Kako objasniti djetetu da je nešto jako važno (opasno)?

Friško smo u ovoj skupini od 6 do 9 (2 dana) :mrgreen:, ali imam pitanje.
Kako djetetu objasniti da je nešto strašno važno/opasno, konkretno cesta, promet,...
Zna se on ponašati na cesti i kad je sam pazi. (Npr. ide povremeno sam do trgovine koja je blizu,...), imam povjerenje u njega u smislu da se vozimo več dugo zajedno na biciklima i točno sluša moje naredbe.
Stane, čeka me,...


Godinama je vozio like a bike i redovno bismo se dogovorili do kud se smije zajuriti, pa onda mora stati, čekati me,... sve 5.

Još smo daleko od škole, ove godine ide u malu školu, tako da nije jako hitno, još je "mali".:roll:


Problem je slijedeći. Neki dan nam se desilo da kad idemo zajedno pješke, on se zaboravi, kao da je siguran da ja pazim na njega.
Pa npr. stane na cestu, pa mu sve objasnim,... sve je jasno i onda idemo nazad i on opet izađe na cestu.


Poludjela sam, jer sam imala dojam kao da uopće ne shvaća stvarnu opasnost.
Ono, sve ok, sve mi je jasno, bla, bla, bla, ali ne kuži težinu situacije.:-(
Nakon objašnjavanja sam ostala pokisla, jer sam i dalje imala dojam da ne kuži koliko je to opasno.

U ludilu sam pribjegla krajnjoj metodi, pronašla sam mu na Internetu slike prometnih nesreća s pješacima, da vidi težinu kako to izgleda, da to nije zahebancija, da to nije crtić - pogazi te, pa ustaneš.

Slike sam pomno birala nije bilo krvi i ljudskih žrtava, jer je on prilično osjetljivog karaktera, ali sam pokazala kako izgleda auto nakon nesreće, pa da pretpostavi da tu čovjek nije mogao dobro proči i slično,...

Ne znam da li sam postupila dobro ili ne.

Nakon toga je išao još jednom s MM na probnu šetnju i ponovili su prometna pravila i kako treba hodati po nogostupu, kako prelaziti,... sve mu je jasno.


Kako pojasniti takve vrlo važne (životno važne) situacije?

ja to nisam pedagoški objašnjavala. rekla sam kad te pogazi auto, više te nema, zakopamo te u grob i ne vidimo se više (nedugo prije toga smo bili na sahrani).
mislim da bi u toj dobi puno bolje pazili na sebe da su sami nego s roditeljima. ovako se oslanjaju da ću ja paziti, vikati, upozoravati, zaustavljati...

ne znam, možda se varam, al ja još dijete od 6 godina (to je moja M) ne bih puštala samu preko ceste. odnosno, ne puštam ju. još mi ruku mora dati. sve ja to objašnjavam, al nije mi još dovoljno ozbiljna za samostalan prelazak. :-/

Nema druge nego samo ponavljati, ponavljati, ponavljati... Kad je moj bio te dobi mislila sam da ću ga za ruku do punoljetnosti voditi, sve je on znao u teoriji, ali praksa nikako. U sekundi bi bio na cesti, za leptirom, mačkom, bilo čime. Samog ga nisam nikud puštala jer mogu pustiti da uči na svojim greškama i tresne sa zida po 101. put, ogrebe se, izlupeta koljena, ali s autima i cestom... ne možeš pustiti da uči na greškama. Kad je prvi put u 3. razredu sam išao kući nakon škole (do tada smo taj put prelazili skupa, za vježbu), tih petnaestak minuta dok mi se nije javio da je stigao kući bilo mi je kao vječnost. Ja se ni tada, a ni sada ne ustručavam pokazati kako se nesreće događaju i kako ljudi ginu... I uvijek mu ponavljam "bolje zakasniti, nego nikada ne stići"...

Citiraj:

---

cvijeta73 prvotno napisa

ne znam, možda se varam, al ja još dijete od 6 godina (to je moja M) ne bih puštala samu preko ceste. odnosno, ne puštam ju. još mi ruku mora dati. sve ja to objašnjavam, al nije mi još dovoljno ozbiljna za samostalan prelazak. :-/

---

rekoh, "da su sami" - hipotetska situacija.
moja daje ruku samo preko velikih ulica, ove male u kvartu smije preći sama nakon što pogleda jel ide auto. puno je opreznija kad je 5 metra ispred mene sama, nego kad ide samnom. otuda moja pretpostavka.
nekad smo sa 6-7 godina išli sami u školu, ne mogu si to ni zamisliti danas.

dosta voisi i o samom djetetu. arii ne bi dala da predje sama cestu jos najmanje 20 godina, majke mi. ta hoda cesto tako da joj glava prati dogadjaj koji je njoj zanimljiv, a ne ispred sebe. nekidan sam je pustila iz edukativnih razloga da lupi glavom u stup. jer je gledala sta se dogajdja u nekom dvoristu. i samo je napravila bolnu facu jer joj je bilo jasno da je kriva. tad sam je 3 puta opomenula da gleda ispred sebe. ali ne moze jace je od nje.

BC je skorz drugaciji. taj pogleda par puta lijevo i desno prije nego se odluci na prelazak.

meni se cini da imam dvije krajnosti.
nisam ti pomogla, sorry.

Citiraj:

---

gita75 prvotno napisa

nekad smo sa 6-7 godina išli sami u školu, ne mogu si to ni zamisliti danas.

---

Da, to je bilo nekad. Nekad smo mi klinci iz ulice igrali graničara na cesti i cijelo popodne bi se trebali maknuti 4 - 5 puta da prođe auto pa nastaviti s igrom. Danas tom istom ulicom, s istim brojem zgrada (nie da je naselje dodatno izgrađeno) prođe 20 auta u minuti.

Moja P. je u dobi od cca 4 god. bila opsjednuta ortopedskim pomagalima pa je na bilo kakva upozorenja rekla "pa kaj, onda bum dobila štake ili kolica".
Sad je općenito puno opreznija, ali ona je takva po karakteru, ne radi ono za što procjeni da bi bilo za nju opasno. Ponekad mi je žao da nije poput neke djece neustrašive koja se penju kud god stignu a ona razmišlja da li bi mogla pasti ili ne. Ali s druge strane dobro je da pazi na sebe i svjesna je opasnosti. Ne ide još sama nikud, ali u našem kvartu koji je manje prometan prijeđe sama preko ceste ako netko ide par metara iza nje.
Mislim da dijete ne treba plašiti nekim ružnim scenarijima ali da općenito treba biti svjesno opasnosti.

Citiraj:

---

gita75 prvotno napisa

moja daje ruku samo preko velikih ulica, ove male u kvartu smije preći sama nakon što pogleda jel ide auto..

---

da, tako i mi. al sa mnom :mrgreen:

inače, mene je puno više strah malih ulica nego velikih. ove kvartovske di nema auta, pa ga ni ne očekuje. tu se zna zaletiti bez da pogleda. na velikima i prometnima uvijek stane.

Dosta zaguljeno pitanje, jer s jedne strane treba dijete upozoriti na opasnosti, s druge strane ne smije ga se previše zaplašiti.
Što se tiče ceste, mi imamo sreću da A. ne mora prelaziti prometne ceste, samo onu ispred kuće koja nije pretjerano opasna, pa sam mu mogla dati popriličnu slobodu s nekih 7 godina. Inače tome pristupam prilično konzervativno, tj. stalnim tupljenjem da mora stati i pogledati, nikad ne prelazimo na crveno (ako je semafor u pitanju), i tako - nekako se nadam da će mu sjesti u glavu.
Više od toga me izbezumljuje običaj koji ima otkako živimo u ovom stanu (2 godine), a taj je da se naginje kroz prozor. Oblije me znoj kad mu vidim onu guzicu i noge kako vise niz radijator, a glava je negdje vani. I ne znam ništa efikasnije od stalnog tupljenja, ponavljanja, i govorancija :|

ajme tanja_b na srecu mi nemamo prozor vec francuski balkon, pa imamo onu ogradu, ali mogu tocno zamisliti moju mali radoznalicu koja ima bas kako si opisala guzu na rubu prozora

Citiraj:

---

cvijeta73 prvotno napisa

ne znam, možda se varam, al ja još dijete od 6 godina (to je moja M) ne bih puštala samu preko ceste. odnosno, ne puštam ju. još mi ruku mora dati. sve ja to objašnjavam, al nije mi još dovoljno ozbiljna za samostalan prelazak. :-/

---

Cvijeto, kod nas večina djece idu sama u školu i iz škole, sama na bus poslije škole, nema boravka. Neka od te djece su stara 6 godina. Mi imamo sreće, pa je moj obveznik kasnije.

I ja tu cijelo vrijeme tupim, tupim, tupim, ali to su pogreške koje mogu biti fatalne, nema tu popravka i to me strašno muči. Kako naglasiti važnost takve situacije?

Istovremeno mi je strašno bitno da ga ne zaplašim, a opet što i kako napraviti?

Citiraj:

---

kina prvotno napisa

Nema druge nego samo ponavljati, ponavljati, ponavljati... Kad je moj bio te dobi mislila sam da ću ga za ruku do punoljetnosti voditi, sve je on znao u teoriji, ali praksa nikako. U sekundi bi bio na cesti, za leptirom, mačkom, bilo čime. Samog ga nisam nikud puštala jer mogu pustiti da uči na svojim greškama i tresne sa zida po 101. put, ogrebe se, izlupeta koljena, ali s autima i cestom... ne možeš pustiti da uči na greškama. Kad je prvi put u 3. razredu sam išao kući nakon škole (do tada smo taj put prelazili skupa, za vježbu), tih petnaestak minuta dok mi se nije javio da je stigao kući bilo mi je kao vječnost. Ja se ni tada, a ni sada ne ustručavam pokazati kako se nesreće događaju i kako ljudi ginu... I uvijek mu ponavljam "bolje zakasniti, nego nikada ne stići"...

---

X

Ja sam inače paranoična kod prelaska ceste (imala sam nesreću kad me u mladosti auto pokupio na mjestu gdje nije ni smio biti - tja, nesreće se događaju) ali nakon toga sam jako oprezna... Čak se bojim da sam djeci usadila pretjerani oprez, ali bolje tako nego pustiti ih da uče na vlastitim greškama.

Inače, moj mlađi je dobio po guzi (za ozbiljno jedini put u životu) kad mi se u dobi od neke 3 godine istrgnuo iz ruke i pojurio na prometnu cestu. To su situacije kad je bitno neke stvari utuviti u glavu. Stariji je tako prošao kad se penjao na ogradu balkona. Zapravo, prije toga mi nije ni padalo na pamet da su za tako nešto sposobni. Kasnije sam bila puno opreznija.

I za druge stvari isto - do pred 2 godine imali smo zaključane sve otrovne tvari i sredstva za čišćenje u ormariću ispod sudopera. Dugo sam bila oprezna s noževima, dugo sam kuhala samo na stražnjim ringovima peći itd... ali malo pomalo djeca nauče (uz nas) i postanu samostalni.

Napokon ih "pustimo" kad moramo - ja sam svoje pustila pješice u glazbenu (2-3 ulice dalje) same silom prilika - završila u bolnici na manjem zahvatu, a mm na službenom putu, pa je moralo tako biti. I ne samo da su sami išli u glazbenu, sami su se i vraćali, sami su si spremali večeru, sve dok tata navečer nije došao. Tada su išli u drugi i treći razred. Sve je ispalo ok, a ja sam si mislila da ih je možda trebalo pustiti i prije. Nema veze - ispalo je baš na vrijeme.

I točno je netko prije napisao - dok su sami, puno više paze nego dok je netko s njima (tada se oslanjaju na odrasle).

Citiraj:

---

Anemona prvotno napisa

Cvijeto, kod nas večina djece idu sama u školu i iz škole, sama na bus poslije škole, nema boravka. Neka od te djece su stara 6 godina. Mi imamo sreće, pa je moj obveznik kasnije.

---

Ako ide na bus poslije škole valjda ne ide sam nego ide cijela ekipa pa su i uočljiviji u prometu.

Citiraj:

---

Anemona prvotno napisa

I ja tu cijelo vrijeme tupim, tupim, tupim, ali to su pogreške koje mogu biti fatalne, nema tu popravka i to me strašno muči. Kako naglasiti važnost takve situacije?

Istovremeno mi je strašno bitno da ga ne zaplašim, a opet što i kako napraviti?

---

ja mislim da ti nema tu puno filozofije, tupiti i tupiti, prije nego krene u školu, forsirati put do autobusa, i ne brini previše, jedna godina je puno u toj dobi. što treba preći do tog busa?

Moj ne ide na sreću busom, on mora "samo" priječi preko ceste.
Mene je to na ovom zadnjem slučaju nekako prelomilo, kad sam shvatila da uz sve što može i zna opet "zaboravi" nešto tako važno.
Živimo uz prometnu vrlo cestu i za sve što treba uvijek mora ići preko nje.

stariji (7god) će na jesen u školu, do nje ima za prijeći dva velika raskršća.
i neće ići još sam, netko (mi ili teta čuvalica) će ga voditi u školu i iz škole, bar kroz prvu godinu.
nema šanse da ga pustimo samoga, makar on već pazi na semafore.
boji se automobila i velikog prometa, a valjda ga taj strah koči da ne izlijeće na cestu.
još ga nismo puštali da samostalno prelazi cestu.

Moja E. ce najesen 2014. kretati sama u skolu (visi razredi - ovdje je tako, do kraja 5. mora pratnja (pa tko god to bio) dopratiti i otpratiti dijete u skolu/iz skole, a nadalje sami). Imat je 10+ godina, koristit ce gradski bus (stanica ispred kuce, mogu ju dopratiti, a mogu ju i vidjeti s balkona), slijedeca stanica je 10 m od skole (bez prelaska ceste), a kad ide kuci je 15 m od skole, mora jednom prijeci cesti (poviseni, posebno oznaceni prijelaz).
Mene je svejedno strah.
Ponekad mi se cini da ide po gradu "k'o kofer", a ponekad je oprezna.

U zadnje vrijeme joj kazem, "Danas me vodis ti. Ja ne znam nista - ni prijeci cestu, ni gdje idemo, ni ponistiti kartu, ni kada u busu trebamo pozvoniti za nasu stanicu, nista. Ovisim o tebi.". I kazem joj samo nasu krajnju destinaciju.
Onda jako, jako pazi na sve. Ali - ja sam s njom, ipak je toga svjesna, nije kao da ide sama.

Objasnila sam joj posljedice nepaznje, ali koliko su oni toga svjesni, ne znam. S druge strane, naravno da ne zelimo da hodaju sami puni straha. Vrlo nezgodno.

moj je u drugom polugodištu 3. razreda počeo ići sam u školu i iz škole. ili pješke, 1 km, dvije ceste za prijeći, ili gradskim busom, jedna cesta za prijeći. ceste nisu previše prometne.

Što se tiče prozora i balkona, ja sam na njih stavila kvake sa bravicom i zaključavamo ih uvijek, čak i preko noći. Možda pretjerujem, ali mirnija sam tako.
A meni bi isto dobro došao savjet, neki kreativni, kako djetetu objasniti opasnost, ozbiljnost mogućih posljedica. Jer on, koliko god inače pametan bio ima stav da ako se jednom nije dogodilo nešto kad je napravio glupost, da to znači da to nije opasno. I oko toga mu uvijek objašnjavam, čini mi se uzaludno. Dodatni je problem što njemu čak ni smrt ne zvuči strašno. Ono, ako mi se desi nešto da umrem, onda ću vidjeti što poslije ima, kad to već nitko živ ne zna za sigurno... Ne radi on nekakve opasne stvari baš, ali stalno sam u strahu da bi zbog takvog načina razmišljanja mogao upasti u neku nepoželjnu situaciju.

Citiraj:

---

Anemona prvotno napisa

I ja tu cijelo vrijeme tupim, tupim, tupim, ali to su pogreške koje mogu biti fatalne, nema tu popravka i to me strašno muči. Kako naglasiti važnost takve situacije?

Istovremeno mi je strašno bitno da ga ne zaplašim, a opet što i kako napraviti?

---

baš zato što pogreške mogu biti fatalne ja želim da se boje ceste i prometa.

Citiraj:

---

gita75 prvotno napisa

baš zato što pogreške mogu biti fatalne ja želim da se boje ceste i prometa.

---

Ma ja ne želim da se boji, jer strah može rezultirati još gorim scenarijem.
Npr. da krene pretrčavati da se čim prije riješi situacije koja izaziva strah.

Meni je najteže bilo objasniti da se NIKADA auto ne zaobilazi sa zadnje strane jer ih vozač ne vidi zbog visine. To nikako da usvoje.
I prelaženje na semaforu, to manje paze nego na normalnoj zebri.
Ili da razumiju da je po zimi drukčije prelaziti cestu nego kada nema snijega na kolniku, zbog dužine kočenja.

Čeka me to još s mlađim.

Meni se čini dobro ići s njima u dućan u razmaku od metar dva, ili čak pored njih i praviti se da se ne poznajemo. Ono, ja sam pored djeteta, ali se pravimo da se ne poznajemo. Onda oni to prihvate ko igru, ja ne pomažem, osim u slučaju da krenu stvari sasvim opasno. Ovisno o djetetu i prihvaćanju i usvajanju "poduke" odvajamo se u metrima, na opasnom dijelu, kod semafora, pri prelasku smo blizu, po nogostupu par metara. Tu onda ima i matematike, pamćenja namirnica, bontona jer zaborave pozdraviti, a ja se stignem i napričat u lokalnom dućanu, he he

ajde, dobro što vi morate učiti vaše mališane opasnostima prometa, ali što ja svojima od 17 i skoro 22 stalno ponavljam da paze kad idu negdje, pogotovo biciklama :/ Valjda samo prenosim obrazac ponašanja jer i meni to moj stari još uvijek ima potrebu naglašavati kad izlazim :roll:

oprez je jako poželjan, no gdje je granica stvarno ne bih znala. nadam se samo da nećete biti ko ja ili moj stari :mrgreen:

Ja sam im pokazala pregaženu mačku.
Mislim, nisam je tražila, naišli smo na nju pa sam je iskoristila u edukativne svrhe.

Citiraj:

---

trampolina prvotno napisa

Ja sam im pokazala pregaženu mačku.
Mislim, nisam je tražila, naišli smo na nju pa sam je iskoristila u edukativne svrhe.

---

Moj je vidio i pregažene mačke i ježeve i lisicu, ali uopće ne doživljava to tako.

Onda sam imala sreće, pretpostavljam.
Moji su se zgrozili na prizor.

Citiraj:

---

trampolina prvotno napisa

Onda sam imala sreće, pretpostavljam.
Moji su se zgrozili na prizor.

---

Ma i njemu je to grozno, jer obožava životinje, ali ne povezuje to na taj način (barem ja imam takav dojam).
Kao da ne razmišlja da se mački i čovjeku može dogoditi isto, jer čovjek je kao pažljiv, a mi ovdje govorimo o primjerima kad taj isti čovjek nije pažljiv, a ne kuži da nije.:roll:

joj, pa naravno da je tako anemona. da nije tako, ne bi bio dijete.
naravno da misliš da se tebi ne može ništa dogoditi.
sjećam se kako me je moja nona nervirala, svaki put kad bih zvala u neko neubičajeno doba (za nju neubičajeno) bi mislila da se nešto dogodilo.
i uvijek sam ju pitala, pa zašto ne misliš da sam npr dobila na lotu, a ne, ti odmah netko je u bolnici.
i, onda, malo po malo, prestaješ misliti da se tebi ne može ništa dogoditi.

Citiraj:

---

Anemona prvotno napisa

ali ne povezuje to na taj način (barem ja imam takav dojam).
Kao da ne razmišlja da se mački i čovjeku može dogoditi isto, jer čovjek je kao pažljiv, a mi ovdje govorimo o primjerima kad taj isti čovjek nije pažljiv, a ne kuži da nije.:roll:

---

Moja npr. zna da joj je jedna baka poginula u prometnoj nesreci (jako davnih dana), i vidjela je jednom skoro pa neposredno nakon prometne nesrece automobila koji je sletio s ceste, covjeka kako lezi krvav u nesvijesti. To je povezala sa time da auto ne smije juriti, da sofer mora paziti, da moras biti vezan (baka, tih davnih godina, nije bila :sad:), itd.
Medjutim, mislim da joj to vise ono sto se dogadja "u autu", ali nepovezano s onim sto se moze dogoditi pjesaku.

Kad biciklira, npr. mi imamo skoro svugdje odvojene biciklisticke staze (ide staza za pjesake-pa biciklisticka staza-pa cesta, razdvojeni nogostupi), i onda nisam sigurna koliko pazi kad biciklira u HR, gdje toga jos nema svugdje, ili kad dodje na dijelove ceste koji su "zajednicki" svima u prometu, da se tako izrazim. Nekad je super, a nekad ju se mora upozoravati.


No ono sto me najvise brine je to koristenje busa i kretanje po gradu sama ili u drustvu vrsnjaka (ne znam da li je bolje da je sama, ili u drustvu, jer su ponekad k'o jato gusaka...).
Primjer: imam bus-stop pred kucom, i jedan dan sjedamo nas dvije u bus i trebamo ici u baletnu skolu (bus-stop za baletnu skolu je na 20 m od skole, treba samo izaci, zakrenuti za ugao i produziti ravno jos 15 m - kad tamo udje, kao da je doma). Meni odjednom panika da nisam ugasila plin - i pitam sofera busa da li imam vremena ici pogledati, kaze on, "Imas" (poznam ga) "3 minute". E. je ostala cekati u busu. Ja otrcala, provjerila (srecom bio ugasen), zakljucila, vratila se u bus, sve u minutu-i-pol. :znoj:.

E sad, poanta je bila slijedeca: pitam ja nju, sto bi ona da je bus krenuo bez mene? A ona mirno kaze, "Pa otisla bih do Trga", tamo bih izasla, i od Trga pjeske do skole.".
Od trga ima dobrih 10 minuta pjeske - sve jedna ulica, 2 prelazenja ceste (jedno semafor, drugo obican pjesacki) - a nije se uopce sjetila da joj je slijedeca stanica skoro pa ispred skole.
A NIKAD nije tu ulicu prosla sama.

Strah me takvih nekakvih situacija - da krivo procijeni udaljenost, dob dana, drustvo....
Kako to rijesiti?
Imam cca godinu dana da na to naviknem i nju i sebe.


(P.S.I zahvalna sam sto u njeno vrijeme postoji mobitel, da mi moze javiti kad stigne u skolu, kad je u busu prema kuci, ako ju treba negdje pokupiti....)

http://dnevnik.hr/vijesti/zanimljivo...---286399.html

možda nekom pomogne