Tuče seku...

Moj maleni ima 23 mjeseca, a starija curka je 4 godine. Uopće ne znak kako da postavim svoj problem pravilno, maleni ponekad iz čistog mira zna udariti kćer ili ju počupati. Moram napomenuti da kod nas u kući je nulta stopa nasilj, ne toleriram niti prijetnje "dobit ćeš po guzi", jednostavno ne toleriram nasilje nad dijecom i nikada niti jedan od njih nije dobio niti po peleni, ne gleda nikakve nasilne niti crtiće ni ništa tome slično, ali svejedno zna udatiti seku. Kada je udari on odlazi u mirni kutić na hlađenje i mora reći seki oprosti, ali sve tjoš nije poručilo nikakav pomak. Kako riješiti taj problem? Curka je mirna i nikada mu nije vratila jer njoj je pojam udaranja potpuno nepoznat bio dok pišulinac nije postao karate kid. Što da radim???'

Slično je bilo i kod mojih. Dok mali nije propričao - grizao ju je čim mu nešto ne bi bilo po volji, nešto kasnije i znao lupiti a stanje se puno popravilo od kada je počeo pričati pa se sada tako njih dvoje prepucavaju (i to smo vježbali, nije došlo samo od sebe). Prije bi svu frustraciju ispucavao fizički tako da bi nju mlatnuo (što mi je razumljivo i ok obzirom na dob ali sam pokušala kanalizirati drugačije - vikni glasno, lupi nogom u pod i svašta još). No, kada bi on vidio da se ona rastuži nakon što ju mlatne i on bi se pokunjio i vidjelo se na njemu da mu nije svejedno. Ja sam nekako stavljala naglasak na tu empatiju i super nam je upalilo.

Sada je veći, super priča ali svejedno ju zna bockati, izazivati, lupkati bez nekog posebnog povoda. Ona do neke granice trpi (isto je mirnija), onda mu jasno kaže da ju boli/smeta/ne želi i najčešće tu njegovo ponašanje staje. Puštam ih sve više da se sami "obračunavaju" sada jer postaju prepredeni, navlače vodu svaki na svoj mlin i teško je znati što se zapravo dogodilo ako baš nisu predamnom.

Moje metoda nije baš pedagoška, ali sam riješila problem u dva dana: lijepo sam rekla velikome da joj vrati (ne prejako, ali da vrati). Još jednom ga je lupila i nikad više.

(doduše, ja ih i inače učim da nikad ne započinju, ali da vrate ako ih netko lupi)

martinaP, i ja svoje curke tako učim. Može mi tkogod pričati o nepedagoškim mjerama udaraca (sve znam, slažem se, uostalom i sama radim u pedagoškoj ustanovi) ali ne toleriram ni nepravdu. Zato što jecurka starija ili učena na to da ne vraća seki ili braci ili bilo kome drugome sve će se lomiti na njoj danas - sutra. Svi smo se mi u vrtičkim/osnovnoškolskim danima znali potući, poštipati, gristi...

Ne toleriram kad moje cure počnu prve. Istina, starija curka nije nikada ni pokušala, čak ni ne vrati svaki put kad nju netko prvi udari. Ali sad imamo doma malu štipalicu i tuckalicu, koja doma nikada nije vidjela nasilje (niti između mene i muža, niti prema njima, niti između djeda i bake - naprosto kako kaže mamino sunašce takva smo nenasilna obitelj) ali ona je prvih dana u vrtiću i grizla i štipala, a da ne kažem da dan danas udari seku da sve mene zaboli. Bude joj žao kad vidi da seka njoj ne vrati nego se rasplače i dotrči k meni, i onda krene ono famozno objašnjavanje: "ajmo, dolazi ovamo, znaš li ti kako to boli...nesmiješ udarati, štipati, gristi...što bi bilo da tebi seka vrati...bla,bla,bla... i ništa ju ne boli toliko kao kad se zaprijetimo da ćemo njenoj omiljenoj teti u vrtiću reći što je seki napravila. Tak brzo sama otrči seki i kaže: "oprosti što sam bila zjočesta. Neću te više...Volim te...znam da se ne smije štipati, gristi, tući, grebati"
Iskreno, kako je starija svaki je dan to sve manje i sve je svjesnija boli (jer budimo realni i ona u vrtiću dobije batina) pa sve manje seki nanosi bol.
A i uostalom, to je samo faza... kaže moja kuma :)

Pricala sam s njegovom tetom u vrticu i ona mi kaze da on se nije tukao nikad ali nakon sto ga je 2-3 puta udario mali iz grupe moj mu je poceo vracati. Nisam sretna zbog udaranja jer imaju ni 2 godine i teta kaze taj mali ima sariju seku, ima i moj ali nije se naucio tuci od nje. Razmisljala sam da kazem malenoj da mu lagano vrati ali nisam sretna ni s tom metodom. Luda sam od faza. Jos pokusavam s kaznama pa ako ubrzo ne upali moram promjeniti pristup.

Citiraj:

---

martinaP prvotno napisa

Moje metoda nije baš pedagoška, ali sam riješila problem u dva dana: lijepo sam rekla velikome da joj vrati (ne prejako, ali da vrati). Još jednom ga je lupila i nikad više.

(doduše, ja ih i inače učim da nikad ne započinju, ali da vrate ako ih netko lupi)

---

I moja metoda je ista. Starija cura nikad nije dobila po guzi i nikad nije nikog udarila. Općenito nije bilo nikakvih udaraca kod nas dok nije došla mala agresivka. Njoj je prva reakcija da udari. I ja sam rekla da vrati, zato da mala nauči da ne može udarati nekog bez posljedica i da velika nauči da ne smije dati seki koja je 2,5 godine mlađa da ju istuče.

Citiraj:

---

Sirius Black prvotno napisa

I moja metoda je ista. Starija cura nikad nije dobila po guzi i nikad nije nikog udarila. Općenito nije bilo nikakvih udaraca kod nas dok nije došla mala agresivka. Njoj je prva reakcija da udari. I ja sam rekla da vrati, zato da mala nauči da ne može udarati nekog bez posljedica i da velika nauči da ne smije dati seki koja je 2,5 godine mlađa da ju istuče.

---

U potpunosti se slažem...

K tome, primjetila sam da ako se ja umješam i recimo viknem ili malo izgrdim mlađu curku, zapravo postižem kontra efekt. Za dvije minute ona opet kao mala osica napada. Učim ih da se ne smije tužakati i da moraju međusobno rješavati sukobe koji nastanu radi igračke/crtića...

Iako, kako dani odmiču i kako je malecka starija sve lakše izražava svoje negodovanje riječima (iako već više od godinu i pol govori) a sve manje udarcima, štipanjem, grickanjem...

Prijavljujem se na temu... Mališa (15 mj.) se totalno povampirio u zadnje vrijeme. Nikad nije pretjerano pokazivao neke pozitivne emocije prema starijem bratu :mrgreen: , ali zadnjih nekoliko dana situacija postaje nepodnošljiva. Primijetila sam da reagira najčwšćw kad se igra ili mazi sa mnom, sa mm ili oboje, a brat se pridruži (iako nije pravilo). Doslovno poludi, počne kmezati, gurati i udarati brata, cendrati... Ono, ne dopušta mu uopće da sudjeluje u bilo kakvoj zajedničkoj aktivnosti s nama. Zasad samo reagiramo s oštrim "ne" i razdvajanjem, ali ne znam što još mogu učiniti, premalen je za razgovore ili kazne. Iskusne mame help !

P.S. Općenito reagira neprijateljski prema maloj djeci, tolerira jedino bebe (iako se znao rasplakati kad bi uzela u naručje bebu nećaka) i veću, školsku djecu. Naglasak sam stavila na brata jer slušam i gledam ta čupanja već nekoliko dana i živci mi lagano postaju tanašni :cupakosu:

Ja to imam kao problem na relaciji H. i T. (5g i 18mj). Ne govorim ne (to me opeklo s E. pa pušem i na hladno) nego okrenem na zafrkanciju, napravim smiješnu facu i zagrmim: "Ma ko je ljubomorko da ga pojedem?" I onda nakon naizmjeničnog škakljanja potrudim se napraviti prostora za 1 na 1 (nekad je to nemoguće).

Kod tako malih ne pali kazna za čupanje, griženje...jedino preduhitrtiti situaciju ili ako je već eskaliralo preusmjeriti pažnju.

Citiraj:

---

trampolina prvotno napisa

Ja to imam kao problem na relaciji H. i T. (5g i 18mj). Ne govorim ne (to me opeklo s E. pa pušem i na hladno) nego okrenem na zafrkanciju, napravim smiješnu facu i zagrmim: "Ma ko je ljubomorko da ga pojedem?" I onda nakon naizmjeničnog škakljanja potrudim se napraviti prostora za 1 na 1 (nekad je to nemoguće).

Kod tako malih ne pali kazna za čupanje, griženje...jedino preduhitrtiti situaciju ili ako je već eskaliralo preusmjeriti pažnju.

---

Pokušat ću tako, ali iskreno sumnjam u rezultate... Problem je što mališu iritira prisustvo brata, on ne mora ništa učiniti ili reći, dovoljno je da sjedne kraj nas, a ovaj se povampiri i ne odustaje dok ih ne razdvojimo. A ja ih ne želim razdvajati, niti to uvijek mogu. Htjela bih da možemo svi četverno lijepo sjesti na pod i skupa se igrati, ali to ne ide.

Kod mojih je to bratsko zadirkivanje i natezanje prestalo kad je mlađi napunio tri godine, možda mrvicu ranije. Tada su se nekako počeli zajedno igrati. Naravno, nije to bilo odjednom nego postepeno, trajao je nekakav prijelazni period godinu i pol, možda i dvije, sve dok se negdje pred školu nisu naučili lijepo igrati.

Taman kad sam počela razmišljati da potražim pomoć i upisala se u školu za roditelje (2004) nekako je počelo poboljšanje. Psihologinja iz vrtića koja je vodila školicu rekla je da se ta ponašanja prorijede kako djeca budu imala sve više zajedničkih tema i sadržaja. Možda smo mi imali sreće jer je mala dobna razlika, pa nismo morali dugo čekati da si nađu zajednički nazivnik, ali do tada sam bome bila na kraju snaga.

Citiraj:

---

rehab prvotno napisa

Pokušat ću tako, ali iskreno sumnjam u rezultate... Problem je što mališu iritira prisustvo brata, on ne mora ništa učiniti ili reći, dovoljno je da sjedne kraj nas, a ovaj se povampiri i ne odustaje dok ih ne razdvojimo. A ja ih ne želim razdvajati, niti to uvijek mogu. Htjela bih da možemo svi četverno lijepo sjesti na pod i skupa se igrati, ali to ne ide.

---

rehab...samo smireno i polako...objašnjavaj mlađem klincu koliko može shvatiti i budi strpljiva. Mali je on još i teško mu je prihvatiti situaciju da si ti još nečija. Teško da ćeš s njim uspjeti sjesti na pod i da se svi 4 igrate, ipak je on još premali i ne može mu koncentracija tako dugo držati.
Moja mlađa curka nikad nije u toj mjeri "šizila" radi pažnje koju sam poklanjala starijoj curki, ali točno se vidi kako joj nije pravo kad sam sa starijom. Čim mi starija sjedne u krilo, evo i male...čim starija mora na WC, mora i mala, kopira ju u svemu...doslovce copy-paste faza smo sad. Na izlasku smo iz one faze kad je malecka tukla i čupala...doduše to je bilo najviše i u vrijeme prilagodbe na jaslice, sad smo u fazi kad starijoj ide na živce to što seka sve radi što i ona...

Citiraj:

---

rehab prvotno napisa

Pokušat ću tako, ali iskreno sumnjam u rezultate... Problem je što mališu iritira prisustvo brata, on ne mora ništa učiniti ili reći, dovoljno je da sjedne kraj nas, a ovaj se povampiri i ne odustaje dok ih ne razdvojimo. A ja ih ne želim razdvajati, niti to uvijek mogu. Htjela bih da možemo svi četverno lijepo sjesti na pod i skupa se igrati, ali to ne ide.

---

Ovako je nama bilo prošle zime :(. Šta god da sam pokušavala, nije dalo naročito dugotrajne rezultate, a ja sam se grozno osećala. Prošlo je kao čarolijom sa dolaskom proleća i lepih dana koje su provodili zajedno napolju. Odjednom su se ono dvoje dece koje se čupalo za svaku božju igračkicu pretvorilo u dvoje dece koji zajedno mese blato, kopaju rupe, istražuju dvorište, vijaju se po parkiću...I odjednom su se igračke (i mamina nežnost) delile bez problema!
Ovih dana vidim ponovo kod mojih neke odjeke sličnog ružnog ponašanja-kako se probude ujutru, započnu svađu samo jer se nisu pogledali kako onom drugom odgovara. Kad nekako prođemo tu jutarnju krizu, posle se uglavnom sasvim lepo igraju i međusobno i sa mnom, bez ljubomore. Objašnjavam i objašnjavam da se dogovaramo rečima, da se ne udaramo itd., ali čini mi se da je mojoj deci okidač za svađu i ljubomoru zimska dosada. Provodimo mi vreme napolju i šetamo se, ali izgleda da moja deca dobro funkcionišu samo kad su napolju od jutra do mraka, u većem društvu dece-a činjenica je da naše selo zimi ne nudi naročitu zabavu. Hoću reći, problem je prolazan i rešiv, samo možda je rešenje nekad izvan same dece i roditelja...