zajedničko spavanje u 1. razredu

Prvo- pozdrav svima!
Ja sam se tek danas prijavila na forum, i odmah imam pitanje...
Imam dječaka, prvačića, koji od rođenja spava sa mnom u krevetu. Prvo je bilo lakše radi dojenja, zatim lakše radi hladnoće (mama pokrije) itd. Mali ima svoju sobu i ako baš inzistiram spavat će u svom krevetu- malo se pobuni, ali ipak popusti. Da budem iskrena, i meni je lakše da spava sa mnom jer su zimi prilično niske temperature, a sobe ne grijemo. Osim toga, muž je kući samo vikendom, a ja se "bojim" spavat sama. Ubrzo stiže i novi član obitelji :-D , pa sam mislila da će se problem tad riješit sam od sebe, ali mali inzistira da će spavat sa mamom i bebom. Kad mu kažem da nema mjesta za sve- nema problema, on i beba će spavati zajedno, a ja nek idem u drugu sobu :love: . Ajde, ok, to je slatko i sve, ali nekako mi se čini da ga ni beba neće istjerati iz kreveta. Sve u svemu, interesira me što mislite- da li je prestar za spavanje s mamom? Najradije bih ga pustila još neko vrijeme- mislim da će sam pobječ kad počne odrastanje i to... Mame koje su dijelile krevet sa djecom- do koje dobi ste to prakticirale?
Inače, kad je muž kući, manji dio vremena spava u bračnom krevetu, večinom zaspe u dnevnom :-x . Sin tad svoje spavanje podijeli između svoje sobe, maminog kreveta ili s tatom u dnevnom (ajde tu se ne bunim, volim kad se druže jer ionako se ne vide baš jako često).

Moja je 2. razred, pa još nekad spava s nama....

Moj je spavao do 6 godine. Da se mene pitalo iselo bi u svoj krevet i ranije, ali on se nije dao. Uglavnom tada smo kupili krevete na kat , sa duplim ispod, pa se preselio na kat jer mu je to bila fora .

Moja zaspe u svojoj sobi ali po noći obavezno dođe.

moji su 2x6,5 i 5 i stalno se izmjenjuju. rijetko kad da mm i ja spavamo sami.
i dođe nam žao što nemamo krevet širine 2,5-3m pa da se svih petero stiskamo po njemu.

super ste, već odgovori... :)
znači ima nas još takvih. zaboravila sam napomenit da ga je tog zajedničkog spavanja stid pred vršnjacima i pred djecom tvrdi da spava u svojoj sobi. opet, pred bakama i djedovima je još uvijek maza i ponosi se time što još spava s mamom- čak to spavanje i čvrsto brani od kritika; npr. ja sam mal, eno pitaj baku do kad si ti spavala kod nje, bit će mi hladno samom u krevetu...
lakše mi je odmah, čim vidim da nismo sami. a valjda će ga to samog proč, bez nekih intervencija s moje strane. nadam se.

heh,da poznato mi je to kao naprije su zbog dojenja sa nama,pa je zima i hladno itd..moj dragi je pomorac tako da sam ja većinu vrimena sama sa djecom..i mislim da je to jedan od najvećih razloga zašto se to zajedničko spavanje nastavljalo...zima,ja sama u svom krevetu,a ona u svom? to mi je izgledalo tako tužno...kad je ona imala 3godine,došla nam je seka,ona je na sreću bez problema shvatila da ona mora u drugi krevet..mene je to jako mučilo još dok sam bila trudna,mislila sam da će ona to loše prihvatiti ili imati osjećaj da smo je "izgurali" jer seka zauzima njeno misto..mi smo i dalje svi u istoj sobi,starija je u svom krevetiću,koji je spojen sa našim krevetom,tako da valjda ona i nema osjećaj da je odvojena,a malena je sa nama u krevetu,a kad je tata na brodu,ja zovem stariju ponekad da dođe kod mene i seke u krevet,ali neće..tvoj dečko ima 7godina,mislim da ti neće stvarati velike probleme oko toga..možda da probaš to rješiti dok si još uvijek trudna,ako misliš da bi mogao postojati "problem" da ne čekaš da rodiš pa da vidiš kako će se stvari odvijati...

ma što bi bio prestar, pa to je dijete od 7 godina
moja ima 9 pa se hoće još prošvercati sa mnom i sekom ponekad
samo što mene to ubija jer sam kronično neispavana i jer cijelu noć pazim da starija ne umlati nogama i rukama mlađu
jer ona spava po cijelom krevetu, a usput mlađa drži sisu u ustima tako da je meni to koma

što se tiče neke prihvatljive dobi ja možda nisam mjerodavna - spavala sam s mamom do 13. te (tad je počeo rat na mom otoku pa nam je uništio kosliping :mrgreen:)

Citiraj:

---

što se tiče neke prihvatljive dobi ja možda nisam mjerodavna - spavala sam s mamom do 13. te

---

Ovako sam i ja :mrgreen:. I zapravo sam uvijek mrzila sama spavati pa mi je potpuno jasna ta dječja potreba.

Moja je spavala s nama do polovice prvog razreda (7,5godina) , tada smo se preselila pa je dobila svoju sobu i počela spavati u njoj.

ma vrag ste sami.
moj j mi je jednom rekao da je nepravedno da samo djeca moraju spavati sama u krevetu.
a odrasli ne :mrgreen:
baš je volio to zajedničko spavanje.
imao je 6 godina kad se rodila m, prvih par mjeseci je ona spavala u koljevki. blizu mene, a on sa mnom. onda smo spavali nas troje u istom krevetu. kad je ona malo narasla, kad je imala godinu- dvije, počela mu je ići na živce pa je sve češće mijenjao naš krevet sa svojim. al do nekih 9 godina se još uvijek selio vamo-tamo.
sad zalupi vrata od svoje sobe kad ode u krevet :mrgreen:
a m čeka da joj kupimo njenu sobu i njen krevet da se preseli :kriza_i_recesija:

evo i moj Bruno, sutra će imati 7 godina još uvijek spava s nama u kreveti i ne pokazuje namjeru da ode spavati u svoju sobu.
A moj mama kaže da sam ja s njima spavala do 8 godine

Citiraj:

---

ENA26 prvotno napisa

evo i moj Bruno, sutra će imati 7 godina još uvijek spava s nama u kreveti i ne pokazuje namjeru da ode spavati u svoju sobu.
A moj mama kaže da sam ja s njima spavala do 8 godine

---

Ovo me podsjetilo na priču koju svekrva uvijek priča o mm-u... Njemu su rekli negdje u zadnjoj godini vrtića da će spavati sam kad krene u školu (ona je mislila na početak školske godine), a on se svojevoljno odselio u svoju sobu na dan kad su ga upisali, he he he... Mama i tata su se i sami iznenadili, ali ni tu noć ni kasnije nije bilo nikakvih problema.

Slučajno je tako ispalo da ga je ta najava pripremila na odvajanje (to mu je značilo osamostaljivanje u svakom pogledu), a očito je bio spreman i to je bilo to.

Ako mislis probat s odvojenim spavanjam, obavezno prije nego dodje beba.

Citiraj:

---

Lili75 prvotno napisa

Ako mislis probat s odvojenim spavanjam, obavezno prije nego dodje beba.

---

...Ili će ti se dogoditi kao meni, da se cijelu noć šaltam od kreveta do kreveta...

Meni je nekako bilo žao da seka kao malena spava s nama, a on jadničak u svojoj sobi pa smo ih tek ljetos iselili iz svoje sobe.
Zanimljivo, seka još i hoće zaspati sama i odspava lijepo komad noći da me ne budi ali s njim nikako na zelenu granu.
Nisam mu to (naravno) nikada spomenula ali ja se sjećam da sam čak i u srednjoj školi znala zvati mamu da dođe kod mene jer me bilo strah zvukova iz mraka :oops:.
Čak i sada mi se zna dogoditi (u rijetkim trenutcima kada klinci zaspu sami u svojoj sobi) da odem spavati u spavaću dok MM ostane u dnevnoj gledati TV i nikako ne mogu zaspati sama.
Baš jučer sam tražila uputnicu za psihologa (sinu, ne sebi :mrgreen:) da vidim što će reći.

Moja sestra ima isti "problem" sa svojim klincem koji je 3. razred, bila je kod psihologinje koja je rekla neka ga za prospavanu noć nagrađuje plusićima, svaki plusić jedna kuna pa nek si on štedi za nešto što želi kupiti.
Ja sam i to evo isprobala, šljakalo je dva dana (ali vjerojatno jer je bio preumoran pa se nije budio). Treći dan me zvao, ja sam ga poticala nek pokuša zaraditi te kune pa si može nešto kupiti a on će - Mama, tebi je izgleda više stalo do toga da ja skupljam novčiće nego do mene. :lol:

Baš me zanima hoće li imati učinka posjet psihologu.

ne razumijem zašto vodiš dijete psihologu?

Citiraj:

---

aleksandra70vanja prvotno napisa

ne razumijem zašto vodiš dijete psihologu?

---

Niti ja. Moje dijete se izrazito loše osjećali nakon posjeta psihologu ( išli smo zbog odgode škole) koji se obrusio isključivo na zajedničko spavanje u dobi od 6 godina. I ja sam osjećala izrazito loše jer sam proglašena lošim roditeljsk , i majkom koja koristi dijete da ne bi imala seksualne odnose sa muzem u bračnim krevetu( a trudna do zuba sam bila). Srećom da sam kasnije našla dobrog dječjeg psihologa koji mi je objasnio stvarni problem koje dijete ima ( tada je dijete već bilo odustalo od zajedničkog spavanja). Hoću reci nikad nisam gledala na zajedničko spavanje kao problem, nego smo mi imali drugih problema.

lima, nemam posebnih stručnih znanja iz psihologije, ali ovaj savjet s kunama mi je nekako, ne znam ni sama reći, čudan? zar ne bi trebalo otkriti uzrok i problem ako on postoji, a ne jedinu motivaciju naći u "zaradi", nekako mi je odgovor tvog djeteta tako bolno iskren, ma ne znam ni sama...
mi smo prošli se te faze odvajanja sa dvoje starijih, sada oni spavaju u svojim sobama, a beba s nama. u dobi od 6,5 god Mudrac je dobio svoju sobu i prešao u nju bez nekih problema. i Šefica se "osamostalila" u toj dobi, iako je sobu dobila nešto prije. Ipak se još uvijek znamo pred jutro naći svo petero u našem krevetu (znaju da uvijek mogu doći, ali to zaista rijetko koriste).

ja isto nisam shvatila zašto dijete vodite psihologu? isključivo zbog "problema" zajedničkog spavanja?!?

ja sam lagala kad me psihologica (ili doktorica?) na upisu u školu, znakovito, podižući obrvu, pitala - jel spava sam.
da, naravno.
odmah sam dobila dojam da bi to bio neki big issue da sam rekla istinu. :roll:

Citiraj:

---

cvijeta73 prvotno napisa

ja sam lagala kad me psihologica (ili doktorica?) na upisu u školu, znakovito, podižući obrvu, pitala - jel spava sam.
da, naravno.
odmah sam dobila dojam da bi to bio neki big issue da sam rekla istinu. :roll:

---

puno puta lažem u tim situacijama

osim ako sam baš raspoložena za svađu, onda sam spremna svađat se dok ona druga strana ne odustane hehe (npr. s tetama u jaslicama kad su mi tvrdile da nije normalno da dijete od godinu dana ne zna samo zaspati 8-) )

Citiraj:

---

cvijeta73 prvotno napisa

ma vrag ste sami.
moj j mi je jednom rekao da je nepravedno da samo djeca moraju spavati sama u krevetu.
a odrasli ne :mrgreen:

---

ovo moja navodi ko argument.
ni beba ju nije izbacila iz kreveta. da pace, i ona joj je argument kako ni bebe ne spavaju same :D
spava s nama.
i ni u jednom trenu nisam uzimala u obzir njenu dob (da li je prestara za zajednicko spavanje) kao razlog "delozacije", jedino o cemu sam razmiljala je da li se moze naspavati, da li je se po noci budi i kakva je kvaliteta njenog sna.

mi svi onda trebamo psihologu :mrgreen:
zezam se ali jedino da se budi u strahu noćima i da to traje duže možda bih i razmislila

Moji instinkti su na istoj valnoj duljini kao vaši komentari. Poticaj za psihologa mi je dala sestra jer je njena pedijatrica rekla da bi bilo dobro odvesti dijete da se otkrije možebitan uzrok - je li to čisto navika ili su u pitanju neki strahovi i da je ponekad dovoljan samo klik da to prestane.
Malo mi je zabrinjavajuće što ga je strah pokušati zaspati čak i kada ja stojim na vratima sobe. Pokušavamo ih staviti spavati i kažemo im da ćemo ih dolaziti pogledati svake 2 minute. Seka zaspe a on kaže da se boji.
Problem mi je i u tome što se nisam 6 godina pošteno naspavala, budim se redovito ukočena i s bolovima u vratu, a to mi već lagano narušava kvalitetu života.
Mene iskreno vrlo zanima što će reći netko tko je stručan i kako će I. reagirati na to.
To s kunama je i meni u najmanju ruku smiješno, pokušala sam više iz štosa pa ako upali super ali očito da nije upalilo. Možda zato jer naš odgoj baš i ne naginje u tom smjeru.

Ja psihologe uistinu doživljavam i cijenim kao osobe koje su stručnjaci u svom poslu i zbunjena sam kada čujem kako neki rješavaju "slučajeve".

lima, moj savjet ti je da, ako već imaš tu potrebu, odeš ti na razgovor kod nekog dječjeg psihologa. pa vidiš što će ti reći. a ne da vodiš dijete. dijete nema problem. on je još mali i želi spavati s vama u istoj sobi. kao i toliko djece. a ako vi to želite prekinuti, onda vi imate problem :mrgreen: šalim se malo, ali dijete koje nema nikakav problem u ponašanju ili we, ja ne bih vodila psihologu. :-/ i riskirala loš osjećaj, kako kaže sirius.

mada LIMA nije tražila savjet, već je odlazak psihologu iznjela kao činjenicu, ja bi se pridružila cvijeti
psiholozi, pogotovo oni "na uputnicu" često imaju krute stavove i slijede jako preporučene termine za neka dječja postignuća
ja imam slično iskustvo kao sirius, samo što se kod nas radilo o razgovoru za raniji upis
gdje sam imala osjećaj, nakon izjave da je mala spavala kod nas u krevetu od 6. godine, da se psihologica lomi da li da me prijavi socijalnoj skrbi sad ili poslije:mrgreen:
"dijete nije spavalo u svom krevetu, već s vama od 6. godine:-o:-o:-o" :roll:
samo se ni ona ni ja na to nismo puno uznemirile

Citiraj:

---

Mima prvotno napisa

Moja zaspe u svojoj sobi ali po noći obavezno dođe.

---

Ovako isto i kod nas, L. ima 6,5 godina koliko god meni zna biti neudobno od tog "guranja" tješim se mišlju da će i to proći

ja stvarno ali stvarno ne razumijem što je suspektno u zajedničkom spavanju?
jedino taj detalj da ga je strah zaspati kad je sam mi nije nekako po volji - kod nas se ne radi o tome
ona jednostavno voli kontakt i taj osjećaj zajedništva - iako je meni iskreno tlaka spavati zguran i sputan ali to je drugi par opanaka

Naše dijete ima 5,5 godina i ima svoj krevet u našoj sobi. Kad mu je zima prebaci se kod nas, a to je sad po zimi često.
Zadnje dane ja spavam u njegovom krevetu, jer se onda odlično naspavam.

Poanta je da je nama to toliko praktično i da ga iz svoje komocije ne premještamo, naravno njemu odgovara.

Inače imamo nekakav dogovor da ćemo ga na proljeće seliti u sobu, jer onda ne bude hladno, pa se u teoriji ne bi trebao premještati kod nas.

Citiraj:

---

flopica prvotno napisa

ja stvarno ali stvarno ne razumijem što je suspektno u zajedničkom spavanju?
jedino taj detalj da ga je strah zaspati kad je sam mi nije nekako po volji - kod nas se ne radi o tome
ona jednostavno voli kontakt i taj osjećaj zajedništva - iako je meni iskreno tlaka spavati zguran i sputan ali to je drugi par opanaka

---

pa djeca u toj dobi znaju često imati iracionalne strahove. boje se mraka, vuka, svašta nešto. možda mu psiholog može pomoći da ih se prije riješi. ali, možda to može i zajedničko spavanje. :-/

a šta ja znam, nisam imala takvu situaciju pa ni ne razumijem
više mislim na dio u kojem dijete ima neki baš izraženi strah
ali kao što veliš možda ga baš to spavanje i može odagnati, ne znam..

moje dijete je spavalo sa mnom dok ja cvrsto sa sobom nisam rascistila da ja to vise ne zelim i da mi to nije opcija. I kad sam se ja cvrsto postavila to smo i rijesile. vidjet cemo hoce li isto biti i s drugim djetetom.

Iskreno, mene bi smetalo da moje dijete spava sa mnom i trazi da o tome lazemo njegovim prijateljima, razredu i sl. Dakle da ono ima ideju da to nije ok., da ima potrebu prikazati drugacije okolini, a da i dalje radi isto. To laganje, stid zbog samog sebe bi me vise opterecavao...al opet...ja nemam takvo iskustvo.

U svakom slucaju mislim da su strahovi kod djece normalni i prirodni, ali da je i normalno poticati ih da se s njima suocavaju i nose...mislim da im time saljemo snaznu poruku da vjerujemo da su oni sami sposobni nositi se s njima, da vjerujemo u njih i njihovu snagu. Po meni je to najvrednija poruka djetetu - vjerujem u tebe i tvoju snagu. A naravno da sam ja na svaki njen poziv bila uz nju, pomazila ju, drzala otvorena vrata...ali za zajednicko spavanje mi je bila prevelika i iskreno zeljela sam krevet za sebe i MM.

Citiraj:

---

eda prvotno napisa

moje dijete je spavalo sa mnom dok ja cvrsto sa sobom nisam rascistila da ja to vise ne zelim i da mi to nije opcija. I kad sam se ja cvrsto postavila to smo i rijesile. vidjet cemo hoce li isto biti i s drugim djetetom.

Iskreno, mene bi smetalo da moje dijete spava sa mnom i trazi da o tome lazemo njegovim prijateljima, razredu i sl. Dakle da ono ima ideju da to nije ok., da ima potrebu prikazati drugacije okolini, a da i dalje radi isto. To laganje, stid zbog samog sebe bi me vise opterecavao...al opet...ja nemam takvo iskustvo.

---

Čuj, ako je djetetu spavanje u vlastitom krevetu prevelika drama, a meni zajedničko spavanje ne predstavlja problem, ne vidim zašto bi to prekidali u trenutku koje ni meni ni djetetu ne odgovara
samo zato što okolina ima drugačije standarde

a kad me ta okolina gleda kao rogato čudovište onda ću radije prešutjeti
s tim da me nije stid - ako me se pita reći ću kako je, ali ako govorim s osobom koja bi mi zbog gluposti mogla navući socijalnu službu na vrat bolje mi je da lažem, zar ne?

Citiraj:

---

eda prvotno napisa

U svakom slucaju mislim da su strahovi kod djece normalni i prirodni, ali da je i normalno poticati ih da se s njima suocavaju i nose...mislim da im time saljemo snaznu poruku da vjerujemo da su oni sami sposobni nositi se s njima, da vjerujemo u njih i njihovu snagu. Po meni je to najvrednija poruka djetetu - vjerujem u tebe i tvoju snagu. A naravno da sam ja na svaki njen poziv bila uz nju, pomazila ju, drzala otvorena vrata...ali za zajednicko spavanje mi je bila prevelika i iskreno zeljela sam krevet za sebe i MM.

---

naravno, mislim da si ti postupila u redu ako je tako odgovaralo tebi i djetetu
često djetetu treba samo mali poticaj da prevladaju neku zapreku
ali ako dijete još nije spremno na taj korak i ako bi forsiranje moglo biti traumatično za dijete a naporno za roditelje, zašto ne pričekati još neko vrijeme?

Nisam mislila na slucaj kad odrasli lazu vec sama djeca. Kad se oni stide, skrivaju pred svojim prijateljima da spavaju s roditeljima. To su obicno skolska djeca (predskolci su jos mali). To mi se cini kao nesto sto bi mene zabrinulo...

A naravno da mi svi kao roditelji vazemo i procjenjujemo potencijalnu dobit ili gubitke nekog naseg postupka, rizike i sl. Ja sam sklonija tome dat djetetu povjerenje da ono moze samo i u drugim stvarima, pa sam nekako osjetila sigurnost i u ovome. I mislim da nisam pogrijesila.

Nikako ne bih htjela generalizirati, ali cini mi se da ponekad iza nase velike zastite i bdijenja nad djecom kao da se krije skrivena poruka da oni ne mogu sami, da ne mogu bez nas i da im mi moramo uskociti...ma ne znam ovo mi sad neka moja razmisljanja ulijecu koja niti nemaju veze sa spavanjem...

Citiraj:

---

eda prvotno napisa

Nisam mislila na slucaj kad odrasli lazu vec sama djeca. Kad se oni stide, skrivaju pred svojim prijateljima da spavaju s roditeljima. To su obicno skolska djeca (predskolci su jos mali). To mi se cini kao nesto sto bi mene zabrinulo...

---

i djeca lažu zbog okoline, ne zato što je zajedničko spavanje loše
odnosno primjećuju reakcije drugih, ali i dalje im to nije dovoljan poticaj da postanu "društveno prihvatljivi"

kod mene je sve odgođeno u odnosu na prosjek. Na primjer noćno dojenje koje je trajalo do 2.5 godine - prestalo je na moj poticaj, jer je dijete bilo spremno. Prije toga je bilo par mojih poticaja koji nisu dobro prošli, pa sam procijenila da bih radije spavala s djetetom na sebi nego slušala te urlike. Nije to bila nikakva prevelika zaštita nego opasnost od bdijenja u doslovnom smislu :)
Slično je bilo i s prestankom dojenja, dijete je već odavno bilo dovoljno veliko da shvati komentare koji su nas ponekad stizali. Ali prestale smo kad smo obe bile spremne, a ne kad je okolina to sugerirala. Opet na moj lagani poticaj.
Spavamo i dalje zajedno, službeno jer još nismo uredili njenu sobu, a zapravo mi se s uređenjem ne žuri jer vidim da bi ta soba još dugo bila prazna.

Ja volim da spava s nama moje komocije, jer se inače ustajem barem 2x po noći da je pokrijem i provjerim. Ovako samo otvorim oko 2 mm i povučem pokrivač.

Čisto na teoretskoj razini, na temu treba li se zabrinuti ako se vaše dijete stidi neke svoje navike ili osobine:
biti će još dosta momenata kada će vaše dijete morati odlučiti - prikloniti se stavu okoline, lagati ili objaviti svoje "različitosti". Za ovo zadnje treba snage i zrelosti, a ne možemo tražiti od djece da se ukalupe svaki put kad nisu dovoljno hrabra da budu drugačija.
Ono što je bitno je da se mogu slobodno povjeriti onima koji su im najbliži i dobiti razumijevanje.

Citiraj:

---

pomikaki prvotno napisa

Čisto na teoretskoj razini, na temu treba li se zabrinuti ako se vaše dijete stidi neke svoje navike ili osobine:
biti će još dosta momenata kada će vaše dijete morati odlučiti - prikloniti se stavu okoline, lagati ili objaviti svoje "različitosti". Za ovo zadnje treba snage i zrelosti, a ne možemo tražiti od djece da se ukalupe svaki put kad nisu dovoljno hrabra da budu drugačija.
Ono što je bitno je da se mogu slobodno povjeriti onima koji su im najbliži i dobiti razumijevanje.

---

Bas si to lijepo rekla!

Citiraj:

---

cvijeta73 prvotno napisa

lima, moj savjet ti je da, ako već imaš tu potrebu, odeš ti na razgovor kod nekog dječjeg psihologa. pa vidiš što će ti reći. a ne da vodiš dijete. dijete nema problem. on je još mali i želi spavati s vama u istoj sobi. kao i toliko djece. a ako vi to želite prekinuti, onda vi imate problem :mrgreen: šalim se malo, ali dijete koje nema nikakav problem u ponašanju ili we, ja ne bih vodila psihologu. :-/ i riskirala loš osjećaj, kako kaže sirius.

---

MM i ja smo lani razgovarali kako je pedijatrica rekla mojoj sestri da svog malog odvede psihologu jer bi mu mogao pomoći i I. je (prisluškujući razgovor) sam počeo navaljivati da i on želi ići kod tog doktora.
On je vrlo zreo u razmišljanjima,rekao mi je kako se on jako,jako trudi da se ne boji ali mu ne uspijeva. Nije mi ustvari čak ni toliko za to spavanje nego to što govori da se boji.
Rekao nam je jednom da se boji kako će netko doći s balkona, uzalud ga uvjeravamo da se nitko ne može popeti na 3. kat, bili smo i dolje i gledali kako se ne može popeti ali ništa. (Mojoj mami je rekao da se boji reklame za, mislim, kinder bueno, ono kad ženska stoji na balkonu a s leđa joj doleti vampir (mrzim tu reklamu, i meni je grozna :evil:).

Zašto sam citirala cvijetu, ja ne znam mogu li otići samo ja, ili barem da ja nasamo s njom razgovaram nakon pregleda, općenito ne mogu zamisliti da u ordinaciji budemo oboje, a da ja s doktoricom razgovaram kao da njega nema.

Sad ste me isplašile, ja sam taj pregled zamišljala kao neki obični usputni razgovor, pa ako upali dobro, ako ne - nikom ništa. Smijala sam se kad mi je jedna poznanica komentirala da ne vodim dijete psihologu jer će biti odmah "uveden u sustav" a to nije dobro, nešto kao kad ti otvore dosje u policiji :roll:.

P.S. ja sam inače u komisiji za upis u školu i jedno od pitanja je spava li dijete samo (na to se samo nasmijem :mrgreen:)