Jak osjećaj krivnje

Pola godine smo pokušavali napraviti bebu. Mm oduvijek ima želju da imamo troje djece, dok sam ja iz mjeseca u mjesec vagala bi-ne bi. Situacija na poslu mi je svaki mjesec sve očajnija, smanjila mi se plaća,radim fizički naporan posao, šef me psihički maltretira, mislim da imam burnout sindrom. Često su mi ljudi govorili da bi mi super izlaz bio da ostanem trudna i lijepo tri godine doma i baš me briga. Tako sam ja lijepo i ostala trudna. Osjetila sam veliko olakšanje, jer bi mi ta beba bila izlaz iz teške poslovne situacije.

Umjesto da sam mislila :"samo da bude sve u redu" ja sam mislila "kad najranije mogu na bolovanje."

Prvi pregled kod ginekologa nije prošao očekivno jer je trudnoća bila manja od ZM, pa me je naručivao svaki tjedan da kontrolira napredovanje. Prošli tjedan sam vidila otkucaje srca. To je bio trenutak kada sam shvatila da u mom stomaku zaista raste moja bebica. Kuca još jedna srce. Počela sam se povezivati s njom. Zamišljala, zavolila ...

Jučer sam ponovo bila na kontroli po ZM 9 tt i nema otkucaja, beba je narasla samo 1mm u sedam dana. Moja beba nije živa.:cry: Dobila sam tako željeni papir za bolovanje i na njemu tako groznu dijagnozu. Abortus retentus. :cry:

Mm se pita zašto baš nama, a ja imam osjećaj da znam. Ne mogu prestati misliti kako sam ja kriva za to. Bog mi je pokazao što mogu imati i onda mi je to tako jednostavno oduzeo. Pokazao mi je da se ja ne smijem igrati Boga i ništa, baš ništa nije u mojim rukama. Pa bilo bi preidealno da sam baš sad u tako pogodnom trenutku i za mene i za poslodavca ostala trudna i time riješila niz problema.

Ne prave se bebe iz interesa, o kako mi je to tek sada jasno!:cry: :cry:

Srce me boli, ne znam kako dalje. Plod je još u meni, imam mučnine još uvijek, čekam spontano krvarenje još sedam dana i onda na kiretažu.:cry: Ne želim na kiretažu. Želim da krvarenje krene samo, a onda opet sebe mrzim jer želim potaknuti da to što prije završi. Ne znam što reći ljudima oko sebe. Nemam snage reći im da sam imala spontani. Bojim se njihovih sažaljavajućih pogleda. Ne želim da me išta pitaju. Ne mogu se više vratiti na svoje radno mjesto. Kad se vratim s bolovanja ako ne odem ća kao tehnološki višak, sama ću dati otkaz.

Tako se sramim pred svima vama divnim mamama divnih anđelića.

" Ne mogu prestati misliti kako sam ja kriva za to. Bog mi je pokazao što mogu imati i onda mi je to tako jednostavno oduzeo. Pokazao mi je da se ja ne smijem igrati Boga i ništa, baš ništa nije u mojim rukama. Pa bilo bi preidealno da sam baš sad u tako pogodnom trenutku i za mene i za poslodavca ostala trudna i time riješila niz problema. "

nisi ti ništa kriva i nisi se igrala Boga, jer to ne možes i da hoces. to ti govorim zato sto sam bila u slicnoj, ako ne i istoj situaciji kad sam zatrudnila. i moje dijete je dobro i zdravo. dakle, to sto si pobacila nema nikakve veze s tobom- znaj to!!!
i pričaj s muzem, reci mu to sto si napisala, on i postoji zato da dijelite zivot, sve u tom zivotu koji ste odabrali provesti zajedno
nevolja se prepolovi kad se podjeli, sreća se umnaža kada se dijeli :)

majo, nemoj si to raditi. pa svi planiraju trudnoće, to je sve u redu. znas da beba nije zato otišla.
drzi se i sretno s poslom

TI nisi kriva što tvoje bebice više nema. Nešto drugo je krivo, nešto što nije bilo u tvojoj moći, i ti tu nisi mogla ništa. Meni su nakon prvog ultrazvuka rekli da mi beba vjerojatno nije živa (srećom bili su u krivu) i znam kako sam mislila da je to kazna radi pola čaše pive koju sam popila, radi toga što nisam ponijela kišobran pa sam pokisla i prehladila se, radi toga što mi je prvi osjećaj kad sam vidjela dvije crtice bio panika...
A to što se bebe ne prave iz interesa... osobno ne vidim ništa loše da čovjek planira imati dijete u trenutku kad mu to u životu najviše odgovara. Vjerujem da i na ovom forumu, kao i svugdje u svijetu, ima beba koje su 'napravljene' iz 'interesa', zalomile se, iz želje, protiv želje,... uopće nije bitan razlog ako je to dijete voljeno. Ja sam sigurna da bi ti svoju bebicu voljela, uostalom dio te ljubavi si već osjetila. Nemoj se gristi, zapamti: NISI TI KRIVA, odtuguj svoje i kreni dalje.

Naravno da si planirala trudnocu da bude u optimalno vrijeme, to nije nista lose. I ja sam oba puta zatrudnila planski, kad su se neke stvari poslozile. Zao mi je sto si izgubila bebu, drzi se!

žao mi je zbog tvog gubitka:-( i ja ću ti reći da se nemaš zašto osjećati krivom.
ja sam također planirala trudnoću djelomično zbog toga što nisam više mogla izdržati na poslu ni fizički ni psihički. srećom, imala sam lijepu trudnoću.
te godine smo ostale trudne nas 5 kolegica s posla, 3 od nas su imale problema s trudnoćom, kao i još par cura godina unazad.
znači, problem je bio u poslu. žalosno ali istinito.
tako da vjerujem da je tebi prije stresan posao utjecao na spontani, nego nekakva kazna za to što si planirala trudnoću da se makneš..
ja također namjeravam dati otkaz, i pronaći nešto lakše i mirnije. želim biti svome djetetu prisutna u svojoj najboljoj verziji, a ne mrtva umorna i živčana.
zaslužila si bolje, želim ti sreću s promjenom posla, a onda jednom kad se sve smiri razmislite opet o bebici :-)
drži se!

A što je nama ostalima pokazao? Ne smiješ si to raditi :love2:
Ja bi recimo voljela da mogu isplanirati trudnoću. Sranja se događaju i nitko ne zna zašto baš sada i zašto baš nama.
Vjerujem da ćeš uskoro razumjeti da ti nisi nikako mogla utjecati na to što se dogodilo. Neke stvari su naprosto suđene (ili nisu) i kad dođe vrijeme da budu ostvarene, biti će. Nisi ti kriva.

Spontani pobačaji se jednostavno događaju i to je to. Jednostavno, to je tako i dešava se. Bile pod stresom ili ne. Zapravo ja osobno mislim da prekidi trudnoće u tako ranim tjednima imaju više veze sa kvalitetom "materijala" tj. jajašcem.
Ali da bi se opčenito trebao ukloniti stres iz života pogotovo iz tako bitne stravke kao što je radno mjesto- svakako! Osim toga, mislim da to ima utjecaj kao prepreka više na začeće, nego na trudnoću, mada mi je jasno da žene u stanjima kao što je šok mogu gubiti trudnoće (mislim da to nije tvoj slučaj).
Oporavi se, i radi SEBE probaj noći posao koji te zadovoljava i neku zdravu okolinu da bi ti živit općenito bio kvalitetan i lijep. Ne samo tebi, nego i tvojoj obitelji koju već imaš. A beba... ma bit će i toga. Bitno je da sad dođeš na sebe. :love2:

Missed abortion je psihicki posebno delikatan oblik ranog pobacaja, emocije su jos uvek pomesane zbog pocetka trudnoce, trudnoca se zavrsava, a zena nista posebno ne oseca, fizicki, do tog ultrazvucnog pregleda.
Prozivela sam to, i sasvim te razumem i sa te strane.
Drzi se, i pokusaj ne traziti razloge, a narocito ne kriviti sebe...
:heart:

Hvala vam svima odreda na utješnim riječima.

Razum mi govori jedno, a osjećaji drugo. Mm mi je prekrasan i mogu razgovarati s njim i on isto kaže da se trudnoće svakako planiraju kad je ljudima najzgodnije. Posao mi je stvarno postao nepodnošljiv. Stalna borba za profitom na nikakvom tržištu, nezasitni šef, težak fizički rad i stalno vozikanjke u autu... Ovo je možda pravi trenuak da okrenem novu stranicu u životu. Da ne dolazim doma polumrtva, nervozna i istresam nakupljeni stres na obitelji. Oni su mi najvažniji. Prehranit će mo se mi i bez ove jadne plaćice. Radit ću nešto drugo.

Mislim da je do pobačaja došlo baš radi neke kromosomske malformacije jer od početka nešto na Uzv nije štimalo. Vidila se još jedna mala žumanjčana , pa je dr sumnjao na početne gemine. Da se radilo o zdravom plodu koji je odumro, mogao bi razlog biti stres. Ovako pokušavam u glavi složiti da je najbolje i za nas i za bebu da je to bilo sad, a ne poslije. Pokušavam zahvaliti Bogu jer nije dopustio da patim još više. Ne znam koliko bi imala snage preživiti.

Kli kli upravo tako kako si rekla. Neobično i delikatno. Sve je tu još u meni, a znam da je mrtvo. Možda će mi biti lakše kad prokrvarim.

Znate li možda do kad se čeka spontano krvarenje. Doktor kaže da mi je plod malen (5mm) da bi tako skoro izazvao sepsu ili neke druge probleme. Bojim se kiretaže strašno. Bojim se opće anestezije, bojim se boli, bojim se da mi ne povrijede maternicu, bojim se svega...

Draga maja, žao mi je zbog tvog gubitka. Nadam se da su te cure razuvjerile da ništa vezano za taj gubitak trudnoće nije tvoja krivnja, rani pobačaji se često događaju, najčešće su posljedica neke kromosomske greške ploda, koje su česte i kod zdrave i mlade populacije, zasad nema nikakvog razloga misliti da sljedeća trudnoća neće biti ok. Može jako dugo trajati od trenutka kad plod prestane kucati do nastanka spontanog, taj dio je meni bio najteži, to čekanje.

Moj gubitak trudnoće bio je svojedobno u 10. tjednu, ali od početka je zaostajao, tako da sam cijelo vrijeme znala da je pitanje dana kad će plod prestati s kucanjem (od druge bete, to je bila IVF trudnoća i zato se pratilo i zato se neubičajeno rano znalo da je beta premalena, da se premalo duplira, da je plod premalen itd.).

Naša strategija (mene i dr.) je bila čekati spontani jer je lakše i poštednije za endometrij, ali na kraju sam kiretažu na kraju jedva dočekala, možda čludno zvuči, ali meni je bila totalno olakšanje. Kod mene je problem bio da je plod kucao, ali sve nepravilnije, sve više zaostajao veličinom, cijelo vrijeme sam krvarila relativno obilno, bila u manjim ili većim bolovma, sve skupa je to trajalo oko mjesec dana i na kraju je opet završilo na kiretaži jer nije sve izašlo. Kiretaža je bila nebolna (nije bila opća anestezija), puno manje bolna nego to krvarenje kad je bilo najobilnije i kad su bili jaki grčevi.

Moja dg. je bila missed ab, početna ab in situ ili tako nekako - početni pobačaj, ako se dobro sjećam.

Drži se i da bude što lakše i bezbolnije za tebe!

Evo meni kiretaža nije bila niš posebno. Nemoj se toga bojati. Prošla sam kroz nju triput, opća anestezija, poslje krvarenje idućih par sati kao menzis malo jači a onda je naglo prestajalo. Boli kao menstruacija. Moram priznat da me bolilo samo prvi put poslje. Nije kiretaža kraj svijeta. Poštedis se nekih stvari, možda je bolje ubrzati proces. U svakom slučaju, poslušaj svog lječnika.

Moja beta je na dan kiretaze bila oko 7000, ono taman da se osetis malo trudnom.
Plod nije imao otkucaje vec 2 nedelje, i niko vise nije hteo da ceka da krene samo. Emocionalno mi je tesko pala kiretaza, ali na isti nacin na koji mi je tesko palo i saznanje da je trudnoca zavrsena. Fizicki je bilo sasvim ok. Zatrudnela sam 3 meseca posle te kiretaze, trudnoca je protekla uredno i rodio se Isidor. 3 godine posle, i Luna <3
Drzi se :heart:

Citiraj:

---

maja33 prvotno napisa

Hvala vam svima odreda na utješnim riječima.

Razum mi govori jedno, a osjećaji drugo. Mm mi je prekrasan i mogu razgovarati s njim i on isto kaže da se trudnoće svakako planiraju kad je ljudima najzgodnije. Posao mi je stvarno postao nepodnošljiv. Stalna borba za profitom na nikakvom tržištu, nezasitni šef, težak fizički rad i stalno vozikanjke u autu... Ovo je možda pravi trenuak da okrenem novu stranicu u životu. Da ne dolazim doma polumrtva, nervozna i istresam nakupljeni stres na obitelji. Oni su mi najvažniji. Prehranit će mo se mi i bez ove jadne plaćice. Radit ću nešto drugo.

Mislim da je do pobačaja došlo baš radi neke kromosomske malformacije jer od početka nešto na Uzv nije štimalo. Vidila se još jedna mala žumanjčana , pa je dr sumnjao na početne gemine. Da se radilo o zdravom plodu koji je odumro, mogao bi razlog biti stres. Ovako pokušavam u glavi složiti da je najbolje i za nas i za bebu da je to bilo sad, a ne poslije. Pokušavam zahvaliti Bogu jer nije dopustio da patim još više. Ne znam koliko bi imala snage preživiti.

Kli kli upravo tako kako si rekla. Neobično i delikatno. Sve je tu još u meni, a znam da je mrtvo. Možda će mi biti lakše kad prokrvarim.

Znate li možda do kad se čeka spontano krvarenje. Doktor kaže da mi je plod malen (5mm) da bi tako skoro izazvao sepsu ili neke druge probleme. Bojim se kiretaže strašno. Bojim se opće anestezije, bojim se boli, bojim se da mi ne povrijede maternicu, bojim se svega...

---

Imala sam dva zadržana pobačaja . U prvom koji je završio kiretazom u općoj plodu je prestalo kucati srce sa 8 tj.u 11tj. sam išla na kiretazu ( u toj trudnoći sam u 10 tj. dobila potvrdu jer ranije nisam bila na uzv-u).
drugi put se plod prestao razvijati u 5-6 tj. i imala sam spontani u 10 tj. ( bez kiretaze). Drugi put je bilo lakše čekati jer sam kod ginekologa otišla tek dan prije nego je nastupio spontani ( ali sam tjednima prije znala da sam trudna , i čekala sam 10 tj za pregled da ne dođem rano. U međuvremenu sam počela imati lagano krvarenje i gubiti simptome trudnoće , pa sam znala da sa trudnocom vjerojatno nešto nije u redu i da će biti pobačaj .)

I da , meni isto kao kli, kiretaza mi je teško pala jer sam željela čekati spontani, ali nisam imala podršku.
fizicki je prošla bezbolno i bez komplikacija.
Spontani je prosao prilično intenzivno , ali sam na to bila spremna , i na kraju bez ikakvih komplikacija. Emocionalno mi je bio puno lakši od kiretaza . Ali mislim da je to različito za svaku ženu , i sto ona očekuje , i kakvu podršku ,informacije , očekivanja od procesa ima.

maja33, nema razloga da se osjećaš krivom.:love2:
Gledam da je svaka trudnoća koja se nije slućajno dogodila isplanirana (kalkulirana) iz nekog razloga (npr. želimo baš takvu razliku između dvoje djece, pogodan trenutak za maknuti se s posla,... uvijek postoji neka kalkulacija).
Nije to igranje Boga, to je planiranje obitelji.

Kad je moja trudnoća završila u jako ranom stadiju, iskreno osjećala sam se krivom (i dan danas mi dođe taj osjećaj), jer na saznanje da sam trudna nisam reagirala "skakanjem u zrak od sreće", nego sa sto upitnika iznad glave što ću i kako ću ja to,... kao da nisam dovoljno željela.
Bezveze.

U svakom slučaju razumijem tvoju krivnju, ai stvarno za nju nemaš razloga.:love2:

Da, i ja sam imala missed ab, saznala u petak, i cijeli vikend cekala da dodje taj pon, da odem na kiretazu. Cudan osjecaj, dok sam gledala stariju seku kako se igra, oci su mi se stalno punile suzama. Tjerala sam se da razmisljam bolje da se to desilo u ranoj fazi, nego kasnije. Ipak, tesko je bilo, ali sta je tu je.

I da, kiretaza me nije bolje, manje nego menga. Ali imala sam grozne trnce i tremor od onih tbl koje sam uzimala nakon kiretaze, pa sam ih na svoju ruku prestala piti.

Kad ti se hormoni spuste, počet ćeš razmišljati drugačije. Moj prvi porod je bio dosta težak, nisam imala pojma ni o čemu pa su mi prerano inducirali. Mm je bio toliko sretan, odmah je htio drugo, a ja ne jer sam se osjećala užasno iscrpljenom. Ipak sam ostala T, bila ljuta na njega, na tu bebu i s 30 tt je prestalo kucati srce. Dugo me proganjao osjećaj krivnje da se moja curica osjećala neželjeno pa je otišla. Prije nepuna 2 mj imala sam missed ab u 16. tt, opet osjećqj krivnje jer sam prije godinu dana bila ljubomorna na snahu kad je ostala T, mislila sam da nije fer biti mlada baka jer još mogu imati i svoje djece, situacija na poslu isto koma i nakon razgovora s mm, odlučimo se na bebu. Isto mi se krivnja motala po glavi jer sam odmah nakon plusića pobjegla na go i produžila bolovanje. A završilo je 48-satnom provokacijom pobačaja i kiretažom (tražila sam lokalnu i sve je super i bezbolno prošlo!) Danas sam normalnija, jednostavno se to moralo dogoditi. Sad okrenem i na šalu pa kažem da se u ovim godinama moralo to sve dole malo pročistiti i prokrviti radi pripreme za sljedeću T. Btw, doma sam i dalje, na psihijatrijskom bolovanju i sad smo u 2ww. Prihvaćam sve što je od Boga i ne razbijam glavu. Držim :fige: da brzo dođeš do tog stadija!

Citiraj:

---

maja33 prvotno napisa

Pola godine smo pokušavali napraviti bebu. Mm oduvijek ima želju da imamo troje djece, dok sam ja iz mjeseca u mjesec vagala bi-ne bi. Situacija na poslu mi je svaki mjesec sve očajnija, smanjila mi se plaća,radim fizički naporan posao, šef me psihički maltretira, mislim da imam burnout sindrom. Često su mi ljudi govorili da bi mi super izlaz bio da ostanem trudna i lijepo tri godine doma i baš me briga. Tako sam ja lijepo i ostala trudna. Osjetila sam veliko olakšanje, jer bi mi ta beba bila izlaz iz teške poslovne situacije.

Umjesto da sam mislila :"samo da bude sve u redu" ja sam mislila "kad najranije mogu na bolovanje."

Prvi pregled kod ginekologa nije prošao očekivno jer je trudnoća bila manja od ZM, pa me je naručivao svaki tjedan da kontrolira napredovanje. Prošli tjedan sam vidila otkucaje srca. To je bio trenutak kada sam shvatila da u mom stomaku zaista raste moja bebica. Kuca još jedna srce. Počela sam se povezivati s njom. Zamišljala, zavolila ...

Jučer sam ponovo bila na kontroli po ZM 9 tt i nema otkucaja, beba je narasla samo 1mm u sedam dana. Moja beba nije živa.:cry: Dobila sam tako željeni papir za bolovanje i na njemu tako groznu dijagnozu. Abortus retentus. :cry:

Mm se pita zašto baš nama, a ja imam osjećaj da znam. Ne mogu prestati misliti kako sam ja kriva za to. Bog mi je pokazao što mogu imati i onda mi je to tako jednostavno oduzeo. Pokazao mi je da se ja ne smijem igrati Boga i ništa, baš ništa nije u mojim rukama. Pa bilo bi preidealno da sam baš sad u tako pogodnom trenutku i za mene i za poslodavca ostala trudna i time riješila niz problema.

Ne prave se bebe iz interesa, o kako mi je to tek sada jasno!:cry: :cry:

Srce me boli, ne znam kako dalje. Plod je još u meni, imam mučnine još uvijek, čekam spontano krvarenje još sedam dana i onda na kiretažu.:cry: Ne želim na kiretažu. Želim da krvarenje krene samo, a onda opet sebe mrzim jer želim potaknuti da to što prije završi. Ne znam što reći ljudima oko sebe. Nemam snage reći im da sam imala spontani. Bojim se njihovih sažaljavajućih pogleda. Ne želim da me išta pitaju. Ne mogu se više vratiti na svoje radno mjesto. Kad se vratim s bolovanja ako ne odem ća kao tehnološki višak, sama ću dati otkaz.

Tako se sramim pred svima vama divnim mamama divnih anđelića.

---

Draga moja nemoj sebe kriviti nisi ti ništa kriva kako su ti već cure rekle takve stvari se nažalost događaju i mi smo tu nemoćne. A to šta si ti htjela baš sad dijete to nije nikakvo igranje Boga to je normalno da kad se osjećaš spremna da to i želiš i napraviš. Ja sam izgubila dvije bebe prvu sa 12 tj radili su mi kiretažu koja nije ništa strašno vjeruj mi. Drugu bebu sam rodila sa 5.5 mj koja mi je umrla. Neću ti lagati da je lako to sve preživjeti i nositi tugu u sebi ali živim i dalje. Biti će svakakvih dana i dobrih i loših. Ali moj ti je savijet da digneš glavu gore i ideš dalje. Sve mi imamo problema bilo to u obitelji, okolini, poslovnih ali ne smiješ dopustiti da te uništavaju, znam koliko je to teško ali moraš biti jaka i krenuti dalje. Teško je znam ali moraš. Ja još i dan danas nosim svoju tugu ali ne prdajem se uza sve nevolje i nedaće. Želim ti svu sreću ovoga svijeta da uspiješ i da zasnuješ svoju obitelj, a posao će doći. Ništa nije vrijednije od tebe same, vjeruj mi. Sretno!

Drage moje, neizmjerno vam hvala na riječima podrške. Puno mi znače vaši postovi i često iih iščitavam. Osjećaj krivnje je nestao, ostala je samo praznina i tupost.
Bila sam na kiretaži kada mi je po ZM bilo 12 tt. Plod se nije više vidio na Uzv-u, kaže dr da se sam resorbirao bez obzira što nisam imala nikakav iscjedak i nikakve druge simptome. Ostale su dvije žumanjčane vrećice koje su odstranili. Radila sam kiretažu u općoj anesteziji i spasila sam se radi toga. Ispostavilo se da su sa mnom ležale žene kojima su isti zahvat radili sa lokalnom, pa sam ja bila među povlaštenima.

Na nalazu mi piše da su korionske resice hidropski promjenjene. Možete li mi reći što to znači? Može li se znati koji je uzrok takvom poremećaju? Briseve još nisam radila da se ustanovi je li bilo kakvih bakterija.

Nastavila sam živjeti dalje. Tješim se činjenicom da je bolje da se to sve dogodilo u ranijoj trudnoći, a ne kasnije. Sigurna sam da je bol tada puno veća.

uvijek boli i uvijek je teško bez obzira na tjedne trudnoće, samo što je to sve kasnije puno, puno dramatičnije i fizički je teže. Ali emocionalna boj je ista. Bar je bila meni. ALI imaš skroz zdrav stav prema svemu što ti se desilo.
Mislim da se ne trebaš zamarati razlogom zašto se to desilo, jer je jedno gubiti ranu trudnoću, a nešto sasvim drugo u kasnijim tjednima-mjesecima. Osim toga imaš dvije uspješne trudnoće iza sebe... Kad dođeš na sebe napravi briseve, pregled i mislim da je to to. Najbolje će znati tvoj doktor. Ovo je iz prve ruke, iz mojih iskustva.

moja priča i prvi put da sam smogla snage ispričati je... U 24 tj. uredne trudnoće saznajem da s bebom nešto nije u redu...o čemu se radi...Nakon najobičnijeg ultrazvuka kod drugog doktora saznajem da su se ekstremiteti prestali razvijati u 16-18 tj ali moja doktorica to nije uočila. Moje djete će biti patuljastog rasta. Nakon prvotnog šoka zaključim da ima i gorih stvari od patuljatog rasta, samo neka bude drugo sve u redu. 1. mišljenje,2. mišljenje,3.,4... svaki dan po doktorima i svaki dan gora dijagnoza. 26. tjedan trudnoće: vašem sinu se ne razvijaju organi u redu i vjerovatno neće preživiti porod zbog zaostajanja pluća, a ako preživi imat će jako teške malformacije i neće nikada moći biti samostalan. Svi doktori preporučuju prekid trudnoće, a ja prestravljena, iscrpljena, rastrojena počinjem misliti kako je to možda najbolje za mene i njega. Zakonsku granicu za prekid trudnoće u Hrvatskoj sam odavno prošla... Trebala bi ići u Sloveniju... Ostaviti kući dvoje djece da odem i vratim se bez brace kojeg tako željno iščekuju. Dok smo se raspitivali gdje ćemo i šta nam treba ja se predomišljam, nemam snage sama odrediti hoće li on živjeti ili neće. Kakav god da je on je moj i ja nemam snage to napraviti. Neznam ni sama želim li da preživi ili ne ali znam da ja neću biti ta koja će odlučivati o tome... O narednih par tjedana nemogu naći niti rječi kojim bi dočarala što sam sve prolazila... U 8. mj trudnoće dobila sam trudove i na svjet donjela mog anđela. Tek kada sam ga ugledala znala sam da ga želim i da sam spremna na sve što me čeka... Samo neka priživi. Odma nakon poroda samo kratko su mi ga pokazali, nisam ga niti stigla uzeti i poljubit. Živio je samo 1 sat i otišao na nebo.Tada sam tražila da mi ga donesu, jedini put koji sam svoje djete primila u ruke i poljubila ... Prošla su 3 mj, a ja nemogu da se ne prisjetim svako malo kako sam i sama zamalo otišla prekinuti trudnoću a sada nemogu prestati plakati jer ga nema... Možda da sam bila sigurnija u svoju ljubav prema njemu, možda bi mu dala snage da živi, možda...možda... Vjerovatno ne... ali osječaj koji me proganja zbog toga još je tu

Draga jasam, zao mi je da si nam se i ti pridruzila, ali mi je drago da si nasla kutak gdje ces moci uvijek naci rijeci utjehe...Kao prvo sto zelim reci je da je za mene tvoj cin da bebu ne pobacis nesto prelijepo, nesto najcistije i ispunjeno ogromnom ljubavlju. Pitam se nekad da li bih i sama iako sam oduvijek za to bila za zadrzati bebu do kraja, pod tim silnim uticajem doktorskih misljenja, da li bih mozda jednostavno odustala, jer u tim trenucima smo toliko ranjive i drzimo se za njihove kute i mislimo da znaju najbolje. Draga moja, nemas razloga da te proganjaju ikakvi losi osjecaji, jer si ti svoju velikodusnu ljubav prema svom djetetu pokazala time da si ga nosila do kraja ( ne zelim reci da mame koje prije pobace svoje dijete ne vole svoju djecu- ne shvatite me pogresno!!). On je za tebe izdrzao tih sat vremena, da ga pogledas, drzis u najljepsem sjecaju kako radjas zivo dijete...vjeruj mi, iako je i moj sin umro dva sata poslije poroda, jako cijenim to da sam ga mogla zivog donijeti na svijet i da mi sam cin poroda ostane nesto prelijepo u sjecanju, a ne kao najveca nocna mora...
Tvoj Andjeo je sada na jednom ljepsem mjestu...mozda je prerano da ti to sada pisem. Kad nadjes ponovno svoj mir, svoj put, sama ces to uociti i vidjet ces koliko si sretna sto si dobila takvu vezu sa Nebesima. Mozda nisi ni vjernica, ali ces svakako moci ponosno reci- ja sam mama ANdjela, imam zastitu...
Evo nalupala sam gluposti sada, oprosti ako me ne shvatis, jer ti pisem iz srca, nakon svega sto sam i sama prosla, i zbog emocija koje sada nosim u srcu. Ja sam sada po drugi put trudna, evo danas usli u 16. tj. i vjeruj mi da je vrijeme uz ovu bebicu toliko dragocjeno, da se radujem i malim sitnicama, koje su za mene prije bile nevidljive...ali sam prosla pakao dok ih nisam pocela spoznavati.
Ja ti draga moja zelim da tvoj put bude manje bolan, da svaka suza koju pustis bude melem za tvoju dusu, zelim ti da si okruzena ljudima koji te razumiju...zelim ti sve najbolje! Grlim...Pozdrav od Patikove mame ;)

Draga Patikova mama, želim ti da svaki trenutak trudnoće budeš sretna, znam da svatko ko je prošao gubitak djeteta shvaća da je to stvarno blaženo stanje kada smogneš hrabrosti i divim ti se zbog toga.
Potporu okoline i muža sam imala cijelo vrijeme, a i sada. Ponekada čak imam grižnju savjesti kada skužim koliko se moj muž trudi oko mene a ja nemam snage kreniti dalje. Moj Anđeo će uvjek biti dio mene, i znam da moram krenut dalje, ali moram saznati šta mu je točno bilo i zbog čega je došlo do toga. Mislim da do tada neću imati mira.
Gubitak djeteta i nakon par tjedana je šok za svaku mamu, ali rađanje djeteta za koje neznaš hoće li to biti početak i kraj njegova života... nemogu naći riječi kojima bi opisala što sam tada prolazila. Zahvalna sam Bogu što sam ga rodila živog, i što sam ga vidila. Čak imam i jednu sliku iako su me doktorice gledale u čudu kada sam ga išla slikati (kao, što će ti to, sahrani ga i nastavi dalje).
Nastavak trudnoće s takvom dijagnozom bio je moj izbor uz muževu stalnu potporu. Kažem to da netko nebi pomislio, kao što si rekla, da mislim da je ženama koje prekinu trudnoću gubitak manji... Ja nisam imala snage to napraviti, proganja me sama činjenica što sam razmišljala o tome, ali podržavam svaku majku koja je prisiljena razmišljati o tome. Bez potpore bližnjih to nikako nebi preživila.
Neznam u koliko slučajeva ne uspiju otkriti zbog čega je došlo do malformacija kod bebe ali ja sam uporna. Dijagnozu imam, naručili smo se na genetske pretrage jer stvarno MORAM znati gdje je pošlo krivo
Možda tada lakše krenem dalje i počmem razmišljati o mom Anđelu bez suznih očiju

jesam, o da... tražiš odgovore. Mozak traži odgovore, to je meni jednom psiholog rekao i nećeš imati mira dok ih ne pronađeš... (barem ja nisam imala)
Neznaš što je gore kada znaš da ti je dijete bilo bolesno ili kao ja koja sam napravila RACZ i koja sam znala da mi je dijete 100% zdravo genetski pa umrlo...
Bol je bol... gubitak svaki boli.. vjeruj ni mame koje moraju pobaciti iz zdravstvenih razloga ili zbog zdravstvenih razloga djeteta koje se na to odluče - i njima je teško... ali one su vođene mislima nekom drugim razlozima koji tebi nisu dolazili u obzir... ali isto pate (vjeruj mi znam jednu takvu mamau koja je pobacila bebicu sa down-om i koja svako malo na jednom forumu piše.. oprosti mi, jednostavno nisam mogla živjeti tvoju patnju)... i tko je može osuditi? nitko.. meni se oči suzama navlaže kada čitam njezine postove..

Odi na genetsko savjetovanje, napravi kariogram, napravi sve pretrage koje ti medicina pruža.... zbog sebe, zbog bebe i zbog slijedeće trudnoće...

A to, da li ćeš na pomisao svog djeteta razmišljati bez suza u očima da ti odmah odgovorim - nećeš.. I da ih imaš 5 toro poslije kada se sjetiš izgubljene bebice suze će poteći... to su suze koje NIKADA NE PRESUŠUJU...

hvala Vam svima od :heart: Lakše mi je kada vidim da su se druge mame uspile naučiti nositi s gubitkom djeteta (žao mi je što to bilo tko mora proći, da me netko krivo ne shvati).
Već smo se i ja i muž naručili na kariogram i u genetskog savjetnika ali se to tako duuuugo čeka. Na kariogram su nas naručili tek u 9. mj i rekla mi je da iza toga nalaze čekamo još 2 mj.
O novoj trudnoći je još prerano razmišljati. Od same pomisli na 9 mj neizvjesnosti počmem se trest i imati napadaje panike. Unatoč tome želim znati što mu je bilo. Radi sebe i njega (a i radi moje dvije curice ako je nešto nasljedno)

Draga Jasam Strašno mi je žao zbog tvog gubitka. Mogu zamisliti bol kroz koju prolaziš. Cijeli život razmišljam kako mi je amniocenteza skroz beskorisna i vađenje krvi u trudnoći da bi se utvrdile moguće genetske anomalije zato jer bi je htjela iznijeti to dijete u meni ma kakvo ono bilo. Kad je moj dr. shvatio da nešto ne štima i spomenuo vađenje krvi i testiranje, ja sam ga u čudu gledala jer sam ja još davno, davno prije nego sam uopće postala mama odlučila da ću ja to dijete iznijeti. Na žalost, srce je stalo prije testiranja, oštećenja su bila prevelika da bi se moja mrvuljica mogla dalje razvijati. Doktori i poznanici su me tješili da je bolje sad nego kasnije, da svakako ne bi preživilo, da su to teške malformacije i takve stvari. Ponekad mi proleti misao, da je bolje ovako nego da sam ga rodila, a onda me uhvati tuga i sram i krivnja jer nije u redu da tako razmišljam o mojoj bebici koja nije imala šanse ni da se razvije u mom trbuhu. Žao mi je što mu je srce kucalo samo par dana, nisam mogla ni uspostaviti kontakt s njim, ni pričati mu, ni maziti ga preko trbuha. Nije se dovoljno razvio da mu osjetim pokrete. Ni braco ni seka ne znaju da su mogli imati još jednog člana obitelji. Tako brzo je sve počelo i završilo....
Hoću ti reći da bi postupila isto kao i ti. Rodila bih ga, bez obzira na prognoze. Tebe mogu tješiti oni mjeseci koje je tvoje beba provela u tvojoj utrobi, ispod tvog srca. Bili ste jedno. Sigurna sam da si mu pružala ljubav i pažnju i da se osjećao voljenim i da te je čuo i znao da si njegova mama. Nemoj se osjećati kriva zbog trenutaka slabosti, odluka da ga doneseš na svijet je čin tvoje ogromne i požrtvovne ljubavi i ona poništava sve negativno. Imaš anđela na nebu i budi ponosna jer si dozvolila da živi. Budi sretna jer imaš svoju drugu dječicu koja te trebaju i u njima nalazi zadovoljstvo.

Moram još napisati slučaj jedne moje prijateljice kojoj su liječnici u Zagrebu (prvo, drugo i treće mišljenje) rekli da joj beba ima prevelik nuhalni nabor i utvrdili 90% mogućnostt rađanja Downovog sindroma. Odlučila se zadržati bebu i rodila potpuno zdravu djevojčicu!

Patik moj od samog tvog imena, meni se plače... Želim ti svu sreću ovoga svijeta u drugoj trudnoći.

Citiraj:

---

mačkulina prvotno napisa

A to, da li ćeš na pomisao svog djeteta razmišljati bez suza u očima da ti odmah odgovorim - nećeš.. I da ih imaš 5 toro poslije kada se sjetiš izgubljene bebice suze će poteći... to su suze koje NIKADA NE PRESUŠUJU...

---

Draga mačkulina slažem se s tobom.

Citiraj:

---

maja33 prvotno napisa

Draga Jasam Strašno mi je žao zbog tvog gubitka. Mogu zamisliti bol kroz koju prolaziš. Cijeli život razmišljam kako mi je amniocenteza skroz beskorisna i vađenje krvi u trudnoći da bi se utvrdile moguće genetske anomalije zato jer bi je htjela iznijeti to dijete u meni ma kakvo ono bilo.

---

Znam kako je to. Tako sam si i ja govorila uvijek. Kakvo je da je, moje je...
Nisam ni ja išla na nikakve pretrage prije ali dok se ne nađeš u takvoj situaciji namožeš znati kako ćeš reagirati. Rodila sam ga i izdržala sve i zahvalna sam Bogu na tom satu koji je preživi ali nije bilo lako.
Ako ikada smognem hrabrosti ponovno zatrudniti znam da ću napraviti sve moguće pretrage jer nevjerujem da bi uspjela ostati psihički zdrava cijelu trudnoću razmišljajući "što ako..."

Ja sam isto djelomično htjela ostati trudna da se maknem s posla iako me bilo strah i hoću li izgobiti posao ako ostanem trudna.Imala sam spontani u prvom mjesecu trudnoće. Tako je valjda moralo biti.