Četiri trudnoće, troje djece, dva pokušaja, jedan cilj
Unaprijed upozoravam da je priča jako, jako dugačka pa za one nestrpljive ukratko:
Iris se rodila 10.01.2013. u 16:48, 2950 g i 50 cm. Bilo je neizvjesno, puno iščekivanja, katarzično i bolno. Testiranje strpljivosti i vlastitih granica. Nezaboravno i nevjerojatno. Hvala moje doule, moje prijateljice ♥ Hvala mama ♥ Hvala mojim muškim ljubavima, velikoj i maloj ♥ ♥
Evo me. Opet pišem priču. I opet se potvrdila zamućena definicija poroda sa početka moje prve priče http://forum.roda.hr/threads/53559-K...ozor?highlight=
David je bio poslan. Kao netražen dar koji roditelj kupi djetetu da ga razveseli. On je bio meki oblak na koji smo sletjeli kako bi ublažili pad. I plutali smo na tom oblaku dvije godine. I onda je došlo vrijeme za čvrsto tlo pod nogama. Bili smo spremni. Zatražili smo dar. I tražili. I čekali. Baš neobično i čudno. Ili ne, s obzirom da je David još uvijek bio miljama daleko od pomisli da bi mogao prestati dojiti.
No, s obzirom da je njegov porod bio i ostao samo pokušaj da ipak ostvarim svoju želju za prirodnim porodom, svo vrijeme očekivanja bila sam u potrazi za savršenim planom kojim bih to konačno mogao ostvariti. Bilo je malo nezgodno. Puno nezgodno. Ipak imam dva carska reza iza sebe. Apsolutna indikacija da i ova trudnoća završi tako. Po hrvatskim smjernicama za VBAC. Ali ne bih ja bila ja da ne probam drugačije, jel. I kao obično, moj Otac me jako voli i stavio mi je na put ljude koji su mi pružili ohrabrenje i podršku u mom naumu. A kako me i moj muž jako voli, on mi je prvi pružio podršku i rekao: „Ovaj puta ćemo drugačije.“
Posudila sam knjigu „Birthing normally after cesarian or two“. To je bio prvi i jedini korak koji sam poduzela. Sve ostalo je bilo Njegovo vodstvo. I gđa X koja me dovela do gđe Y. I „slučajan“ susret sa gđom Z.
Datum ZM 27.03. Očekivani datum poroda 01.01.2013. No, krasno. Opet zimska beba. Šta je, tu je. Ni ovaj puta se nisam previše žurila na pregled. Ali ovaj puta odlučujem da mi se ne da satima sjedit u čekaoni kod mog dr. Uostalom, ni ne mogu preko tjedna jer radim 100 km dalje. Prijateljica mi preporučuje privatnu dr. koja će bez iščuđavanja poštivati moje želje.
Trudnoća je polako napredovala. Dosta sam se družila sa svojom podržavajućom okolinom i postajalo je jasno da će gđa Y i gđa Z biti osobe koje će biti sa mnom za vrijeme poroda – moje doule. A plan je bio – kontrolirati se privatno do kraja trudnoće i ostati kod kuće do zadnjeg. Prvo zbog izbjegavanja demotivirajuće okoline, drugo zbog smjernica koje kažu da se nakon dva carska ide u vaginalni porod jedino ako je porod već u aktivnoj fazi. Zaobići sistem. Opet. Može li i inače drugačije u lijepoj našoj?
Radila sam do zadnjeg i bio mi je užitak. U međuvremenu smo kupili kuću sa jako puno zemlje. S trbuhom sam i vrt sadila. Bila sam aktivna. Baš kao i naša cura. Sve predispozicije za VBA2C su bile tu. Dobila sam svega 13 kg („svega“ u odnosu na prošle trudnoće), cura je bila duboko zabijena glavom u zdjelicu licem prema mojim leđima, nikakvih tegoba osim opet i opet proklete žgaravice koja je netragom nestala u žaru borbe sa gljivicama (prelaskom na LCHF prehranu).
Mjesto poroda. Hm. Iako smo kupili kuću, ona još uvijek nije bila opremljena za zimu s malom bebom. Tako da smo se vratili u Zagreb na prezimljavanje. Što se rodilišta tiče - iako sam se jako htjela vratiti u Varaždin, to ovaj puta nije bila opcija. Financije su stegle, a i David je tu. Bit će, dakle, Sv. Duh. No, cijelo vrijeme je u meni živjela pomisao kako bi najljepše bilo ne ići nikamo. Sama pomisao na bolnicu bila mi je jako uznemirujuća. Ni sama nisam bila toga svjesna dok jedne večeri nisam završila u čekaonici hitne na Rebru zbog upale uha. Obiteljski liječnik me tamo poslao jer je navodno vidio neku sukrvicu u uhu (iako me uho već dva dana nije boljelo). Kad mi je rekao da moram na Rebro, nešto me steglo i uhvatila me panika. Nisam mogla ići sama. Zar na Rebro? U onu istu čekaonu kroz koju sam godinu i pol svakodnevno prolazila strepeći što će me dočekati na petom katu? Tada sam počela razmišljati kako će to izgledati kad dođem u rodilište. Nikad nisam bila na Sv. Duhu i htjela sam otići vidjeti barem kako izgleda (a blesača se nisam sjetila pogledat na Google earth). Proguglala sam i vidjela nekoliko fotki. To me vratilo u djetinjstvo. Veliki derutni prozori, visoki stropovi, miris bolnice, pločice, bijelo... i ja... sama. Ufff...
Prosinac. Dan prije velike mećave dolazimo u Zagreb. Teku pripreme za Božić. David i ja pečemo kolače. Pripremamo sitne poklone. Kitimo stan. Spremam torbu. Ovaj puta nosim tek nekoliko stvari. Radim još neke stvari za svoj gušt. Svi su već u visokom startu. David već neko vrijeme može zaspati bez dojenja. I ja sam uvjerena da bi cura mogla i ranije. Davida smo se načekali. Prolazi Božić. I Davidov rođendan. I Nova godina.
Tri kralja. Mamin rođendan. Ispekla sam joj finu švarcvaldicu. Nakon ručka idem malo prosurfat. U zadnje vrijeme me stalno stežu lagane BH, ali ovo je malo jače. Paše mi da sjedim na jastuku na tabureu i čačkam po netu. Navečer stezanja ne popuštaju nego, dapače, traju cijelu noć. Zovem gđu Z da se nešto događa. Prospavam ja tako tu noć nekako.
Sutradan me zove ženska iz banke u vezi kredita za kuću. Ja joj dahćem na telefon jer me fakat steglo. I tako svako malo. Dolazi tetkina svekrva i nosi Davidu neki autić na daljinski (i to je bilo kratkog vijeka) i pred njom ne mogu sakrit da me steže. Popodne moram kod dr. na UZV. Pita me sestra da šta još radim tu. Dr. isto iznenađena. Pregledava me i sve u redu, ali bebica je malo manja. Kako sad to? Pa uvijek su bile mjere u tjedan. Ona je spremna, kaže. Ako se ništa spontano ne dogodi za dva dana, javite se u Kliniku, bebi bi bilo bolje da izađe. Tu sam se prvi puta u trudnoći malo stisla. Ali stezanja su i dalje tu. „Šta ne bi bilo super, Vi sad tu lijepo rodite“, kaže dr. Uf, bilo bi bajno, odgovorim. I time me samo podsjetila na moju tihu patnju – želju da ostanem doma. Stezanja su navečer bila sve jača i na 20 min. Zovem gđe da se nacrtaju. Ne znam šta slijedi, ali želim ih tu. Dođu one i dremuckamo cijelu noć u dnevnom boravku. Ja taman zaspim, a iz sna me ošine bol. Čini mi se triput jača kad me tako prene iz sna. Dočekamo jutro, a stezanja stanu. Ono, stanu. Ništa, oprostite gđe, al izgleda da je ovo bila samo proba.
Utorak. Uopće ne znam šta sam radila taj dan. U kući je bilo opsadno stanje. Znam da sam cijelo vrijeme pokušavala dobiti mir ne bi li prizvala natrag trudove. Vratili su se tek navečer. Povremeno sam provjeravala otkucaje na malom baby watcheru. Naručila se privatno na CTG (naslušala sam se priličnih gluposti dok nisam uspjela naći gdje to mogu obaviti). I opet noć provedena na kauču. Trganje iz sna. Jutro.
Srijeda. Trudovi su i dalje tu. Svakih 20 min. Nakon CTG-a razgovaram sa gđama i zaključujemo da se moram opustit. Bez obzira na dr. koja je očitala CTG (koji je bio u redu) i bila sva u čudu šta ja to izvodim, šta već nisam u bolnici, ta pretraga me smirila. Odlučujemo da ćemo prekinut opsadno stanje i vraćamo se našoj normali. Kuham ručak. I dišem. Pušem. Boli, ali sretna sam jer su trudovi tu. I svakom se radujem jer znam da smo sve bliže. Dočekujem noć. Obgrlim jastuk i zauzimam već isprobanu pozu na kauču. Dremuckam. Trganje iz sna. PUK!
2:00 AM Jes! Ode voda. Kako sam bila sretna. Moje tijelo funkcionira! Trudovi se zgusnu na 3 min. Uskoro su došle i doule. I tu, po meni, počinje porod. Potpuno sam se prepustila. Zatvorila u sebe i dopustila da doule brinu o meni. Dnevni boravak zagrijan na preko 25C. U trudovima se spuštam na koljena preko malog stolića ili kutne. Paze da pijem dosta vode. Griju mi leđa i trbuh tetrom ugrijanom na grijalici. Grickam jabuku i kockice tamne čokolade. Između trudova drijemamo, pričamo, smijemo se. U jednom trenutku sam imala izlijev plača i ridanja. Ne znam zašto, ali morala sam nešto izbaciti iz sebe. Ujutro se navlače zavjese, David se budi, ali ga muž brzo proslijedi baki na čuvanje. Doula mi je napunila kadu i jedno vrijeme sam provela u polumraku kupaone, časkala s njom dok mi je polako polijevala trbuh toplom vodom. Jedno vrijeme me pustila samu. Kasnije mi je rekla da je to bio jedini period kad sam bila potpuno opuštena. Više se ni ne sjećam što se kada dogodilo jer sam se koncentrirala samo na trudove. Mislim da je negdje oko 10:00 AM ustanovljeno da sam skroz otvorena. Trudovi su bili već stvarno bolni i odlučili smo da je to to, da moramo krenuti u rodilište. Nisam bila sretna što moramo ići. Samo sam pitala: „Je l' da da je to sad to, da se više ne može zaustaviti?“ Dobila sam potvrdan odgovor i bila sretna što smo uspjeli. Bar do ove točke.
