Ima li u Hrvatskoj volonterstvo perspektivu?

...s obzirom na gospodarsko-ekonomsko stanje u zemlji, veliku stopu nezaposlenosti i smanjene platežne moći građana koji su prisiljeni na sve više odricanja u materijalnom i inom smislu? S obzirom na veliku tjeskobu i stres zbog neizvjesnosti, nesigurnosti? Ima li zainteresiranih da unatoč svemu tome ne mislimo samo na sebe već i na one kojima je nažalost još gore nego nama koji smo kolko-tolko zdravi, sposobni, imamo svaki dan što za jesti i gdje spavati, nismo žrtve teških tragedija i nepravdi?

Osobno razmišljanje slijedi - oduvijek sam imala aktivistički duh i senzibilitet za svijet i ljude oko sebe. No dosad sam se povremeno uljučivala na kratkotrajne volonterske akcije. Sada mi se otvorilo više vremena pa rekoh ajde da konačno poduzmem nešto konkretno. Tako sam se javila u volonterski centar zagreb i prijavila na par projekata. Nadam se da ću proći selekcijski razgovor na barem jednom projektu.

Ono što mene jedino brine je otkriće još nepravdi, malverzacija i iskorištavanja kojih bi možda moglo biti u ovim vodama jer ruku na srce, živimo u Hrvatskoj, do grla korumpiranoj i iskvarenoj zemlji sa iskvarenim ljudima na većini visokopozicioniranih mjesta koja imaju moć. Kad se samo sjetim kako se i oko npr. jednog Unicefa digla prašina i sumnja oko nekih projekata (cijepiva, bilo je nekih članaka na netu o tome, ne znam koliko je istinito, ali dovoljno je da se pitam, kog boga ću ja onda nekome moć pomoći..?) te još nekih kvazi humanitarnih lokalnih udruga koje su velik dio ukupne donacije za svoje štićenike trpale sebi u džep i išli na lijepa putovanja (bilo u dnevniku na novoj tv)...

Ne znam, voljela bih da me takvi slučajeve ne odvraćaju od mojih htjenja da uistinu činim dobro i korisno za druge. Zato bih volja čitati o tome koja su vaša razmišljanja i osobna iskustva u volontiranju te što i koliko činite za pomoć drugima, a ako ne, zašto (bez ikakvog osuđivanja).

volontiram i to u RODA-i

dio volonterizma mi odlazi na jednom projektu unutar udruge, a dio na razno razne stvari.
stim volontiranjem sam stekla nova poznanstva, otkrila sam da mogu narpaviti nesto sto nisam ni sanjala da mogu.
jednostavno dobijes krila i vjerovali ili ne dio te cini sretnim.

no ni u volontiranju nije sve idilicno, cesto znam biti ljuta, ali ljudi oko mene mi pomognu da taj dio zanemarim i da idem dalje.

Ja bih volontirala kad bi se znala organizirati s vremenom, a to je kod mene polu-nemoguća misija. Sad si me potakla, idem jedan mail poslat

evo jedne optimistične vijesti (barem što se broja pravopisa tiče): http://www.slobodnadalmacija.hr/Kult...6/Default.aspx

uffa, fulala sam topić, sorry

Mislila sam da će biti više reakcija barem na ovom forumu jer je i sam aktivistički i ima volontere, i nekako se promovira ideja pomognimo jedni drugima, barem savjetom i svojim iskustvom. ja se i dalje pitam zašto je tome tako? zašto toliki neinteres i ignoriranje?

evo još jednog lošeg primjera:

http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatsk...a/1163155.html

ja sam nekad bila vrlo aktivna u volontiranju (politička stranka), ali nakon što sam tamo provela nekih 5 godina života, sam se umorila. borbe s vjetrenjačama nekako izvuku snagu iz tebe. sad odem na RR, upoznam nove ljude, čavrljam, zabavim se, nešto odradim, ali nisam spremna za nešto ozbiljnije dok ne posložim do kraja svoj život. imam neke dugove koje vučem
inače i moji roditelji su volontirali pa nam je to valjda normalno. Mama je hrpu godina bila u Crvenom križu, sad je u Ligi protiv raka
Ali stvarno te ispuni ta pomisao da činiš nešto za druge

Volontiram već godinama.

Radim to gotovo isključivo zato da nekom pomognem jer mene veseli i jer me čini sretnom.

Otkad volontiram kao savjetnica za dojenje imam osjećaj da mogu jasno vidjet koje to točno dobro djelo sam uradila i nešto promijenila na dobro i to me izuzetno veseli.

Do sad nisam naišla na ništa ružno što bi me demotiviralo i odvratilo od volontiranja, samo sam s vremenom spletom okolnosti i afiniteta promjenila sektor volontiranja :mrgreen: pa sam sad u ovom djeca/roditelji điru.

volontirala sam u CESI, na propitkivanju odnosa srednjoškolaca prema rodu/spolu/seksu. nakon što je prva faza istraživanja završila, zatrudnila sam i prestala volontirati. voljela bih se vratiti u cesice i nastaviti na istom projektu.

Ponekada čini mi se da nas jedino volonterstvo može izvuči iz depresije vremena u kojem živimo. I po rezultatima, a i kao osobno okrepljenje. Jedan period odlazila sam raditi u kuhinju Sestara misionarki (kao da nemam istog posla doma), naradila sam se tako i toliko (kolači za 200 porcija i sl.) da sam doma dolazila mrtva umorna, ali kao preporođena.