Nakon sedam godina staža, odjava, ili?
Eto, punih 7 godina, troje djece. Najstarija cicala do 3 godine, mlađa do 2, mališa ima 2 godine i 2 mjeseca. Mislim da uopće nije nužno da kažem kako nisam prospavala noć u komadu svih tih godina to jednostavno ide u opis zvanja majke dojilje. Dogodilo se da zadnjih tjedana traži cicu čim me vidi, bezbroj puta dnevno, po noći 3,4 puta, doduše tako je od rođenja samo što su sad podoji duuuugački i puno puta mi se učinilo da samo glođe cicu a da ne guta. I Osjećam da me bole bradavice i jučer je kulminiralo, stvarno ih je oglodao u 48 sati max i još sam ja prašila po slatkom i padne mi na pamet da imam soor. Namažem ih sa Rojazolom, on traži cicu i fuuuuj! Da skratim- zaspao je bez cice-čudo, jer mamu boli. Tri puta po noći plakao po par minuta, zagrlila bih ga i ljubila i tako bi zaspao. Srce mi se kida. Mislim da sve razumijete te podvojene osjećaje. Vraćam se na posao sljedeći mjesec, nigdje ne mogu mrdnuti jer on pati, fali mu cica. I sad pregrmiti ovo ili posustati..Cice su mi ko suhe čarapice sa ogromnim coflekima inače-jutros su bile ko da sam tek iz rodilišta izašla!!! Ogromne, pune, kvrgave, jedva sam primila da izdojim minimalno. A moj sinko je to popio za doručak i još kaže : Faja ti mama! :cry: Uistinu bih mogla prehraniti novorođenče, eto takva je situacija..Još MM kaže, pa dobro, odmori se, nije da on sad više nikad neće cicati..Glupo mi je to i okrutno, malo mu nedam pa onda opet dam, samo ću ga zbunjivati..Ma joj tako se osjećam jadno, ko neka okrutna materešina..Svjesna sam da to možda doživljavam predramatično ali nakon 7 godina hormončina ovo je valjda normalan slijed..
Morala sam ovo podijeliti s vama, nadam se da će mi biti lakše.
