koliko su djeca stvarno bolesna???

dragi moji...
mm i ja smo odlučili posvojiti dijete.
trenutno smo u procesu obrade i još nas jedan razgovor dijeli od dobivanja rješenja o podobnosti za posvojenje.

naša soc.radnica i psihologinja su nam dale do znanja da je dosta djece za posvojenje bolesno, da imaju neke mentalne poteškoće, da su to djeca roditelja ovisnika, psihički bolesnih ljudi... i još puno stvari.
toga smo svjesni i sami! i zapravo nam neke lakši oblici ne predstavljaju problem. što se tiće djece ovisika -> njih bi vrlo rado posvojili!
znamo da dječica u domu kasne u razvoju, imaju slabiji vokabular.... i to nam isto nije problem. trudit ćemo se nadoknaditi sve.

nekako pretpostavljam da teško bolesna djeca (teže mentalne poteškoće) nisu ni posvojiva, tj. da ih ustanove ni ne daju na posvajanje.


zapravo me zanima koliko su djeca koja se daju na posvajanje stvarno bolesna?


ni ne znam da li sam jasno posve jasno postavila pitanje... valjda ćete me nekako skužiti... :-P

molim neka iskustva, saznanja, informacije, sve što znate... sve nas zanima :-)

Prvo da iskomentiram "bisere" soc. radnice i psihologinje:-x, mislim stvarno... baš su to ružno rekle... Naravno da ima djece sa raznim teškoćama, i od raznih roditelja, koji također mogu imati teškoće, ali... informiraš se, razmisliš, i nakraju odlučiš ono što misliš da je najbolje za tebe. I ja sam se informirala, što kod doktorice, što preko interneta, što kod kume koja je med. sestra... Ima negdje i moja tema stara nekoliko godina o djeci ovisnika.

Ja sam posvojila dvoje djece, oboje potpuno "pravih i zdravih", moja dva :heart:. Jako puno ljudi koje znam, posvojili su zdravu dječicu, ima i onih čija djeca trebaju logopedsku ili neku drugu terapiju, a ne znam baš nikoga čije je dijete teško bolesno. E sad, mislim da djelatnice u Centru neznaju uvijek zdravstveno stanje djeteta, ako ništa ne ukazuje na neke poteškoće, dijete se ne podvrgava pregledima i pretragama. U doba kada smo mi bili izabrani da dođemo na razgovor za našu kći, tih dana smo bili pozvani i za razgovor za dvoje djece-braću, u drugi Centar. Ta su djeca bila dosta mlađa od djevojčice koja nam je sada kći, imala su neke poteškoće koje je moguće otkloniti/umanjiti terapijama nekoliko puta tjedno u Zg-u. Mi se na to nismo mogli obavezati, jer sam već imala sina školarca, i bilo mi je nemoguće putovati svaki drugi dan 40 km, sa jednim ili dvoje djece, ostalo jedno ili dvoje kod kuće... Ali, da već nismo imali djece, vjerujem da bi bilo drugačije. Tako da, svaka je priča za sebe. I što god misliš da ćeš odlučiti, treba poslušati svoje srce kada vidiš djete i popričaš s njim.

E da, još samo ovo... i ja sam mislila da su Domska dječica malo sporija... dok nisam upoznala svog sina :zaljubljen:, sa 8 mj. puzao je ko neki Brzić, jedva smo ga sustizali:lol:, priča... pa oduvijek, počelo je sa gu, ga, brzo došlo na mama i tata, i sve ostalo, a prohodao je sa 11 mj.

Ako te još što zanima, pitaj!

zapravu su super i soc.radnica i psihologinja. vjerojatno nas žele pripremiti! ali kada bi se doslovno vodili za njihovim riječima - u to vrijeme čekanja i traženja djeteta vjerovali bi da nemožemo dobiti zdravo dijete...
mladi smo pa misle da nismo informirani! ne znam što drugo misliti!

hvala ti puno na postu i savjetima! :-)
volim čuti druge priče i iskusta!

Činjenica jest da socijalni radnici nemaju uvijek pravi uvid u situaciju, bilo da nemaju dovoljno podataka od bioloških roditelja (tijek trudnoće i razvojne teškoće), bilo da djeca borave kod udomitelja pa ih se ne prati baš detaljno. Zna se puno puta čuti "sve će to ljubav nadoknaditi", a ti naknadno shvatiš da si odmah po posvojenju trebao krenuti s nekom terapijom. Zato se treba pokušati maksimalno informirati ne samo zato da bi se odlučilo, nego i da bi se pravovremeno reagiralo tretmanom.
Nama je na razgovoru jedan socijalni radnik (ili psiholog, ne sjećam se) "stručno" sažeo - sve su vam to djeca kurvi i drinkera :roll: i možete svašta očekivati (baš onako ohrabri čovjeka...).
Ne boj se takvih izjava, traži što detaljniju anamnezu i budi spremna djelovati. Evo, kod mene je posvojeno dijete, iako od rođenja u domu, imalo samo od sebe savršen tjelesni razvoj i kasnije iskazani ADHD, a biološko dijete mi se 2 godine vuklo po najrazličitijim dijagnostikama i terapijama zbog razvojnih problema.

Da, Čokolada je u pravu, zato sam i napisala ovu svoju situaciju, kada sam se ozbiljno raspitivala koja bi terapija i gdje bila najbolja za djecu, da, ukoliko se odlučimo, djeca čim prije počnu s terapijom

hvala :-)

mi smo već odlučili da ćemo postati roditelji pod svaku cijenu! i da ćemo učiniti sve da naše dijete bude sretno i da napreduje najbolje što može!
ne mogu nas ničime obeshrabriti :bouncing:

definitivno ćemo se truditi da dođemo do svih informacija koje su dostupne/poznate o djetetu!

ima djece za posvojit sa pp i treba se sam sa sobom "dogovoriti" što sve možemo, i na što smo sve spremni... kod naših cura roditelji imaju podeblje amneze,
prva curka je super bez poteškoća, a druga je visoko neurorizićna.. a to sa sobom nosi konstantne obilaske doktora.. mi smo zapravo još na početku pa imamo duže liste pregleda koje trebamo obaviti i koje obavljamo, ali kako vrijeme prolazi tako se i ta lista smanjuje. svjesno smo ušli u to, ne mogu reći da smo skroz znali što nas čeka, ali mi nekako i sve te preglede i terapije doživljavamo kao izlet i igru, pa onda i čekanja od par sati po bolnicama i nije tako strašno...
svako djete je drugačije i naravno da nekoj djeci domsko okruženje ne mora predstavljati neki problem za njegov razvoj, a opet ima djece koja su osjetljivija i potrebno im je puno više da bi se normalno razvijala..
ako imaš pitanja slobodno pitaj, ne treba ti biti ni neugodno, niti se zbog ičega trebaš loše osiječati, super je da već sad razmišljate o tome i da su vas soc. i psih. potakle na to

teško mi je napraviti ograničenja jer ih kao trudnica nebi mogla raditi, nebi mogla birati kakvo dijete hoću... a zapravo ovaj period čekanja je nešto slično ko trudnoća, bar mi to tako doživljavamo!
a kad čujem pitanje kakvo dijete želimo - to me tak zaboli! nemogu opisat zašto... osjećam se ko neki vrhovnik koji odlučuje o sudbini i ne znam sve čemu... a to ne želim... :(
Sa biološkim djetetom bi bili spremni proći kroz sve institucije,tako da bi to isto bez problema prolazili i sa našim posvojenim djetetom...
hehe... sad malo naglas razmišljam i trabunjam... :ups:

ma samo misliti pozitivno i doći će nam pravo dijete, stvoreno baš za nas :-D

Nemam iskustva sa posvajanjem , ali imam sa situacijom kad postanes roditelj dijeteta koje zahtjeva dodatnu skrb. Evo , mm i ja , dvoje mladih roditelja sa potpuno zdravim navikama i bez obiteljske anamneze dobili smo dijete sa adhd-om i dijete sa urodenom srčanom greskom.
Postoje stvari sa kojima se obitelj može nositi i one za koje zna da nemoze( ako možeš birati uopće). Postoje problemi koji na papiru izgledaju puno lošije od stvarnosti kad upoznas dijete. Postoje situacije kad dobiješ zdravo dijete , pa se sa vremenom pokaže da ima neke poteškoće koje zahtijevaju dodatnu skrb. Bilo bi dobro kod usvajanja znati za problem ako je već prepoznat , a ne da to usvojiteljima bude zatajeno.
A sad opet , možda postoji problem koji nije prepoznat, ili postoji problem koji je nastao zato sto dijete boravi u instituciji od rođenja , a ne u skladnoj obitelji.
hocu reci , razumijem sto te muči . Ali isto tako sam sigurna da ćeš znati sto činiti ako vaše dijete bude imalo određene probleme ili poteškoće .Ali pitanje :"kakvo dijete želite ? "mi se čini skroz fer i korektno , jednostavno nisu svi ljudi u mogućnosti prihvatiti sve izazazove , ako postoji mogućnost izbora . Ako netko u srcu osjeća , da nešto ne može , tada je pošteno da to prizna i izgovori na glas. U interesu djeteta je da bude prihvaćeno sto prije bez obzira na teškoće .

Predrasude kao stručnih ljudi prema djeci u njihovoj skrbi su uglavnom ogromne i nekad mogu biti presudne i za djetetovu sudbinu.

Ljubav neće izliječiti sve ali je presudna i nezamjenjivas uz odgovarajući stručni tretman.

Moja djeca imaju podeblju anamnezu, kad se samo sjetim prognoza za mog prvog sina, pa bit će retardiran, pa ovo pa ono, a dijete na kraju pravo, zdravo u svakom pogledu, sada i napredno, kad se samo sjetim koliko su nas kao pripremajući isprepadali, doduše ne zamjeram jer smo mi pozvani na razgovor kad je prethodno puno parova reklo ne već preko telefona.

Kćer je osoblje iz doma htjelo bez ikakve konkretne dijagnoze poslati u ustanovu za mentalno oboljelu djecu s težim oštećenjima, srećom njen centar nije dao, bila sam spremna na sve, mislila sam si, imamo već jedno zdravo dijete, a imam i snage ako treba brinuti se i za dijete s teškoćama, kad sam ju vidila jednostavno se nisam doma mogla vratiti bez nje i sad nakon 2,5 g. zajedničkog života imam prekrasnu zdravu curicu doma koja je gotovo u svemu stigla vršnjake i puna je radosti i života.

Kad smo posvajali treće dijete ravnateljica nam je poslije pročitane anamneze a da mi nismo trepnuli okom, rekla da smo jako hrabri (a između redaka se dalo iščitati da ne misli da dijete takve pozadine može ispasti dobro).

ne znam što nam život još nosi, ali čvrsto vjerujem da je svako ljudsko biće jedinstveno i posebno i da svako dijete posjeduje beskonačan potencijal.Ne postoji konačna dijagnoza niti određena sudbina.

Isto tako mi roditelji svojim stavom i uvjerenjima, kao i ponašanjem utječemo jako, ako ne i presudno na put svoje djece. Zato je potrebno i puno raditi na sebi, osvještavati svoje dileme, strahove a najviše podsvjesne stavove i mijenjati ih. Time najbolje pomažemo djeci i sebi i svima.

butterfly drago mi je da razmišljate dublje o svemu i da ste razumni i spremni prihvatiti dijete i s nkim teškoćama, vodite se srcem, ne dajte se preplašiti i put će vas odvesti do vašeg djeteta.

Citiraj:

---

sirius prvotno napisa

Ali pitanje :"kakvo dijete želite ? "mi se čini skroz fer i korektno , jednostavno nisu svi ljudi u mogućnosti prihvatiti sve izazazove , ako postoji mogućnost izbora . Ako netko u srcu osjeća , da nešto ne može , tada je pošteno da to prizna i izgovori na glas. U interesu djeteta je da bude prihvaćeno sto prije bez obzira na teškoće .

---

slažem se s ovim u potpunosti.
ali eto, na mene osobno ostavlja odvratano-čudan osjećaj... :-|
vjerujem da će proći.. friški smo u ovom, puno razmišljamo, svakakvi osjećaji nam se javljaju... pa nekak mislim da smo si još uvijek normalni!
valjda :-P ... saznati ćemo za par tjedana od stručnih ljudi ;-)

Draga Butterfly, i mi se spremamo za obilazak i razgovore po Centrima, isto takva pitanja imam kao i ti; Imam iskustva s djecom s pp i mogu reći da su to predivna djeca i mislim da mi ne bi smetala neka dijagnoza, jedino mi je teško ako se dijete ne može samostalno kretati jer živimo na katu i ne bi željela da dijete bude sputano. Što se tiče nekakve "mentalne", "psihičke" dijagnoze, ima prekrasnih terapija koje mogu pomoći djetetu, naravno tu je i ljubav, strpljenje, ... Čestitam na želji i hrabrosti, bit ćete prekrasni roditelji i vjerujem da ćete uspjeti!

hvala svima... :love:
špelkica sretno :fige:
i mi isto razmišljamo... ne smeta nam dijagnoza jer mislim da se sve može nekako ublažiti... a koliko sam uspjela iz svega zaključiti - dijagnoza na papiru nije isto kao i dijagnoza u stvarnosti...
htjeli bi svakom djetetu dati priliku i doznati o njemu sve što se može doznati, a tek onda donositi odluke!

u obitelji imamo djevojčicu kojoj su doktori pri rođenju davali grozne prognoze - a danas je ona prekrasna, pametna ljepotica koja je odlična u školu i koja nema mane... malo je sporija u kretnji od druge djece, ali vrlo malo. i to je jedino što nas sjeća na te grozne prognoze!