu (u trudnoci su mi= koncentracija 0, kreativnost 1, a inteligencija -2) i ne da mi se i zelim odmarati, kontemplirati, biti dobra prema sebi i nakon par sati sjedenja toliko mi naoteknu noge i bole trticne kosti da jednostavno.. ne znam.

Sad mi se samo place. Ovaj tempo je neizdrziv. Zelim mir. Gubim samokontrolu i pretjerano se zivciram oko sveg. Necu piti normabele!!!! Hocu sve to rjesiti i to ce me smiriti, a ne mogu sama.

:::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::: ::

Sto vi radite kad se osjecate ovako?

Kako podnosite pritisak u trudnoci?

Hvata li vas panika da sve nece biti spremno za bebu?

Sto vam uistinu zaista treba u trudnoci?

Ima li ovdje netko tko je prezivio cijelu (vecinu) trudnocu (e) tocno onako kako je htio i planirao?

:::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::: :

Uvijek sam bila cmizdravica i mogla me rasplakati reklama za Ariel, ali to cmizdrenje u trudnoći je doseglo neslućene razmjere. Tulim nad mačkama lutalicama, patetičnim scenama iz jeftinih američkih serija, zgaženim paucima i općeljudskom nepravdom. Koji put tulim ničim izazvana, operu me emocije. Katastorfa. Žena-lignja.

E, sad se tome priključio i nesting. Histeriziram oko "milijardu" stvari koje moramo napraviti u stanu prije nego što Kaleb dođe, očajavam što još nemamo novu dnevnu sobu koju smo planirali kupiti i kako će moje dijete gledati trosjed s ružnim uzorcima :roll: , kako je sve prljavo i ništa nije spremno, pa ajmo farbati (a farbali smo na ljeto)...

Potpisujem i stavke o koncentraciji, kreativnosti i inteligenciji - kad sam saznala da sam trudna, odlučila sam položiti 1 (slovima:JEDAN) ispit koji mi je ostao na faksu, ma kakvi. Ne mogu ništa zapamtiti. Posao nekako radim, jer mi je to već automatika, ali sve što zahtijeva i najmanji stupanj kreativnosti, nula bodova.

Ne vježbam, krećem se kad moram, lijena sam, dosadna sama sebi, nezanimljiva drugim ljudima, ne znam više složiti inteligentnu rečenicu, smisao za humor mi rapidno kopni...A još i izgledam prestrašno, nabila sam 20 kila što već graniči s neukusnim.

A opet, na neku foru trudnoća mi je najljepše razdoblje u životu... :heart:

sve je bilo dobro do neki dan...,
otad imam osjecaj da su se svi urotili protiv mene....
ne znam odakle mi taj osjecaj, ali kuzim ( i jako se nadam) da je nerealan....

ali bas mi smeta, ono izbedira me skroz kad me prijateljice ne nazovu da vide kako sam, kad se ne odgovara na moje mailove, kad se odjednom netko s kim si dobra jako, a on je trenutno jako zauzet ili ima svojih briga, ni ne upita za tebe, bas sam nekako malodusna postala....
cak me i malo bocne kad vidim da majke i kceri idu skupa kupovati stvari za bebu a ja s mojom to nisam nikad, nego se osjecam sama i napustena i ne znam kako cu sama poslije poroda...

uh, sama sam se nad sobom rasplakala :cry: , mislim stvarno...

hormoni, hormoni, nadam se :)

osim toga, ni ne radim vise pa imam osjecaj kako je na poslu jako dobro, rade se dobre stvari, dobro je drustvo a ja eto, nisam s njima...
ah...

anita a dje me nadje, i to bas veceras :/

Citiraj:

---

zrinka prvotno napisa

anita a dje me nadje, i to bas veceras :/

---

Oprosti... :cry:

A mozda su stvarno takvi dani? Meni se recimo danas i jako spava i sva sam za nista.

Ajmo okriviti hormone i nesto cudno "u zraku" ovih dana! Pa cemo vidjeti za koji dan jeli bolje. Moze?

::::::::::::::

A ovo sto kazes o frendicama? Pa covjece ja sam skroz zaboravila na njih, a one ocigledno i na mene, a i posljednji put kad sam se cula sa kumom, nije me ni pitala kako sam, vec je puuuno pricala o svemu sto je muci, ja sam lijepo poslusala bila tu za nju i sto sad mogu. Zove me samo dosadni, najdosadniji bratic svako malo da me pita kako sam, a mama mi je rekla da me se sprema pitati za posudit lovu, pa sad znam zasto i to. :/
Ali ne badiram se oko toga, sto sad mogu. Znam i sama da ljudi imaju stvarno puno posla i malo vremena i da im se ne da dodi kod Anite kod koje ne mogu ni popusit uz kavicu... :( Em, kuham losu kavu ;) i nepusaci smo, plus sad u trudnoci necu tolerirati nikakav dim.

::::::::::::::::::::::::

Ovo sto kazes kcerkica i mama kupuju stvari za bebu! Bas si mi dala ideju. Ali cekaj, ako nisi i ti to do sad radila, mozes sad, zar ne? Odi vec sutra!

I zasto sama nakon poroda?

Ako pitam previse, ne odgovaraj!

:::::::::::::::::::::::

ma proci ce nas....

Citiraj:

---

zrinka prvotno napisa

ma proci ce nas....

---

Hoce!

Ali ja cu veceras odrzati vecer plakanja da me malo oslobodi.

Jedna frendica mi je nedavno rekla da je plakanje jako vazno i da sve mi u principu placemo premalo!

Bok cure!
Tak se osjećam već nekoliko tjedana, a u posljednja dva dana naročito. Kak to izliječim? Strada muž! Pa neka, neka i oni osjete kako je biti trudan. Ili me vozi u shoping i kupuje samnom, ili mu pijem krv na slamku zanovjetanjem. Kad mu dojadi poludi, onda za to okrivimo hormone pa se na kraju lijepo pomirimo i volimo više nego prije! Sve bude super.

Srećom, on ima dobre živce!!!!
Probajte, pomaže! :angel:

evo cure, malo utjehe.
ja sam jedna od onih koja nema pojma sto je pms i slicno. svoju cijelu trudnocu sam se pitala: ma o cemu to ti ljudi pricaju, kakvi hormoni, preosjetljivost, trice i kucine....
ali kad me je 6-7 tjedana pred porod primilo... e pa nije bas bilo veselo. :oops:
medutim kako doslo, tako proslo.
samo glavu gore i naprijed. :heart:

Eh, Seni, to kad kazes da si jedna od onih sto nemaju pojma sto je pms, sve sto mogu reci je da ti zavidim. :(

Nadajmo se da ce i nasa sad osjetljivost proci, a da pms vise nikad nece doci! :)

kahm, pridruzujem se kukanju nad samom sobom...
do prije par tjedana bila sam u blazenom stanju, cmoljava iznad svake mjere ali smirena i sretna.
preko noci sam postala histericna baba :mrgreen: koja samo trazi povod za svadju i zivciranje.
valjda ce muz izdrzati do poroda... a tad slijedi post-porodno skakanje hormona... ne bih mu bila u kozi :mrgreen:

ja sam takva bila u trudnoci ali i,nije da vas plasim, nakon nje dugo vremena... sad sam malo skuliranija no, ostalo mi je... jednostavno nisam vise ona cool i smirena, tolerantna, bezbrizna i strpljiva osoba od prije... :(

meni muz dosta dobro podnosi sve ovo, a ja se trudim da ga ne gnjavim jer se oda jos gore osjecam....
uglavnom hendlamo nekako, kod mene je sreca da se jako zbediram, sve mi je crno, malo kukam i onda ko rukom odneseno...:)

jutros saznadoh da je nasa draga ST roda rodila nocas, od kad je dosla u rodliste do poroda proslo 10 minuta pa sam ja odmah bolje volje :)

Hormoni! Ja jedan dan nosom oblake param, a drugi teška depra. Još sam rano počela, vidjet ćemo kako ću do kraja trudnoće. Tješim se da je kod mene to mix post-porodne i nove trudnoće! 8)

Citiraj:

---

Anita-AZ prvotno napisa

Citiraj:

---

zrinka prvotno napisa

ma proci ce nas....

---

Hoce!

Ali ja cu veceras odrzati vecer plakanja da me malo oslobodi.

Jedna frendica mi je nedavno rekla da je plakanje jako vazno i da sve mi u principu placemo premalo!

---

Kažu oni koji se bave alternativnim metodama izliječenja da plakanje čisti dušu :) . Spremamo se što čišće dočekat bebače, bar ću ja bit čistaaaaa :lol:

Hm, izgleda da na mene trudnoca ima posve specifican utjecaj. Ja sam prije trudnoce bila poznata kao vrrrrloooooo temperamentna osoba koja reagira na prvu. Od kad sam trudna ja sam izuzetno smirena, racionalna, zadovoljna. Naprosto sam posve druga osoba. Ne osjecam te promjene raspolozenja o kojima pricate, ali se s gustom izvlacim na trudnicke hormone kad nesto tresnem sto mozda ne bih smjela. :angel:
Cijelu trudnocu guram bez stresa. Najveci stres mi je zapravo bio spoznaja da cu morati na carski. Nakon temeljitog provjeravanja i ispitivanja svih mogucnosti prihvatila sam to kao nesto sto mora biti i sad sam opet u 'ladovini... do poroda.

hmhm sta mogu reci na ovu temo osim da su me od pocetka pratile lagane depre ustvari i prije trudnoce....odselila se u novi grad...nemam pravih prijatelja,nema vise kava i zenskih razgovora, tek koji poznanac,ne radim,samujem dokM radi po citave dane pa je umoran za bilo sto...
onda sam ostala trudna...moje emocije su i dalje divljale ali malo jace nego prije....ma kaos zivi...osjecala sam se tako bezvrijednom i plakala jer mi je bilo zao bebe sto ce je docekati..... :(
smirilo se malo oko 16.tj(na neka dva tj. potrajalo)....ali sad me pravo pere....strah me ,ovi me panika kakva cu majka biti,hocu li uspijeti sve sama jer mi nema ko pomoci (to sto sam mastala kako ce biti super kako ce se stvari razvijati kad jedna od nas prijateljica rodi,kako cemo sve pomalo uskakati jedna s ruckom jedna oko bebe druga u spacirung s mamom/ipak mama nakon poroda trebe i malo vremena i za sebe/,a eto ja ode od svega 400km daleko) strah me da mse ova depresija ne nastavi i nakon poroda....placem po cijele dane ponekad ni sama ne znam zasto vecinom jer me strah i sta ja znam....ma totalno sam sama fali mi sve ubija me sto nemam s kim pricati...love me paranoje pa zamisljam svakakve scene sta ako se nesto dogodi bebi,M-u,nekom od mojih al prvenstveno me strah da ja ne naudim bebi...a vjerujte mi volim je tako jako jako jako...ali strah me da ne puknem ako nastavim ovako svaki dan...ma vise sam umorna sama od sebe...bezvoljna sam onda me drugi dan spuca euforija ali to traje neka dva sata ako i toliko......panicarim kako cu sa bebom u malom podstanarskom stancicu....bez sobe...sta kad neko dodje vidit bebu pa gdje ce sjest unijet ce mi sve bacile i prasinu :cry: (mozda vam je sve to smijesno ali vjerujte meni nije) beba nece imati mira....i jos sto ludih filmova ma vise se ni ne mogu sjetiti sto bih sve napisala jer ima toliko toga da boli glava...uuuuu evo osjetim kako mi se puni glava...ne znam sto uopce pisem o ovome jer ionako razmisljam po cijele dane o tome i sad opet pisem...ma odo malo na zrak da se procisrti ova luda glava :(

Ja sam u prvoj trudnoci bila nasmijana, pricljiva a u drugoj samo plakala...uf ti hormoni.

Meni je prva trudnoca bila zakon. MM-a jako puno nema jer radi takav posao, ali ja sam to dobro podnosila, jer sam radila dva posla, isla na predavanja, davala ispite, imala sam auto pa sam redovno sa trbuhom do zuba obilazila ducane, frendice, starce..Navecer bi bila preumorna i samo bi zaspala. Tako da me samoca nije pucala.

Sad imam bebu od devet mjeseci i sest mjeseci sam trudna. MM-a opet razvlace na sve strane. Jedva da dodje kuci, vec mu najave gdje i kad opet mora ici. To me ubija. Sa malenom sam po cijele dane, trudim se biti vesela mama, zabavna, i sve, ali tesko je tako dan za danom, nas dvije skoro stalno same.
Zivim na zapadnoj strani ZG-a, a svoj cijeli svijet sam ostavila 10000 km odavdje, imam 2 najblize frendice na istocnoj strani ZG-a, ali te zene rade ko manijaci i vidim ih jedva svaki drugi vikend.
Fakat mi cesto fali razgovora. Ne placem cesto (iako mi dodje) jer mi se ne da :/ a najgore je sto frustracije izbacujem na najblizoj (odrasloj) osobi - MM-u.
Sva sreca da je on miran i stalozen covjek pa te moje monoloske svadje traju jako kratko.
Sad cekamo drugu bebu, a on je vec dobio neke naznake da ce mozda morati otici na 6 mjeseci (ne pitajte gdje, slag ce vas strefit), i to me ubija....
Najvise padnem u komu kad pomislim da svojoj djeci necu moci pruziti sve sto im treba jer cu bit preumorna, prefrustrirana..
Eto, takve stvari se meni motaju po glavi...

Normalno je kad stiže beba da želimo da sve bude savršeno za nju. I ja za svoju djecu želim da imaju svaki svoju sobu, ljetovanja i zimovanja, svu moguću opremu, najbolju oblekicu, samo mir, ljubav i harmoniju oko sebe...sve najbolje za moje anđele. I onda se sjetim svog djetinjstva-brat i ja smo dijelili sobu, igračaka smo imali toliko koliko smo imali i bilo nam je dosta, nikad ničega previše ali nismo ni oskudijevali. I sve mi je ostalo u najljepšem sjećanju. I kad se toga sjetim prestanem šiziti što moramo kupiti stan (jer nam je ovaj postao premali), a ne znam kako da to sad izvedemo, što MM radi i dolazi umoran i nije uvijek raspoložen za moje probleme, što se bojim kakva će nam biti budućnost...Zavrtim u glavi film da će sve biti savršeno, i trudim se živjeti dan po dan (nekad uspije, nekad ne). Od izmišljanja problema i pitanja u stilu "što ako; kako ću;zašto ne mogu..." ništa bolje ni meni ni ljudima oko mene. Normalno da me nekad pukne pa onda cmizdrim po cijele dane, ali u zadnje vrijeme se sve više trudim da se prepustim pozitivnim vibrama. I bit će sve ok. Samo da smo mi svi skupa zdravi i da se volimo a drugo će sve doći na svoje mjesto. Eto, danas mi je jedan od onih boljih dana, pa poželih to podijeliti s vama. Pusa svima i ne dajte hormonima da vas tlače :love:

Enola, imas potpuno pravo!
Postali smo generacija pretjerivanja u svemu, posebno u pokusajima da stvari napravimo savrseno, a to stvar takav pritisak da na kraju napravimo stvari jos losije.

:::::::::::::::::::::::::::::::

Sad mi je smijesno ovo gore bilo za muzev put... moj je muz naime, trebao ici od 15.5. u Genevu na neko vrijeme i ta se konferencija planira vec 2 godine . A meni je termin 13.5. Naravno, ne ide. A jos su dnevnice povecali.. smrc... no dobro.

Stvarno se nekad stvari vrlo smijesno poklope.

Citiraj:

---

Vanchy prvotno napisa

Hm, izgleda da na mene trudnoca ima posve specifican utjecaj. Ja sam prije trudnoce bila poznata kao vrrrrloooooo temperamentna osoba koja reagira na prvu. Od kad sam trudna ja sam izuzetno smirena, racionalna, zadovoljna. Naprosto sam posve druga osoba. Ne osjecam te promjene raspolozenja o kojima pricate, ali se s gustom izvlacim na trudnicke hormone kad nesto tresnem sto mozda ne bih smjela. :angel:

---

To svakako podizem!!!!
A onda se meni prije nekih mjesec dana dogodila navala ludih placljivih hormona. Bas me bilo opralo. MM je jadan bio skroz zbunjen. Kad bi krenulo vikao bi u sali: joj joj evo napad hormona a ja u histeriju! Nisu to samo hormoni ja sam na rubu, pa vidi kako se mucim jadna ja i sve ostalo sto ide uz to.... Ma grozna sam bila prema njemu. :oops:
Kad bi prosli napadi pokusala bih mu se oduziti tako da ga mazim i pazim. Nadam se da ce mm taj dio trudnoce lakse zaboraviti.
A zadnjih tjedana obozavam zivot. Nije da skakucem okolo kao u periodu drugog tromesjecja. Skroz sam stalozena i sretna. Sad cekam. I spremam sebe i mm na divan dogadjaj koji nam eto oboma treba biti divan. Sve sam veca i veca i zapravo mi je sve teze ali sad vise ne cendram zbog toga nego ponosno gladim trbuh i uzivam jos ovo malo sto nam je ostalo u ovom obliku.
POANTA:
Bit ce sve u redu s vremenom. Desavaju nam se lijepe stvari i trebamo uzivati u njima. Naravno da ima i ruznih no proci ce, a ionako pamtimo one lijepe. Ako vam se place placite ali ne predugo.
Puno podrske u svakom trenutku saljem svim trudnim i ne trudnim zenama kojima je tesko. :love:

I mene su "prali" hormoni i to posebno tamo negdje oko 4. mjeseca.... :P
Bila sam stalno na rubu živaca; jedan pogrešan ili s moje strane krivo protumačen pogled bio mi je dovoljan da puknem...
Onda je došlo razdoblje stalnog cmizdrenja - primjer: rasplakala sam se ko' kišna godina kad nisam mogla naći mjesto za neku stvarčicu koju je trebalo spremiti. Moj mbm nije mogao vjerovati da zbilja zbog toga plačem...

Već duže vrijeme me prati i zaboravljivost - jedan dan sam stavila grijati vodu na šparet....i zaboravila! Kad je moj dragi došao s posla odjurio je u kuhinju i graknuo na mene! Posuda samo kaj nije explodirala, ne znam jel bitno za naglasiti, ali radilo se o loncu od koji 5 l!!! :oops:
Pozvala sam se na zaboravljivost kao posljedicu trudnoće. Njegov odgovor ( u zadnje vrijeme na sve): pa nemre ti sve to biti od toga, samo se izvlačiš! drogi puta pazi šta radiš!!

Još dan danas me zaboravljivost drži čvrsto, a ispitni rokovi se bliže... :cry:

Ajme meni, ja sam se već uplašila koliko sam zaboravljiva. Operem ruke i nakon minutu ne znam da li sam ih oprala. Ili popijem prenatal, ili mislim ga popiti, kasnije ne znam jesam li popila ili ne, znam da sam krenula i ostalog se ne sjećam. već sam luda i zabrinuta jer stvarno zaboravljam osnovne stvari. Nadam se da je to samo zbog trudnoće.

ja sam do prije dva tjedna bila isto u groznom stanju. nista mi nije islo od ruke, osjecala sam se ko baba, svi su mi isli na zivce...
a morali smo jos ici u svedsku kod sogorice na krstenje njene male, i to kao kumovi. to mi se cinilo kao grozna tlaka, i nije mi se uopce dalo ici.

na kraju mi je bilo super, prmjena mi je tako dobro pala, odmorila sam se ko nikad iako je bilo malo naporno sve to skupa, ali kad sam se vratila na posao nakon tog puta osjecala sam se ko preporodena. opet uzivam u poslu, doma je sve super, ja i muz skladni ko nikad prije...ne osjecam se vise tako nesposobna i izmucena, sto me drzalo skoro od pocetka trudnoce (sad sam 5 i pol). a jos priej dva tjedna sam htjela istuc svoju seficu ili joj barem rec da od sutra idem na bolovanje i da mi je bas drago sto ce joj zbog toga propast cijeli jedan projekt koji skoro pa ovisi o meni, a jos nije nasla zamjenu, i to sve jer mi nije rekla dobar dan to jutro :roll: , rodbinu poslat k vragu, posvadala se s muzem tako da nismo razgovarali par dana, sto nam se nikad nije dogodilo, a oboje smo eksplozivni pa se cesto zakacimo itd, da ne nabrajam :oops:

tako da bi jedna mala promjena okolne mozda bila dobra za sve vas koje ste u komi. meni je nevjerojatno pomoglo. naravno, zaboravljivost je jos uvjek tu, al to me ne brine, i prije trudnoce sam nekak primijetila da sam vec postala senilna :mrgreen:

Uh, sto se zaboravljivosti tice, necu ni nabrajati sto sam sve zaboravila napraviti... pa se sjetim na tren, ali to tada ne napravim, pa ode... pa sam pocela zapisivati stvari na kalendar u kuhinji, ali zaboravila pogledati na njega itd itd...
Ali to je stvarno povezano samo s trudnocom. Sigurna sam. :)
Mislim da je to cak neka vrsta odmora za nas... zaboravimo na sve sto bi nas moglo brinuti.

Ja sam sad opet dobro. :D Oni dani su mi bili katastrofalni kad sam napisala prvi post ovdje.

Neki dan sam se digla u 2:30 nakon 2 sata sna i radila do ujutro na projektu kojeg moram dovrsiti prije bebice (nadajmo se i prije porodiljnog....) i odlicno mi je islo! :) tu i tamo mi se pamet vrati. :)

:( Eto i mene među zbediranima...
Totalna me koma uhvatila. Do prije dva dana sam bila "normalna" i dobro raspoložena, smijuljila se po cijele dane i bila uzorna žena i majka, a danas evo plačem. Pojma nemam što me uhvatilo. Mali cijeli dan hoda za mnom i ni na WC ne mogu bez njega, MM radi i radi ili ima neka slavlja, pa kirbaje na koje se meni ni pod razno nejde...
Ma sve mi je bed i ništa mi se ne da. Mrzim kad se ne nasmijem cijeli dan.

meni su se danas raskuhale (citaj: raspale) knedle u juhi i rasplakala sam se zbog istih ko kisna godina :roll:

Pitanje

Citiraj:

---

saška prvotno napisa

Pojma nemam što me uhvatilo.

---

Odgovor

Citiraj:

---

saška prvotno napisa

Mali cijeli dan hoda za mnom i ni na WC ne mogu bez njega, MM radi i radi ili ima neka slavlja, pa kirbaje na koje se meni ni pod razno nejde...
Ma sve mi je bed i ništa mi se ne da. Mrzim kad se ne nasmijem cijeli dan.

---

Komentar
Svima nam treba predah!
Svima nam treba ljubav i pazenje i mazenje!

Sjecam se kako bi me nekad obuzeo nalet vrucine i silne potrebe da me ostavi na miru (kcerkica), da se jednostavno moram maknuti i ne biti s njom bar 5 minuta. A tako sam se znala osjecati tocno onda kad bi me ona tako silno pratila da se doslovce nisam mogla okrenuti. Mozda bas zato sto sam trebala mir, sam je na neki nacin "zanemarivala" taj dan i onda bi ona radila upravo ono sto mi je u tome trenu bilo najgore tj. ne pustila me na miru, a ustvari je to bio njen nacin trazenja mog prisustva i fizickog i psihickog.

Takoder u vezi muzeva. Ako stalno nisu tu i ako prodju dan i cak tjedni bez aktivno provedenog vremena zajedno, ne onako usputnog, nego malo nasamo i bar pol sata.... onda se pretvaram ili u depresivku ili u zvijer. To vjerojatno ovisi o tome da li se imam zasto ljutiti ili ne.

Ali najgora, mozda i jedina "teska" stvar u vezi majcinsta za mene osobno je nemogucnost biranja trenutaka za mir.

eh....

da li je dovoljno da napisem da je u ovoj trudnoci nas brak u krizi?

nikad mi nije bilo tako tesko, danima sam jako lose volje, toliko sam destruktivna, usamljena, pred ocima mi samo sijevaju slike mojih zivotnih "padova" ( da ne kazem neuspjeha), razocarana sobom, svojim zivotom....

zadnjih 6 mj nema dana da nisam plakala

jos su se i neslavne zivotne okolnosti poklopile sa svim ovim...bas sada.

tu je i dijete koje me treba :(

mislite da je to za nekog strucnog??? :cry: :cry: :cry:

Htjela bi te utješiti, ali kako kada sam i sama u nekoj komi... a zbog čega, nemam pojma. Pokušaj se sabrati, daj si "naredbu" da ćeš lijepo i smireno razgovarati sa mužem o problemu i pokušajte riješiti stvar. Ja vjerujem da ni našim muževima nije lako kada dolazi beba. I oni su zabrinuti za daljnji razvoj događaja, ma šta događaja- samog života. Usprkos tome što nas lupaju hormoni, ponekad moramo biti taktičnije od njih. Zapamti da lijepa riječ i čelična vrata otvara. Pokušaj!

Ja sam neki dan poživčanila, doslovce poživčanila na svog mm. A zbog čega? Zato jer on nije u stanju poduzeti prvi korak ka preseljenju iz grada u kojem je odrastao! Znam da mu nije lako, ali nije ni meni. Hoću li roditi u ovoj da ne kažem "selendri" ili gdje?? Nemam pojma! A onda kada razmislim i smirim se dođem do rješenja da me baš briga gdje će to biti, važno je da sa bebicom sve bude ok i da porod dobro prođe.

Eto samo sam ti htjela ispričati dio svoje priče. Meni je preteška jer lupaju me hormoni, a ti se možda smješkaš.
Ponekad stvari nisu tako crne kako ih mi sami vidimo.

Da si mi blizu, pozvala bih te na kavicu da se malo izjadamo. Vjeruj da bi nam bilo lakše :)

Draga sretno i mazi svoje bebice
:heart:

Citiraj:

---

we&baby prvotno napisa

mislite da je to za nekog strucnog??? :cry: :cry: :cry:

---

Ja mislim da razgovor sa stručnom osobom tipa psiholog, psihoterapeut, može napraviti čuda. Kao ispušni ventil, zašto ne? Iako si i sama svjesna da te pucaju hormoni koji su "zaslužni" za tvoje osjećaje, bilo bi ti lakše da te netko sasluša, da porazgovarate, po mogućnosti da i TM bude prisutan, naravno ako tako želiš. Ja sam imala sličnih problema u trudnući i stalno sam odgađala odlazak baš zbog trudnoće, a sad vidim da je to bila greška i da sam trebala otići na taj razgovor čim su počeli problemi. Ovako, bespotrebno sam se uzrujavala u trudnoći, čekala sam da rodim, problem je već skoro pa eskalirao dok nismo konačno otišli na razgovor i vjeruj mi nakon jednog jedinog razgovora sa psihologom i još nekoliko razgovora između MM i mene, sve se izgladilo. :) A i hormoni su popustili. ;)
Preporučam ti da ideš. Svakome bih isto preporučila! To treba uzeti kao oblik mentalne i emocionalne higijene, a ne razmišljati na način da je to nešto negativno. Naprotiv, mislim da je vrlo pozitivno.

sve me strah sto cu izgovoriti ali moram to negdje istresti jer cu inace dobiti zivcani slom...u jednom dijelu sebe sramim se same sebe a u drugom pokusavam shvatiti sto se dogada i pokusavam objasniti sama sebi kako je to tko zna od cega i kako ce proci...naime...citav zivot sam ovisila sama o sebi i brinula sama za sebe i bilo mi je super...gotovo da nisam vjerovala da cu se uopce udati..a onda je dosao on i zavoljela sam ga do neba i natrag i divan je prema meni i pozeljeli smo imati i bebu...beba bas isto nije bila u mojim prvotnim zivotnim planovima a ako i je onda samo jedna i to zenska...i sad kaj sad...sad je dr rekel da u trbuhu imam bebu koja ima malu pisu i meni se svet preokrnul naglavacke...jer nemam pojima kaj da radim s bebama koje imaju malu pisu...naime imam brata koji je omladi i od dana kada je usao u kucu iz bolnice preuzeo je sve prioritete i moja mi je majka nekoliko puta dala do znanja kako je uvijek zeljela sina i aj asma ga (u mislima) skoro milion puta zadavila jer ga svi vise vole i cijene nego mene ma koliko s eja trudila da budem najbolja...i sad cu i ja imati malog pisonju a to nikada nsiam zeljela...i sto da radim s njim...hocu li ga moci voljeti hocu li znati kako cu s njim i sto cu s njim...kakve se oni igre igraju kako ih se oblaci kako se taj pisonja sleze u pelene...nikada ali bas nikada na cesti nisam pogledala musko dijete uvijek okrecem glavu i ne svidaju mi se i nikako ih bas ne volim ...curice su tako male slatke i umiljate...
i sad kaze dr da cu i ja imati pisonju..placem vec danima...i pomalos e bojim da bas i nsiam normalna:(

Čudo, ne bi vjerovala ali i mali pišonje su slatki i umiljati :mrgreen:
Zar nisi razmišljala prije trudnoće da postoji 50% šanse da bude dečkić?

Da te utješim, voljet ćeš ga više nego išta prije i poslije i naučit ćeš njegove igre i sve će ti on sam pokazati i vodit će te, samo se prepusti.
To ti vjerojatno malo hormoni luduju jer mene MD stalno zeza kako sam u trudnoći znala plakati od straha tipa "da li ću ja voljeti tu bebu???" i sl. a sada ga se ne mogu nagledati i naljubiti. I tako je od trenutka kad se rodio (i malo prije... ;) )
Gledaj na to tako da postoji razlog zašto ti nebesa šalju baš pišulinca :saint:
..i budi zahvalna što imaš tu sreću da nosiš ZDRAVU bebu

Čudo, ja sam doživjela histerični ispad kad mi je dr potvrdio da je dečko....

tulila sam danima

a sad ne bih ga dala ni za što

ja sam si zbog tog svog plača upropastila 2 tjedna trudnoće

beba je beba :heart:

Citiraj:

---

cudo prvotno napisa

sve me strah sto cu izgovoriti ali moram to negdje istresti jer cu inace dobiti zivcani slom...u jednom dijelu sebe sramim se same sebe a u drugom pokusavam shvatiti sto se dogada i pokusavam objasniti sama sebi kako je to tko zna od cega i kako ce proci...naime...citav zivot sam ovisila sama o sebi i brinula sama za sebe i bilo mi je super...gotovo da nisam vjerovala da cu se uopce udati..a onda je dosao on i zavoljela sam ga do neba i natrag i divan je prema meni i pozeljeli smo imati i bebu...beba bas isto nije bila u mojim prvotnim zivotnim planovima a ako i je onda samo jedna i to zenska...i sad kaj sad...sad je dr rekel da u trbuhu imam bebu koja ima malu pisu i meni se svet preokrnul naglavacke...jer nemam pojima kaj da radim s bebama koje imaju malu pisu...naime imam brata koji je omladi i od dana kada je usao u kucu iz bolnice preuzeo je sve prioritete i moja mi je majka nekoliko puta dala do znanja kako je uvijek zeljela sina i aj asma ga (u mislima) skoro milion puta zadavila jer ga svi vise vole i cijene nego mene ma koliko s eja trudila da budem najbolja...i sad cu i ja imati malog pisonju a to nikada nsiam zeljela...i sto da radim s njim...hocu li ga moci voljeti hocu li znati kako cu s njim i sto cu s njim...kakve se oni igre igraju kako ih se oblaci kako se taj pisonja sleze u pelene...nikada ali bas nikada na cesti nisam pogledala musko dijete uvijek okrecem glavu i ne svidaju mi se i nikako ih bas ne volim ...curice su tako male slatke i umiljate...
i sad kaze dr da cu i ja imati pisonju..placem vec danima...i pomalos e bojim da bas i nsiam normalna:(

---

ne daj da ti neke ružne epizode iz djetinjstva pokvare uživanje u vlastitom djetetu, kojeg god spola bilo.

i da, imaš sreće ako ti je glavna preokupacija spol i očajavanje nad istim.

mazi pupu i tepaj svome sinu :*

U prvoj trudnoći sam bila puno emotivnija (ali i pohotnija :mrgreen: ) nego sad.

Sada zapravo od Luke nemam vremena ni prdnuti (oprostite na izrazu), pa valjda nemam vremena ni za plačkanje. :lol:

U svakom slučaju, sve je to normalno i sve će to proći, djeca su djeca i svi su slatki, dečki ili curice - nebitno, svi su mali, trebaju nas i ovise o nama i jedva smo ih dočekale :love:

Pusa svima!!!