Noćne more i strah od drugog poroda

Imam zaista ogroman problem. Naime, svjesna sam toga da se svi boje poroda, ali je činjenica da ga se manje boje prvorotkinje jer ne znaju što ih čeka. Tako je bilo i sa mnom. Ne pišem ovo da nekoga uplašim, ali mislim da je važno istaknuti da s jednakim strahom ne ideš prvi i drugi put u rađaonu. Ono što mene muči je to što sam u 7. mj. trudnoće i imam ozbiljne i grozne noćne more od poroda koje traju već duže vremena. Prvi put mi nije bilo lako, beba od 4 i pol kg, no koliko se god smirivala i tješila da će proći i koliko god pokušavala ne razmišljati o tome kad zaspem kreće užas. Znam da se u trudnoći pojavljuju živopisni snovi zbog kojekakvih razloga, no taj se potisnuti strah očito kod mene ispoljava snovima pa možete zamisliti kako sam tjeskobna i kako imam napade panike kad krenem razmišljati o tome. Kad sam išla na kontrolu prije koji dan vidjela sam nekoliko poznatih sestara i doktora s prvog poroda. Mislila sam da ću se ugušiti koliko mi je bilo slabo. Samo sam čekala da pobjegnem. Nikakvim razgovorom se ne mogu smirit. Ništa ne pomaže. Kako dobro ne spavam, onda sam po danu sva nikakva i tako kreće začarani krug. Zaista mi je više nepodnošljivo u tolikoj mjeri kao da će me netko tamo ubiti. Ne znam kako da si pomognem. Ima li netko od vas sličnih problema i kakav dobar savjet ili sam ja jedina koja je valjda kukavica i tu se ništa ne može?:-(

Puno žena ima sličan problem. Ako smatraš da se ne možeš sama dovoljno opustiti, potraži pomoč.
Ako imaš dobrog ginekologa da to malo zajedno pretresete.
Ili prijateljica koja je više puta rodila.
Ili dobar psiholog, može učiniti čuda.

Mislim da bi bilo dobro da hitno odes nekom psihologu, bit ce ti lakse.

Nekako mi se čini da žene ne žele o tome govoriti. Već sam razgovarala s njih nekoliko pa su me gledale kao da nisam normalna. Kao ono, što se žališ preživjet ćeš, to je prirodno, normalno itd. Budeš ti to zaboravila vrlo brzo. Problem je što en budem. Nakon prvog djeteta mi je trebalo jako dugo da dođem k sebi. Bojim se same sebe. Imam blesavog ginekologa koji za sve živo šalje u bolnicu. Meni je naredio mirovanje zato što me malo bole trbušni mišići dok hodam. Normalno da bole kad se sve rasteže. No, on se manično boji tužbi pa poduzima sve mjere kako bi se ogradio od bilo kakvih propusta. Ako mu ovo kažem poslat će me na psihijatriju još :) Nisam pametna kako to prevladati, a vidim da ne mogu sama. :(

Amely slažem se s curama traži pomoć psihologa odi kod nekog privatno pa ne mora ginekolog znati...meni je 1. trudnoća ja se isto svega bojim, kao prvo bojim se hoće li sve biti s bebom uredu, a onda od poroda (iako mi je nepoznato kako to izgleda).

Evo i ja imam sličnih, ne toliko drastičnih, ali sličnih strahova. Prvi porod mi je također bio jako traumatičan, pa je to glavni razlog. Termin mi je za par dana (vidi u potpisu) i ne znam kako ću to proći još jednom....Mantram samo da ako je većini drugi porod lakši, da će tako biti i meni, želim što manje vremena provesti u bolnici, što kraće ležati, već jedva čekam upoznati tu malu "vrtuljkicu" i jedino šta mogu jer ne mislim da sam slučaj za psihologa jer vjerovati da se neće ponoviti sve ono s prvog poroda.....
Inače, prošli tjedan, kad sam bila na prvoj kontroli u rodilištu (u Vinogradskoj ću roditi) su me i sestra i doktorica pitale zašto sam tako uplašena, komentirale da ubrzano dišem.....a ja sam stvarno bila maksimalno "cool" koliko sam mogla... :-)

Amely vjeruj gdje prvi put prodje 4.5 kg drugi put ide ko od sale. I krace traje.

Jel si citas o ublazavanju boli na porodjaju? Nudi li kakve opcije tvoje rodiliste?

Ako će ti išta pomoći, nisi jedina i meni je drugi put bilo mnogo psihički napornije, nego prvi put. Pritom, prvi porođaj je bio sasvim pristojan i nije ostavio neke ružne uspomene. Plašila sam se jako da ću 2. put zaglaviti na CR. Toliko mi je mučno bilo da nisam ni mogla da razmišljam o bebi, smišljam ime, ma čak ni stvarčice nisam oprala pre odlaska u porodilište. Ali kad je počeo porođaj bilo je super, bilo je mnogo brže nego prvi put i nekako sam bilo opuštenija, sigurnija u sebe, da će sve biti u redu.
Možda nije loša ideja da tačno odrediš čega se to plašiš. Onda ćeš moći da razmisliš o koracima da to izbegneš, promeniš. Npr ako je to bol, da li možeš da tražiš epidural sledeći put, ili ukoliko su se loše ophodili prema tebi, možda možeš da promeniš porodilište, ili da povedeš nekoga sa sobom, ili da odeš kasnije.
Pokušavam da kažem da za svaku situaciju ima više rešenja, ali moraš da konkretizuješ šta to tačno rešavaš, pa ćeš onda moći i da odabereš rešenje koje ti najviše odgovara, a realno je.

Hvala na odgovorima. Nažalost epiduralnu ne smijem primiti jer imam problema s kralježnicom :( Bojim se svega. Evo sad dok razmišljam o tome sve me nešto steglo u plućima kao da ću sada na stol. Muž će biti sa mnom na porodu, ali ništa meni lakše zbog toga. Voljela bih da nemam toliki strah jer znam da zbog straha na porodu sve bude gore kad se ukočiš. Čitala sam i 1. put kako disanje utječe na porod, pa pložaji pa ovo pa ono i onda kad sam došla majko mila. Prestala sam disati. Kakvo pakleno disanje valjda bi se ugušila da mi nisu govorili da moram disati. Nisam ni bila svjesna da susprežem dah jer me tolika panika uhvatila da to nisam ni primjetila. Onda sam ja stvarno neki slučaj za psihijatriju majke mi. Nitko mi se živ nije žalio na tako nešto. Stvarno sam ljuta sama na sebe :/

Ne trebas biti ljuta na sebe.

Nemoj biti ljuta na sebe, nego potraži pomoč i olakšaj si.
Ako te tješi meni se dogodilo prošle godine kad sam išla posjetiti jednu osobu u bolnici skoro pa napad panike, jer sam prošla kroz odjel čuvanja trudnoće. Kad sam vidjela sve te trudnice tamo, ja sam se smrzla.

Kad sam išla na briseve prvi put nakon poroda i ušla u ordinaciju koja je izgledala potpuno isto kao box u rađaoni, ista reakcija.

Napomena: imala sam lagan, skoro prirodan (u smislu ne korištenja dripa i sličnog) i prilično netraumatičan porod.

Amely, sad bih ti rekla da se ne boje sve žene poroda, ali tebi to ništa ne znači kad se TI bojiš. I to se bojiš cijelog paketa izgleda.

Kažeš da se bojiš to reći svome ginekologu da te ne pošalje u bolnicu. No, možda je rješenje da mu kažeš. Taj tvoj strah nije dobar, ni za tebe ni za bebu. Vjerujem da postoje načini i lijekovi da te opuste. U trudnoći se smiju uzimati npr. normabeli, možda tvoj liječnik zna da će ti pomoći. Jer, ne daju se lijekovi samo za fizičke tegobe, i psihičke su jednako opasne.

Moj ti je savjet da potražiš pomoć. Vidim da ti ne pomaže ni to što učiš kako i zašto se neke stvari u porodu događaju, ni to što ti prijateljice ne smatraju da je porod nešto čega se treba bojati, ni ako ti kažem da te nitko tamo neće ubiti, ni da žene rađaju oduvijek. Stvarno, potraži pomoć, ako ne pomognu razgovori, možda farmakologija može, ako smije.

Inače davno kad mi je bio aktualan prvi porod bila je na Rodi priča s poroda baš o forumašici koja se jako bojala poroda. Meni je jako pomogla tom pričom, jer se nisam osjećala kao vanzemaljac. Nikad joj nisam zahvalila.
Potraži.
Mislim da je to bila klija ili neki sličan nick. Da li netko pamti tako daleko?:lol:

Citiraj:

---

Beti3 prvotno napisa

Amely, sad bih ti rekla da se ne boje sve žene poroda, ali tebi to ništa ne znači kad se TI bojiš. I to se bojiš cijelog paketa izgleda.

Kažeš da se bojiš to reći svome ginekologu da te ne pošalje u bolnicu. No, možda je rješenje da mu kažeš. Taj tvoj strah nije dobar, ni za tebe ni za bebu. Vjerujem da postoje načini i lijekovi da te opuste. U trudnoći se smiju uzimati npr. normabeli, možda tvoj liječnik zna da će ti pomoći. Jer, ne daju se lijekovi samo za fizičke tegobe, i psihičke su jednako opasne.

Moj ti je savjet da potražiš pomoć. Vidim da ti ne pomaže ni to što učiš kako i zašto se neke stvari u porodu događaju, ni to što ti prijateljice ne smatraju da je porod nešto čega se treba bojati, ni ako ti kažem da te nitko tamo neće ubiti, ni da žene rađaju oduvijek. Stvarno, potraži pomoć, ako ne pomognu razgovori, možda farmakologija može, ako smije.

---

Beti, ovo definitivno ne pomaže, jer se ne radi o racionalnom, nego iracionalnom.
Racionalno je sve jasno, ali to ne umanjuje ono iracionalno čega se čovjek boji.

Kao i npr. strah od pauka. Jasno ti je da je mali, da nije opasan, da te ne bude pojeo, da ga se i večina male djece ne boji,..., ali tebe je strah i točka.

Ne vjerujem previše u farmakologiju u tom dijelu, ali dobar psiholog stvarno čini čuda.

Ispravak: mislim da nije bila klija, nego klia.

Citiraj:

---

Anemona prvotno napisa

Beti, ovo definitivno ne pomaže, jer se ne radi o racionalnom, nego iracionalnom.

---

Pa napisala sam da to sve NE pomaže. Ne shvaćam kako si ti to pročitala. Piše: VIDIM da ti NE pomaže....,potraži pomoć,... Da li piše to? :gaah:Nevjerojatno

Ajde, ajde, nemoj se ljutiti. Izdvojila sam tvoj post jer je bio zadnji. Vidim što si napisala, sve ok.
Imala sam potrebu dodati (jer znam iz svojeg iskustva) da to ne pomaže, da u teoriji nemaju smisla postovi - nije ti to ništa, kako su druge, tako ćeš i ti,...
Ponavljam: znam što si napisala, tvoj post je bio zadnji i u njemu je bila prilika podcrtati što ne pomaže (a što si i ti navela).

Bila je klia i rijesila ja svoj problem s psihologom. Bez farmacije.

Citiraj:

---

marta prvotno napisa

Bila je klia i rijesila ja svoj problem s psihologom. Bez farmacije.

---

E to.

Klia je rijesila svoj problem s psihologom, ne ja, da ne bude zabune, danas sam puna tipfelera.

Meni je eto pomoglo racionaliziranje.
Poslije prvog traumatičnog poroda prolazila sam ponovno i ponovno sve potencijalne scenarije (nije bilo teško jer su se prvi put dogodile komplikacije za tri poroda). I isto sam takav paralizirajući strah osjećala, a još mi je dodatno opterećenje bilo hoće li biti vbac ili opet cr.
Vjerovatno mi je puno pomogla injekcija normabela kad su počeli trudovi.

Za vrijeme trudnoće nisam imala noćne more, sanjala dam neke brzinske porode. Da jesam sigurno bih potražila stručnu pomoć.

E da, nisam nikome govorila o tome jer su me straaašno nervirali komentari 'ma nije ti to ništa, svi to prođu'

Ovo što kaže IvanaR pomoglo mi je i da točno definiram čega se bojim, a nakon toga svijest o tome da porod moram sama odraditi jer je puno toga u mojim rukama.

Amely, ako te to tješi - zaista nisi jedina, mnoge žene osjećaju identično kao i ti. Među njima sam i ja :) Termin mi je za mjesec dana. Voljela bih da postoji jedan univerzalni recept, odgovor, kako si pomoći. Vjerujem da si možemo pomoći, ali i da to ovisi od žene do žene, svaku umiruje i osnažuje nešto drugo. Valjda bi svaka žena trebala pokušati istražiti svoj način. Neke bi otišle psihologu, neke bi posegnule za normabelima... Meni osobno, do sada najviše pomaka na bolje čini gotovo svakodnevna komunikacija sa suprugom u vezi poroda. Pokušavam mu objasniti kako se uistinu osjećam, čega se bojim. Kad naglas čujem svoje izgovorene riječi, nekako strah postaje manji, čini se manje strašno. Također, tip sam osobe koja voli pisati i tako se izražavati. Papir sve podnosi, pa i to može biti jedan od ispušnih ventila. Pozitivne afirmacije svakako čine jako puno u našoj podsvjesti koliko got možda imali otpor, kao ma što mi to može pomoći. I prije trudnoće sam vježbala yogu i bavila se plesom, tako da vježbanje opuštanja psihički i fizički samo pola sata dnevno čini razliku. Puštanje klasične glazbe isto može biti jako terapeutski, počevši od Mozarta. Sve ovo navedeno meni osobno pomaže u umanjivanju straha o kakvom pišeš.

Evo linkova kojima se ja osobno služim:

http://www.youtube.com/watch?v=_Hd3kR9XLPM

http://www.youtube.com/watch?v=MCSFobwvQTg

http://www.youtube.com/watch?v=rwJdcf4iBQ0

Citiraj:

---

Anemona prvotno napisa

Beti, ovo definitivno ne pomaže, jer se ne radi o racionalnom, nego iracionalnom.
Racionalno je sve jasno, ali to ne umanjuje ono iracionalno čega se čovjek boji.

Kao i npr. strah od pauka. Jasno ti je da je mali, da nije opasan, da te ne bude pojeo, da ga se i večina male djece ne boji,..., ali tebe je strah i točka.

Ne vjerujem previše u farmakologiju u tom dijelu, ali dobar psiholog stvarno čini čuda.

---

Ja sam neko vrijeme bila bas hipohondricna i od svake muhe sam pravila slona. Onda sam imala jednu goscu koja se bavila neurolingvistickim programiranjem (ako se tako kaze ili tako necim slicnim) i hipnotizirala je moju prijateljicu da se prestane bojati mraka :o a kad je otisla ja sam je zamolila da i mene (na daljinu) hipnotizira da prestanem biti hipohondricna :o I stvarno je upalilo... I to instant :o I uopce mi nije jasno na koju sam se foru ja rijesila tih strahova.

Poslije sam citala u onoj knjizi Zensko tijelo, zenska mudrost da se hipohondrije (a i slicnih iracionalnih strahova) ne mozemo nikako rijesit racionalnim razmisljanjem i uvjeravanjem sebe da se nemamo cega bojat. Ali da kad otpustimo strahove, tj. kad kazemo da ne mozemo sami sebi pomoci, i zatrazimo pomoc od neke vise sile, da sam taj cin priznanja da je to van nase kontrole i utjecaja, pomaze da strahovi prestanu. Eto, to je meni upalilo :)

Baš su divni ovi videi, svakako ću se probati malo opustiti vježbicama samo ne znam kako da izvježbam mozak :D Osjećam se skroz grozno. Kao da ne zaslužujem biti mater i otići roditi kako treba. Što se tiče normabela, cijelu prošlu trudnoću sam ih pila tri puta dnevno jer sam bila u strogom mirovanju. Mozak mi je bio kao puding. Samo sam spavala i ništa nisam mogla upamtiti. Mislim da ću ipak posjetiti nekog psihijatra da malo razradim to sve. No, svejedno mi se čini da nisam normalna kad mi je u tolikoj mjeri problem. Znam da se svi boje, ali si žene to nekako predoče u glavi i pomire se stim da će biti i proći pa junački kroče do poroda. Ja sam više tip koji će skočiti kroz prozor prvom prilikom čini mi se :D

A mozda mozes sa muzem podijeliti svoje strahove i da zajedno dokucite kako da se i on ponasa tijekom poroda, da mu kazes sto te smeta tj.plasi pa da i on da svoj doprinos da se bolje osjecas? I mene hvata panika iako je prvi porod prosao ok ali nikome nije ugodno kad zna sto ga ceka pa da je bilo najbolje sto moze biti. Nikome nije bilo ugodno i da moze reci da se bas veseli. Ipak je to stres i za majku i za dijete. Ali sjeti se kad dobijes svoju bubicu i kad ju zagrlis, bit ces ponosna i sretna!
Ja se zapravo ne bojim poroda kao poroda tj. ne veselim se trudovima i boli ali vise se brinem hoce li sve dobro proci, da se nesto ne zakomplicira i da dijete bude zdravo. Ali mislim da nema zene koja tako ne osjeca i koja o tome ne razmislja pogotovo 2. i iduci porod.
Zelim ti da se uspijes bar malo opustiti i da se bolje osjecas!

ja sam se uglavnom bojala kad ne treba, a nism se bojala kad treba.
prvog poroda se uopće nisam bojala, baš ni malo. poslje sam bila sretna da sam preživila. to je bilo nešto straaašnooo, a imam prilično visok prag boli.
nakon tog iskustva i nakon DESET godina umirala sam od straha prije drugog poroda. e drugi je ispao piece of cake, tak bi rađala svaki dan.
pa sam poslije ovog drugog bila jako hrabra prije trećeg-horor samo takav, osjećam se rašerafljeno još uvijek. pitam se jel moguće da ti se na porodu iskrivi kičma ili tako nešto? prvo što sam rekla mužu je bilo "ovo ti je zadnje!!!"
makar razmišljam o četvrtom...

Citiraj:

---

Amely prvotno napisa

Baš su divni ovi videi, svakako ću se probati malo opustiti vježbicama samo ne znam kako da izvježbam mozak :D Osjećam se skroz grozno. Kao da ne zaslužujem biti mater i otići roditi kako treba. Što se tiče normabela, cijelu prošlu trudnoću sam ih pila tri puta dnevno jer sam bila u strogom mirovanju. Mozak mi je bio kao puding. Samo sam spavala i ništa nisam mogla upamtiti. Mislim da ću ipak posjetiti nekog psihijatra da malo razradim to sve. No, svejedno mi se čini da nisam normalna kad mi je u tolikoj mjeri problem. Znam da se svi boje, ali si žene to nekako predoče u glavi i pomire se stim da će biti i proći pa junački kroče do poroda. Ja sam više tip koji će skočiti kroz prozor prvom prilikom čini mi se :D

---

Ako ti se sviđaju you tube klipići, ima ih tamo još brdo. Meni su ovi nekako najdraži. Kvaka je u tome da svakodnevnim prakticiranjem vježbi za trudnice, opuštanjem i pozitivnim afirmacijama, iz dana u dan ćeš vidjeti kako ti se i mozak mijenja! Tj. percepcija će ti se mijenjati na bolje, tako da se ne brini što ćeš sa svojim mozgom :) Jer to su sve vježbe koje djeluju i na tvoj mozak i na tvoju psihu. A o benefitima poput manje umora, iscrpljenosti. boli u zdelici, leđima, osjećaju težine, tuposti, da ne pričam. Kada smo u takvom stanju lakše nam bojati se i osjećati brigu i strah, nego kada se osjećamo odlično.

Ne brini, s tobom je sve u redu. Ovo uspoređivanje koje opisuješ, sa drugim ženama - ne možemo znati ko šta nosi u sebi, na duši i u glavi. neke jesu uistinu hrabre same po sebi, neke se boje isto kao i ti, ali neke se s time suoče a neke potisnu i guraju svoje emocije pod tepih - to nije hrabrost.

Ne znam jel kod vas tako, ali kod mene inače što god bilo kad idem prvi put sva sam neka hrabra i nema straha. Sve izdržim prvi put pa taman da mi i nogu režu. No, kad to treba ponoviti...eh onda me nema :) Što sam starija sve sam veća kukavica ne znam koji mi je vrag. Čovjek bi pomislio da očeliči od nekih loših iskustava, a kod mene baš suprotno. Ono što me ne ubije, to me ne ojača. Baš naprotiv. Naravno, govorim sa psihološke strane. Sve se mislim budem ja to, sama sebe uvjeravam, a onda prođem 50 m od bolnice i dam petama vjetra. :-) Srce mi lupa, muka mi od onih mirisa. U bolnici gdje sam ja rodila svo rublje su prali Faxom koji ima neki svoj intezivan miris. Dan danas ga ne mogu podnjeti. Nikad ga ne želim kupiti jer me podsjeća na sve tamo. Čak osjetim kad je netko oprao odjeću s tim deterđentom odmah se odmaknem ne mogu ga podnjeti. Mislim da je mene prvi porod stvarno dobro zeznuo. Nisam imala nikakva očekivanja, ali nisam ni očekivala tako nešto. Izgleda da ja jednostavno ne mogu biti spremna za tako nešto. Pokušat ću sa opuštanjem, no daj Bože da pomogne. :|

tema bas za mene,dok te citam kao da opisujem sebe samo sto su meni ostale traume zbog induciranog poroda u 16tt,prosla sam ja i psihijatra ali nisam postala nista pametnija ni hrabrija...ali se pokusavam natjerati ne misliti o tome sta ce biti i kako ce biti vec pokusavam u sve to krenuti hladne glave i sto manje citati o tudjim porodima jer mi se kasnije sve to pomjesa i nastane opsti haus ja sam ocito od onih koji se bolje osjecaju sto manje znaju,jednostavno govorim sebi da ja to mogu i da su svi uspjeli pa cu i ja vec nekako prezivjeti,jos me i stitna zeza pri svakom naporu me pocne gusiti i realno najvise me toga i strah da se ne ugusim a bol cu vec nekako pretrpjeti jednom vec jesam :-)

Cure čim ste se upustile u drugu trudnoću, znači da ipak niste baš toliko strašljive.
Trebala je velika hrabrost za krenuti, zato odajte si prinanje barem za to.

Jesi čitala možda knjigu Duhovni pristup rađanju? Ja sam se strašno bojala drugog poroda, također zbog ne baš najljepšeg iskustva nakon prvoga. A ta knjižica čuda čini. Otvori neke nove vidike i uvelike umanji strah. Toplo preporučam.

Amely, normalno da si normalna i da puno žena jednostavno-lažu. Lako je pričati o tome kako je porod super, kako smo sve bile kul, odlične i sve je bilo haj lajf, kad je sve već odavno završilo.

Citiraj:

---

Amandica prvotno napisa

Jesi čitala možda knjigu Duhovni pristup rađanju? Ja sam se strašno bojala drugog poroda, također zbog ne baš najljepšeg iskustva nakon prvoga. A ta knjižica čuda čini. Otvori neke nove vidike i uvelike umanji strah. Toplo preporučam.

---

Je, knjiga je dobra i vrijedi ju pročitati, a svakako pokušati primijeniti, na bilo koji način, makar sa svojim nekim smišljenim smirujućim rečenicama.

Evo link na jedan članak iz te knjige koji opisuje kako se strah i napetost "spuštaju" u naše mišiće i čine prirodno i normalno stezanje maternice (koje je podnošljivo) u ono puno bolnije.

http://www.roda.hr/article/read/mehanizam-straha


Ostatak knjige bavi se praktičnim savjetima, vrlo konkretnim vježbama, meditacijama i molitvama koje treba nekako početi ponavljati u sebi, makar se natjerati, ako je to nekome SF, jer taj trening smirenja djeluje i kad se počne prakticirati ranije, sjetimo ga se onda i tijekom poroda.

Valja naglasiti da su smjernice iz knjige i pojašnjenja jako, jako dobra, za bilo koga, pojašnjavaju vezu duhovnog i tjelesnog, funkcioniranje kruga strah-napetost-bol, te kako ga otkloniti ili bitno ublažiti. Knjiga je mala, začas se to pročita.

No, također treba reći da je sadržaj meditacija i rečenica izrazito religijski.

Autorica je protestantska kršćanka, knjigu je izdala katolička "Teovizija", a ja bih dodala i da se stvarno vidi da je iz protestantskog miljea jer se moli isključivo Isusu, a nikako njegovoj majci Mariji, koja bi po defaultu ipak bolje znala kako to ide s porodom. :mrgreen:
Te da je samim time zanemarena i jedna praksa, jedna religiozna mantra, koja masovno prati porode diljem Dalmacije, a ta je "ajme, meni, Gospe moja!":lool:

Navedena knjiga je zaista mnogo pomogla dvjema prijateljicama, nisam čitala, ali ću posegnuti za njom ako se odlučim za još jedno.

Imaju i kontinentalke svoju mantru "Majko Božja Bistrička" ili "Maaaaajkoooo Božja Bisss..." - tako nekako je zvučala moja mantra :lol:

Citiraj:

---

Amandica prvotno napisa

Jesi čitala možda knjigu Duhovni pristup rađanju? Ja sam se strašno bojala drugog poroda, također zbog ne baš najljepšeg iskustva nakon prvoga. A ta knjižica čuda čini. Otvori neke nove vidike i uvelike umanji strah. Toplo preporučam.

---

Moja prijateljica :love:

Evo nekidan sam bila na trudničkom tečaju i zaista me iznenadilo ono što nam je sestra rekla. Naime, ona pokušava utještiti buduće mame, smiriti situaciju i prikazati porod što boljim. Naravno, neće žena sijati paniku i zaista reći kako to ide :D No, jako me pogodilo što je rekla kako žene koje su rodile obožavaju drugim ženama koje nisu utjerivati strah i paniku i govoriti kako je to nešto prestrašno, a uopće nije. Kako žene jedva čekaju da ispričaju kako im je bilo užasno pa isprepadaju mlade mame koje onda dođu s užasnim strahom. Nisam htjela ništa komentirati, no stvarno mi nije jasno koja to žena ide s namjerom pričati tako nešto, a da nije istina i ako je netko prije toga nije upitao. Pa što bi trebale reći? da je bilo fenomenalno i super, a nije. U biti sestra je sugerirala svima onima koje su već rodile da šute ili lažu kako se ove druge ne bi bojale. Njena je teorija da zbog takvih žena svi koji idu prvi put imaju strahove i da porodi završe loše. Po mom iskustvu ja do zadnjeg nisam imala straha, niti mi je itko tako nešto govorio pa da se zato toliko bojim. Bojim se zbog njihovog nastupa i porađanja na silu. Baš me zanima koliko straha zaista izazovu takve priče, a koliko prvo ružno iskustvo kao što je sa mnom slučaj? :/

Eto, ja sam bas imala dojam da mi o porodu najvise pricaju one zene kojima je bio najtezi. Zene kojima je bio ok porod su mi samo rekle, ma to ti je ok, i to ti sve brzo prodje, i nema se sto tu puno pricat.. al zene kojima je bio tezak porod su mi bas puno i strastveno pricale o tome kako je porod tezak (pozalih sto ista upitah!), valjda jer je njima jace ostao u memoriji.

Amely, ljudi se razlikuju. Ono sto je nekome nista, drugome je slon. Nemamo svi isti prag boli, ne ocekujemo sve isto od poroda. Recimo, meni je prvi porod bio kraci i brzi, istina, imala sam tad par sati jakih trudova za razliku od drugog puta. Drugi mi je bio psihicki malo tezi iako nije bilo nekih konkretnijih komplikacija. Na oba je muz bio sa mnom i da njega pitas on ce ti reci da sam prvi puta lakse rodila a meni je ovaj drugi ostao u boljem sjecanju. Frendica mi je imala tri poroda, zadnji joj je bio najtezi i posto su nam djeca sa 6 mjeseci razlike, svo vrijeme mi je pricala da je sve bilo okej, tek negdje nakon 3 mjeseca nakon sto sam rodila mi je ispricala da joj je porod bio dosta tezak i neke detalje za koje je svjesna da bi me mozda uznemirili bespotrebno.

Vjerujem da je prvi puta lakse jer ne znas sta ocekivati, vjerujem i da neke zene mozda preuvelicavaju. Oba puta sam isla s pretpostavkom da mora boliti jako, imala sam plan poroda i trazila sve bez uplitanja da ide svojim tijekom ako je moguce ali imala u glavi i mogucnost da ce se nesto iskomplicirati i da je moguc i carski, to je jednostavno tako. Recimo, sad kad sam rodila dvoje mogu reci da to nije nista strasno i da bi rado jos jedno dijete. Lagala bi kad bi rekla da mi u podsvjesti ne stoji strah od poroda i da li bi i taj treci put sve bilo okej, da li bi uspjela opet dobiti korektnu smjenu koja me dozivljava kao osobu a ne kao jos jednu rodilju u smjeni, postuje moje zelje ili bi i meni busili vodenjak bez pitanja i rutinski mi dali drip (recimo, meni je drip nakon svega sta sam cula nocna mora i uzasavam ga se), sta ako ovo, sta ako ono.

Opusti se, beba ce izac ovako ili onako. Jednom si rodila, budes i drugi.

Citiraj:

---

Amely prvotno napisa

Bojim se zbog njihovog nastupa i porađanja na silu.

---

Dobro je da od silnog straha izdvojiš čega se zapravo bojiš. Ako se najviše bojiš ovog što si napisala, razmisli o tome kako možeš spriječiti to nasilje. Možda ti može pomoći plan poroda, možda tvoj partner ili netko drugi može biti tvoj zaštitnik na porodu (na način da razgorava s liječnicima oko eventualnih intervencija dok se ti porađaš). Možda možeš za porod izabrati rodilište u kojem su manje skloni intervencijama... Možda bi ti pomogao neki tečaj pripreme za porod koji nije bolnički. Imaš još vremena da se riješiš toga straha ili ga bar ublažiš.

hmm..kada sam ostala trudna po drugi put nakon početnog oduševljenja i sreće slijedeća misao je bila; ajoj, porod...odlučila sam se posvetiti psihički, emocionalno, mentalno i fizički samom porodu u svrhu smanjivanja straha na podnošljivu razinu jer i mene "krasi" iskustvo prvog poroda
zadnja 3 tjedna sam u totalnom zenu. jučer sam se uznemirila kada mi je suprug rekao da misli da će ga uloviti totalna panika kada porod krene...jako me to unervozilo. ono, pripremam se praktički 9 mjeseci da mene ne bude strah i računam na njegovu podršku, a on misli da će paničarit!!! ljuta sam! nije fer! kako mi to može radit?! ok, ima svako pravo biti uzbuđen, ushićen i zabrinut zbog isoda, ali nema me pravo uznemiravati i širit takve vibre, a ja ne namjeravam svoju energiju trošiti na to da njegova panika, uznemirenost i nesigurnost prelazi na mene, i još vodit bitku sa osobljem ako će doć do toga...užas! treba mi muž koji će biti svjestan koliko je njegovo stanje, reakcije i ponašanje važno od početka do kraja mog poroda...morat ćemo razgovarat, al ne znam kako...nešto ću već morat smislit...