Naš mali pinvin! :)

Kad sam saznala da sam trudna, negdje oko 12.tjedna, prvo sam htjela popiti tequilu, a dragi se smijao u nevjerici. Nema šta, prava reakcija ljudi koji čekaju dijete.:lol: Donili smo sličicu s ultrazvuka doma, i gledali u nju s tolikim strahopoštovanjem, kao da će dijete izletjeti iz te slike.
Otkad znam za sebe uvijek sam željela prvo diplomirati, onda proputovati svijet, pa osnovati obitelj. Barem smo se tako moj dragi i ja dogovorili. Ali, zezla nas je nepažnja i mladost-ludost. No, veselili smo se bebi, i kako je vrijeme odmicalo bili smo sve više znatiželjni kako će naš mali princ izgledati, jedva smo ga čekali upoznati, a i nekako nas je ta bebica još više zbližila. Ja sam se počela pripremati, pročitala hrpu knjiga, časopisa, uključila se na Rodin forum koji me spasio u svim mojim paničnim napadajima (hvala svim rodama, ljubim vas:heart:)... Moja trudnoća je prošla školski, osim nekoliko sitnih upalica i povišenog crp-a na kraju trudnoće. Pripremili smo se i dragi i ja za porod, prošli smo trudove,disanje, odlučili da ne želim drip, prokidanje vodenjaka,nikakve invazivne pothvate i da želim što prirodniji porod, jer koliko god ja bila osjetljiva na bol svjesna sam da je moje tijelo stvoreno za rađanje i da ću moći sve podnijeti. I prikraju mi je postalo teško, jedva sam se ustajala od veličine trbuha, non stop sam trčala piškiti, jedva sam čekala da rodim, ali trudova nigdje.
I tako sam napunila 40.tjedana, prešla termin poroda, i u petak 1.ožujka ujutro sam otišla na amnioskopiju, plodna voda kako treba biti, ja zatvorena, nema indikacija za porod, ma odlično! I to popodne je krenilo. Prvo sam mislila da je to bol od amnioskopije, jer me je malo boljelo nakon zahvata, no oko 15h sam primjetila da se trudovi ponavljaju svakih 15minuta, ostala ja ležati, zabavljati se na laptopu, pogledala seriju, onako menstrualni bolovi, izdržljivo. Malo prije nego je dragi došao s posla, trudovi su se pojačali, morala sam ih prošetat i prodisat i to je išlo super. Pomagalo mi je mrdanje kukovima, čučanje i tuširanje. Dragi je spremio večeru, no nisam imala apetita, preskočila sam. On je počeo pisati razmak među trudovima, pripremio torbu do kraja, oprao tanjure, ma zlato moje :zaljubljen:. I tako sam od 20-22, preživljavala trudove na 5 minuta, u trajanju od 40-tak sekundi, kad smo odlučili otići u bolnicu, nadala sam se da sam otvorena bar pola, i da ću to brzo rješiti. A kad ono u bolnici hladan tuš, otvorena tek 1 prst, a dragom su rekli da može prisustovati samo na samom činu poroda, da ne može biti samnom do poroda, i da je najbolje da odem doma, jer ja mogu roditi tek ujutro, ma odlično :cry:. I tad sam se prepala, prvi put, biti sama cijelu noć, s trudovima, bez nekog da to prođe samnom, rastužila sam se. Priključili su me na ctg, dali mi spazmax za opuštanje mišića, to me je ošamutilo, i bila sam već umorna, a niti na pola puta. Trudove, koji su počeli biti jaki i bolni, svakih 2 minute, sam koliko toliko prodisavala. Sestre mi nisu htjele dati da šetam, al ja sam se lijepo digla s kreveta (mislim da su rekle da me ne mogu pustiti, zbog tog lijeka kojeg su mi dali, jer kao mogu se srušiti), i prikopčana na ctg, šetala oko kreveta, pa su me poslale u moju sobu gdje su ležale mame s djecom. Tamo mi je puknuo vodenjak, a ja sam već bila mrtvo tilo. Opet ctg, opet ležanje, pa su me napokon otkopčali i pustili da šetam, dali mi pilates loptu, al meni nije bilo do ničega, samo da šta prije prođe. Hodala sam po hodniku, i sad malo gadljivi dio, a iz mene se cijedila krv, plodna voda, uf, samoj sebi sam bila odvratna, al me nije bilo briga za ništa. Jednostavno me moj strah paralizirao, sve ono što sam pročitala o disanju i koncentraciji sam zaboravila. Tu noć su još 3 žene bile u trudovima, tako da su me i one vidile tako odvratnu i nikakvu.
Negdje pred zoru, bila sam tek na 5 prstiju, sestre su me pokušale klistirati, no nije išlo, valjda sam se začepila, šta ja znam. Dočekala sam smjenu sestara, i ujutro u 7 su me odveli na stol, 7 prstiju otvorena. Doktor je vidio da sam izmorena i rekao mi da ne vjeruje da ću se još otvarati prirodno, jer da sam se previše stisla, i da mi on dao drip da mi pomogne pri otvaranju. Kako mi stvarno nije bilo ni do čega, rekla sam da mi daju drip, ali malo, i uopće ga nisam osjetila, valjda su moji trudovi bili dovoljno jaki, neznam kako bih to objasnila. Tad su pustili dragog u rađaonu, i on mi je dao nevjerovatnu snagu, samo njegova blizina i stisak za ruku :zaljubljen:, imam osjećaj, da on nije bio samnom, da neznam kako bih izurala do kraja.Premjestili su me u polusjedeći, polučućeći stav, i onda oko 8 su mi rekli da tiskam, i tiskala sam, jako i odlučno, nisam ni glasa pustila, čuvala sam snagu, i u 8.30, napokon sam dočekala svog malog princa, moje savršenstvo bez mane, moj čitavi svijet! Samo sam pogledala dragog, i zahvalila mu se što mi je podario tako prekrasno biće, jer da nije bilo njega, nebi bilo ni tog malog smotuljka! Pustili smo da pupčana vrpca odpulsira, mazili se s njim, i onda su ga odveli na kupanje, dragog poslali kući, a ja sam ostala ležati na stolu. I onda je krenulo, još jedna bol koju trebam preživjeti, šivanje, jer sam popucala koliko god je to moguće, iznutra i izvana, plus što su mi napravili epizotomiju. I kad je napokon završilo, legli su me u sobu, i pustili me 2 sata samu, da koliko toliko napunim baterije, i onda su mi doveli mog pingvinčeka i mazili smo se, samo nas dvoje, predivno.
Sve u svemu, ne slažem se sa onom, kad ugledaš dijete zaboraviš na sve, je istina je, zaboraviš taj tren, ali se za 10minuta opet sjetiš svega, i evo ja se još uvijek sjećam, svakog najstinijeg detalja boli i kad sam se osjećala ko beštija. Zamjeram im nedostatak privatnosti, zamjeram im što sam morala tako krvava i nikakva šetati hodnikom, sa još 3 žene!
Ali, doktori i sestre, bili su predivni samnom, babice odlične, svi su me podržavali čitavo vrijeme poroda, i iduća 4 dana, podržavali dojenje i pomagali u bilo koje doba dana, doktor koji me porodio (da, doktor je cijelo vrijeme bio samnom na porodu), prekrasan i susretljiv, prije svakog poteza i zahvata me je pitao za mišljenje i objasnio mi sve što radi. Koliko sam imala prirodan porod, neznam, ali kad zbrojim i oduzmem, nisu me uspjeli klistirati, nisu mi prokinuli vodenjak, pristala sam na 15 minuta tog dripa kojeg na kraju nisam osjetila, i urađena mi je epizotomija.
Sam izgon i tiskanje su mi bili manje bolni nego trudovi, trudovi su me uništili, cijelu noć na minutu, neizdržljiva bol, mislila sam da ću umrijeti.
Al eto, sad imam svog pingvinića, maminu i tatinu ljubav najveću, izgradila sam obitelj, i nebih ništa mjenjala, jer ovako mi je predivno.
I sad se budi, bježim mu dati papati.
Nadam se da nisam odužila, i da vam je bilo lijepo čitajući moju pričicu!