Ovo je jedna dugačka priča, priča s puno detalja, emocija, prava ženska – i skroz subjektivna. Zašto ju pišem sada, skoro tri i pol godine od samoga poroda, zašto ju objavljujem javno? Jer vidim da se stvari ne miču s mjesta, jer vidim da je sve isto kao što je bilo i prije, prije tri i pol godine, jer vidim iste poglede i pronalazim iste osjećaje u mojim prijateljicama, koje su mahom obrazovane žene u kasnima dvadesetima, u braku godinu – dvije, i žele ostvariti ono što slijedi iz njihove ljubavi prema partneru - dijete. Međutim, kao što su imale izbora pri odabiru partnera, i sreće pri začeću i trudnoći, rekla bih da im se izbor i možda čak sreća sužava ili smanjuje, pri ulasku u naše, jedino u gradu, rodilište. Možda mislim da ovo treba biti pročitano, možda nekoga zabavim. Ali potaknuta sam dakle trudnoćama/porodima mojih bliskih prijateljica, kojima sam u zadnje vrijeme okružena.
Priča počinje puno, puno prije samoga poroda, jer, iako su mi bitni detalji, bitna mi je i cijela slika, sve ono što je vodilo k mom porodu.
Od 16te putujem sama po svijetu. Izlazim s prijateljicama, tulumarim, stavljam dredove, postajem vegetarijanka, kampiram, pišem, čitam. Puno učim, pomalo sam štreberica. Što god radim, radim s dubokim uvjerenjem, radim do kraja. Imam dečke, uživam u mladosti. Današnjeg muža upoznajem u svojoj 21oj- To je to, ljubav, najbolji prijatelj, najbolji ljubavnik, moja obitelj, moja polovica, od prvoga trena. U 24oj dobivam super posao, dobivam svoju duplu diplomu, slijedi vjenčanje, volimo se. Ponukana ogromnom željom, prevelikom za tako mladu ženskicu (rekla bi jedna moja frendica psihoterapeut) pričam s MM o djetetu.
Štreberski, obavljam sve briseve, sve super. I odlučujemo na dijete, dva tjedna nakon božićnog vjenčanja. Dajem nam godinu do začeća, upozoravam se da moram biti strpljiva. Hvala Bogu, na svoj rođendan krajem trećeg mjeseca saznajem da sam trudna, nismo morali dugo čekati, zahvalna sam. Srce se odmah vidi, u 7om tjednu. Radim, sretna sam. Al ubrzo počinjem krvariti, krvarim do 14og tjedna – ne zna se zašto – mirujem, ležim, čekam. Trudnoću mi prati divna doktorica – ista ona koja je pratila i trudnoću moje mame sa mnom. Nema invazivnih vaginalnih pregleda, nježna je. U 12om tjednu saznajem da je nuhalni nabor 6 mm. Ne obazirem se, razmišljam o statistici, o tome kako smo MM i ja mladi, kako u obitelji nemamo Downa, nema Edwardsovog. Pomalo ludo, pomalo bahato, ne opterećujem se s time. Jer i dalje krvarim i želim to dijete, kakvo god da je. U 14 tjednu saznajem da nosim curicu. Plačem, od sreće. Krvarenje prestaje taj dan, ostatak trudnoće odmaram, ležim, kupam se, uživam, spremam se. Čitam Odenta, gledamo The business of being born. Idem na dva tečaja, ne kupujem bočice ni dude. Moja sestra doji svoja dva dečka, naša je mama dojila nas, MMova je mama dojila svojih petero djece – donosim odluku o dojenju i nepopuštanju. Educiram MM-a, on postaje informiraniji od nekih rodilja, oduševljava me - zna što je drip, CTG, fetoskop, epiziotomija, pulsiranje pupčane vrpce. Pušta mi Monty Pythonov skeč 'The machine that goes bing', smijemo se. Ni ne pitam ga, želi sa mnom na porod, ali on se nudi, želi mi pomoći, osjećam da me želi zaštititi.
Dva tjedna pred termin riječko rodilište proglašava uzbunu zbog svinjske gripe, nitko osim rodilja i radnika ne smije ući. Očajavam, osjećam da mi treba netko 'moj', mama, sestra, muž, nije bitno.
Po ljeti dolazi sestrična iz Austrije, mlada divna doktorica, upravo je odradila staž u Grazu u rodilištu. Pitam ju za drip, pita a šta je to. Sintetički oksitocin, objašnjavam joj. Kaže rijetkoooo, jer stvara fetalnu patnju. Pitam režete li žene automatski. Kaže rijetkoooo, jedva sam ih našla par za vježbanje šivanja – umjesto toga sestre masiraju međicu toplim uljima. Kaže, epiziotomija otežava uspostavljanje dojenja. Čudi se. Čudim se i ja.
Prolazi 28tjedan, mala ima 1980 g, mašala! Radim pretrage za šećer, koji je savršen. Jedem puno, jedem zdravo.
Puno pričam sa sestrom, šogoricom, frendicama – puno ih je rodilo 3 mjeseca prije mene. Učim, kao pred ispit, tko je 'dobar' doktor, a tko je 'loš'. Imam svoje kriterije dobroga i lošega. Želim stolčić, voda me ne privlači. Ali nijednoj od 'mojih' cura nisu dali stolčić, iako su bile s partnerima. Svakoj su dali neki drugi argument: predebeli ste ili ne stignemo ili mrh daaa ahhh. Čudim se,opet. Pitam se pa kako ću bez MM-a na stolčić. Nepojmljivo mi je roditi ležeći, iako nikad nisam rodila. Pitam MM-a, pa zamisli da moraš kakati ležeći. Smijemo se. Idealiziram porod, mislim si, ne može mi sustav ništa, ja ću reći da želim prirodno, da želim stolčić, pomoći će mi sestre i babice, sigurna sam u to. Sestra me gleda zabrinuto, osjetim da me želi upozoriti, ali ne prestrašiti. Družimo se, ona doji svog malog sina, i svog velikog sina. Upijam, ko pred ispit. 4 dana prije poroda idemo sestra sa dečkima, tata i ja u šetnju po Opatiji. Toplo je i sunčano kao u lipnju, iako je 03.12., skidam jaknu, mazim trbuh, ljuljam starijeg nećaka. Osjećam se ko avion, iako, brat bratu – težim desetinu tone, 100 kila!
Osjećam se i malo jadno jer mi je termin bio 01.12., jer sam morala ići u rodilište, jer sam čekala satima da bi me užasno raskopali za trajanja amnioskopije, i to ženska doktorica, osjećam se nezaštićeno jer 'moram malo potrpiti bol'. Ne kužim čemu sve to. Otvorena 3 cm. Dolazim doma, ispada mi ogromni cervikalni čep. Ljuta sam, znam da me to njena željezna ruka razdrndala. Mijenjam uloške.
Opet idem, 4.12., opet isto. Otvorena 3 cm, mliječna plodna voda, vidi se kosica.
Love, actually
6.12.probudila sa se u 4 ujutro. Nedjelja. Dobivam čokoladicu u čizmici. Od muža. Sve mi ide na živce, i MM i južina vani, i danas opet pregled. Ovaj put doktor ekšli razgovara sa mnom. Kažem, beba je procijenjena kao malo veća. Dotakne mi trbuh dva puta, kao da mjeri, i kaže mhm, 4400 grama će biti. Mislim si jea rajt! Kaže, i dalje ste 3 cm otvoreni, nježan je, al vidim da bi me najradije hospitalizirao. I opet krvarim. Poslije pregleda ručak kod mojih. Pa šetam sama od Sušaka do Korza, na kolač s frendicama. Smijem se, uživam. Vraćam se do staraca, tamo je ostao MM odrijemati. Idemo doma. Pa do njegovih na sarmu, kaže moj tata ' da te imaju šta klistirati, ha?' i namiguje mi. Kod muževih dolazi MMov brat s nećakom od 3 mjeseca, nosim ga, ne mogu od trbuha.
Konačno 21 sat, idemo doma, namještam se u dnevnom boravku, počinje film Love actually.
E sad. Love actually je najdraži film većini mojih frendica. Stalno su pričale o njemu. Odgledale ga 100 puta. A ja nikako. Čak sam ga par puta platila preko Max TVa, skidala s neta - ali jok. Rascjepkan mi je, nikako da shvatim što je pjesnik htio reći, živira me, blesav mi je. Ali te večeri, ja sam jednostavno utonula u taj film. U svaku pojedinu pričicu. Zaljubila sam se u njega. Oduševio me. Nakon toliko pokušaja gledanja!
7.12.
Prošao je film, došla ponoć. Krepana sam, nisam spavala od jučer u 4 ujutro, a posao je koturati desetinu tone po Rijeci. Ostajem u dnevnom, toplo mi je i milo nakon filma. Kad li odjednom. Kao grom. Truuuum. Prvi trud. Bez upozorenja, bez zabune. Razbuđujem se k'o nakon potresa. Gledam na sat. Ponoć. Sjedim, u tišini. Ponoć i pol. Drugi trud. Truuuum. Sjedim, čekam, 1 sat, Treći trud, truuuum. Nakon trećeg krenuli su, svakih 5 minuta. Hodam, ljuljam se, savijam, klečim. Idu ti trudovi! 3 sata, idem pod tuš, vruuućiiiii. Paše mi, ne usporavaju se trudovi. Vičem mmmmmm. Gubim se. Budim MMa, nježno. Želim da je tamo ali želim da šuti.
Vrijeme prolazi, čuje se moj mmmmmm, ljuljam se na pilates lopti. Kad je jači trud, lovim se za MMa. Jedem svekrvinu pitu od jabuke i sjećam se tatinih riječi o klistiranju. Idem na WC jedno 9 puta. Veliki WC. Čistim se. Događa se nešto čudno, dok sam u trudu, on ima početak, sredinu i kraj, i boli, užasno boli, ali čim prođe trud, pukne me neki opaki koktel hormona jer se počinjem osjećati blaženo i divno, smijem se. Vrijeme prolazi u mom mmmmmm-anju i smijanju. Muž mjeri vrijeme ali ne govori.
Smanjuje se se razmak između trudova, osjećam. Oko 7 idem prileći. Spavam, ali me svakih par min probudi bolni mmmmmmm. Odjednom - špljas!! Pukla voda, sva voda, po kauču. Trudovi stšću jako jako jako. 9 je sati. Užasavam se gužve oko bolnice na kišno ponedjeljno jutro, ali lagano se presvlačim, javljamo mojima, krećem u bolnicu. Kad sam izašla iz stana, iz svog svemira, opet me počinje sve živcirati. Do bolnice nam treba 5 minuta, osjećam svaku grbu na cesti. Imali smo tada stari clio u kojemu nije radilo grijanje, živcira me hladnoća. Tražimo parking, gužva je kakva može biti, živcira me. Trudovi lagano posustaju. Srećom, nalazimo parking iz prve, odmah do ulaza. Ostajemo vani još pol sata, kiša rominja, držim muža, ne rastaje mi se, znam da sada ostajem sama, a on je moje sidro. Živcira me svinjska gripa. Ulazimo unutra, više što mi je glupo i dalje stajati pored hitnoga trakta nego što mislim da trebam. Ženskica na šalteru pita o razmaku trudova, muž daje izvještaj, ona zove i kaže nam – odmah u rađaonu! Sretna sam, preskačemo predrađaonu, brzo ću ja to. 11 je sati.
Svoj porod dijelim na dva dijela. Prvi, moj, kućni, udoban, sa mmkanjem i smijuljenjem, sa svekrvinom pitom od jabuke. I na drugi, njihov, bolnički, hladan u svakom smislu te riječi.
Ovdje počinje drugi dio priče.
Ulazimo MM i ja kod sestre koja me dočekuje vedro i glasno. 'Skidajte se, brzo ćemo mi to'. MM odlazi po moju torbu, skidam se, oblačim spavaćicu, izlazim. I za stolom za pregled me dočeka on. Neprijatelj. **************,antijunak sa sestrinog poroda. Ja sam kriva, kriva sam što previše znam, što znam o njegovim osobnim stavovima o ženama, o rodiljama, o prirodnom porodu. On je glavni. I to se osjeti u vibri svake čestice u zraku. Gubim dah, osjetim da se stišćem,osjetim da se trudovi skrivaju. Taj tren dolazi MM. Ja ga grčevito primam za ruke i prošapćem ''To je on, ****** je'. Vidim da je muž probljedio na licu mjesta. Sve zna, o njemu, sve zna što osjećam. Sestra mu govori ' ajde tata, van'. On me gleda, drži me za ruke, ne pušta, scena iz filmova, i samo protisne prema sestri 'molim vas, čuvajte mi je'. I dodaje 'nemojte ju rezati, nemojte joj dati drip'. Bojimo se moje reakcije na drip više nego ičega jer znamo kako je sestrina bila katastrofalna. Sestra govori glasno i dalje vedra, 'ma ne brinite, tata, zovnite oko12 h'.
Muž izlazi, ostajem sama, okrećem se, ma imam osjećaj kao prema lavu u areni. Sestra veli da moram potpisati izjavu o odricanju od odgovornosti, inače ne mogu tu roditi. A di ću? Potpisujem. Penjem se na stol za pregled, ***** mi prilazi kao da ga se ne tičemo ni ja ni sestra, uzima štapić i nabija ga svom silom u mene. Uzmičem se prema gore,a sestra govori kao da joj je neugodno , ''dokotre, puknuo joj je već vodenjak'. 'Ah dobro, dajte joj drip pa da to rješimo'. Odjednom začujem sebe, ''ne, ne, čekajte, molim vas, dajte da probamo prirodno'. Sestra i doktor se gledaju, ovaj sliježe ramenima i odlazi, poluljutito. Prije toga dobacuje, otvorena je 5 cm. Skidam se sa stola, lagano se tresem, ne daju mi ni klistir, očistila sam se prirodno, bar nešto. Stavljaju me u box. Pitam loptu, daju mi loptu. Pitam da smanje svjetlo, smanjuju ga. Ali osjećam da to nije to, da to nisu moji trudovi, da im se opirem. Oko 12 i pol dolazi sestra Silvana, pita me drip. Kaže – radi djeteta. Kažem, a ja bih pričekala. Odlazi. Vraća se oko 13, u boxu so sami ja i veliki sat, pratim kazaljke, to je moj fokus.i veli ki da mi mora dati drip, da je već dugo prošlo, da ću nauditi djetetu, da li želim takvu odgovornost. Pristajem, ali osjećam kao da gubim bitku, kao da sam ucijenjena. Daju mi drip, nema me, gubim se, nema početka, sredine i kraja, sve je jedan veliki bolni trud. Ctg je na meni, ne smijem se kretati. Ne smijem piti vode. Ne smijem skakati po lopti. Ne smijem na WC. Umirem od bolova, temperatura mi skače na 39. gedam sat, vrijeme gmiže. Mislim ne na muža, ne na dijete, ne na sebe, nego na mamu i sestru, samo na njih dvije, osjetim na neki čudan način njihovu brigu, znam da čekaju. Oko 15 h, nakon dva sata dripa, otvorena sam 1cm, osjetim nagon za tiskanjem. Dolazi babica, govorim joj to. Ona kaže da tiskam lagano kako osjećam nagon. Sljedećih 5 sati sam u bunilu. Bol, treskavica, znoj, tiskam lagano cijelo vrijeme. Pregledavaju me vaginalno par puta, nemoguće je namjestiti se u trudu, a sve je jedan veliki trud. Mala se ne spušta. Želim da sve prestane, uopće me nije briga kako. Oko 19 je promjena smjene, dolazi mlada babica s predivno našminkanim očima. Govorim joj, sa zadnjom snagom, svoje ime. Ona me gleda u oči, uzima za ruku, predstavlja se. Vjerujem joj. Govori da su moji roditelji, sestra i muž zvali već puno puta. Govorim joj da je sve jedan veliki trud. Tiskam i dalje, nezaustavljiv je nagon! Želim ring of fire, silno ga želim, ne znam što da radim. Odjednom, oko 20 u box ulaze dvije babice, dvije sestre, doktor, dva pedijatra i 1 neurolog. Niš mi ne govore, prilaze mi s nekakvom metalnom zdjelicom, govore mi lezite na leđa i tiskajte!! Liježem na leđa, tiskam, jeda nmi se penje na trbuh, nema me, gubim se, dole tupo osjećam rezanje pa tu padelicu i tiskam i tiskam i tiksam.i odjednom shvatim da su se svi udaljili od mene, shvaćam da je moje dijete rođeno, rodila se moja kćer, a ja, koja sam ju rađala, nisam to ni shvatila, i odjednom shvaćam da su svi nagnuti nad njom, i odjednom shvaćam da ona ne plače i vrištim 'L., L. zašto ne plačeš??'. I šutnja, i odjednom njen, najglasniji i najljepši na svijetu, vrisak. I smijeh svih prisutnih u boxu, rukuju se, tapšaju se,smijem se i ja i plačem. Mjere ju i govori sestra ''4450 grama i 55 cm, bome mama čestitke!'' Daju mi ju, ima gustu crnu kosu. Vrišti, neka vrišti. Posteljica izlazi lagano, pitam da mi ju pokažu, ogromna je, i pupčana vrpca je debela. L. je rođena u 20:03 u riječkom rodilištu, porod je dovršen vakuumskom ekstrakcijom.
Ovako završava drugi dio moje priče o porodu. Kao što i sam naziv priče kaže, ja sam, i danas nakon tri godine, totalno izgubjena u porodu. Je li tako trebalo biti? Što bi bilo da je MM mogao biti sa mnom? Koliko bi trajao porod da mi nisu dali drip? Koliko bi trajao da sam ostala doma? Trebam li im biti zahvana što su ju 'izvadili'? Kako bi bilo da sam bila manje informirana, da nisam čitala Odenta, da nisam znala tko je *****? Da li je porod trebao biti dovršen carskim rezom, iako sam silno željela prirodni?
.........
Nakon mjesec dana, Lucija je već bila prava mačka. Uživale smo doma i dojile k'o velike. Jedne sam noći sanjala da hodam po zelenoj livadi i uspinjem se na brdašce. Trudna sam, rađam. Skidam haljinu, klečim ispod drveta i govorim mmmmm. Osjećam ring of fire i pružam ruke da primim svoju kćer. I odjednom osjetim da me muž trese, budim se i vidim da više nisam u spavaćici, da gola klečim pored kreveta a muž me užasnuto gleda. I pita me 'a što radiš'. Ja govorim 'rađam L.'. A on mi pokazuje na sredinu kreveta i govori 'ali tu je L.'.
......
I još samo ovo; kad je L. imala cca 3 godine, završile smo na hitnoj na Akntridi, jer je bio blagdan, a trebali su nam antibiotici. I tamo je doktorica uzimala kompletnu povijest boesti, i kad je čula da je rođena na vakuum rekla 'ajoj ******** djeca'. Tako naime u bolnici za djecu na Kantridi zovu djecu koja imaju neurološke poremećaje uzrokovane porodom koji mora, pošto-poto, biti VAGINALNI, kako bi ********** zadržao svoju statistiku malih broja carskih rezova.
To je moja priča, možda pretjerujem, vjerojatno sam patetična, emotivna sam svakako. I puna nade da će moja kćer jednoga dana drukčije rađati. Do onda, svakog 06.12. gledam Love actually.:heart:
