strah od kostima

Moja starija kćer, od nepunih 5 godina boji se kostima...to traje već preko 2 godine. Ne možemo nigdje gdje hodaju ljudi u kostimima, ili gdje netko priča na mikrofon, nju ulovi paničan strah! počne se tresti i vrištati...i pričala sam već s tetama u vrtiću o tom problemu i one mi preporučuju da pustim da vrijeme nosi svoje..u vrtiću imaju predstave i ona sama u njima glumi i uživa. Međutim, ne mogu je voditi ni na kakvu predstavu van vrtića, nigdje gdje hodaju sa svakojakim čudima na glavi. Ove godine smo jedva uspjeli poklon pokupiti, (trebao joj ga je dati Djed Božićnjak, ali su tamo manevrirali Winnie the Pooh, Štrumfovi..na kraju nam je neki "običan" striček dao poklon i zbrisali smo van. .jer je ona siirota bila van sebe..Ima li još mama koje se time pate i kako to rješavate? Ne forsiram je više ni na što, ali ne znam trebam li nešto poduzeti u vezi tog ili da samo pustim, kao što i tete u vrtiću kažu, da vrijeme nosi svoje?

da, i onda je naravno krene i mlađa kopirati..kako u svemu, tako i u tom paničarenju..

ni moja nikad nije volila te kostimirane ljude
nikad neću zaboravit kad je vidjela hlapića i gitu, nisam je mogla smiriti pola sata, vrištala je, jadnica :(
tako da smo izbjegavali...

sada joj više nisu tako mrski, ali i dalje ih rado izbjegne, ako ikako može.

Niti moja baš ne voli (skoro 4), a posebno na svojoj ili tuđoj odjeći ne voli gumbiće; otkida totalno kad vidi gumb! Košulju u životu nije nosila...

winnerica, nekako imam osjećaj da je fer da ti kažem jer u bliskoj okolini imam

slučaj sada odrasle osobe koja se još uvijek panično boji gumba.

Doslovno, panično: ne može nositi ništa što ima gumbe, prolazi je jeza kad ih vidi na

nekom drugom, može dotaknuti gumb samo ako se nadljudskim naporom natjera na to.

Nažalost, nikada nije išla ni na kakvu terapiju rješavati to.

("Rješava" tu fobiju - jer to je fobija - izbjegavanjem gumbi. I tako već

preko 30 godina.)

Da je moje dijete u pitanju, odvela bih je psihologu.

Vodila bi me misao da ne želim da se tako muči i kao drugo, željela bih da se ukloni

pravi uzrok straha.

(Jer kod fobija se radi baš o tome: da mislimo da znamo čega se bojimo (gumba,

pauka, lifta itd.) ali u biti ne znamo nego smo pravi izvor straha projicirali u nešto

(u gumb, pauka, lift itd.)

I moja curka 3 i pol god. strašno se boji kostima. Išli prošli tjedan u City centar ima tamo kao kuća Djeda Mraza pa su neki dečki bili obučeni kao pomagači Djeda Mraza kad smo prolazili pokraj njih počela se tresti i govorit hoće doma, hoće doma. Jedva sam je smirila kad malo dalje maskota obučena u Barnija mislila sam da će joj srce iskočit kako se tresla.Neznam zašto je to tako, pitala ja neke svoje frendice pa su mi rekle da je to sasvim normalno. Sva djeca imaju prema nečemu ili nekome neke strahove i da će ih to proći. :roll:

Moja mlađa od godinu i pol boji se svih igračaka što se mogu kretati. zhu-zhua se užasava, psa na baterije itd. U cc1 je pošizila kad je vidila i onu crnu nacrtanu ovcu, iz reklame za tele2, meni je trebalo dok sam skužila čega se boji..tako da ima tih strahova raznih.
Što se tiče tvoje curice, ne znam, ja mislim da je ne bih vodila psihologu, jer bi time možda samo potencirala problem. Čekala bi da prođe samo od sebe.
Iako znam da se neki ljudi i u ful odrasloj dobi užasavaju npr. klaunova..nadam se da će maleckoj proći fobija, fakat je limitirajuće..Ja isto ne znam od čega će se ova mlađa prepast kad smo vani, ali mala je pa ne pridajem tome toliku pažnju...

Starija se boji kostima i maskiranih ljudi a jedino kako sam joj pomogla je da pičamo da su to ljudi maskirani isto kao što se ona maskira za maškare i jednostavno izbjegavamo gdje možemo ikakvu interakciju s maskama, sada ju malo popušta ali vidim da joj nije svejedno.
Stano me pita jel da mama da nisu stvarni..jel da?
Isto je bilo s gačoljupcima, čarapojecima i inim pričicama.

i nama draga prijateljica koja sad ima 6 g ne može biti blizu maskiranih ..

a kaj mislite jel bi pomoglo kad bi se tata ili mama obukli pred njima u neki kostim i sve zajedno prokomentirali?
jel to neko probal?

Citiraj:

---

winnerica prvotno napisa

Niti moja baš ne voli (skoro 4), a posebno na svojoj ili tuđoj odjeći ne voli gumbiće; otkida totalno kad vidi gumb! Košulju u životu nije nosila...

---

o da, gumbi! može imati najljepšu moguću haljinu, ali ako ima ijedan gumb - nema teorije da je nosi!!! gumbi su zlo:lol:

I moj A. se panično bojao kostimiranih likova u toj dobi.
Skužili smo to prvi put kad smo išli na neku predstavu u Malu scenu (imao je 2,5 godine), a tamo je ogromni Nesquikov zec dijelio djeci kakao.
Što da kažem, predstavu uopće nije doživio, samo je gledao gdje je taj zec i bježao od njega.
To je potrajalo... morali smo izbjegavati sva događanja gdje hodaju kostimirani likovi, uključujući i Djeda Mraza (zato i nismo previše išli na ta događanja). Najgore je bilo kad smo jednom u gradu naišli na povorku maškara, a on nam bezglavo pobjegne na drugu stranu ulice, jedva smo ga sustigli :mrgreen:
Međutim, kako je rastao, tako se taj strah topio i sad, s 8 godina, nema mu više ni traga. Čak je i maškare zavolio, a nekad mi je to izgledalo nezamislivo.
Ovo pišem za utjehu onima koji to sad proživljavaju - i dječji strahovi su prolazni, kao i famozne "faze".

Je, faza je.... I liječi se tako da djetetu doma nabaviš hrpu kostima da se može igrati presvlačenja. Kad se nađe u kostimiranoj ulozi, lakše prihvaća da i drugi ljudi tako mogu odjenuti nešto neobično. Ja i dan danas imam vreće s tim oblekama (nešto smo sačuvali) a i ne pamtim koliko smo odvukli u vrtić...

Eh, da... Nije dovoljno djetetu servirati kostim da ga obuče - kod mojih to nije palilo. Morali smo izrađivati kostime doma (jednom sam šivala kostim žabe, drugi put sibirskog tigra, pa kokera španijela... ni ne pamtim) dok nisu popustili. Ispunjavala sam želje ali je pomoglo.

Ont. ni ja nisam imuna na to - klaune npr nikad nisam smatrala smiješnim nego strašnim (u djetinjstvu) a danas su mi izrazito ružni.

istina...stvarno ne znam što ljudi vide u tim klaunovima..meni su ružni i strašni:) no dobro...
kod nje je to krenulo još prije 2 godine kad smo prisustvovali jednoj predstavi na otvorenom. Bilo je pričanja na mikrofon, gužve...zamaskirani striček i odjednom je ona vrisnula, primila se za mene, panično tresla..ma ne znam mogu li vam uopće dočarati kako je to izgledalo..uglavnom strašno...nisam odmah ni shvatila što ju je spopalo...a da stvar bude gora, sljedeći dan smo išli na kupanje na bazene..i naravno da je tamo paradirao kostim! sirota je bila van sebe..
svaki petak u vrtiću tete organiziraju predstave u kojima i one same glume, nekad se obuku, nekad imaju kazalište lutaka..tu je ona puno slobodnija..iako i dalje pristupa s oprezom..
doma se preskida 20 puta dnevno u svakakve haljinice..jedan dan sam joj našminkala brkove sve s namjerom da je to prođe, htjela sam obući kostim, to mi nije dala pa sam odustala. Želim je voditi u kazalište no nakon nekoliko neuspjelih pokušaja ( jednom smo uspjeli sjesti u kazalište i istrčali van, drugi puta smo došli samo do zgrade..i tako..) shvatila sam da trebam još pričekati..
vidim da nas je dosta sa istim/sličnim problemom, doduše, ovo za gumbe sad prvi puta čujem...mišeki mali bojažljivi..samo da to ne traje predugo..

Dobro radiš to kaj ju ne forsiraš!

I naša cura se u kazalištu isprva bojala - držala bi me jako čvrsto za ruku i ruka joj se znojila.

Evo, baš me sad nezakoniti podsjetio da smo zbog njenog straha od glumaca/kostima morali isto jednom

izaći van iz kazališta.

Malo zbrkano pišem - oprosti!

Dakle, sad ima 6 god. i ja još uvijek ne bih rekla da je skroz opuštena u kazalištu.

Sjedi isključivo s nama (neće ići sama sjesti s djecom, što je npr.u Maloj sceni dio koncepta dvorane -

prva 3 reda su samo za klince, vjerojatno znaš), nije joj svejedno kad se svjetla ugase i počne muzika

(po stanu i doma i kod bake hoda po mraku, nema strah od mraka na poznatim mjestima), drži me za ruku

koja se sad oznoji samo kad je nešto "strašno" ali sad se već i smije kad se glumci počnu zafrkavati s publikom

i ide s drugom djecom ako ih glumci pozovu da im treba njihova pomoć.

Uglavnom, vidi se napredak.

A ovo što se gumbiju tiče, ova moja draga, bliska i odrasla osoba vuče od djetinjstva, ali

ne bih to trpala u isti "koš".

I ona sama je svjesna da je to fobija i da "ispod" straha od gumbiju leži nešto sasvim drugo.