Sv.Duh, preeklampsija, prijevremeni carski - drugi put
Iako sam žarko željela i nadala se da će ovaj put biti iznošena trudnoća do kraja, da ću roditi dijete od barem 3 kile, da ću biti u bolnici samo tri dana, da neću imati novih ožiljaka, ništa od toga nije se ostvarilo.
U 34tom tjednu sam hospitalizirana na par dana zbog povišenog tlaka. Kaže doktor, samo na par dana da napravimo pretrage, pa ako bude sve ok, idem doma. Tako sam ja to i organizirala: objasnili smo djetetu da me neće biti tri dana i tri noći, baka je isto to mislila. I tako odoh ja...
Tlak se nije smirivao, visio je na granici i preko toga svih 4 mjerenja dnevno, uveli su mi terapiju i ostala sam na patologiji.
S punih 35 tjedana obavljam kontrolu, tlak je granični, dva plusića proteina u mokraći, beba srećom ok, malo sitnija, al dobro, protoci ne štimaju, ali dok kaže da kad bi se sad i rodila nije više u opasnosti po život. I tako ja smirena i vesela odem u sobu čekati termin....
Na večer je počelo. Jedno mjerenje tlaka 150/100, drugo 160/100. Ja tumačim svima kak se sjajno osjećam i nek si uzmu točniji tlakomjer, jer su sugurno krivo izmjerili. Nakon pola sata 170/110 i odvode me u predrađaonu. Do tamo sam već imala 180/120. sestre me u čudu pitaju da li mi je dobro i kak to da mogu hodati. Ja im i dalje tumačim kak se sjajno osjećam i kak će se sad svaki čas sve smiriti. Javljam ipak mužu u kojoj sam fazi. Dolazi moj dok koji je srećom bio dežuran, baca brzi pogled na tlak i kaže da nemamo kaj čekati. "Idem na carski?", pitam u nevjerici. "Aha" "Mogu javiti mužu?", još uvijek ne vjerujem i počinje me hvatati strah. Ne opet! Prerano je. Nismo se tak dogovorile. Nema vremena za klistir, samo brzinsko brijanje, kateter i plahta oko mene. Šetnja u salu za operacije. Drhturim od straha, hladnoće i nevjerice. Daju mi spinalnu. Sad se još više prestrašim, jer je prvi carski bio pod općom, pa me frka kak to izgleda kad sve čuješ. Ali, ajde od toga mi je bar toplo. Stalno mi mjere tlak, puls čujem. Neka žena očajno vrišti u boksu. Zašto joj nitko ne pomogne? Sestra mi priča nešto, odgovaram, ali ko da nisam tu. Čekam što će biti. Čekam prvi rez. Doktori nešto šuškaju iza paravana, ništa ih ne razumijem, iako se napinjem da čujem. Odjednom sestra kaže da će sad biti malo neugodno jer vade bebu. Dobro da sam ležala, jer bi pala na pod inače. Kak vade bebu, kad me još nisu ni zarezali?!?! I to je malo neugodno. Osjećala sam se kao Mel Gibson u Braveheartu kad mu vade utrobu, iako mene ništa nije boljelo. Samo su me naguravali po stolu i fakat nešto vadili iz mene. I onda je zaplakala. I stavili su je na stol da je vidim. Iako nisam imala leće i vidjela samo neki smotuljak tamne kože koji se fino dere, puls mi je podivljao. Srce mi je lupalo je kao ludo sve dok je nisu odnjeli na pranje i vaganje. Onda je tako usporilo, kao da sam zamrla na tren. Moje dijete! Plače, znači dobro je. Javljaju mi mjere 1950g i 42 cm i apgar 10/10. I sad je odjednom sve divno. Više nema straha, šalim se sa doktorima, osjećam se kao u sedmom nebu. Sjajan osjećaj. Ushićena sam i smirena, sad dalje sve znam, nema frke. Na putu do sobe srećem muža. Jadan, sretan i smušen, ne zna ni sam kaj nas je snašlo. Sve je bilo tako brzo. U sat i pol je sve počelo i završilo.
Sad smo ozbiljna familija, ima nas četvoro. Cura je hrabra i snažna kao i brat, fino papa i deblja se, raste i sasvim je ok (hvala Bogu), osim što je malo sitnija.
I još jednom, ekipa na Sv. duhu mi je bila sjajna, nanjušili su da se nešto kuha i nisu me pustili doma (iako sam ja jako htjela) i srećom pa sam bila tamo kad je sve krenulo.
Eto, toliko od nas
