Moguca trudnoca - sreca, tuga, zabrinutost, zbunjenost

Pozdrav,

dosla sam i ja u "godine" kada sam dobila svoj pregnancy scare a da nije samo scare. Ovaj mjesec ja i dragi smo se zabavljali kao i uvijek - uz zastitu. Par dana smo - neznamo niti sami zasto - odlucili se "zabaviti" bez zastite. Nije svrsio, ali par dana kasnije sam ja shvatila nakon pogleda na kalendar da je to bio dan moje ovulacije i apsolutno plodni dan. On se kune da je na vrijeme izvadio, ja sam svijesna da je dovoljan jedan dovoljno uporni spermic...
Cudno je da je dio mene apsolutno isprepadan, ali dio mene zna da bi se snasli. Cak i da dragi ne ostane uz mene, da se nesto dogodi nemogu zamisliti da pobacim. Znam da bi me uvijek kopkalo kako bi ta bebica izgledala, kakva bi bila... Ako se dogodi, voljela bih zadrzati bebu.
Strah me iz nekoliko razloga - prvo tek cu u 12.mjesecu navrsiti 23 godine, on ce za 3 tjedna narsiti 23 godine. Skupa smo tek 6 mjeseci, dobro nam ide ali ne "savrseno". Volim ga jako, uvjerena sam da je obostrano...
Upoznala sam ga u Americi na razmjeni di sam dosla jer sam dobar student. Vratila bih se u Hrv. u 1.mjesecu jer stipendija istice, planiram na ljeto ponovno natrag u USA jer cu tada diplomirati. Zelja mi je zivjeti u Americi.
On je decko sa Kariba, crnac, djed mu je doduse Danac tako da mu je cijela obitelj svijetla osim njega.
Komentari sa svih strana, posebno u Hrv ismijavaju crnce. Znam par slucajeva di su mijesana djeca ismijavana i izopcena... Dali uistinu zelim pruziti to djetetu?
Ako jesam trudna - zavrsila bih fax i isla raditi ALI sam svijesna da iako trenutno ok zaradjujem to NIJE dovoljno za bebu. Financijski smo i on i ja nesredjeni. Imamo nesto novca ali s tim pokrijemo smjestaj i osnovno hranu. Dugo sam i marljivo skupljala ocjene da mogu naci dobar posao, tko ce mi dati priliku ako imam malu bebu?
Druga stvar koja me plasi - malo sam "razmazena" u mjeri da se osjecam od strane roditelja kao da sam jos curica. Mnogi moji vrsnjaci imaju djecicu, neki cak i planiranu sada. Ja sebe dozivljavam kao balavicu koja se ne snalazi super sa djecom, i nemam pojma kako bih sa svojim a s druge strane neznam ni kako bih roditeljima rekla da cu dobiti dijete.

Eto, pardon na kaosu iz moje glave, tek cekam da vidim sto ce se dogoditi ali mislim da mi treba podrska i savjet. Apsolutno sam zbunjena, i rastresena. Zelim bebu, ali malo kasnije, ali ako se dogodilo sada - kako da se postavim...

Pozdrav :mrgreen:

Kod mene u vrtiću ima dijece kod kojih je jedan roditelj (majka) crnac, a tata je bijelac. Dijeca su crna. Ntko ih ne ismijava i nisu izopačena.
samo toliko

a da prvo napravis test a onda razbijas glavu ovim pitanjima?

i mi imamo djece u kvartu u školi i u vrtiću i afrohrvata i kineza i roma i nisam primjetila nikakve ružne komentare, mala djeca to ne uočavaju, veći su znatiželjni, a odrasli su vjerojatno svakakvi, ali baš da vidljivo ogovaraju ne. Di bi stigli da nas je briga što svaki prolaznik misli o nama. A kaos u glavi, mamina princeza postaje mama i to, sve je to normalno... Svaka trudnoća digne malo životnih leptirića... Čak i kad sam ostala trudna s trećim (svo troje željeno neplanirano i voljeno) u 36oj nisam bila pošteđena misli što ako, što kad. Nikad nije bez financijskih/ emotivnih itd pretumbacija u glavi. S prvim djetetom koje sam rodila s 25 činilo mi se to kao vožnja na rollercoasteru, a sad znam da je to samo mala generalka da bi imala više mjesta u :heart:

Kupljen testic, sutra ujutro na prvu mokracu radim. Radije bih malo kasnije bebonju, ali ako sam trudna nebih bila tuzna. Isprepadana da, ali bas kako ste i same rekle - nikada se ne cini kao pravo vrijeme. Znam da ako je beba tu da cu zadrzati, ako nije ipak cu pricekati jos malo makar da zavrsim fax u potpunosti (prije ovog ljeta), po mogucnosti prvo brak pa onda beba...
Istina, nema smisla uvijek se zamarati sto ce drugi misliti, mozda je najveci problem za mene to sto sam uvijek nekako cula negativne komentare... Mene ne zanima rasizam, nisam ocekivala zavrsiti sa drugom rasom ali uz nikoga do sada se nisam osjecala toliko sretnom. Nadam se da je on onaj pravi, i u svemu ovome mir mi je da bi on bio uz mene, da izgleda da nebih bila sama u cijeloj situaciji. Toga bi me bilo najvise strah...
Simptomi su sve jaci i jaci, ali svi se mogu tumaciti na stvari osim metalnog okusa u ustima.
Vidjeti cemo sutra, prva stvar ujutro... Ili cu imati srecu odgodit za jos neko vrijeme, ili cu imati srecu ali i paniku koju trebam prezivjeti i na koncu dobiti najsladji poklon.
Nece biti lako, naravno, ali sto bude biti ce... Ni sama neznam cemu se vise nadam...
Hvala na odgovorima, imam prijateljice za razgovor, imam njega koji me podrzava ali lakse je sa ljudima koji su prosli/prolaze ovo.

Nema bebice, test ispao negativan, popodne dobila i stvari... Neznam ni sama kako se osjecam, sa jedne strane mi je laknulo da mogu lakse zavrsiti fax a sa druge strane sam osjetila neku tupost i prazninu. Ako sam, daj Boze, zdrava - imam i vise nego dovoljno vremena za bebicu ali mozda je doslo "moje vrijeme".
Kada sam podijelila sa dragim da ipak nisam trudna, on je reagirao slicno meni - "pa neznam jeli to bas super vijest, drago mi je da nije u ovom trenutku ali bi mi bilo isto drago i da je. Ako nista - ovo nas je barem jos vise zblizilo".
Malo citam po forumu i cini mi se da stvarno malo ljudi bas PLANIRA bebu, i vecinom svi imaju dozu straha. Drago mi je da nisam jedina...
Dok sam tjedan dana, malo i vise, prolazila ovu situaciju shvatila sam da ni ja nebih bila tuzna da ostanem trudna. Znam da bi se snasla, idealno uz NJEGA ali i sama bih uspjela...

Hvala curke na lijepim savjetima...