Došao jekraj jednom predivnom,makar sad pod zadnje, da budem potpuno iskrena i napornom periodu koje se zve dojenje...
Nakon 22,5 mj. došao je dan kada sam odlučila da je gotovo.
I zaista je gotovo...bez suza, bez drame, bez zamjenskih "tješilica", bez previše objašnjavanja - Božjom milošću sve je završilo predivno i što je najvažnije, bezbolno, kako za moje zlato tako i za mene, makar priznajem,malo-malo pame ulovi neka nostalgija i tuga te presptivanje jesam li trebala još malo...
Ali onda se sjetm koliko mije zapravo bilo pred kraj teško i naporno. A i rečenica koju sam ovdje negdje pročitala koja kaže da što su stariji da im je teže ( koliko istinita bila, ne znam ) potaknula me da učvrstmsvoju odluku.
Moja curica je bila veliki ovisnk o cicanju. Dohranu je, kaoi vodu, prihvatila tek sa 14 mj. Nikada, kao ni sada nije htjela ni sokove ni čaj ni mljeko, a o bočicama da nine pričam, ma kakvi.
Uz dojenje smo zaspival, spavali, budil se, tješili...sve, od najranijih dana. Voljela sam to, tajosjećaj pripadnost, povezanosti, voljela sam jub gledati u okice dok je dojila...
Međutim, negdje na ljeto ove godine ušlismo u neku čudnu fazu kada je ona non-stop htjela cicati, a i noći su m postale osobito teške. Budla se nekad 1, nekad 3 puta, nije to puno, ima puno težih slučajeva, ali meni, pošto nemam 1 oko, trebaomi je san odmor i nakon1,5 godine stvarno sam pucala, psala sam na jednoj drugoj temi o tome. Na rubu snaga, tada sam željela prestat. Odjednom, princeza počinje, sama od sebe spavati noć, 8 sati u komadu. Zaspe oko23h, bud se oko7h, cica, onda opet zaspe do 8,onda opet cica, spava do 9 i onda se uz cicanje i digne.
Po danu bi cicala za popodnevno spavanje, ali ja sam morala biti uz nju jer se budila po 3-4 puta i tražila dojti. Onda bi popodne otišle van, igrale se, a navečer je opet pred spavanje slijedilo nacicavanje. Čim bih ja sjela pogledati Tv ili čitati knjigu, evo je, prišteka se 5mn. i onda opet ode igrati se...
Kako je zahladilo, češće smo unutra i polako sam počela shvaćati dajoj "cici"služi više da razbije svoju dosadu nego iz neke druge potrebe. Kad sam joj probala ne dati, zabaviti ju s nečim drugim, počela bi urlati i plakati. Stvarno mi je sve to već počelo smetati, navlačenje za majicu, guranje ruku unutra, nedokazanost, moja vlastita slabost.
A nisam znala kako prestati, bojala sam se reakcije, bojala sam se scena i drame i tuge i suza.
I tako, jednog jutra, prije 5-6 dana,probudila seoko 7 i tražila "cci", a ja joj nisam dala, neplanirano, jednostavno sam rekla "nema, mamu boli cici". Počela je plakati, odnosno, više tulti bez suza, ali nisam popustila. Jednostavno sam rekla: "To je to.Gotovo je.Idemo probati pa što bude."Naravno, da je dramila i neznamkaj sigurno bih popustila i dala joj, al njena je reakcija bila nekako "mlaka",ništa posebno kaj se ne može izdržati.Poslije vše nije mogla zaspati pa smo se ustale i doručkovale. Više "cici"nije spominjala. Kako ona ima jako izražen karakter, tvrdoglava je i nepopustljiva, ne prihvaća "ne" kao odgovor bojala sam se jako, cijelo jutro mi je neki grč bio u želucu, kako će popodne zaspati, pitala sam se?
Kad je došlo i to vrijeme, legla je pored mene, ja sam rekla da mamu boli, zagrlla sam ju i ona je zaspala. Nakon sat i pol se probudila, nije tražila "cici", ali htjela se nosit pa sam ju još sat i pol nosila, a ona je spavala. Poslijepodne nijedanputnije tražila dojiti?!!
Navečer, idemo spavati, ista priča:"Mamu boli", ona legne pored mene, ja ju grlim, ljubim, pričam, ona zaspe...jest da uspavljivanje traje malo duže,ali nema veze.
Ujutro se probudila isto oko7, ali nije tražila cici(?!?!) već se htjela nositi, a nećute n nositi u 7 ujutro, malo je gunđala,srušila se natrag i zaspala.
to je to!
Ujutro kad se probudi oko 7 ode piškiti, vrat se u krevet, zagrlimo se i spavamo i dalje, nekidan smo tako "odvalile" do 10 ( sramota:oops:, majka, žena i domaćica;-)).
Možda 2-3 puta u danuspomene "cici", ali više onako usput, ne da pita, već spomene. Ja,il odignoriram pa zaboravi ili joj kažem da me boli, što i nije laž jer mi je lijevadojka prvih par dana bila toliko bolna od prepunjenosti, izdajala sam se i stavljala listove kupusa i evo,nakon 5-6 dana više se ni ne izdajam, sve je manje i manje mlijeka.
Danas još osjećam tugu, stvarno me neka nostalgija ulovi,jesam li trebala još barem godnu dana, znam da nisam više mogla, ali ipak nekako mi je teško oko srca... Imala sam i par puta misli o tome kako sam sebična, ali ipak, mislim da nisam...22mj....dugo je to, zar ne?
Ipak, sretna sam i ponosna, ali prvenstveno zahvalna Bogu jer vjerujem da mi je upravo Onsve ovako olakšao znam da ovo nije vjerski forum, ali moram zahvalit Bogu jer osjećam zahvalnost upravo prema Njemu, što god tko mislio o tome ).
Hvala također i vama ovdje na forumu, a posebice savjetnicama jer su mi počeci dojenja bili iznimno teški i problematični, a i sada zahvaljujući pričama o prestanku dojenja na forumu skupila sam hrabrost i odlučnost za isti.
Moja curka i ja se sada puno ljubimo, grlmo, mazimo, pričamo priče...Sretna sam što sam joj u ova 22 mj. dala najbolje od sebe, a isto tako osjećam i neku vrstu olakšanja sada kada je gotovo - ona se polako osamostaljuje, velika je, pametna curca, a najvažnijeje da je zdrava i vesela.
Kao da sam malenoj ptičici dala da raširi svoja krila...Da okusi svijet...Jer nije više ovisna o majčinom tijelu...
Ajme, malo patetično, nije:mrgreen:?
Hvala vam svima i...do druge prilike...
