kako je stigla Betty

Evo i naše priče s malim zakašnjenjem.Malo je podugačka, pa kome se da….
Moja je trudnoća protekla uredno do 36. tjedna.Tada mi je na uobičajenom redovnom pregledu ustanovljen povišen tlak.Giniću se to nije previše svidjelo pa me naručio ponvono za tri dana na kontrolu. Za tri dana isto. Bio je petak stavio me na dijetu i ponovno na kontrolu u ponedjeljak. U ponedjeljak se stanje popravilo, ali me za svaki slučaj ponovno naručio za tri dana.Za tri dana ponovno isto,i tako smo se mi natezali sve do 39.tjedna kad je moj ginić odlučio –„Sutra ideš u bolnicu.“
Tlak je cijelo to vrijeme bio malo iznad granice i to je bio razlog zašto nisam odmah poslana u bolnicu.U mog sam ginića oduvijek imala apsolutno povjerenje i smatram ga pravim stručnjakom.
Moj muž je posljednjih dva i pol mjeseca trudnoće bio na brodu. Takav je, na žalost život.
Ja sam bila osoba koja se užasavala bolnica, ma čak i same ambulante.Od same pomisli na boravak u bolnici, porod, mene je hvatala panika.Mislila sam ja to ne mogu.No, stvari sam spremila, i da samo znate što sam ja sve uzela sa sobom?! Nisam znala koliko me dana u čeka u bolnici.
No jutro je brzo došlo.Uzela sam svoje stvari i s roditeljima otišla.Bio je 11. prosinca 2003.( termin poroda 18.prosinca 2003. ). Tješila sam se kako me neće ni primiti u bolnicu.Doći ću tamo, pregledat će me, neću imati tlak i tako će sve lijepo proći.Pustiti će me kući i ja ću čekati svoj dan.Sve se ostvarilo osim ovog posljednjeg.Čak sam mislila kako neće biti slobodnog kreveta i na kraju će sve završiti po mom.
Doktor na prijemu našao mi je sobu s lijepim pogledom na more ( Riječka bolnica ). Smjestili su me na odjel patologije trudnoće, suprotno prema svim mojim očekivanjima.
Moji su još uvijek bili sa mnom. Sestra me zamolila da se presvučem,a njih da dođu za vrijeme posjeta.
I tako sam ostala sama samcata, na mjestu kojeg sam se užasavala, bojala.Prizanjem, bilo me je strah.Pozdravila sam se sa suzama u očima.Osjećala sam se napušteno, osamljeno.
Tada je počelo- mjerenje tlaka, vađenje krvi, CTG, mjerenje tlaka, mokraća, CTG.Ručak.Mjerenje tlaka, UZV.Poslije UZV-a sestra je ponovno došla po mene. Stavili su me na CTG i priključili malo dripa da vide kako će reagirati maternica i bebač. Doista, to je bila mala doza.Ja sam osjećala kontrakcije i od tog trenutka bilo me sve manje i manje strah.Čak su i posjete već počele i moji su nakratko došli k meni, a zatim su me pustili i otišli smo ispred bolnice. Brat mi je donio sendvič ( sva sreća ).Osjećala sam se euforično, čas sam mislila, ma ja to sve mogu to nije ništa, čas bi se smijala kao luda, a onda opet joj ja to ne mogu, strah me je.
Ponovno sam ostala sama, došla je večera ( grozna ).Vani je već odavno bio mrak.I što sad.Ja tu ne mogu spavati, mislila sam. Moram dodati kako cijeli dan nisam bila u svojoj sobi pola sata. Nisam se mogla smisliti u krevetu.Šetala sam po hodniku, čak srela i neke poznate.Dočekivala nove pacijentice, pričala sa sestrama ( koje su bile izuzetne, stvarno pristupačne ). I tako je to potrajalo do 22h.Tada me nazavao moj mužić.Pričali smo dosta dugo.Gotovo sam se raspalakala, ali nisam htjela zbog njega.Znala sam kako mu je.I on, također sam, daleko, daleko od mene, nas.
No, tada sam pomalo počela osjećati.Tu i tamo štrecnulo bi me malo u trbuhu, i u podsvijesti znala sam da je to to.
Cura u sobi ( koja je tamo bila već mjesec dana ) rekla mi je kako ću sigurno ići roditi.Jer svatko do sada tko je dobio probni drip uskoro bi završio u rađaoni.Rekla mi je kako sam ja još najbolja,ne žalim se prviše na bolove. I stavrno, oko jedan sat ja sam osjećala trudove, možda svakih 30-ak minuta. Ležala sam u krevetu ( na kraju sam morala jer je bila noć i nigdje nikoga, hodnici prazni ), u rukama sam imala daljinski od TV-a ( u sobi smo imali TV- spas ) i razmišljala, pripremala se.
A da, skoro sam zaboravila. Napisala sam kako je večera bila grozna. Poslije večere me počela hvatati mučnina, ništa strašno.Nisam bila jedina.Sestra mi je rekla da se dosta njih tuži na odjelu i da je to vjerojatno od hrane.
I tako su mučninu pomalo zamjenjivali bolovi, ali ja sam se nekako sve bolje i bolje osjećala.Kontradiktorno, ali istinito. Trudovi, iako još blagi davali su mi hrabrosti i znala sam da ja to mogu. Prvi put!
Oko 3 i 15 osjetila sam kao da mi je nešto procurilo. Ustala sam i otišla do sestre.Dala mi je neku krpu i rekla da je stvim između nogu i da će doći za pola sata.Došla je i ništa se nije vidjelo,ali tada sam joj rekla da osjećam trudove.Odlučila je ostaviti krpu i vratiti se ponovno za pola sata.Tada se vidjelo par kapljica i rekla je da će za svaki slučaj probuditi doktoricu.Došla je doktorica, pregledala me i rekla „ Vi ste spremni za rađaonu, to je već 6cm“. Doktorica je također bila izuzetna, pregled nisam ni osjetila. Rekla je sestri da me pripremi i da se vidimo dolje ( rađaona je kat ispod ).
Bila sam ponosna na sebe. Kroz glavu mi je šibalo „ Pa ja ću danas roditi“.
Otišle smo u sobu, skupa, tiho, spremile stvari. Ja sam nazvala mamu i rekla sam da dođe jer me sele u rađaonu. Nije mi vjerovala.Znala je kakav sam ja paničar, a na telefonu sam bila sasvim druga osoba.Vesela.Morala sam je uvjeravati kako mi je pukao vodenjak i kako stvarno idem roditi, da se spremi i neka dođe što prije ( živimo stvarno blizu bolnice ). Nekako u nevjerici, ipak je rekla da stiže. Nazvala sam muža koji se tada vezivao u Finskoj i nije se mogao javiti na telefon.Zvala sam ga par puta i ništa.Da se javio razbio bi brod ( sva sreća da je razum ipak prevladao ). Napisala sam mu na brzinu poruku – „ Ja idem rodit.“ Ugasila mobitel i morala ga spremiti u torbu.
Sestra mi je dala njihovu haljinu.Napravila klizmu i brijanje ( što nije bilo tako jako strašno ). Ušle smo u lift i spustile se kat niže.Ohrabrivala me cijelo vrijeme. Rekla je kako će to kod mene brzo ići, već sam 6cm otvorena i da se ništa ne bojim.
U 4 i 50 došla sam u predrađaonu. Do 6 sam bila na CTG-u, mjerili su mi tlak dva puta, bio je školski 120/80.
Uskoro je došlo i vrijeme za rađaonu. Odjednom mi se počelo nevjerojatno mokriti. Rekla sam sestri i na brzinu me otpeljala na WC. Tada sam na ulazu, vidjela tatu i mahala sam mu kao luda, sestra me doslovno potjerala na WC.
Konačno sam došla u rađaonu, pripremili su mamu i pustili je k meni. Bila je smiješna.Sva u zelenom s fotoaparatom i u vidnoj panici. S druge strane ja, totalno opuštena, s trudovima koji su bili skroz podnošljivi. Rekla je kako muž stalno zove i gdje mi je mobitel.Meni u torbi, a ona svoj ostavila kod tate. I tako smo ostale bez veze s vanjskim svijetom. Uskoro su me stavili na drip i trudovi su postajali sve učestaliji i bolniji.
Cijelo su vrijeme sa mnom bile babica i mama.Ovim putem zahvaljujem prekrasnoj babici koja me vodila kroz porod i u svakom trenutku bila sa mnom, tješila me i gotovo svaki trud prodisala sa mnom. Hvala sestri Leli !
Sve sam ja to junački podnosila.Tada, u jednom trenutku, rekla sam „Ja više ne mogu, ja sam užasno gladna.“ Cijela je rađaona pukla u smijeh, „ako si ti gladna, nije ti ništa“ , govorili su. Ipak sam dobila malo vode.
Trudovi su bili sve jači i jači, razmaka više nije ni bilo.Doašo je doktor, pregledao me.U tom trenutku više nisam izdržala i rekla sam mu da hoću epiduralnu.On me pogledao i rekao šta ti je ti si 10cm otvorena i sada ćeš roditi.Rekao je sestri da pojača drip ( htjela sam ga ubiti ) i da će se vratiti da me porodi.Zakasnio je. Sestra je vidjela glavicu, preselili su me na stolac za rađanje. I ja sam za nekoliko trenutaka imala u rukama najslađe stvorenje.Rodila sam u 8 i 50. Stvarno je porod bio brzinski 4 sata, prvi put Slijedilo je šivanje. Sat vremena sam još ležala.Sjećam se bilo mi je užasno hladno.Sestra mi je donijela čaj, prekrila me s dvije deke i ja sam pomalo kunjala. Cijelo vrijeme na pameti mi je bio samo mobitel. Hoću svoj mobitel, da javim mužu kako je dobio prekrasnu kći.
Odveli su me u sobu. Mobitel još uvijek u torbi, a torba na katu ispod u garderobi.Na kraju muž više nije mogao izdržati. Mama je morala zvati bolnicu, tražiti bilo koju sestru na mom odjelu zamoliti ju njezin broj mobitela da ga da mom mužu kako bi me mogao nazvati. I na kraju smo se tako prvi put čuli.
Bio je petak, nakon tri dana rooming-ina, puštene smo kući.
Sretni tata došao je nakon 15 dana.
I tako sam ja od paničarke postala hrabra rodilja, ponosna.
I zato sve vi koje čitate ove priče i koje čekate svoj dan, ( znam da ste pomalo napete, razmišljate , možda se čak i pomalo bojite ), neka vam moj slučaj bude primjer kako je strah u tim trenucima stvarno nešto na što uopće ne pomišljate. Porod je jedinstveno iskustvo koje je mene očvrsnulo i uistino jako obogatilo.
Pozdrav i sretno!