295 dana u iscekivanju, 66 sati trudova, 3 minute izgona i jedan savrseni djecak
Kao i neke prije mene, ni ja nisam mislila da cu pisati pricu s poroda. Prvo zato sto sam bila poprilicno uvjerena da necu stici ne do poroda, nego niti do one neke druge crtice na testu, a drugo zato sto sam mislila da se, zapravo, o porodu nema sto pisati. Nekad davno, cinilo mi se nebitno, a postalo je bitnije tek kad se u cijeloj prici nasla i moja vlastita guzica.
Long story short, na samom pocetku smo odlucili da cu radjati u bolnici, usprkos cinjenici da postotak carskih rezova dostize gotovo 40% i da ne poznajem vise od par zena, ako i toliko, koje su usle u zgradu ISJ Mayo Health Systema, a izasle van bez operacije. U medjuvremenu sam upoznala ekipu entuzijasta, primalja, doula i opcenitih zaljubljenica u trudnocu i porod pa moram priznati da sam ipak, tu i tamo, razmisljala i o porodu kod kuce (eee, da me netko pitao prije par godina :mrgreen:). No sve je ostalo samo na razmisljanju s obzirom da nam je, za svaki slucaj, trebao pedijatar pri ruci. Moram priznati da je i meni moj ginekolog prirastao srcu i da sam zapravo zeljela da bas on bude prisutan na porodu.
Trudnoca je protekla bez ikakvih uzbudjenja; preletjeli smo ocean, pa onda jos jednom, bili na tisucuiosamstosedamdeset ultrazvuka, otprilike jednako toliko i pregleda (svedenih uglavnom na pisanje u casu i razgovore s ginekologom), ali niti jedan jedini nije bio nesto sto nisam zeljela. Uvijek sam znala sto rade, zasto i kako. Najvaznije od svega je bilo da je Sunko zdrav, a nije za baciti bila ni cinjenica da sam se ja osjecala vise nego super. I nisam povracala, niti jednom.
U nekom trenutku smo odlucili da nam treba doula, za svaki slucaj. Doktor je bio skroz od povjerenja, no postojala je mala sansa da nece biti prisutan na porodu, a znala sam da ne zelim i ne mogu vjerovati niti jednom drugom, tim vise sto ih nikad nisam niti vidjela. Poznavala sam dvije i, naravno, niti jedna nije bila slobodna oko mojeg termina. Preporucile su trecu, Sarah, koju sam znala samo iz vidjenja i koja mi, moram priznati, na samom pocetku bas i nije sjela, ali kasnije se ispostavilo da je bila vise nego odlicna. Preko nekoliko puta je radila s mojim doktorom, sama je dva puta rodila u istoj bolnici, a i osmogodisnje iskustvo doularenja nije bilo za baciti. Najvaznije od svega je to sto smo i nekako karakterno ispale bas dobra kombinacija.
Koliko god to glupo zvucalo, cijelu trudnocu sam umirala od straha zbog mogucnosti povracanja na porodu. Uzasavala me bilo kakva ideja o anesteticima, analgeticima, dripu, kojecemu zbog cega bi mi moglo biti zlo. O carskom da ne pricam. Izmedju ostalog, odlucila sam da nema sansi da pristanem na bilo sto od cega bi mi se oduzele noge. Prica o nogama je s vremenom valjda prerasla u nekakvu cudnovatu fobiju, skoro ravnu onoj vezanoj uz povracanje: ako mi oduzmu noge, necu moci bjezati. Ok, nemam pojma kamo bih to bjezala usred trudova, ali bitno mi je bilo znati da mogu. Odgadjala sam pisanje plana poroda sve do samog kraja, cinilo mi se da mi ne treba jer su svi sve znali, a na kraju sam predala detaljnu opservaciju na dvije strane koja se, na dan D, ipak pokazala potrebnom.
Termin je bio 19. studenog. Glupav neki datum, nekako mi se od pocetka nije svidjao. Bilo mi je vazno da ne rodim ranije, ni sama ne znam zasto, a pred termin, kad sam dobila doktorov raspored dezurstava, odlucila sam malo aktivnije planirati sto cu i kako cu. (Svasta se kod mene dogadja zbog straha, od zaceca do poroda... :lool:) Jednom davno, doktor mi je obecao da cu sigurno roditi u studenome, ali izgleda da se malo, jelte, zahebao.
Trudovima ni traga ni glasa, ni prije ni oko, a ni nakon termina. Eventualno sam imala BH kontrakcije mada moram priznati da nisam niti u jednom jedinom trenutku znala sto je sto. Objasnjavala sam i muzu i doktoru i douli i kome god, a da je pitao, da mi se cini da necu znati prepoznati ni prave trudove i da ce netko drugi morati voditi racuna o tome da stignemo u bolnicu na vrijeme. Naravno da mi nitko nije vjerovao.
Zadnjih par dana (tjedana) sam malo cesce posjecivala bolnicu, odradili smo par totalno dosadnih CTG-ova na kojima se, vise-manje, nije vidjelo nista znacajno, a i Sunko se nije pretjerano htio druziti jer su svi pregledi bili u krivo doba dana kad je on spavao snom pravednika. Tamo negdje debelo nakon 40. tjedna, trazila sam nekakav datum indukcije, ne zato sto sam zeljela roditi uz intervencije, vec zato sto sam, opcenito, htjela dozvati trudove. A vec sam spomenula da se kod mene od straha dogadjaju razna cudesa. Dobila sam upute da se pojavim u bolnici u 6:30 ujutro, u srijedu 5. prosinca, iliti na 42+2. To je najdalje sto je doktor namjeravao ici, a i tog petka je planirao putovati van grada, a niti sam ja htjela radjati bez njega, niti bi on, rekao je, mirno putovao bez da zajedno privedemo cijelu pricu kraju. Odradili smo prvi i jedini vaginalni pregled, zakljucili da sam stoljecima daleko od bilo kakve akcije i to je bilo to. Vrijeme za paniku, jel. U planu je bila tableta prostaglandina, pa eventualno jos jedna, mozebitno prokidanje vodenjaka i ostatak price po mojem planu, prirodno. Ako ovo s pocetka upali, naravno. Malo sam googlala, previse razmisljala i svakako odlucila prizvati trudove kako znam i umijem.
Yeah right. Isprobala sam sve i svasta, a dogodilo se nije, zapravo nista. Ili mozda jest.
Dan 1 - subota, 1. prosinca
Svekrvin rodjendan. Uzasno, ali uzasno mi je sjedila na glavi s pitanjima o eventualnim trudovima, bilo cemu, a usput je zeljela da joj poklonim unuka za rodjendan. Navecer smo bili na nekoj dosadnoj veceri u jos dosadnijem restoranu i, kako to prilici u ovim vrlo dosadnim krajevima, doma smo bili vec oko 21h. Sat vremena kasnije, dok je mama tlacila s Larinim izborom, a ja nesto nabadala po laptopu pored nje, uselila mi se neka kugla u guzicu. Bas, ono, kugla. Nije boljelo, ali ta kugla je nekamo htjela, a na kraju nikamo ne bi otisla. Pocela sam setati izmedju kauca i WC-a i gnjaviti virtualnu doulu, kojoj se svakako divim zbog strpljenja. Sad kad retrogradno razmislim, valjda bih samu sebe torpedirala, s obzirom na kolicinu pitanja i opisa cudnovate kugle s kojima sam je bombardirala. Ali jeb'ga, kao sto sam unaprijed pretpostavila, nisam imala pojma sto se dogadja. Kugla me proganjala cijelu noc, a u nedjeljno jutro se malo umirila.
Dan 2 - nedjelja, 2. prosinca
Nakon neprospavane noci, nastupilo je relativno mirno jutro. U neko doba sam ipak odlucila reci muzu, a i mami, da se prica po selu da imam trudove i bas mi je dobro leglo sto se nitko nije uzbudjivao oko toga. Zabranila sam im da spominju bilo sto svekrvi ili bilo kom drugom. Dosta mi je bilo svih mogucih tlacenja telefonom, ili osobno. Ispekla sam pitu od jagoda i rabarbare (koja me u vrlo losem stanju docekala u frizideru krajem tjedna...), a zatim otisla s mamom van. Red trudova, red setnje, red voznje... a onda rucak kod svekrve, kojeg sam prezivjela u nekom svom filmu, praveci se da se i dalje nista ne dogadja. Cim smo dosli kuci, pozdravila sam se s dijelom sluznog cepa. Mislila sam opet ici van, no nije islo. Malo mi je kugla pocela udarati i u glavu. Uslijedila je jos jedna uglavnom besana noc, malo na kaucu, malo u krevetu i puno za kompjuterom, u dosluhu s iskusnijima od mene (:heart:). Kao ozbiljno sam pratila razmake medju trudovima i zakljucila da ih ima na sve strane - svi su bili oko minute, ali s razmacima od sest pa do punih dvadeset. Ohwell.
Dan 3 - ponedjeljak, 3. prosinca
Ujutro smo odradili pregled u bolnici, red CTG-a, red razgovora s doktorom o kugli i ostalim patnjama mladog Werthera. Odlucili smo ne raditi vaginalni pregled, nije trebalo jer je sve ostalo bilo u redu. Pogledao je bebu na UZV, provjerio plodnu vodu i poslao me doma, iako sam ja marljivo pogurala stvari u putnu torbu, a onda torbu ugurala u auto. Rekao je da se vidimo u srijedu, ako ne i prije. Otisla sam u ducan, htjela u jos jedan, ali nije islo. Trudovi su, napokon, postajali i pomalo bolni, ali i dalje razbacani. Malo sam sjedila na lopti, malo pokusavala spavati, puno tipkala po internetu (iz nekog razloga, uzasno mi je odgovaralo prozivljavati cijelu pricu rijecima). U jednom trenutku sam pomalo gubila kompas, setala okolo i opcenito nekako pokusavala naci neki novi zen. Neki trudovi su bili super, neki su me udarali u glavu, neki su bili bolni, a neki bas taman. Sjecam se kroz maglu dugotrajnog razgovora o siru, vrhnju, mlijeku i korama za savijace i pite.
Kako se blizila ponoc, tako su se i trudovi blizili jedan drugome, ali i dalje nekim cudnovatim ritmom i s razmacima od 10-15 pa sve do dvije minute. Neke sam mogla prosjediti, neki su me tjerali da ustanem, a svakako mi niti jedan nije odgovarao u hodu. U ponoc me muz tjera da javim douli da idemo prema bolnici. Ja bas ne bih, ali, nije da mogu iz svoje koze. Oblacim se sat vremena, mozda sam se i tusirala, ne sjecam se. Spremam se, valjda, na ratiste. Uzasno mi se ne ide, ali s druge strane nemam vise hrabrosti ostajati doma. Ne boli me prejako, ali nekako mi je jasno da sve skupa postaje ozbiljnije.
Dan 4 - utorak, 4. prosinca
Javljam se na recepciju, odgovaram na nekakva glupava pitanja. Salju medicinsku sestru po mene, trpa me u invalidska kolica. Umirem od smijeha, za pocetak, a onda mi se od voznje u tom cudu pocinje malo vrtjeti u glavi. Odlazimo na peti kat, iskipavaju me iz kolica, tjeraju na vagu. Smijem se sebi u bradu jer sam, na neku foru, dvije kile laksa nego ujutro kad su me vagali na pregledu. Vode me na kraj hodnika, smjestaju u radjaonu. Oblacim onu histeriju od pregace iz americkih filmova i umirem od smijeha jer je s jedne strane sva skupljena grumenom ljepila. Imam negdje u torbi svoju spavacicu, no odlucujem da me nije briga. Ostajem u toj krpi, pristajem na vaginalni pregled jer sam uvjerena da je prerano i, zapravo, zelim natrag kuci.
Djevojcica zbunjeno govori da sam otvorena sest centimetara, ali da joj nista nije jasno jer ja sjedim na krevetu i ne umirem. Zove drugu sestru, pregledava me i ona, zakljucuje da je sestica istinita. Sluzbeno me primaju u bolnicu, zovu nekakvu doktoricu koja je na dezurstvu, zele zapoceti s infuzijom. Odbijam. Bune se. Citaju plan poroda, ponovno zovu doktoricu, dolazi moja doula i sve, zapravo, ide po planu. Dezurna odobrava plan jer, eto, vec ga je odobrio moj doktor. Ostavljaju me na miru.
Sjedim na krevetu, malo setam, svadjam se s WC-om (najvise od svega me boli mjehur, osjecam neki prestrasan pritisak i zahodska skoljka me podsjeca na najgoru mogucu spravu za mucenje). Razgovaram s doulom, drijemam izmedju trudova. Cijelo vrijeme pijem vodu, a i jedem, istinabog suhi kruh, nekakva odvratna spuzvasta peciva, tzv. dollar rolls. Pojma nemam koliko je sati, nista me ne boli, samo mi je bitno da nitko nista ne prica i da me ne diraju dok ne prodje trud. Povremeno me stavljaju na CTG, malo mi je tlaka, ali unaprijed sam odlucila da cu pristajati na povremene provjere; frka me raditi bas sve po svom. Nakon svakog ocitavanja skidam neudobnu gumenu carapetinu u koju su me umatali. Mislim da prolazi vecina noci. I dalje nemam nikakvog pojma o vremenu. Muz spava u kutu sobe, obje buduce bake dolaze i odlaze.
U neko doba dolazi Gestapo. Nije mi se svidjela cim je usla u sobu, donosi nekakvu negativnu energiju. Vidi da nemam infuziju, da nisam na CTG-u. Pizdi. Obraca mi se s honey, dize mi tlak. Drzi prodike o jelu i picu. Doula inzistira da zove mojeg doktora prije nego nastavi s prodikama. Zove ga, a u medjuvremenu me stavlja na CTG. Stroj ne biljezi nista s bebine strane, samo moje trudove. Pretpostavljam da joj doktor govori da me pusti na miru, ali preporucuje glukozu, s obzirom na broj sati provedenih u trudovima. Nisam odusevljena, ali pristajem. Bode me stopedeset godina, krv curi na sve strane, sjedim na krevetu i mrzim cijeli svijet. Skroz me izbacila iz takta, po prvi put od samog pocetka osjecam bol. Tesko mi je prodisavati trudove, opcenito ne znam ni sto bih s njima, a ni sa samom sobom. Napokon me spaja na cijevi, odvlacim se u WC, perem krv s ruke, fuj. Gestapo odlazi iz sobe, a ja se nekako pokusavam vratiti u onaj stari, ili barem neki slican zen. Uspijeva mi nakon nekog vremena, ali ipak, cijela njezina smjena mi nije odgovarala. Zena je iz nekog krivog sistema, doula se svadja s njom, objasnjava joj da nemam epiduralnu, da me ostavi na miru, pogotovo u trudu.
U neko doba dolazi moj doktor, znaci da je pocetak novog radnog dana. Valjda je vani dan, tko ce znati, vrijeme je odavno stalo. I dalje sam na sest, eventualno osmica u trudu. Sranje. Ipak, daje mi jos par sati; vratit ce se nakon par pacijenata u klinici. Vraca se; kod mene i dalje nista novo. Predlaze drip, minimalnu dozu, strah ga je da necu izdrzati do kraja. Odbijam. Razumije. Imam jos par sati.
Pokusavam nesto novo, hodam, sjedim na lopti, odradjujem trudove u cucnju. Pokusavam klecati na krevetu. Pomalo boli, ali i dalje se ne dogadja nista novo. Trudovi su nepravilni, jednake jacine kao i prije. Gestapo i doula se povremeno prepucavaju oko dripa. Ponovno dolazi doktor, zakljucuje da sam iscrpljena, daje mi jos dva sata. Opet se nista ne dogadja, doktor se vraca, pristajem na drip nakon vijecanja s doulom i muzem. Previse me strah carskog, ali jednako tako me strah i dripa. Pitam hocu li povracati, glupaca mi govori da vjerojatno hocu i da ce biti moja greska jer cijelo vrijeme jedem i pijem. Govorim joj nesto bezobrazno; iskljucujem se. Dira me u trudu u jednom trenutku, vicem na nju.
Trudovi odjednom postaju drugaciji. Mozebitno jaci i bolniji, svakako s manjim razmakom, no zakljucujem da je problem u tome sto nisam imala vremena nauciti kako se nositi s novim intenzitetom. Dolazi vrijeme za CTG, traze da pristanem na malo duzi monitoring. Gestapo blago ucjenjuje bebinim zdravljem. Pristajem, jer ni nama vise nije bilo svejedno, vec sam preko sezdeset sati u trudovima. Dolazi trud za trudom, povremeno bez predaha. Sarah provjerava drip, na trojci je. Svadja se s Gestapom jer smo trebali ostati na jedinici. Pretpostavljam da ga smanjuje, ili ja nekako organiziram tijelo i misli i uspijevam se nositi s novim intenzitetom.
Dolazi smjena, Gestapo nestaje, a zamjenjuje je Becky, neka simpaticna, starija teta. Pristajem na pregled, saznajemo da sam dogurala do osam, blizu desetke u trudu. Napokon neki pomak. Opet hodam, cucim, klecim na podu. Odjednom mi curi nesto niz noge, malo krvavo, pomalo ljepljivo. Becky umace neki zeleni papiric, kaze da je plodna voda, ali da je vodenjak vjerojatno samo malo napukao. Nema mekonija. Nestaje beba s CTG-a, predlazu da legnem na bok, prvo lijevi, bezuspjesno, a onda desni. Okrecem se, malo mi je neudobno. Sad vec lagano i boli. Govorim Sarah da mi je dosta, muzu usputno dobacujem da mu je ovo prvo, ali i zadnje dijete. Na glas razmisljam o epiduralnoj, spinalnoj, eutanaziji, bilo cemu. Sarah se smije, govori mi da je sve ok, da se skroz dobro nosim s trudovima. Svadjam se sad i s njom, ona i dalje umire od smijeha, kaze nek' samo uzivam u tranziciji. Mrzim cijeli svijet, na kratko. Vruce mi je, polijevam se vodom iz metalne boce koju u trudovima pritiscem na celo.
Odjednom dolazi nagon za tiskanjem, pitam smijem li, Becky provjerava, kaze da je cerviks skoro kompletan, osim onog nekog djelica koji cesto zapinje. Pristajem na to da ga rasiri rukom, u trudu; rikavam od boli, no na srecu kratko traje. Trudovi se lijepe jedan za drugi, i dalje mrzim cijeli svijet, tiskam, a ne znam sto i kako namjeravam istisnuti. Becky pretpostavlja da se mali okrenuo licem prema gore, predlaze loptu i cetveronozni polozaj. Ostavljaju me nakratko samu, pripremaju lopte.
Razmisljam o povracanju, ne zato sto mi je zlo, jer nije, vec zato sto mi se u svakom trudu kontrahira cijela trbusna supljina i sve se pomice prema gore. Povremeno ostajem bez daha, ali nekako pocinjem razumijevati situaciju. Osjecam da se opet blizi taj neki zen, da cu opet sve shvatiti i da mi nista nece biti tesko. I dalje sam na desnom boku, odjednom mi odgovara i poza i trudovi. Hvatam se lijevom rukom za lijevi guz, u nedostatku drugih mjesta za koje bih se mogla primati (ostala mi je masnica za uspomenu). Svi su i dalje zaokupljeni loptama. Tiskam, ali i dalje ne kuzim sto tocno i kamo cu s tim, ma sto bilo.
I onda dolazi kugla. U lijevom guzu. Govorim im da osjetim kuglu, glavu, nesto. Odmahuju rukom. Ponovno sam u trudu, kugla postaje veca, bliza. Doula me napokon dozivljava, gleda, zove Becky. Crowning. Panika u sobi. Ne daju mi da tiskam, traze doktora. Meni nista jasno, nisam bas tamo, ponavljam sto su mi rekli da izgovaram jer bi mi, navodno, tako trebalo biti lakse. Mislim da ne tiskam. Doktoru trebaju dva truda da se pojavi. Zatvaram oci i vristim, ili mislim da vristim. Ne od boli, ne boli me nista, samo osjecam da moram pustiti glas. Izlazi nesto veliko, pa manje, pa jos manje, u valjda tri truda, ili samo na tri rate. Nakon toga neka tekucina. I tu staje cijeli svijet, samo cujem doulu da mi govori da otvorim oci jer mi je beba tamo. Otvaram ih, ali ne gledam bebu, zapravo nekako prvo trazim sebe. Tesko mi je opisati gdje sam bila, vjerojatno negdje i nekako izvan vlastitog tijela. U tom trenutku doktor podize malenog i stavlja ga negdje meni na trbuh, mozda malo iznad. Ne moze dalje, pupcana je prekratka (jos jedan od problema s dugackim torzom i kratkim nogama!). Tu ga vidim prvi put, ima crvenu kosu, sav je nekako rumen i cist. Glasno vristi, ne mijauce kao novorodjencad. Muz place, ja ne placem jer zapravo nemam pojma sto bih s emocijama. Sve to skupa mi je nekako novo, strano, a opet tako poznato. Pale se svjetla na jednom kraju sobe, negdje kod moje pozadine, muz reze pupkovinu nakon sto je otpulsirala. Mislim da ulijecu bake, nemam pojma i nije me briga. Doktor mi objasnjava da ce me sivati, s anestezijom, govorim mu da mi je svejedno, nista me opcenito ne boli.
Iz nekog razloga sam u grudnjaku (sjecam se da smo u tko zna kojem trenutku jednako tako otkrili i da imam gace, oops), petljamo s naramenicama oko cijevi za infuziju. Pronalazimo sisu, ne znamo sto bismo s njom, samo lezimo i mazimo se.
Nakon otprilike dva sata na prsima, izmjerili su duzinu i tezinu, opseg glave i prsa, sve u sobi u kojoj smo bili i muz i ja i tko zna tko jos od najuze rodbine (i dalje mi je bilo svejedno, mislim da sam mogla roditi i na stadionu, uz nepoznatu publiku). Cudimo se duzini, 57 centimetara, a nas dvoje prosjecni patuljci. Bio je tezi od ocekivanog, 3980g. Kazu da je Apgar bio 10/10, sto je navodno za njihove prilike neobicno (iz nekog razloga, ne vole davati ocjene vece od 8). Ne vjerujemo da je zdrav, da je tu i da nista nije krenulo po krivu. Objasnjavaju mi da sam zaradila 2nd degree tear, sto god to bilo, a sto je uobicajena popratna pojava za prvorotku i opseg glave od 35. Navodno nemam vanjskih savova, no ne znam, nisam jos uvijek pogledala. Par minuta kasnije ustajem, sestra me prati do WC-a, govorim joj da ne treba, no ona inzistira - takva su pravila. Selimo u redovnu sobu, opet samo nasu, hodam bez problema s jednog kraja odjela na drugi. Govorim muzu da ipak mozemo imati i drugo dijete; porod uopce nije strasan. Naprotiv.
Markus je rodjen 15 dana nakon termina, u 16:16h, 4. prosinca, punih 66 sati nakon prvog pravog truda. Izasao je u vodenjaku. Poneseni trenutkom, kad su nas pitali, rekli smo da zelimo ponijeti posteljicu doma. I eno je u skrinji, ispod purana, ceka proljece, kad cemo je posaditi u vrtu zajedno s pupkovinom i membranom vodenjaka. Da me netko pitao prije samo par mjeseci bih li to napravila, rekla bih mu, vjerojatno, da je skroz na skroz lud. :mrgreen:
------------
:krleza:
(Pisem ovo danima, pa ono, sorite na duzini. :lool:)
Ostanak u bolnici je bio duzi od ocekivanog jer je, valjda, nakon savrsenog poroda nesto trebalo poci po krivu. U detalje mi se uopce ne da ulaziti, samo znam da cu sljedeci put, ako ga bude i ako sve bude bezbolno i bez posljedica, vjerojatno poslusati ginekologa i izaci odmah nakon poroda (pitao me drugo jutro zelim li kuci, a ne znam ni sama zasto nisam pristala, valjda zato da se ne moram muciti s papirologijom oko odnosenja bebe na vlastitu odgovornost). Uglavnom, dva tjedna kasnije smo ipak naucili dojiti i svijet nije bas tako crn kao sto se cinio na samom pocetku. U oscarovskom stilu, velika hvala Rodinim savjetnicama, pogotovo Apricot i BusyBee, a i mojoj online-douli, kli_kli, koja je sa mnom odradila gotovo sve kucne trudove. Bez nje bih ili rodila kod kuce, ili zavrsila prerano u bolnici.
