-
<3 Moj mali bombončić <3
Kao što sam najavljivala prije, odlučila sam otići u Njemačku na porod. 4 dana prije termina, dragi i ja krenuli smo na put. Znala sam da me beba neće iznenaditi na sred autoceste i da me ne čeka porod ko u filmu na zadnjem sjedalu auta (iako su svi oko mene paničarili).
Put je bio - priznajem - dosta naporan. Prvih 4-5 sati sam se mučila jer nikako nisam mogla zaspati niti se namjestiti da mi bude bar donekle ugodno na duži period. Na putu prema mojima prolazili smo svakako pored klinike gdje sam htjela roditi, pa smo odlučili odma usput navratiti da se dogovorimo oko svega. Klinika je inače jedno 40ak minuta udaljena od mojih.
Iako nisam imala zdravstvenu iskaznicu sa sobom (jer mi njem. zdravstveno nije poslalo na vrijeme), lijepo sam primljena i odma su krenuli sa CTG-om, pregledom itd. Sa doktoricom je dogovoreno da dođem na dan termina ujutro u pola 8 i da ćemo lagano krenuti sa induciranjem poroda (imala sam gestacijski dijabetes). Prvo će pokušati ricinusevim koktelom, a ako to ne upali onda s gelom.
Inače se radi o jednoj antropozofskoj klinici gdje sam bila sigurna da će učiniti sve da taj porod bude što prirodniji i bez ikakvog forsiranja.
Na dan termina došli smo kao dogovoreno. Prvo su me opet stavili na CTG, pregledali, razgovarali sa mnom. Onda su mi donijeli doručak i nakon toga koktel. Bio je onako... neugodan za pit, ali ok. Šta se mora, mora se.
Poslje sam se mogla kretati kako sam htjela. Izašli smo mali vani. Imaju predivan vrt sa malim potočićem iza klinike. Brzo smo se vratili, jer je bilo užasno vruće taj dan (38 stupnjeva). Ricinusovo ulje je činilo svoje i tako sam svako malo trčala na WC.
Ležala sam u jednoj od 4 pripremnih soba. Trudovi bi se pojavljivali i opet odlazili. Ništa konkretno, ništa strašno. Došlo je vrijeme ručka. Nakon toga opet trčanje na WC. I trudovi su postajali češći. Mjerili smo ih, i bile su redovne svako 2 i pol do 3 minute. Ali opet - nisu bile nešto posebeno jake.
Vrijeme je prolazilo, MM je postajao već pomalo umoran čekanja. Oko 3 popodne on je bio uvjeren da će bebica tek u noći doći, jer se ništa nije događalo. A ja sam ga uvjeravala da će najkasnije između 18 i 19 sati doći (iako sama nisam vjerovala u to). Rekla sam dragom da ću tražiti da idem u kadu kada trudovi budu redovni na 2 minute. Primalja mi je prije potvrdila da se trebam samo kratko javiti kada želim ući.
Prošlo je 17.30 h i stigla je večera. Nakon večere sjela sam na rub kreveta i od jednom me prokinula žešća kontrakcija. E, ovo je već nešto! I odma nakon nje još jedna! Nekako me skroz iznenadilo, ali ok. Happy sam, jer se napokon nešto događa. Ricinusovo ulje još uvijek djeluje i opet moram na WC. Zamolila sam muža da ide sa mnom, jer nikad ne znaš. Ma da se WC nalazio odma preko puta sobe. Kako sam ušla, tako me sljedeći trud opićio! Sjedim, ne mogu ništa od bolova. Prokida me 3 puta za redom. Nekako se uspjevam ustati i izaći, kada osjećam da još nisam gotova. Uff!
Nazad na WC. I sljedeći trud stiže i imam osjećaj da kreće faza tiskanja. A ja ne smijem. Sjedim na WC-u!! I tako opet 3 trudova nekako preživljavam, izlazim iz WC-a i dragi vidi da postaje ozbiljno. Vani vidim babicu i velim joj da je krenulo. Nekako sam se dovukla do kreveta i odma stisćem dugme da dođu po mene. Stižu odma, a pošto nisam više bila sposobna hodati, voze me u krevetu do rađaonice. Tamo sam se nekako prebacila na rađaonski krevet i akcija ide dalje. U šoku sam, jer je sve tako brzo i iznenada krenulo. Prolazi mi kroz glavu kako sam htjela u kadu. Ili bar na stolčić. I sad ležim tu i beba samo što nije došla. Kreće tiskanje, ja sam van sebe. Imam osjećaj da sam zaboravila pravilno disati. Ne mogu, samo stenjem i stišćem.. I u idućem trenu primalja me pita da li želim opipati glavu, jer je već malo vani. Ja pipam i u sebi mislim, dajjjj da više završimo! Ring of fire se pojavljuje a ja osjećam kako pucam u oba smjera. Žalim što me nisu rezali, jer bi lakše i manje bolno rodila. Najjači mi je dragi - kako se ja naprežem dok tiskam, i pokušavam ići glavom naprijed prema prsima, on mi dlanom ruke čelo nazad pretišće. Kao da napravi otpor. Uff! Ne trebam reći da mi je to i te kako odmagalo, ali ja nisam u tom trenu imala snage reći bilo šta. Nije trajalo više dugo. Možda 2-3 tiskanja i naš mali bombončić je ležao na mojim prsima.
Muž mi je bio van sebe. Smijao se i plakao istovremeno, a ja sam samo plakala od sreće.
Kćer mi je stigla u roku 20ak minuta! I onako kako sam prognosticirala - između 18 i 19 sati. :mrgreen:
Dok je ležala na meni kratko su je obrisali i preslušali. Onda su je nama prepustili. Primalja je sačekala placentu. Pokazala nam je i pitala da li je želimo nositi sa sobom. Što smo mi odbili.
Ona se onda pouvkla i bili smo jedno 2 sata sami sa našom srećicom.
Poslje se pojavila doktorica, šila me (uuu, bilo je bolno!) i onda su je tek vagali i mjerili. Nakon tri dana u klinici ostali smo još jedan dan kod mojih, i onda se uputili nazad za HR. I sada uživamo u svakom trenutku s njom...
:zaljubljen::heart: A dream came true... :heart::zaljubljen:
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
cestitam!
i svaka cast na hrabosti za put :-)
-
