HELP: zar šestogodišnjaci postavljaju takva pitanja?

šokirana sam pitanjima koje mi sin postavlja...
pita me zašto Bog nije htio da dinosaur bude živ, zar ne bi bili sretniji da ga možemo vidjet; kad ćemo mi umrijeti i što onda bude sa nama, i sl.
ja mu ne odgovaram ozbiljno na takva pitanja, nego izbjegavam odgovoram zezanjem, jer mi se čini nenormalnim da vrtičarca muče takve stvari.
ono što me je najviše zabrinulo je bilo kad je nepažnjom (skakanjem) raskrvario MM-u nos i onda počeo govoriti da bi bilo bolje da nam je netko drugi sin i kako bi se ubio da ima laserski pištolj????? ja sam se od šoka počela smijati i zezati sa njim, grliti ga i pričati mu zbog čega sam sretna da je on uvijek dobar, brižan, itd.)... još sam u šoku, što da radim, kako da se postavim; je li ovo neka prolazna faza sazrijevanja?

Moje mišljenje je bez obzira kakva je to faza da mu treba dati jasne i točne odgovore.
Očito ga nešto muči.

npr. na "laserski pištolj" bih odgovorila nešto u stilu da se svakome dogodi da nekoga slučajno udari, nije to ništa strašno. Tu obično ubacim i neki svoj ili MM primjer kad smo mi nekoga slučajno udarili ili nešto slično. Da ga mi (roditelji) jednako volimo i kad napravi neku grešku, i kad je sve super.
Na fraze "ubio bih se" ubično pojasnim da mi je to ružno čuti ili nešto u tom stilu i da kad se čovjek ubije više ga nema i da bi svi bili tužni, jer se ne bismo više mogli družiti, vidjeti,...


Za dinosaura ne znam što bih rekla, ali vjerojatno bih skrenula pažnju na evoluciju i izumiranje. Moj zna da su dinosauri izumrli i zašto i da ljudi umiru i zašto i da ih tada više nema.
U smrti ljudi smo se više koncentrirali na to da umiru stari i/ili jako bolesni.
U svakom slučaju zna da smrt postoji i da nas tada više nema tu.

Dodatak: mi ga učimo da Bog postoji, možda zvuči glupo, ali ne kao svemoguća figura, nego kao neko opće dobro, tako da ne umiru dinosauri radi Boga, jer ih ne želi, nego jer su izumrli, tako i ljudi ne umiru radi Boga, nego zbog bolesti, starosti, nesreće,...

Opet ja.:mrgreen:
I moj je u toj dobi i da, djeca postavljaju takva pitanja, a bome još i teža pitanja.
Meni je uvijek bilo bitno biti što je više iskren i odgovoriti što realnije/točnije.

Banalan primjer od jučer, nije životno pitanje, ali meni zanimljivo pitanje od djeteta te dobi: što je to metafora?
(Ne znam gdje je čuo za riječ metafora).

hvala ti puno!!! :kiss:

Mene je moja (od nepunih 5) nedavno pitala bi li se ja ubila ako ona umre :mrgreen:. Jer je zaključila da ako nekoga jako voliš, ne želiš da umre, i ako umre, onda i ti želiš umrijeti. A sve je to proizašlo iz priče o životinjama, kako ih se ne smije povrijeđivati jer ih boli, na što je manja zaključila da ona voli životinje i ne želi da ih boli i/ili umru, a najviše voli mene, i ne želi biti bez mame, pa ju je živo zanimalo je li i kod mene takva situacija :kez:
Inzistirala je na odgovoru. Rekla sam joj da se najvjerovatnije ne bih ubila, jer me treba i njena sestra (koja bi valjda preživjela taj scenario lol ) ali da ju jako volim i da bi mi bilo jako, jako teško. Zadovoljna je odgovorom, i sad se svima hvali kako ju mama voli najviše na svijetu :koluta očima:

Joj, u toj dobi bude bas teskih pitanja muce ih neki crni scenariji. Proslo je sa skolom- rekla bi da se takve misli javljaju kod previse vremena- skolske obveze ih prizemlje!

Moja cura je s 2.5 -3 godine bila u fazi smrti i što ako umre ona ili mi. Bilo je tisuće pitanja npr. kako bude jela u grobu, dal bude mracno, dal djeca umiru, gdje je moja mama sad i zašto je umrla. Brrrrrrrr kad je sjetim, ne znam kako smo to preživjeli, bila je jako tužna kad bi počela razmišljati o smrti i umiranju i plakala bi.
Sad već skoro 2 godine imamo jedno mirno razdoblje bez takvih pitanja.

Ja nekako nemam problema s odgovorima na bilo koje pitanje...ok, stiltala sam se na temi nastanka bebe ali sam se sabrala brzo i to je prošlo ok. Ne čudim se pitanjima, ako znam - odgovorim, ako ne - kažem da ne znam pa da pita tatu ili baku, ili koga već. Djetetu treba puno infrmacija da si pojasni svijet oko sebe, nikada nisam imala potrebu smatrati to "nedostojnim" ozbiljnog odgovora. Smrt nam uopće nije bauk, kuži ona sve detalje ali radi pozitive u toj tuzi, jer joj je umro deda nedavno, dodali smo "nebo" kao mjesto gdje odlaze mrtvi (tijelo ostaje u grobu, to zna), no uz napomenu da zapravo nismo sigurni da je tako jer nitko nije bio i vratio se. :mrgreen:

Moj šestogodišnjak me je nedavno pitao da li ću ja umrijeti i nakon što sam mu odgovorila potvrdno pitao me da li će on umrijeti. Isto sam mu odgovorila potvrdno i ubacila onaj dio o starosti i bolesti itd., mada nisam sigurna da li je to ispravan način odnosno zanimalo bi me što kažu psiholozi o tome. Kod njega su pitanja o smrti počela negdje s 3 godine kada je uginuo pas od mojih roditelja i tu i tamo se sjeti i pita nešto.

Ja se sjećam kako sam isto pitanje postavila svojoj mami, ne znam koliko sam imala godina, ali se točno sjećam onog jakog osjećaja tuge kada mi je odgovorila potvrdno.

Moja cura je s sad s 5,5 u toj fazi. Prije zapravo i nije bila baš svjesna smrti jer nismo o tome govorili pred njom i nitko koga poznaje još nije umro.. Znala je da su neki ljudi prije postojali i da ih "više nema", ali nije bilo puno pitanja na tu temu. Objasnila sam to u vezi s rođenjem seke, jer se sjeća kad nje još nije bilo, u stilu - nje prije nije bilo, pa se rodila, tj. došla nam je, a ljudi kad su stari onda odu i više nisu s nama.

Tek kad je krenula u vrtić počelo je više pitanja jer je jednoj curici iz grupe umrla mama. Tj. umrla je prije skoro 4 godine i svoj djeci je normalno da se za nju brine baka i curica normalno priča o tome da mamu nema jer je umrla. Moja P. je tek tad postala svjesna da ljudi ne umiru samo kad su stari. Šokiralo ju je da se može umrijeti i od bolesti. O tome joj nikad nismo pričali jer sam i ja bila u teškoj fazi bolesti pa bolest i smrt nismo povezivali da se ne bi bojala. Zapravo ta mama od curice je bila narkomanka, ali to za sad ne znam kako objasniti.

Znala je da se na groblju pale svijeće i ostavlja cvijeće za one koji su umrli, ali nije znala više od toga. Nikad nisam htjela pričati da je tu nečije tijelo unutra jer je pretjerano empatična i to bi bilo prestrašno. U vrtiću je čula da se ljude pokopa kad umru i to je relativno dobro prihvatila. Moje objašnjenje je da umre tijelo i onda se to tijelo stavi u "kutiju" i pospremi u jednu malu prostoriju i zatvori se ("zakopa u zemlju" zvuči strašnije), a ljudi više nemaju tijelo i zato ih ne možemo vidjeti ali i dalju ostaju s nama. Za sad je to objašnjenje s kojim je zadovoljna.

Neko vrijeme je bila opsjednuta sa smrću, ali sad to više nije tak česta tema razgovora.

od frendice mali (skoro 5god) uzeo noz u ruke stavio na varat i reko "ubit cu se":-o...onda par dana kasnije izleti na cestu da ga auto pogazi jer nikomo nebi bio tuzan...:-oa da ne pricam kakve sve postupke ima...sama frendica se pita kako je to moguce da tako malo dijete povlaci i govori tako ozbiljne stvari...

ono sto ih poznajem a znam ih prilicno dobro ni meni bas nije jasno odkuda takve ozbiljne stvari u djecjoj glavici...

I kod nas su takve teme aktualne. Neki dan mi je četverodošinjak rekao (nakon diskusije o smrti, starosti, bakama, bogu i sl) da bi on htio što prije umrijeti zato da što prije vidi anđele. Pa sam mu objasnila da njemu još jako dugo neće biti vrijeme za umrijeti i da bi svi mi bili jako tužni kad bi umro. Isto je bio zadovoljan kad smo mu braća i ja nabrajati svakog pojedinačno iz obitelji koji bio bio tužan.
Također, pokušavaju stvari smjestiti u prostoru i vremenu pa je bilo pitanja kao: jesam li ja rodila kad je Isus bio živ i je li Isus živio kad su bili dinosauri i slično.
Koliko se sjećam, to klincima normalna faza u životu. Imaju oni stalno neke strahove, ovisno o dobi. U ranijoj dobi je to strah od odvajanja (ono kad izađete iz sobe, a oni se deru) i još neki drugi, a za koju godinu je to strah od smrti.

Mene je R. danas pitala može li se grob otkopati jer bi ona htjela vidjeti što je unutra. Ima 3,5 godine, a teme o životu i smrti su joj omiljene. Ne primjećujem strah ni tugu, samo znatiželju. Nije zapravo ni imala otkuda povezati te emocije sa smrću, jer smrt u krugu bliskih/poznatih osoba nije doživjela, a mi od njezinih pitanja ne radimo tabu.
Danas je još pitala i što je obijest, malaksalost, sud, svjedok, kada i zašto se ide na sud i jesam li ja kada bila na sudu. Mene takva pitanja ne čude i ne iznenađuju (uobičajeno je da djeca te dobi postavljaju mnogo pitanja), nego me vesele, a nekad je i pravi izazov pronaći odgovor koji će djetetu biti razumljiv.
Više me zabrinjavalo to što L. ne postavlja ni upola toliko pitanja kao sestra joj blizanka, ali onda sam je malo bolje promotrila i zaključila da to ipak nije točno. Ispituje i ona, itekako, samo L. nije toliko razgovorljiva i ekstravertirana; ona svoja pitanja često postavlja kroz djelovanje i pokret (tko mi kriv što nisam odmah shvatila), a uz brbljavu seku dosta odgovora vjerojatno dobije i prije nego što uspije verbalizirati pitanje.

[QUOTE=Water;2414344

Ja se sjećam kako sam isto pitanje postavila svojoj mami, ne znam koliko sam imala godina, ali se točno sjećam onog jakog osjećaja tuge kada mi je odgovorila potvrdno.[/QUOTE]

identično i kod mene, baš mi je taj strašni osjećaj boli ostao urezan
mi smo takve teme svodili pod "stari i bolesni" i recimo crtić kralj lavova mi je bio odličan na tu temu
životni ciklus i ostalo
i danas volim pogledati taj crtić jer ne skriva istinu ali pruža nekakvu utjehu

Moj sin postavlja vrlo ozbiljna pitanja o smrti jos od dobi od 3,5-4 godine. U zadnje vrijeme vise se fokusirao na dijagnoze od kojih se umire. Mi smo objasnjavali kako umiremo kad smo stari i bolesni. Ali onda smo imali problem kad je umrla Nora Šitum, to ga je jako pogodilo i mučila su ga baš ozbiljna pitanja - ako postoji Bog, kako joj nije pomogao; bolesti koje doktori ne mogu izliječiti ...

Mojoj se nakon godina promišljanja jučer rasvijetlilo (što ne znači da su nam nestali i strahovi oko teme) rekla je da joj se od svih vjerovanja najviše sviđa ona o reinkarnaciji da se ponovo rodiš, kao i ciklus u prirodi (ono - lišće, gnojivo, hrana za novo drvo...). Nema sumnje da bi ona jednom željela biti pas :-)

Da, i ovo: Bila sam užasnuta pojavom monsterica i cijelim marketingom oko toga, no mislim da su ipak pripomogle... nekako pripitomile temu

Citiraj:

---

Zvrk prvotno napisa

Da, i ovo: Bila sam užasnuta pojavom monsterica i cijelim marketingom oko toga, no mislim da su ipak pripomogle... nekako pripitomile temu

---

Ne znam ništa o monstericama, molim te napiši, moji su dječaci, ali se druže i sa curama, pa da znam

Moj šestogodišnjak isto tu i tamo postavlja pitanja vezana uz smrt. Neki dan je pitao da li će njegova duša u raju kad umre biti mala ( valjda jer je on mali ?), pa za par dana kaže da se boji da će umrijeti i da onda neće biti živ, isto je nekoliko puta rekao da ne želi da ja ikada umrem i tu sam primjetila neku zabrinutost ali inače ne primjećujem neku tugu dok govori o tome, mislim da samo pokušava shvatiti što se događa nakon smrti

Moje cure se danas igraju da je mlađa beba, starija je mama. Onda je ispalo da sam ja baka, a MM deda. Ja pitam: A ko je onda tata? A P. veli: A čuj, imao je neku tešku bolest pa je umro.

Moj četverogodišnjak je neki dan izjavio da kad mi umremo, oni će nas jako čvrsto zakopati. Valjda da ne brinemo da će nešto zabrljati :)

Citiraj:

---

Zara1 prvotno napisa

Moja cura je s 2.5 -3 godine bila u fazi smrti i što ako umre ona ili mi. Bilo je tisuće pitanja npr. kako bude jela u grobu, dal bude mracno, dal djeca umiru, gdje je moja mama sad i zašto je umrla. Brrrrrrrr kad je sjetim, ne znam kako smo to preživjeli, bila je jako tužna kad bi počela razmišljati o smrti i umiranju i plakala bi.
Sad već skoro 2 godine imamo jedno mirno razdoblje bez takvih pitanja.

---

totalno ista faza...još uvijek traje,. sad će 4 godine imati R. i puno pitanja ima oko smrti! npr. hoće svi hodati po meni kad budem u grobu?:/

Moja cura je malo zbunjena jer je čula od nekog djeteta da se ljudi pretvore u anđele kad umru. :-o

Meni je to glupost jer nema veze s nikakvom religijom. koliko mi je poznato sve religije uče o anđelima ili sličnim bićima ali da se ljudi pretvore u anđele to apsolutno nikad nisam čula, i ne znam od kud takvo učenje.

Pokušavamo joj objasniti da su anđeli različiti od ljudi (ako već vjerujemo da postoje) i da ne znamo točno što se događa s ljudima kad umru. Ona veli da onda valjda odu k anđelima pa su skupa na oblacima :mrgreen:

Citiraj:

---

lidać2 prvotno napisa

od frendice mali (skoro 5god) uzeo noz u ruke stavio na varat i reko "ubit cu se":-o...onda par dana kasnije izleti na cestu da ga auto pogazi jer nikomo nebi bio tuzan...:-oa da ne pricam kakve sve postupke ima...sama frendica se pita kako je to moguce da tako malo dijete povlaci i govori tako ozbiljne stvari...

---

Možda sam u krivu, ali meni ovo vuće na malo ozbiljniji problem. Dijete u toj dobi bez obzira i na crtiće i vrtiće i parkove i sve ono što čuje moralo već odavno biti svjesno koliko ga roditelji vole.
Mislim daj e negdje nastao tu kratki spoj i mislim da bi se tvoja frendica trebala malo ozbiljnije pozabaviti sa time.