Kako žive obitelji u drugim državama? I još malo šira tema :)

Pozdrav,

teme o europskom radnom vremenu, nezadovoljstvu poslom i sl. nagnale su me na razmišljanje pa sam odlučila pokrenuti temu o tome kakve su obiteljske politike u drugim zemljama, koliko su obitelji zadovoljne i kako žive i na kraju - kakav im je odnos prema zajednici i društvu, imaju li za to vremena.

Ove teme me i privatno i profesionalno zanimaju pa bih voljela čuti iskustva vas koji živite vani ili ste neko vrijeme živjeli, možda dobijem inspiraciju za temu za jedan rad koji trebam pisati (dakle, ovaj topic je potencijalno višestruko društveno koristan :). A, naravno, vjerujem da će strana iskustva zanimati i mnoge cure koje posjećuju filozofski kutak.

Dakle, prvo: kakve su odrednice obiteljske politike - koliko traje (po)rodiljni i kakve su naknade, tko ih isplaćuje, tko ide na porodiljni (potencira li se da ide i otac), ima li kakvih potpora (tipa 3. dijete 3 godine), kakve su javne jaslice i vrtići, a kakvi privatni, ima li dovoljno mjesta, prati li njihovo radno vrijeme radno vrijeme roditelja, kakvo je zapravo radno vrijeme roditelja (u većini), koliko se radi (što je poželjno), imaju li roditelji mogućnosti za pola radnog vremena ili rad od kuće (u smislu da nije problem naći takav posao), u kojoj su mjeri majke zaposlene ili ostaju s djecom, u kojoj se mjeri koristi baka servis, dadilje ili au pair, i slično - sve što vam padne na pamet. Ako nešto od ovoga ne znate, pišite što znate!

Drugo, kakvo je vaše mišljenje, dojam, o tim obiteljima (izostavite bogate obitelji, mislim na srednji i siromašniji sloj, kojih, uostalom, svugdje ima najviše), koliko kvalitetno žive, koliko su usmjereni na posao i zarađivanje, a koliko na obitelj i podizanje djece i sl.

Treće, koliko su te obitelji usmjerene na sebe (svoj život, preživljavanje ili što već), a koliko na širu zajednicu i društvo u cjelini, odnosno, daju li nešto društvu, što očekuju od društva, što im je normalno, a što nije...neki vaš dojam i stav.

Unaprijed hvala svima koji će naći vremena za ovu temu!

i mene zanima, nadam se da ce se cure javiti

bojim se da ce ti opisi biti jako individualni, obojani vlastitim iskustvima, odnosno iskustvima uzeg/sireg kruga u kojem se osoba krece.
u tom smislu ne znam, koliko su ti opisi uopce mjerodavni.

Od tipa Engleza i Amerikanaca (iz velikih gradova) obično za ZG dolazi komentar da je jako ugodan grad, i da se malo radi, da se u Britaniji "ne viđa djecu" (opet, ko zna što to točno znači, iz perspektive tipa Visa, ne viđam niti ja svoje) itd.

Citiraj:

---

seni prvotno napisa

bojim se da ce ti opisi biti jako individualni, obojani vlastitim iskustvima, odnosno iskustvima uzeg/sireg kruga u kojem se osoba krece.
u tom smislu ne znam, koliko su ti opisi uopce mjerodavni.

---

Mjerodavni za što? Da bude jasno, neću iz toga ništa pisati, ni koristiti te podatke. Tražim individualna iskustva jer me zanimaju i privatno, a nadam se da bi me mogla i inspirirati tako da se zainteresiram i uhvatim za neku usku temu i krenem sama raditi/istraživati dalje.

mjerodavni za formirati misljenje, kako je vani.
ako hoces cuti individualne price kao ispiraciju, poticaj ili nesto slicno, onda je svejedno da li su ljudi iz Komize, Zagreba ili Berlina. u svakoj od tih situacija ces naci jako zadovoljne, jako nezadovoljne i sve ono izmedu ljude.

U knjizi "Prvo djeca" Penelope Leach bilo je dobro i temeljito opisano nešto od toga kako je npr. u Americi, UK i skandinavskim zemljama... To je ova knjiga: http://www.superknjizara.hr/index.ph...d_knjiga=11785

Znam da to zastarijeva i mijenja se, ali daje određen uvid u problematiku.

Pa ne tražim zadovoljne ili nezadovoljne ljude, već iskustva i stavove osoba koje su vani i koje su formirale svoja mišljenja o životu u određenoj zemlji, u subkategoriji obitelj-posao-društvo. Shvaćam da je forum razbibriga, komunikacija, podrška itd., a ne mjesto na kojem se prikupljaju informacije za stvaranje objektivne slike svijeta :)

Citiraj:

---

Peterlin prvotno napisa

U knjizi "Prvo djeca" Penelope Leach bilo je dobro i temeljito opisano nešto od toga kako je npr. u Americi, UK i skandinavskim zemljama... To je ova knjiga: http://www.superknjizara.hr/index.ph...d_knjiga=11785

Znam da to zastarijeva i mijenja se, ali daje određen uvid u problematiku.

---

Upravo je čitam :)

Citiraj:

---

Zuska prvotno napisa

Pa ne tražim zadovoljne ili nezadovoljne ljude, već iskustva i stavove osoba koje su vani i koje su formirale svoja mišljenja o životu u određenoj zemlji, u subkategoriji obitelj-posao-društvo. Shvaćam da je forum razbibriga, komunikacija, podrška itd., a ne mjesto na kojem se prikupljaju informacije za stvaranje objektivne slike svijeta :)

---

ma sve pet zuska! zaboravi moj upad. :love2:

Pff, sto da kazem - pretpostavljam da ovisi o poslu s kojim se bavis, ja radim 40+ sati u korporativnom svijetu i mojem poslu je 7 dana na tjedan od 0 - 24 moguca akcija.
Vremena nikada dosta, bilo bi lijepo da cesce mogu ugasiti mobitel ili komp i provesti mirno popodne s obitelji.

Velika prijednost mojeg posla je home office koji prakticiram kad nemam sastanke u firmi ili kad nisam na putu pa onda stignem i rjesit kucanstvo i nisam u stresu zbog dolaska i odlaska s posla.
Petkom najkasnije u 14h u Austriji svi "zdime" s posla ali je zato preko tjedna tempo nemilosrdan.

U mojem timu se jedna kolegica vratila na radno vrijeme od 12 sati i dvije rade 20 sati (na tjedan), skraceno radno vrijeme se moze korisiti do 3 godine djeteta, nakon toga part-time rad je cisto uobicajen. Imam osjecaj da u Austriji zene nisu toliko fokusirane na karijeru a vjerojatne je financijski manje nategnuta situacija nego na primjer u HR.

Koliko sam uspjela vidjeti u krugu nasih prijatelja, roditelji se u slobodno vrijeme intenzivno i rado bave djecom i kvalitetno provode zajednicko vrijeme (uz minimalno gledanje TVa, puno drustvene igre, setnje u prirodi, djecja kazalista, radionice itd.).

U glavnom Bec je izuzetno human grad za obiteljski zivot koji nudi jako puno sadrzaja za djecu - jedino su cijene dosta visoke.
Losa strana zivota Beckoj perifiriji ili u malim gradovima je sto vrtici mahom rade do 13h.

Citiraj:

---

Maxime prvotno napisa

Petkom najkasnije u 14h u Austriji svi "zdime" s posla ali je zato preko tjedna tempo nemilosrdan.

---

eto upravo sam to htjela reci.
u firmi/okruzenju od maxim petkom svi zdime u 14.00 doma.
u mom okruzenju zdime samo tu i tamo, inace ne zdime, te svako toliko, kad su predaje recimo natjecaja radi se i subotu i nedjelju.

moje bliske frendice žive s obiteljima u SAD-u - sve su nostalgične dok ne provedu ovdje duže od dva tjedna i onda ih spiči "Ovo je kaos" "Ovdje nema ovog i onog""Pa kako preživjeti s tim ""Pa ne može tako" i vjerujem da su sretne kad se vrate u SAD.

Ovo su meni bliski ljudi:

1. Austrija: bračni par profesora od kojih on radi i dodatan posao jer im 2 plaće nisu baš dovoljne za stambeni kredit. Ovaj s dodatnim poslom oduvijek radi od jutra do mraka, dijete je susretao budno samo nedjeljom, a majka je do polaska djeteta u školu bila doma i radila pomalo od kuće honorarno. Vrtić i čuvanje bilo je preskupo. Sad kad je dijete veće, oboje full rade (on i dalje 2 posla) i žive pristojnim životom, ulažući u školovanje djeteta.

2. Švicarska: biolog i profesorica, on radi za vrlo pristojne novce u multinacionalnoj korporaciji od jutra do mraka i stalno je na putu, vide se kasno navečer i vikendom, ona je nakon 16 tjedana mogućeg porodiljnog stavila dijete u jaslice i počela raditi u nešto malo smanjenom opsegu. Radno vrijeme joj je ipak takvo da neke dane počinje kasnije ili završi ranije tako da dijete nije u ustanovi baš od 8 do 18. Da nemaju stambeni kredit, živjeli bi vjerojatno kvalitetnije (čitaj - ona bi manje radila ili uopće ne bi), ali i ovako isplaniraju svaki slobodni trenutak za neki izletić ili sl. i žive nama nezamislivim standardom. Tamo gotovo nijedna majka ne ostaje raditi u 100% vremenu nego si izabere postotak koji joj odgovara ili radi od kuće.

3. Nizozemska: inženjerka i trgovac. Isto 16 tjedana porodiljnog nakon kojeg nastupa čuvalica do djetetove 8-9. godine (kad krenu u školu, dočeka ih doma) jer je to jeftinije od vrtića. On ne radi samo nedjeljom, a ona se nakon porodiljnog vratila na 60% vremena i dijelom rad od kuće, pa kako su djeca rasla tako se vraćala prema 100% i sve manje radila od doma. Sad je to život kad se djecu vidi za večerom, od 18.30 do 21, a vikendom ih se gleda na nekim sportskim natjecanjima čime se već djeca bave.

jel da pišem o Sbiji? :cupakosu::mrgreen:

ajd piši

Pa čitajući forum vrlo je slično kao i u Hr. Porodiljski traje godinu dana, bolovanja u trudnoći se dele šakom i kapom. Za treće dete porodiljsko je dve godine. Nisam još čula da očevi uzimaju dopust (ne znam ni da li je moguće, ali ih se ne podstiče). Bar što se grada tiče situacija je da mame ili ne rade ili rade na manje plaćenim, fleksibilnijim poslovima. Dok očevi bilo da su privatnici ili rade u velikim korporacijama, ili rade dva posla, uglavnom rade po ceo dan. Srednji sloj nema kredite za stanove, ne mogu da ih priušte pa ili su podstanari ili u zajednici ili u nasleđenim nekretninama. Nisam čula za rad na pola radnog vremena, ne znam da takva opcija postoji.
Vrtići su tako, tako, a jaslice prepune. Mesta ima samo preko veze. Dobri privatni vrtići su isto puni a uz to i skupi (nešto manje od prosečne plate). Mame uglavnom mogu, preko neke veze da izdejstvuju produženo porodiljsko na ime deteta i po dodatnih godinu dana.
Kvalitet života mislim da je povezan sa materijalnom situacijom. Postoje neke stvari koje su prestiž i koje se "mora", ali većina dece koju znam (cca do 7 godina) možda jednom godišnje ide u pozorište, malo češće u bioskop. Putuju isto retko. Imam utisak, bar iz okoline da se mame nekako snalaze i provode vreme sa decom, ali očevi su uglavnom na poslu od jutra do mraka.
Radno vreme kako kome, ali se jako puno gubi u prevozu (u Beogradu). U našem vrtiću 90% dece uzimaju bake (deca su uglavnom upisana tu u vrtić zato što bake žive blizu).
Sve u svemu, vrlo slično kao i u Hr. S tim da ne znam kako je tu, ali ovde je (bar u mojoj okolini) jako izražen način života gde roditelji troše daleko iznad svojih mogućnosti da se deca ne bi izdvajala od vršnjaka. Ali mislim da je to zbog dela grada u kome živim, gde žive ili starosedeoci (niži srednji sloj) ili novopečeni bogataši.

Meni bliski-poznati-naši ljudi koji žive vani:

Louxembourg: Mama ima fleksibilan i manje zahtjevan posao u stila NGO firmi, otac radi u multinacionalki, od-do, uz česta putovanja. Više-manje mama hendla djecu.

Švicarska: Tata radi neki mirniji posao, mama u multinacionalki, uz stalna prekooceanska putovanja ili rad do 19 h, tata hendla djecu. Ako dobro shvaćam situaciju, kažu da je švic. državljanima lakše, za koje su "rezervirani" "fini poslovi u državnim službama".

Mene više zanimaju ova iskustva PIGSA-a - tipa Grčka (prije moja "ideal" zemlja), Španjolska), vjerujem da ćemo naći dosta "zapadnoevropskih" iskustava.

Ovi primjeri, jedan gori od drugog. Jos je u nas super.

Ima tko iskustva ili zna kako je u Sloveniji?

Meni nije jasno kako se može išta osim zakona (rodiljni i sl) navesti?
Ne postoji tipičan stil života u nekoj zemlji.

Mene je vec bilo posvuda, ali (juhuhu, profesionalna deformacija) kad vec volim pisati i radim glupavi posao gdje uzivam ubijati vrijeme, mogu sve ispocetka. :lool:

Mjesto radnje: americki Midwest, sveucilisni gradic populacije od oko 50,000 (plus dodatnih 15,000 - 18,000 tijekom akademske godine), sat i sitno udaljen od Minneapolisa/St. Paula.

Zivimo u poprilicno velikoj kuci u gradu (ok, moram priznati da mi je tesko ovo uopce zvati gradom, s obzirom da sam dosla iz Zagreba), kupili smo je na kredit prije dvije godine za, kako bi ovdje rekli, peanuts. Iliti gotovo ni za sto u usporedbi s, recimo, cijenama nekretnina u Hrvatskoj. Za razliku od susjeda i vecine sugradjana, imamo samo jedan auto i pored njega cak koristimo noge, koliko god se to moze u gradu organiziranom iskljucivo za vozace. Imamo i bicikle, koji cesto nisu samo rekreacijsko sredstvo. Javni prijevoz kao postoji, ali u principu se njime ne moze nikamo - odredista su vrlo limitirana.

Oboje radimo puno radno vrijeme kod dva razlicita poslodavca, moje zdravstveno je preko posla, muzevo nije (duga, relativno komplicirana i pomalo neuobicajena situacija/prica; no tako nam vise odgovara). Na ratu kredita za kucu otpada otprilike jedna osmina nasih prihoda. Rezije su relativno zanemariv trosak. Jedemo skupu hranu zato sto kuham kod kuce tj. ne kupujemo razne kutije.

Kod istog poslodavca sam od prvog americkog radnog dana; zaposljavaju preko 400 ljudi, postoji nekakav sindikat i brdo pravila kojima se moraju pokoravati sto, u konacnici, pretvara moje radno mjesto u nesto podosta humanije od brojnih radnih mjesta u malim firmama. To ne znaci da su vlasnici obrta i malih poduzeca robovlasnici, vec da im americki sistem ne ostavlja dovoljno mogucnosti/pogodnosti za bolje uvjete koje bi dali svojim zaposlenicima. Manje firme ne moraju placati zdravstveno, brinuti o mirovinskom i u potpunosti imaju slobodu organizirati (dati ili ne dati) slobodne dane, placeni godisnji ili bilo kakve dopuste. Ja sam morala raditi pune dvije godine da bih napokon dobila 160 placenih sati bolovanja (20 radnih dana) koje smijem iskoristiti kad mi treba. Kad ih potrosim, moram raditi, bez i jedne minute prekida, 60 dana kako bih ponovno stekla pravo na placene izostanke. Godisnjeg imam vrlo malo, pocela sam s destak radnih dana, sad imam oko 14, ako se ne varam, ali vrlo tesko ih je uzeti odjednom, onako kako se to radi kod nas. Uz puno molbi, svadji i zahtjeva razne vrste (recimo da im trebam kao zaposlenik pa si mogu priustiti vise od 'normalnog' kad postavljam uvjete), uspjela sam dva puta otici do Zagreba i nazad, ali u vrijeme koje je odgovaralo njima, a ne meni.

U Americi nema porodiljnog/rodiljnog dopusta, sto je stavlja na popis cak tri drzave sa slicnim uredjenjem: druge dvije su Svaziland i Papua Nova Gvineja. FMLA, tj. Family Medical Leave Act se razlikuje po saveznim drzavama, a kod nas traje 12 tjedana i moze se iskoristiti za bilo kakve izostanke vezane uz zdravstvene probleme. Tu spadaju porodiljni, rodiljni, slomljena noga, karcinom, muz u gipsu, dijete s kozicama i baba koju treba njegovati. I svastanesto drugo. Poslodavci ispod, ako se ne varam, 50 zaposlenika unutar 75 milja ne moraju nuditi (i najcesce onda ni ne nude) ovu genijalnu pogodnost. FMLA nije placen izostanak, vec garancija poslodavca da ce vam sacuvati radno mjesto. Ono sto se podrazumijeva je da ce sav godisnji za tekucu godinu, kao i eventualno postojece placeno bolovanje, biti ubrojeno u ovaj 'dopust'.

U mojem konkretnom primjeru, to znaci da jos uvijek radim (trudna 38+3), jer kad bih prestala raditi (sto smijem, jer sam trudna i samim time kategorizirana kao bolesna), poceli bi mi odbrojavati 12 tjedana koje, izmedju ostalog, imam pravo provesti s bebom. Kad rodim, ili padnem s nogu prije poroda, pocinju mi brojati placena bolovanja, a zatim ce mi uzeti i cijeli godisnji za 2013. S obzirom da godisnjeg imam malo, a bolovanja mi je preostalo 140 sati, vecinu vremena s bebom cu provesti na neplacenom dopustu. Kad mi istekne ta 12-tjedna FMLA, mogu podnositi molbe za produzetak, no u pravilu se rijetko kad odobravaju, a jos rjedje na vise od 30 dodatnih dana. Neplaceno, naravno. Planiram ostati doma barem 6 mjeseci, sto znaci da postoji mogucnost da cu dati otkaz. Za sad se trudim ne razmisljati o tome. (Sto se financija tice, bez problema mozemo zivjeti s jednom placom, ali me muci zdravstveno, kao i eventualni povratak na posao i kretanje od nule, tj. bez bolovanja koje mi treba uz malu bebu u kuci).

Vrtici su na sve strane, s obzirom da je normalno da se zene vracaju na posao kad beba navrsi 6 tjedana, a muskarci nemaju nikakva posebna prava (no smiju koristiti FMLA ako im firma nudi mogucnost). Ok, zapravo ni zene nemaju nista. :neznam: U gradu postoji jedan jedini vrtic, skroz institucionalizirani (sto je ovdje plus), u kojem je lista cekanja oko 6-12 mjeseci. Mi smo se prijavili kad sam bila 5 tjedana trudna, a trazili smo datum upisa kad dijete napuni 6 mjeseci. Najvjerojatnije cemo upasti, u principu zato sto smo oboje studenti fakulteta u sklopu kojeg je institucija. Cijena je $189 tjedno, sto si velik broj obitelji s vise djece ne moze priustiti pa onda jedan roditelj ostaje kod kuce, umjesto da radi iskljucivo i samo za cijenu vrtica. Nesto jeftiniji su tzv. in-home daycare, iliti nesto sto meni osobno najcesce lici na stenaru i sto nikako ne zelimo nasem djetetu. Naravno da ima i boljih mjesta, no ostavljanje djeteta nasumicnim ljudima (najcesce bez formalnog obrazovanja), u njihovim kucama mi nikako ne ulijeva sigurnost. U Minneapolisu, na primjer, cijena vrtica slicnog nasem je oko $350, takodjer tjedno. Vrtici rade od, otprilike, 7 ili 7:30 do 16:30 ili 17:30, neke dane u tjednu nisu otvoreni, slave praznike koje poslodavci zanemaruju, itd. Tvoj je problem sto ces i kako ces s djetetom. Isto je i sa skolama - zavrsavaju oko 14, 14:30, a roditelji placaju dodatne aktivnosti kako bi netko ili nesto pokupio dijete i vodio ga nekamo do 17 ili 18 sati. Vrtici nisu subvencionirani, postoje samo razni rangovi sto se tice cijena. Skole imamo javne i privatne i privatne su, u pravilu, bolje od javnih, a visoko kotiraju i neke od vjernickih.

Grad umire poslije 17h; ne radi posta, ne moze se zubaru, doktoru (osim na hitnu), nista zivo ne postoji osim ducana. Restorani se zatvaraju oko 21h, vikendom u 22. Imamo nesto barova, nema kafica s terasama, osim tu i tamo, pojma nemam sto ljudi rade (osim sto gledaju football iliti rugby i baseball). Trebalo mi je tri godine da pronadjem grupicu ljudi, uglavnom zena, koje odgajaju djecu na neki meni (nama) poznat nacin, koje kuhaju doma, itd. Zapravo sam ih nasla kad sam ostala trudna i pocela traziti alternativu klasicnom americkom bolnickom porodu (brrr), ukljucujuci i doulu.

Hmm.. sto jos. Hrana je odvratna, onako u globalu, ali uz trud se moze pronaci gotovo sve potrebno za nekakva jela iz naseg podneblja, ili opcenito jela koja se kuhaju od sirovih namirnica. Sto si blize vecem gradu, ovo je lakse (znat ce, recimo, kli_kli). Mi potegnemo do Minneapolisa svako toliko, a i stosta se moze naruciti preko neta, pa cak i ogulinski kiseli kupus, koji nam stize iz Wisconsina (a njima iz, jel, Ogulina).

Do daljnjeg namjeravamo ostati gdje jesmo, prvenstveno zbog djeteta. Pase nam kucica u cvijecu, nepostojeca stopa kriminala, itd. Mislim da je i rana osnovna skola skroz ok (ona na koju ciljamo), a poslije... tko ce znati. Ne da nam se zamarati detaljima unaprijed. Mozda odemo nekamo u Europu.

Sumnjam da cemo seliti u Hrvatsku. Dijete ce biti dvojezicno, osim ako skroz ne podbacim, ali to je vise onako iz razonode, a i kako bi stvorilo podlogu za ucenje drugih jezika koji bi mu eventualno u zivotu mogli i zatrebati.

Fali mi, onako u globalu, sve i svasta (obitelj i prijatelje uopce ne spominjem, naravno da mi nedostaju i naravno da je Skype simpatican, ali nije to to), ali ne mogu reci da sam nezadovoljna. Voljela bih imati zdravstveno poput HZZO-a, sa svim davanjima koja idu u taj fond, zelim porodiljni/rodiljni, bolovanje kao nase i opcenito manje histerije (u vlastitoj glavi) oko scenarija koji ukljucuju organizaciju zivota s djetetom. Zelim zivjeti i u vecem gradu, prvom prilikom.

Ali do tada... jeb'ga, rekoh, nije u novcima sve, ali puno toga, zapravo, jest. Nisam bila sirota u Zagrebu, ali nisam imala ni priblizno ovoliko. U principu se ove neke zrtve i isplate (pod zrtvama mislim na ove organizacijske i pomalo nehumane stvari vezane uz posao).

Evo iskustva s Kosova. Ne tako daleko. Zakoni, zdravstveno i porodiljni prepisani američki, nezaposlenost 70%, većinom žene rade i o njima ovisi šira obitelj, muškarci ne, plaća koju dobivaju smješna. Emigriraju čak i u Zambiju. Nije šala.

Kaae, vrati se ti doma, ovdi ti je bolje:-)

Jok, nema sansi. Barem ne jos preko nekoliko (desetaka) godina. :mrgreen:

Ja samo mislim da bi se ovakva prića dala ispričati za mnoge gradove u HR i da bi bilo puno različitih iskustava. Čak se i razlike u pojedinim kvatrovima u Zg.
Ja ponekad kada čitamm vaše postove imam osječaj da živim u Zambiji.... Kod nas je sve divlji zapad.