Upisati ga kao oca ili ne?
Pozdrav svima,
pročitala sam već otprije pisane teme i u mnogima se nalazim, ali opet svaka je situacija priča za sebe, pa tako i moja. I iskreno treba mi savjet, iskustvo ili koja utješna riječ, ne znam ni sama heh.
Sada sam u šestom mjesecu trudnoće. Otac djeteta ostavio me je u četvrtom mjesecu trudnoće nakon poprilične agonije koju su sam prošla sa trudnoćom. Bili smo u vezi 3 godine, planirali vjenčanje i jednom obitelj. On je mlađi od mene 9 godina (ima 24) i bio je uz mene kroz vrlo teške trenutke, depresiju, panične napade, operaciju i bez obzira na razlike u godinama činio se itekako zreo. Stvari su se promijenile krajem ožujka i on je rekao da nije više siguran u svoje osjećaje i odlučio je prekinuti. Skoro mjesec dana kasnije saznala sam da sam trudna. Odmah sam mu rekla i činio se iskreno sretan i rekao da me još uvijek voli i da bi želio da opet pokušamo i da razlog tome nije beba.
U 12om tjednu su mi na ultrazvuku otkrili malformacije, beba je imala cistični higrom na vratu, pokazivali su se problemi sa rukom, nogom i bubrezima i rečeno mi je da će mi napraviti ranu amniocintezu i prekid trudnoće. Bila sam očajna, on je plakao zajedno sa mnom, ali me je počeo pomalo izbjegavati sljedeća dva tjedna. Dan prije bolnice bila sam toliko uplašena, a on tako hladan. Rekla sam mu da zvuči kao da mu baš i nije pretjerano stalo, na što se naljutio i rekao da mora razmisliti o svemu. Međutim, kada sam došla na ranu amnio rekli su da će ipak pričekati rezultate te napraviti opet ultrazvuk kako bi bili sigurni. Još dva tjedna čekanja i agonije. U ta dva tjedna smo se redovno čuli i jedan dan bi bio divan, drugi dan opet distanciran, a ja sam strepila kao nikad i još se jednom pokušala pripremiti prihički na to da ću izgubiti bebu.
Rezultati su došli u 16om tjednu da je genetski sve u redu, a ultrazvuk je iznenada pokazao da su se malformacije povukle. Bila sam presretna, nazvala njega, a on je tada rekao kako mu je drago zbog mene, ali da on više ne može sa mnom, da me više ne želi ni vidjeti. Rekla sam kako razumijem da ne želi biti sa mnom u vezi, ali to ne znači da ne možemo biti roditelji koji normalno komuniciraju. Zvučao je jako ljutito, rekao da ne njemu to ne treba, da on ustvari ne želi dijete i samo rekao pričat ćemo.
Od tada je prošlo dva mjeseca. Nismo se čuli ni jednom. Pokušala sam ga nazvati jednom, ali je bio nedostupan. Saznala sam da ima novu curu od trenutka od kad je prekinuo sa mnom. I ok, jbg ljudi promijene osjećaje sve mi je to jasno, ali ono što me je više povrijedilo je da se od čovjeka koji je bio sretan zbog djeteta odjednom pretvorio u čovjeka koji ne želi ni blizu, koji je iz nekog razloga ljut na mene, koji je jednostavno odlučio zatvoriti ta vrata i ne pokušati barem normalnu komunikaciju održavati. Svojima uopće nije rekao da je beba dobro. Njegova sestra me je nedavno kontaktirala preko fejsa jer je vidjela moju sliku sa povećim trbuhom i pitala da li sam još uvijek trudna. Oni su mislili da se prekid trudnoće dogodio :( Baš me to rastužilo. Jednostavno s nikim ne priča o tome.
I Iako me je sve to povrijedilo, razočaralo trudim se razmišljati pozitivno. Dobila sam najljepši dar na svijetu i činjenica da imam u sebi jednog takvog borca mi daje puno snage i drži mi većinu vremena osmjeh na licu. Zaposlena sam, imam podršku svoje obitelji i prijatelja.
Uglavnom to je ukratko pozadina situacije, a sada konkretno što me zanima.
Da li ga uopće upisati kao oca? On ne živi u Hrvatskoj već u vojvodini, radi na crno, za jako male novce, nema nekretnine, a i njegovi su općenito dosta loše financijski tako da dijete sumnjam da bi ikakvu alimentaciju ikada dobilo, a pitanje je da li bi uopće i želio ikad vidjeti dijete. Pretpostavljam da bi se i samo priznavanje odužilo, pogotovo ako ga ne bi htio odmah priznati (znam kako ide postupak u RH, ali ne znam koliko dugo traje izvan RH). Ja djetetu planiram reći tko mu je otac kada bude pitao i također ne namjeravam samom ocu ukoliko jednom sam izrazi želju da sudjeluje negirati njegova prava. Također ne namjeravam nikome iz njegove obitelji braniti da viđa dijete ako to žele bez obzira sudjelovao on ili ne. Što napraviti? Mislila sam ga kontaktirati još jednom za kojih mjesec dana kad se još više posložim u glavi da vidim da li će htjeti razgovarati, ali ne znam ni sama da li se uopće upuštat u to. Eto, molim bilo kakav savjet, iskustvo..nešto.
Hvala Vam unaprijed.
