moji "problemi" s dojenjem
Tijekom trudnoće nisam dojenje smatrala “problemom” – smatrala sam da je to nešto normalno, da je normalno da majke doje svoju djecu. Znala sam i da neke djevojke, žene imaju problema s dojenjem pa sam se nadala da ćemo mi uspjeti izgurati barem prvih 6 mjeseci. Tijekom same trudnoće nisam puno čitala o dojenju (inače nemam običaj puno unaprijed “učiti” o tome što će doći), već sam se zadnji mjesec malo intenzivnije počela informirati o dojenju. Kad se moje malo zlato rodilo naravno da sam namjeravala dojiti svoje dijete, ali kad mi bi mi u bolnici donijeli dijete – on je spavao. Pokušaji dojenja baš i nisu bili super uspješni – prvi dan još kako tako, ali drugi dan ništa. Doslovce sam mu kolostrum prstom stavljala u usta, samo da ga bar malo dobije. Prvo me to deprimiralo (bojala sam se da je gladan) no onda su ga jednom donijeli, a iz usta mu je curilo mlijeko. Kad sam sestru pitala jel ih oni hrane, odgovor je bio – da, naravno, nemojte brinuti!? Onda sam odlučila da se neću uzrujavati jer ionako nema smisla. Kad smo došli doma, bio je gladan, ali nije htio primiti bradavicu. Samo je držao otvorena usta i čekao. MD i ja smo isprobavali sto i jedan način (a ja ni u ludilu nisam smjela sjediti!) no nakon sat vremena dernjave, poslala sam dragog po izdajalicu i bočicu. Izdojila sam da djetetu dam da jede i on je zaspao – razmišljala sam da s obzirom da je pregladam nema smisla forsirat. Kad se probudio odmah sam ga stavila na siku. Bilo je malo opiranja, ali je primio. I odonda smo na siki.
Ali komentari okoline su odmah počeli – budi ga svaka 3 sata, nemoj da spava, predugo ti je na prsima – skini ga, nema on šta sikiti sat vremena, ako bi plakao bilo je – možda ti je mlijeko slabo, možda ga nema dovoljno. Kad je bio prvi razvojni skok između drugog i trećeg tjedna čak su me nakratko i pokolebali – no zvala sam sos telefon i tamo su me djevojke uvjerile da je sve OK i da nema razloga panici.
Taj prvi mjesec nam je bio težak – prva dva tjedna u ležećem položaju, on nije na početku dobro prihvaćao bradavice pa je jednu raskrvario toliko da mu nisam dala da siki 2 dana dok nije zaraslo, pa sam tu ciku izdajala samo da mlijeko ne prestane dolaziti. Na prvom pregledu s mjesec dana Toma je dobio samo 450 gr. Meni šok, priznajem. Čitala sam na rodama o djeci koja dobivaju po kilu i malo se zbedirala. A pedijatrica ni pet ni šest nego – mama nema mlijeka - mama, dajte djetetu adaptiranog mlijeka. Grozno. Rekla sam da ne bi jer da imam mlijeka pa mi je žao. Onda je onak prek volje rekla – a dobro, ak mislite da imate mlijeka dajte uz svaki obrok izdojite 60 ml pa mu dajte na bočicu. I neka jede svaka 3 sata. I kontrola vage za tjedan dana. Stvarno sam se tada loše osjećala, ali me sestra utješila da neka se ne uzrujavam, da je maleni imao žuticu pa je vjerojatno još izgubio na težini kad smo došli doma tako da je i to morao nadoknaditi.
E onda su se javili sa svih strana - daj mu 15 min na jednoj 15 na drugoj, i bočicu; zašto ne bi počela s adaptiranim mlijekom i sl. Kad sam se upustila u rasprave dobila bi samo “nisi u pravu”. A kad sam malo pitala kako su to one radile ispalo je da niti jedna nije dojila duže od mjesec dana!! Toliko o “stručnjakinjama”. Ali svejedno mi je bilo grozno jer je ispadalo da namjerno izgladnjujem svoje dijete iako je on narastao 4 cm, imao dovoljan broj mokrih i pokakanih pelena i općenito je bio sasvim u redu.
To popodne sam mu dala bočicu (nije htio odmah poslije dojenja pa je pojeo u 2 navrata) i navečer (tu je vukao polako), ali noćni obrok nije htio vući – tražio je bočicu. E tada sam pukla i izvikala se na SD (koji mi je jedino i bio potpora u cijeloj toj priči) da neka svi oni idu k vragu, ja ću po svom pa šta bude bude. Jedino što sam promijenila bilo je to da sam mu unutar 2-3 sata nudila istu siku.
Na prvoj kontroli je za tjedan dana dobio 170 gr, na drugoj je za tjedan dana dobio 270 gr i onda je doktorica rekla “pa ide to vama”. Drugi mjesec je dobio preko 900 gr.
Mi i sada dojimo, kada i koliko on traži, ništa više ne boli i zato velika hvala svim mamama s ovog foruma i sa sos telefona jer mi je ovaj forum bio velika potpora u trenucima kada nije bio potpore okoline.
I možda prijedlog – 2 djevojke koje su bile sa mnom u sobi u bolnici su s mjesec dana počele s adaptiranim mlijekom, jer nisu imale mlijeka – rodilje su većim dijelom neinformirane i ovise same o sebi, savjetima okoline i pedijatra, pa možda ne bi bilo loše da se za početak barem pokuša organizirati da se u paketu sretna beba koji dijele po rodilištima nađe barem i letak roda o dojenju pa da mame znaju da ima tko im može pomoći ako dojenje ne krene kako treba.
Sorry na podužem postu, ali nekako sam osjećala da sam dužna ispričati “svoju” priču.
