prica o mom andjelu Mia

Tocno dva dana prije moga rodjendana 6.5 na put ka ovome nasem svijetu krenula je ljubica moja mala...kao da sam od prvog dana osjetila da u meni nastaje novi zivot.Nakon par dana 16.5 uradila sam test i bio je pozitivan,blaga crtica jedva vidljiva,navecer nisam imala mira jer sam od svega srca htjela ostati trudna nagovorila sam sestru da ide samnom u 11 navecer :D na hitnu jer me je bolio malo trbuh i osjecala sam uzasnu nemoc,ali htjela sam i saznati da li je moja mala jubica krenula na put.Kada smo dosli tamo doktoru sam rekla kako lagano osjetim bol u trbuhu i da mislim da sam trudna,on mi je izvadio krv a beta je pokazala 48 rezultat.sva uzbudjena i nestrpljiva cekala sam odgovor doktora da li sam zaista trudna..Nikada necu zaboraviti one njegove rijeci,da trudni ste ali je tek pocetak nesto skroz maleno je tu ni nevidi se na ultrazvuku..ali ja sam znala da je ona tu..nista mi drugo nije trebalo..sva sreca ovoga svijeta je u meni..morala sam ponovno raditi betu nakon 2 dana i ona se povecavala bila je 119..otisla sam na pregled kod svoje ginekologice 8.6.12 sa nepunih 7 tjedana trudnoce kada mi je ona veselim glasom rekla evo ga tu je malena g.v i z.v mama zelite li cuti otkucaje srca svoje malene bebice..veselo sam uzviknula DA!to je bio najljepsi zvuk u zivotu sto sam ikada cula nakon par pregleda ginekologica mi je pokazala kako se moja bebica vrti..rekla je vidi malenu bebicu kako plese za svoju mamicu..suze su mi lile niz lice osmijeh nikako nisam mogla sakriti cijeli dan..predivan osjecaj vidjeti svoje maleno bice kako vrti nogicama i rukicama i uz to slusati otkucaje malenoga srca..doista neopisiv osjecaj..osjecala sam se najsretnijom majkom na svijetu..svaki dan sam mazila trbuhcic pricala sa svojim andjelom sve sto sam radila bile smo zajedno..nagovarala sam je da se mice da se vrti tako da je i ja osjetim,ali lopuzica mala nije htjela nego tek kada je njen tata stavio ruku na moj trbuh osjetila je njegovu toplinu i ljubav i pocela se vrtiti,nakon nekog vremena sve cesce sam je osjecala..
U 21 tjednu trudnoce muz i ja spremali smo se ici na pregled zajedno uz 4G snimku da i on vidi napokon to nase maleno bice koje nas je cinilo sretnima i jos vise zaljubljenijima.Penjuci se stepenicama ka ginekologici nemogu zaboraviti tu scenu ja cvijetam osmjeh od uha do uha a sestra mi gleda s balkona i smije mi se..mislim da su svi ljudi vijdeli moju srecu..zaista blistala i zracila sam tolikom pozitivnom energijom.No odjednom nagli i uzasni preokret nestalo je plodne vode gotovo je nista nema,bubrezi i mjehur su premaleni i izgleda da nefunkcioniraju..o ne!!pa zar je to bas trebalo da se desi moja bebica je u velikoj opasnosti nemogu podneti da joj se ista dogodi..ginekologica nas je pokusala smiriti da mozda se plodna voda i povrati mozda se sve to poboljsa,,poslala me je na pregled u bolnicu kod jednog od boljih doktora on je takodjer rekao isto..njegove rijeci bile su vi morate napraviti pobacaj jer to djete nece zivjeti jos ni tjedan dana,ako i prezivi imat ce jakooo teske malformacije i nece prezivjeti kada se rodi ili ce biti teski invalid..nece moci rasti i razvijati se,nece se moci kretati ostati ce u ovome polozaju u kojem je sada..ali ste na granici sa zakonom da to uradite nisam siguran da cete moci..moolim pa ko bi mogao ubiti svoje vlastito djete..toliko sam je cekala toliko joj se radovala i onda sve ovo..jednostavno pretesko je bilo nisam vise mogla podneti tu bol u srcu isplakala sam suza i suza mislila sam da moje srce polako zastaje..da nemogu to podneti..ali ne borit cu se do kraja znam da mi to mozemo pa mozda se ipak na kraju desi neko cudo..i tako svaki tjedan sam isla na kontrole u bolnicu,svaki pregled otkrivalo se nesto novo neka nova malformacija,na kraju moja bebica nije imala ni mali mozak,mjehur,problebi sa bubrezima,i jos nesto sto joj je guralo srce u lijevu stranu i crijeva prema gore..pitala sam se boze pa u cemu sam pogrijesila zasto mi je u zivot usao tako tezak kriz,ponestajalo mi je snage, jedva sam gurala kroz ostale dane..ali ipak moja jubica nije odustajala i ja i ona bile smo toliko pozitivne i ustrajne nismo se htjele predati..i onaj maleni tracak nade sto bi nam doktori dali mislili smo da od toga ce sve izaci dobro..cijela moja obitelj moj muz prijatelji bili su uz nas,molili se dragome Bogu samo da sve bude dobro..ona je usprkos losim prognozama rasla i napredovala sve vise,i micala se.svaki tjedan sam isla u bolnicu radila ctg i slusala otkucaje malene curice,taj zvuk iz moje glave i srca nikada nece izaci kao i njezini pokreti koje sam osjetila..u 37 tjednu trudnoce poceli su mi trudovi svaku vecer me bolilo svakih 20 minuta otisla sam na pregled kod jedne ginekologice koja je rekla da je to normalno da su to pripremni trudovi i poslala me kuci,nakon tjedan dana otisla sam sa sestrom na pregled u bolnicu ali moj doktor je otisao na skijanje nije me ni obavjestio,bas divno,mislila sam..trebali smo dogovoriti carski rez ili prirodan porod..tu vecer me je jako krenulo boliti u stiglo je na svake 3 minute.uz nagovor moje majke otisla sam na hitnu,kad ono otvorena sam 8 prstiju(sto bi se desilo da nisam poslusala mamu i ostala kod kuce nezelim ni pomisljati) i zele me prirodno poroditi,o ne,pa moja bebica ima preko 4 kg i okrenuta je na zadak,njihove rijeci bile su,pa zasto bi tebe izlagali riziku operacijskog zahvata kada ce svejedno ona umrijeti..ali ja to nisam zeljela htjela sam da je bar na tren vidim da osjetim njen miris njenu ljepotu,neka zivi koliko duze bude mogla..odmah su me odvezli do doktora koji je jako bio grub i odvratan zasto niste pobacili,vi niste svjesni sto je sve s vasom bebom...ali ipak na kraju pristao je uraditi mi carski.u pola 3 u noci dosla sam sebi i probudila se prvo pitanje je bilo sto mi je s bebom..a jedna jako ljubazna sestra odgovorila je ziva je rodila se u 1 i 10 ima 3260 i 48 duga,eno tata je njen slikaje..njena tetka baka i djed su s njom,ajme meni koji osjecaj koji osmjeh na licu,koje suze radosnice..rekli su mi tek da je sutra mogu vidjeti jer je prikljucena na aparate,a ja nesmijem nigdje..nazalost sve je bilo kako su doktori rekli,maleno srce je kucalo ali nista drugo nije funkcioniralo,molila sam boga da joj uskrati muke da je uzme sebi,da se nepati,moj veliki borac otisao je na onaj svijet u 3 i 15.ujutro kada sam cula to nemogu opisati bol i prazninu i srcu..nesto pretesko nesto sto jednostavno covijek nemoze podneti..nje vise nema..nema moga andjela nemam koga sada maziti pjevati joj..jednostavno zivjela sam ali kao da nisam..neznam ni sama kako sam komunicirala sa ostalima sto sam pricala..znam samo da nisam htjela pokazati drugima moju bol trudila sam se sto vise da im pokazem kako sam jaka..ali ponestajalo je snage..srecom moja obitelj i prijatelji,kuma od moje malene curice,a najvise moj muz bili su uz mene..i molili se bogu za cudo,pomagali nam u svakom smislu,nisam znala da toliko dobrih ljudi ima na ovome svijetu..moja sestra koja je strepila samnom kroz cijelu trudnocu i porod bila mi je najveca podrska..ona je bila moj andjeo kojega je bog poslao da me cuva i pomogne mi ovo sve podnijeti..a sjecam se kada je bio pokop moje curice tri blistave i svjetlucave kuglice su mi se pojavile u sobi u bolnici,bilo mi je tesko jer nisam bila snjom i muzem dole,ali sam tada osjetila da je ona samnom i da ce zauvijek ostati uz mene..kao da mi je davala znak i govorila mama neboj se nebudi tuzna tu sam s tobom...smijem se i gledam te,sretna sam na nebu sam s dragim Bogom on me cuva i pazi i mazi..A sada je proslo skoro dva mjeseca bol neprestaje praznina ne nestaje,sjecam se kako si se voljela voziti u autu nebi se prestala vrtiti,ja zelim te cuvati,pjevati,paziti maziti obuci ti prelijepu rozu haljinicu,obuci malene cipelice,odvesti te u setnju pokazivati ti more,i sve ljepote ovoga svijeta ubrati ti cvijetic maleni i staviti ga u kosu,staviti te na prsa i osjetiti tvoje otkucaje srca osjetiti kako dises.zelim cuti tvoj smijeh tvoj plac,vidjeti tvoje lice kada si sretna,kada se smijes,ali umjesto setnje ja moram ici na tvoj grob umjesto poljubaca moram ti davati cvijece..bol neprestaje sve je jaca i jaca,ali sretna sam jer sam vidjela tvoju sliku,tvoje uspavane okice koju su iste kao muzeve,moj oblik glavice,njegove usnice i bradu,moje uho,i maleni madez na desnoj nozi..prelijepa je bila,najljepsa curica na cijelome svijetu..cudo je to sto izvana je sve bilo savrseno a iz nutra nista razvijeno..sretna sam jer sam osjetila kako je biti majka kako je nositi maleno bice ispod svoga srca,stalno je osjetiti,stalno slusati otkucaje srca..znam da na nebu imam prelijepog andjela koji je stalno uz mene,i kojega ja nikada necu zaboraviti..ti si nesto najljepse sto mi se moglo dogoditi jubice mala,ti si mi pokazala bolji zivot,ti si jos vise zblizila mene i muza,unijela si toliku toplinu u nasa srca..a sada jube moja spavaj i slatko sanjaj na nebu igraj se i budi sretna mama i tata te jako vole ne zaboravi to,ti si nase maleno sunce,nasa kcer najdraza..mama jedva ceka da ti dodje i da zajedno uzivamo u kraljevstvu bozijem..a do tada Mia andjelcice moj cuvaj svoju mamu i tatu i bdij nad nama stalno..mi osjecamo tvoju prisutnost i ljubav svaki dan..Mia volimo te punooo ne zaboravi to....

:cry: izuzetno si hrabra žena...žao mi je što si izgubila svog anđela...

:cry: ajme meni..

jako mi je žao

Pretužno...
Kad bi nam netko objasnio zašto se ovakve stvari događaju našim bebicama...jako sam ljuta na Onoga gore...

:cry::heart:

Hrabra mamice,primite moju sućut...vaša priča je pre prebolna,i takve sudbine su preteške i ne bi se trebale dešavati...budi ponosna na svoju anđelicu Miu,sebe,svog muža jer ste izdržali zajedno do poroda,dati joj toliko ljubavi i uspjeli je pozdraviti i pustiti je kada je ona to htjela:angel:

I sama sam bila nedavno u toj situaciji da se odlučim na prekid ili na nastavak trudnoće sa svojom trećom anđelicom Unom i nisam imala hrabrosti kao ti da izguram i ovu trudnoću do kraja,jer sam to već prošla i imam doma jako bolesnu anđelicu koja nosi također to hrabro ime Mia...

Držite se,bit će preteško sa tim osjećajima...:heart:

Pretužna priča, moja iskrena sućut :-(
Tvoja Mia je sada sa svim našim anđelima...

Zašto, zašto?...samo mi to odzvanja u glavi, tko je zaslužio toliko patnje...:love2:

Pretuzno, nitko ne bi trebao to doziviti. Moja iskrena sucut.

pretužno, iskrena sućut:heart:

neznam koji je razlog,zasto se ovo dogadja pa toliko smo se svi trudili i sve cinili samo da prezivi i bude dobro,ali bog nam je uzeo..mislim da on ima bolji plan za nju gore na nebu..a mi se sada moramo nositi s tim,ali zaboraviti nikad necemo,ova bol u srcu i tuga nikada nece nestati zauvijek ce ostati u nama..praznina i bol...pitam se sto bi sada radila kako bi se smijala kako plakala,kako gugutala,sto bi joj kupovala i oblacila,u trgovinama sam vidjela masu savrsenih haljinica i cipelica i spanglica za moju Miu i vjerujem da bi joj savrseno prisatajale...toliko igracaka i svega a ja nemam kome to kupiti..fali mi nenormalno fali..neznam sta da napravim kako da olaksam ovu bol...jednostavno dodje trenutak kad nemogu podneti to..treba mi jakooo..samo da je osjetim njen miris i njene otkucaje srca..samo da je pokraj mene..

biljo, ti je jedna velika majka!!! Mia je baš izabrala tebe, znala je da bi je se drugi odrekli u 20 tjednu ili ranije..A ti si je čuvala do kraja.. Svaka čast! Ne mogu zamisliti tvoju bol i jad ali znaj da će sve to biti nagrađeno. Dragi Bog će te utješiti. Poslat će uskoro male ručice koje će te grliti jer to zaslužuješ. Mala Mia će čuvati svoije hrabre roditelje. Tugovati moraš, razumijem te, i sama ne mogu skinuti pogled sa te male robice, uvijek je prepipam, pomirišem.. Zamišljam kupila bi cijelu trgovinu za svoju mrvicu.
Moji anđeli meni daju snagu i nadu, odustati neću i ne želim. Živjet ću sa svojim anđelima i nadati se malim ručicama..

ne znam što reći osim žao mi je jako