Sve što bi htio, ja mu ne dam

Htio bi uzest mačku hranu dok ovaj jede, ne dam, pa plače; pa bi htio se popet na laptop, ni to ne dam, pa plače; pa bi htio stavljat sitnu plastiku u usta, pa ne dam pa plače; pa bi htio vuć mačka za uši, pa ni to ne dam, pa plače, pa zgrabi mobitel ili telefon pa ih hoće papat, pa sve nešto hoće što ne smije... Pa ga maknem od toga što ne smije, a on za čas dopuže natrag, i ponovo pokušava, pa ga opet maknem, pa plače, pa opet, ili mu pokušam odvući pažnju s nečim drugim, al mali je puno uporan i ne zaboravlja baš što je zamislio. Što je nekad smiješno, al nekad je za izludit :) Kako se vi postavljate?

I uopće što radite cijeli dan s ovim malo većim malim bebanima? Nekad baš ne znam što bih s njim, čas bi ovo, čas bi ono. I koliko ih puštate da se zabavljaju sami? Ja ga pustim dok nešto skuvam, il očistim pa onda osjećam grižnju savjest što se ne igram s njim, a kad se igram, osjećam grižnju savjest što ne čistim il nešto (a ne čistim ja puno i ovako i onako). I nemam pojma, neki tjedan mi bude cijeli super, a neki tjedan se osjećam baš iscrpljeno, ali niti fizički iscrpljeno (fizički se dobro odmorim), nego onako emocionalno ispražnjeno. Htjela bih mu dati neko veselje unutarnje i radost, al na neke dane nemam pojma kako bih. I to je to.

Dok je bio tako mali i užasno uporan u naumu, uvijek sam nudila alternativu.
Znači nisam govorila NE, NE, NE, NE, nego odmah nudila što je DA.
Napomena: alternativa mora biti vrlo zanimljiva da je prihvati.

Sve ovisi što je tebi "normalno". Meni je bilo ok da vječno pretače nekakvu vodu, a i njemu je bilo zabavno.

ja sam skuzila, s obje, da ih privlace stvari koje JA radim. predmeti koje JA koristim.
tako da sam joj dopustila da glodje i daljinski i kutiju za stapice za nos iako ju je ko bog prepipalo od kine do zagreba 10000 ruku :lol:
jedino opasne stvari nisam dopustala, a njih sam micala (kablovi, prokleti kablovi...).
iako sam sad mladjoj dala jedan kabel kojeg ne koristimo i nije u struji da joj odvucem paznju od ovih ostalih...

moja se nije dala zavarat laznim kablom. al sam joj dala staru tipkovnicu i neko vrijeme je bila ekstaticna ( i zvakala kabel usput dok je tipkala).

dodatak: i stari mob i svasta, jer je brzo kuzila lazne (plasticne igracke).

A meni je problem i što mu malo puštam, a malo ne puštam, dobro to za mačka i struju i kabele ne puštam, al npr. to glodjanje stvari, prvo mu dopustim i da uzme mobitel i upravljac i sve redom, i onda to on malo glodje, al onda se sjetim da mi je tako pokvario jedan mobitel (ja sam doduše oprala jedan drugi u veš mašini :o), i onda mu oduzmem, ili se ne sjetim pa ga pustim... A pokušam ga zabavit i na druge načine pa i uspijem na kraju, al on ipak prije se dobro isplače. Ili kad on želi nešto radit što zahtijeva da ga ja držim. Npr. dođe ispred linije (koja je na ormaru) i hoće da ga popnem da bi okretao onaj kolut od zvuka i onda kaže brrrr... što znači popni me mama :) i ja ga malo uzmem i puštam ga da to okreče, al onda se umorim nakon nekog vremena i spustim ga, a on bi još. I tako nešto. Ma na neke dane se baš slažemo kao da smo na istoj valnoj duljini, a na neke, obrnuto... možda je i zbog ovih kiša i što je sve mokro pa malo idemo vani, a i onda samo u kolicima. Inače voli kad idemo na park ili na plažu pa puže okolo, i glodje kamenje naravno :)

Ajme nema mi ništa gore nego kad skužim da sam u dvije minute dvadeset puta rekla "ne".
Ja sam u toj fazi maksimalno prilagodila prostor, da bude što manje tih neova. Stvari koje ne želim da dira držala sam na policama gdje ih ni ne vidi.
Drugi dio je prilagoditi svoja očekivanja i pretpostavke o tome šta je strašno, a šta ne. Recimo: dijete jede mrtvog kukca s poda - nije strašno. Neće mu ništa bit ni od mačje hrane, osim ako se mačak naljuti :) znam i odrasle ljude koji su je znali gricnuti :)

Inače, ja bih dijete koje se samo zabavlja i okej mu je pustila da se samo igra. Bolje da se zna samo zabaviti, u danu ima sasvim dovoljno vremena i za vaš kontakt, ali je i sposobnost da se igra sam jako važna. I njemu, a bome i vama.

ja mu Ne pokušavam govoriti samo kad je nužno i kad dira nešto što može razbiti, ozlijediti se ili nešto tuđe što bi mogao oštetiti. a to je rijetko.
imam osjećaj da me ne bi ozbiljno shavatio za bitne stvari kad bi mu non stop govorila ne ne ne. malo se prilagodim i razmislim što mi je stvarno bitno.
e da, i on hoće sve što je nama u rukama, pa ga tako i odvratim kad uzme nešto što ne smije, čim vidi da se ja igram nečim pušta to iz ruku i uzima ovo moje.:-)
da se njih zeznut!

Ja trećoj sreći dam i daljinski i kabel i cd, računam da će se izguštat i prestat.
Uglavnom je puštam da se zabavlja sama koliko hoće (a hoće i po pola sata) ali je stalno treba imati na oku jer je opasna igračica.

Autaritativno Ne koristim u opasnim situacijama (ova najmanja nije dotle još stigla), a onaj nenene sa smješkom kad dira stvari koje se meni ne sviđa da ih dira.
A što se odvlačenja pažnje tiče, bojim se da ovaj put nemam ni vremena ni strpljenja za to :-|

Iako ima svoj blackberry i bežični telefon (stare pokvarene sprave), dajem i telefone i mobitele i tipkovnicu i daljinske. Dobro kuži da su "moji" bolji jer njeni ne svijetle i ne proizvode zvukove.
HI-Fi joj je dostupan, pali i gasi raznu dugmad, uz malo sreće sama pokrene svoj CD.
U njen odnos s pisma se ne miješam osim ako njeno maženje ne pređe granice nježnosti. Redovito ih mazi i hrani.

Ne govorim NE, već pozitivno afirmiram. Ako recimo želim da nešto ne dira, kažem "pusti" umjesto "ne diraj". Smatram da je bolje poticati nego braniti.

Kod nas je NE jedino kada je nešto stvarno opasno.
Uz strije dečke i brdo sitnih igračaka, pazimo da nisu u njenom dosegu, ali isto tako p od kontrolom i budnim okom dozvoljavamo da ih ponekad uzme.
Isto je sa recimo cvijećem kojeg imam mnogo i većinom su njezinom dohvatu. Što prije shvati da to niti je fino niti nije poželjno da to radi - to bolje. K. je do sada svega dva puta gurnula ruku u zemlju i probala i to je to. Shvatila je da nije fino. Ako uporno govorite ne, ne, djete ne kuži zašto je to NE. Ja dozvoljavam maksimum vlastitog iskustva i probavanja. Uz naravno neke granice, ne dozvoljavam da baš pokida nešto ili da se upusti u jako opasnu avanuru. Dajem joj šalicu vode jer silno želi sama piti. Zalila se nekoliko puta, više ne čupa šalicu iz moje ruke. Shvatila je.
Odvlačenje pažnje je također dobra metoda, ali stvarno dozvolim da maksimalno isproba ili što već, pa onda odvlačim pažnju. Ako uopće imam vremena za odvlačenje pažnje.
Ja sam mišljenja da mi je lakše i brže da nešto nauči sada, odmah uz nekoliko nezgoda, nego da još mjesecima moram vikati ne, ne, ne.

I mi smo u toj nemiloj fazi. M pada u ekstazu kad dohvati kabel ali koji nije utaknut (najdraži mu je od usisavača), onda raširi oči i viče "ključi, ključi".
Nudim u zamjenu sve i svašta, ali mu to očito nije dovoljno atraktivno. Voli i upalit malu bateriju pa si svjetlit u oči :roll: onda ja pogasim svjetla pa hodamo s lampicom i radimo sjene.
Al kabel je zakon i nema mu adekvatne zamjene.

Ono što mene najviše smeta, u stvari zato što me to zabrine je što trpa sve u usta. Zubići su na broju i nije da mu neki izbija, ali trpa sve od najmanje legice do velikih kocki. Nek se bilo čime igramo on će to u sekundu ugurat u usta i grize ko lud, a od ovih velikih uvijek nekih sitnica po podu i stolu. Kad mu to iščupam krenu teške suze, zabije glavu u foteljicu i rida, sav se oznoji, naduri ... i tako ukrug. Nudim ja i jabuku, keks, kruh ... al njente.

ja imam jedino problem sa laptopom,kad vidi/cuje da ja tipkam posizi i hoce i ona...nesmjem se slucajno udaljit i ostavit ga otvorenog,odma se stvori kraj njega i mlati po tastaturi....
mobitel i daljinski su joj uvijek van dosega,u biti DB mi je takav da i nemoze u stetu...:)

pali preusmjeravanje i skretanje pozornosti na nesto drugo,kad krene protestirat sto nesto ne smije ja znacajno poviknem da gdje je maca isl pa ju to zaustavi.....

moj skida tipke s laptopa kad ga se docepa :O preusmjeravanje paznje na macu ponekad pomaze, al samo, ako je maca dobre volje... i ne smeta joj da je "mazi" ;)

Ja sam u jednom trenutku napravila kompromis i odlučila govoriti NE stavljanju u usta samo ako je nešto jako opasno. Doma joj dopuštam sve što nije sitno, a ne dam da jede slikovnice, daljinske i mobitele (dobila je stari daljinski i stari mobitel kad je imala 6 mjeseci, ali je ubrzo skontala da nisu pravi :). Vani je probala lišće, travu, kamenje, kukce, a jednom je pojela pola neke brošure dok sam pričala s poznanikom. Rezultat je taj da sad ipak nešto manje sve tura u usta, recimo više ne jede mrvice s poda u stanu, sad ih pokuplja i baca u smeće.

Kad mi je nešto NE (ovo se ne dira, tu se ne hoda i sl.), odmah ju stavljam u DA situaciju (ovo se dira, ovdje se hoda)...

Kad smo same doma, osuđena sam samo na igru s njom, sjednemo zajedno i prođemo sve slikovnice i sve igračke. Kod nje nije poanta koliko ću ja nju pustiti da se igra sama, nego koliko će ona mene pustiti da smijem ne sjediti s njom u njenom kutku.

A zašto bi ti sjedila u njenom kutu? Ona treba biti u tvom. Dok nisu mogli sami do mene, ja sam ih dovela. Kućni poslovi s jednom rukom, a beba u drugoj su normala. Kako drugačije?
Sve se radi zajedno. I stalno se priča, mama običnim riječima, beba odgovara bebastim "govorom". Bitno je stvarno željeti biti zajedno. Ne treba izmišljati igra, bebi je učestvovanje u maminim poslovima najbolja zabava.

Citiraj:

---

Beti3 prvotno napisa

Ne treba izmišljati igra, bebi je učestvovanje u maminim poslovima najbolja zabava.

---

Potpuno se slažem s ovim. Nekad mislim da je moj M najsretniji u kuhinji. Svaki lonac, poklopac, kuhača, šalica, ormarići, magneti na frižideru...sve ga zanima. I dam mu da vidi, proba, primi sve, naravno sve što nije opasno da se ozlijedi.
Ali on je još mali, ne puza, pa ni ne može sam do ničega što mu ja nedam.

Mom malomj je cijeli stan njegov kutak, samo bi negdje isao i negdje se penjao. Prije spavanja po pola sata, a i vise, puze gore dole po hodniku, pravi je zvrk :-) Nekad kad kuham dodje pa ga uzmem pa malo gleda sto radim, al za cas bi on opet dole, ili u lonac :-D
Al istina je da je sam skuzio da neke stvari nisu za radit. Kad sam mu pocela davat jogurt jedna ruka mu je pod obavezno bila u casici u jogurtu, al valjd, a je nakon nekog vremena skuzio da mu se smrzne pa ju je prestao gurat, makar mu to nisam branila. A i lisce na biljkama je prestao cupat, a ni to mu nisam branila, samo sam mu pokazala kako da mazi biljku svaki put mjesto da je cupa. Al ipak neke stvari mu ne mogu dopustit da sam skuzi jer su ili opasne ili su skupe ;-)

Naš stan se pretvorio u vrtić. :)

Ono što je bilo NE ili opasno smo makli iz njenog dosega, drugo sve smije, sve skupa radimo... kuhamo, čistimo, usisavamo u slingu. Kad čuje da se otvara perilica za suđe, svijet staje, dojuri na sve 4 i ona mora vaditi suđe. Prvo je vadila samo beštek, sad vadi i tanjure, čaše i manje rajgle. NIkad ništa ne baci na pod, strpljivo čeka da ja pospremim prethodni komad.
Kad skupljamo osušeni veš kvačice sprema u vrećicu.

Ovako kao što Mojca, ježić i Beti3 opisuju je bilo i kod nas, sa oboje djece. Rezultat - interes splasne nakon nekog vremena pa mi nisu stalno oko nogu a nauče pravilno baratati s mnogim stvarima u stanu.

Ja sam se trudila "podmetnuti" druge zanimljive stvari, koje su manje opasne... Na primjer klupko vune, kartonske kutije dimenzija raznih, drvene kuhače i slično. Igračke nikad nisu bile tako zanimljive kao prave upotrebne stvari.

Liniju i video/dvd smo sklonili na visoko, noževe isto, a s ostalog smo skretali pažnju. To je faza. Slažem se da s vremenom splasne interes.

I još nešto - važno je biti dosljedan - treba odabrati za što govorimo NE uvijek (npr. utičnica, šarke vrata i slično) i taj NE bi trebalo koristiti s mjerom za mali broj zaista opasnih stvari. O ostalom se možemo natezati.

Je, što manje upotrijebljavamo NE, to je njegova djelotvornost veća.

I ja imam malog tvrdoglavog svojeglavca (što je sušta suprotnost starijem) i isto je u toj dobi bio posvuda gdje nesmije. Najdraže mu je bilo kopat zemlju iz tegle...

Raščistila sam donje ladice u kuhinji i u njih stavila plastiku i sve ostalo što nije potencijalna opasnost pa sam mu dala da on to izvlači i razvlači, ostalo sam sve pozatvarala da ne može otvorit. To je bilo za trenutke kad kuham pa da se on s nečim zabavi. U dnevnoj sam isto jedan ormarić prilagodila njemu i neke njemu drage igračke sam stavila na malo povišeno ali dovoljno da ih on može dohvatit tj. da mu bude zanimljivo pokušat ih dohvatit, da nisu baš na podu. Cvijeće sam zaštitila stolcima, sad je prevelik da se zavuče ispod pa ne može do tegle. Naravno da je bilo puno NE, i još uvijek je, ali sam več sa starijim razradila tu neku taktiku zavaravanja protivnika :mrgreen:

maknes izvan njegovog dohvata i vidokruga sve sto mozes i ne zelis da dira

to ti je vec pola posla obavljeno

Citiraj:

---

Beti3 prvotno napisa

A zašto bi ti sjedila u njenom kutu? Ona treba biti u tvom. Dok nisu mogli sami do mene, ja sam ih dovela. Kućni poslovi s jednom rukom, a beba u drugoj su normala. Kako drugačije?
Sve se radi zajedno. I stalno se priča, mama običnim riječima, beba odgovara bebastim "govorom". Bitno je stvarno željeti biti zajedno. Ne treba izmišljati igra, bebi je učestvovanje u maminim poslovima najbolja zabava.

---

Beti, provela je ona sa mnom dosta mjeseci u kuhinji, od rođenja, i u marami i kasnije u onoj poluležaljci, opipala je i polizala svaki komad suđa :) I usisavala je i peglala sa mnom. I pospremala perilicu i vješala rublje.
Ali sa sedam i pol mjeseci je propuzala i odonda juri po kući i ne zanima je sjedenje u kuhinji, osim ako je ja ne nosim, a to je sve teže. Sad ima godinu dana, puže sto na sat, stoji, skoro pa hoda (dok se pridržava) i najzanimljivije joj je voziti aute po kući ili sjediti u njenom kutu okružena slikovnicama i kockama. I većinom vremena hoće (ako ne palimo i gasimo svjetla po stanu, pričamo na telefon, stišćemo razne gumbe) da sjedim ili vozim s njom, da zajedno listamo slikovnice pa mi pokazuje šta je pitam, vozimo aute, slažemo kocke koje ona razbaca...
Ima trenutaka kad se sama zabavi i zaigra, ali to traje max. 15 minuta (prije njenih 7 mjeseci ni toliko). Ostatak vremena hoće osobu s kojom komunicira i od koje uči. Jedino kad mogu kuhati ili pospremati je kad nje nema, inače me ganja s nekom igračkom u ruci i urla.

Citiraj:

---

enchi prvotno napisa

Rezultat - interes splasne nakon nekog vremena pa mi nisu stalno oko nogu a nauče pravilno baratati s mnogim stvarima u stanu.

---

Tome se ja nadam. :8-)

Citiraj:

---

Peterlin prvotno napisa

Ja sam se trudila "podmetnuti" druge zanimljive stvari, koje su manje opasne... Na primjer klupko vune, kartonske kutije dimenzija raznih, drvene kuhače i slično. Igračke nikad nisu bile tako zanimljive kao prave upotrebne stvari.

Liniju i video/dvd smo sklonili na visoko, noževe isto, a s ostalog smo skretali pažnju. To je faza. Slažem se da s vremenom splasne interes.

I još nešto - važno je biti dosljedan - treba odabrati za što govorimo NE uvijek (npr. utičnica, šarke vrata i slično) i taj NE bi trebalo koristiti s mjerom za mali broj zaista opasnih stvari. O ostalom se možemo natezati.

---

X!
Pol kuhača je među njenim igračkama, sve kutije koje dođu u kuću i postanu nekorisne (tjestenina, sirup, pasta za zube) to sve ide među igračke.

Ne, se koristi vrlo rijetko, ali onda zbilja znači NE.

Jedino sam maknula cvijeće, dosadilo mi je skupčjanje zemlje.

Samo ću kratko jer jurim na sastanak: u toj dobi pali skretanje pažnje, meni bi bilo grozno slušati stalno NE ovo NE ono, nemoj se iznenadit kad ti krene pričat i prva mu riječ bude NE :-), inače zabranjeno voće je najdraže, ja svojima nisam puno stvari branila, jedino sam svoj novi skupi smartphone držala na povišenoj polici da mu nije u dometu.

Citiraj:

---

Lili75 prvotno napisa

Samo ću kratko jer jurim na sastanak: u toj dobi pali skretanje pažnje, meni bi bilo grozno slušati stalno NE ovo NE ono, nemoj se iznenadit kad ti krene pričat i prva mu riječ bude NE :-), inače zabranjeno voće je najdraže, ja svojima nisam puno stvari branila, jedino sam svoj novi skupi smartphone držala na povišenoj polici da mu nije u dometu.

---

prva rijec mu je tata, druga mama , treca maca :)
ma ne govorim ja toliko puno ne. jucer nam je bio takav dan, danas nista :)
al ne svidja mi se ta metoda sklanjanja stvari, izuzev nozeva, kaktusa, i sl. (jer ja bas nisam od sklanjanja stvari) meni bolje djeluje reci mu ne. zasto ne bi odma naucio da se mamin mobitel ne stavlja u usta? i da se ne moze sa svim igrat pa, ako ce i pustit koju suzu zbog toga, ne traje to duze od desetak sekundi, cak mislim da ga to uci da je ok biti i frustriran i nezadovoljan, ako mu se oce. zapravo mi se cini da ga je najbolje pustit da otuguje tih 10 ak sekundi pa mu onda ponudit drugu zabavu, ako je sam ne krewne potrazitz.