Toma se rodio u vinogradskoj
S obzirom da su meni priče s rodinog foruma puno pomogle da svoj užasan strah od poroda ublažim i da se pripremim, koliko je to moguće, na sve što me čeka, to sam odlučila i ja napisati svoju priču pa možda nekom pomogne.
Tijekom trudnoće sam se odlučila da ću roditi u Vinogradskoj – osim što su prijateljice uglavnom tamo rađale, znala sam i jednu babicu.
Jedan petak navečer otišao je cervikalni čep. Malo sam se u tom trenutku uspaničila, ali sam se smirila jer nije bilo ni trudova niti je plodna voda iscurila. Zvala sam bolnicu, i gore su mi rekli da to još ništa ne znači, ali da budem spremna. Tu noć, s petka na subotu su počeli trudovi – nepravilni i ne baš bolni. Tijekom jutra su se malo prorijedili, no u subotu popodne su opet postali češći i sve bolniji. Navečer su se ustabilili na 5 pet minuta (stvarno se može sat po njima namjestiti) i bili su znatno bolniji. Nakon što su trudovi bili na 5 minuta sat vremena, mi se spremili i otišli u bolnicu oko 23 sata. Pregledali me i rekli – imate dobre trudove, rodit ćete noćas. Otišla na pripremu – samo klistir (nije bilo tako grozno kako sam se bojala) jer sam se obrijala doma. E tu mi je bilo bad čekati sat vremena da sestra dođe po mene jer su trudovi bili česti i dosta jaki i nikako se nisam mogla namjestiti. Napokon su me odveli u box i tamo pripremili (svezali me s onim remenima od ctg-a, infuzija) – ja sam ih svako malo “podsjetila” da mi dovedu MD tako da je on konačno došao u 1.17 (zapamtila ? ). I onda su mi dali drip. Trudovi su postali bolniji no meni je najgore bilo leđati na ležima – leđa su me tako bolila da nikako nisam mogla ležati na leđima, a moraš kod guranja. E da, dali su mi i onaj dolatnin (mislim da se tako nekako zove) – to je dvosjekli mač – trudove jesam manje osjećala, ali sam se općenito osjećala droigrano tako da nisam imala baš osjećaj za guranje. MD je bio super i stavljao mi je obloge na leđa, na čelo, usta – stvarno mi je užasno puno značilo što je sa mnom. Onda su “shvatili” da ja jednostavno ne mogu gurati u tom položaju pa su mi skinuli remenje i pustili da kleknem na stolu – e to je bilo olakšanje i stvarno sam se maksimalno trudila gurati u tom položaju i u biti tako sam ga najviše i izgurala. Onda su me opet polegli, bez CTG-a, i čula sam kako kažu MD – vidim mu kosicu, a onda su mi rekli ajde još jednom i gotovo. Nisam mogla vjerovati. I stvarno – još jedno guranje i glavnica je bila vani – unatoč pričama na žalost to nisam baš osjetila, ali sam osjetila kada je tjelo skliznulo van – i onda je bio na meni. E to je strašan osjećaj – čekaš ga toliko dugo i sad je napokon tu. Bio je sav plavi i treso se kolko mu je bilo zima, tako da sam ga samo stiskala i ljubila. MD je rekao “e, je da je naš, ali stvarno je lijepi”. Kasnije sam vidjela da se on rodio u 2.32 – što je stvarno super i ni u najluđim snovima nisam očekivala da bi to moglo tako brzo bit gotovo. Napravili su mi mali rez na međici, ali je popucala rodnica, tako da je bilo dosta šavova, ali 14 dana nisam smjela niti pomislit na sjedenje. Samo šivanje nisam ni osjetila – toliko mi je bilo olakšanje što je sve gotovo, što je sve prošlo u redu pa možda i zato.
Eto, to je naša priča. U svakom slučaju mislim da je prisutnost oca na porodu užasno bitna - je to neopisiva pomoć tijekom samog poroda, ali mislim da je najnormalnije da smo oboje tu kada naš anđelak dođe na svijet.
